Pokajanje čovjeka iz Rijada pred njegovom malom kćerkom

Jedne noći sam došao sa svojeg uobičajenog sijela besposlice, a sahat je pokazivao tri ujutro. Našao sam suprugu i malu kćer kako pokrivene čvrsto spavaju. Otišao sam u susjednu sobu kako bih ostatak noći proveo gledajući jedan od nemoralnih i razvratnih filmova na videu.

Dok sam zadubljeno pratio film, vrata su se otvorila. Na njima je stajala moja kći koja nije imala više od pet godina. Pogledala me začuđeno i s nipodaštavanjem. Rekla mi je: ‘Babo, sramota ti je. Boj se Allaha.’ To je ponovila tri puta, a onda zatvorila vrata i otišla. Šokirao sam se. Ugasio sam video i sjeo ne znajući šta da radim. Njene riječi su mi odzvanjale u ušima. Izašao sam za njom i vidio da se vratila u postelju.

Nije prošlo puno vremena, a mujezinov glas iz obližnje džamije je pocijepao noćnu tišinu pozivajući na sabah. Uzeo sam abdest i otišao u džamiju. Započeo je namaz, imam je izgovorio početni tekbir, pao na ruku, pa na sedždu. Čim sam spustio čelo na tlo, zajecao sam i zaplakao. Da, plakao sam, jer to je bila prva sedžda nakon sedam godina koju sam učinio Allahu. Osjetio sam na toj sedždi da sam se iznova rodio. Osjetio sam da iman kruži mojim tijelom i venama. Nakon namaza, vratio sam se kući. Nisam nikako spavao.

Otišao sam na posao. Poslovođa se začudio mom ranom dolasku. Ispričao sam mu šta mi se desilo, a on je rekao: ‘Hvala Alahu, Koji ti je podario tu kćerkicu koja te dozvala iz tvog nemara prije smrti.’ Kada je došlo vrijeme podne-namaza, ja sam bio skrhan umorom, jer nisam spavao dugo vremena. Prijatelj je preuzeo na sebe da me zamijeni na poslu, a ja sam se vratio kući kako bih se odmorio. Žudio sam da vidim svoju kćerkicu koja je bila uzrok moje upute i koja me navela na Allahov put svojim riječima.

Ušao sam u kuću gdje me je dočekala supruga plačući. Upitao sam šta se desilo, a ona je rekla: ‘Kćerka ti je umrla.’ Ta vijest je bila zastrašujuća. Pogodila me je kao munja. Počeo sam plakati. Kada sam se malo primirio, nazvao sam prijatelja. Okupali smo djevojčicu, umotali je u ćefine, klanjali joj dženazu, a onda otišli da je ukopamo.

Prijatelj mi je rekao: ‘Nužno je da ti siđeš u kabur i da je spustiš svojim rukama.’ Spustio sam je, a oči su mi bile mutne od suza. Zakopao sam je u kabur i imao osjećaj da sam pokopao svjetlo koje mi je obasjalo život. Ukopao sam nekoga ko mi je ukazao na put Allahu. Nevinu djevojčicu koja je obavila svoju ulogu, a meni je ostalo da ustrajem na Allahovom putu i molim Ga da me učini postojanim.”

_________________________________________________________________