Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Dova – najjače vjernikovo oružje!

Dova – najjače vjernikovo oružje!

Uzvišeni Allah kaže:

 A kada te Moji robovi za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje! (Kur’an, sura El-Bekare, 186)

Uzvišeni, također, kaže:

 Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. (Kur’an, sura Saveznici, 55)

Uzvišeni, također, kaže:

 Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me mole – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (Kur’an, sura Vjernik, 60)

Hvaljen neka je Allah, Uzvišeni, Plemeniti, Dobri i Darežljivi, koji je traženje potreba Svoga roba i njihovo obavljanje, učinio ibadetom i ne samo da mu je naredio da ih traži, nego ga u slučaju da neće da ih traži, najstrožije ukorio, to nazvao ohološću prema Gospodaru i zaprijetio mu najstrožijom kaznom:

…Oni koji iz oholosti neće da Me mole – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi. (Kur’an, sura Vjernik, 60)

Od Nu’mana b. Bešira se prenosi da je Allahov  Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Dova je ibadet“, a zatim citirao riječi Uzvišenog: Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me mole – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi. “

Ibadet je pokazivanje poniznosti i pokornosti roba prema svome Gospodaru. Dova je pokazivanje nemoći, potrebe i poniznosti od strane siromašnog roba koji sam sebi ne može da pomogne i njegovo obraćanje za pomoć Uzvišenom i Svemogućem Allahu, koji mu je kadar dati sve što valja, a od njega odgnati sve što mu šteti i kod koga – iako je davao i ranijim i kasnijim generacijama, i ljudima i džinnima, sve što su tražili i sve što im je bilo potrebno – ništa ne nedostaje i ne manjka, kao što se kaže u riječima Uzvišenog:

 Ono što je kod vas – prolazno je, a ono što je kod Allaha – vječno je. (Kur’an, sura Pčela, 96)

U tome je smislu Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Allahova je ruka (uvijek) puna. Njeno bogatstvo ne smanjuje ni neprekidno, obilno i danonoćno dijeljenje. Šta mislite koliko je samo On podijelio, otkako je nebesa i Zemlju stvorio, a da se od onoga što je u desnici Njegovoj, ništa nije smanjilo?””

Uzvišeni Allah voli da Svoje robove obasipa blagodatima, ali voli i to da Njegovi robovi priznaju da su od Njega ovisni, da su pred Njim ponizni, da su u svojim potrebama na Njega upućeni i da bez Njega ne mogu. U tom smislu Uzvišeni kaže: A poslanike smo i narodima prije tebe slali i nemaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali. (Kur’an, sura El-En’am, 42)

Dakle, Uzvišeni Allah ljude stavlja na iskušenja, kako bi im pokazao da su od Njega ovisni. Zato Uzvišeni Allah i voli kada mu se neko obrati sa dovom.

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Allah se na onoga ko od Njega (ništa) ne traži, ljuti.””

Priča se da je jedan učenjak, nekom čovjeku koga je vidio da obilazi vrata nekog od vladara, rekao: “Hej ti, koji odlaziš kod onoga ko pred tobom zatvara vrata, pokazuje ti siromaštvo i od tebe sakriva svoje bogatstvo, a zaboravljaš na Onoga ko pred tobom otvara vrata, pokazuje ti Svoje bogatstvo i govori –Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!

U tome smislu je i pjesnik rekao:

Sinko , ne traži svoju potrebu od ljudi,

Nego od Onoga čija se vrata ne zatvaraju.

Allah se ljuti, ako od Njega ne tražiš,

A ljudi se ljute, ako od njih šta zatražiš.

Uzvišeni, također, kaže:

 Onaj koji se nevoljniku, kada mu se obrati, odaziva i koji zlo otklanja … (Kur’an, sura Mravi, 62)

Ispunjenje svih potrebnih uvjeta za dovu i uklanjanje prepreka, preduvjet je za njenu valjanost i ispunjenje onoga što se njome traži. Dokazi za to su ranije navedeni kur’anski ajeti kao i brojni Poslanikovi, salallahu alejhi we selem, hadisi. Tako se u hadisu koji prenosi Selman el – Farisi kaže da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Allah je stidljiv i darežljiv. Stid Ga je – kada čovjek digne ruke ( i zamoli Ga) – da vrati praznih ruku i očajnog.””

Od Enesa b. Malika, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  također, rekao: “Nemojte posustati u upućivanju dove, jer niko uz dovu neće nastradati!'”

Od Ebu Se’ida el-Hudrija se prenosi da je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Nema tog muslimana koji će Allahu uputiti dovu – s tim da u njoj nema kakvog grijeha ili prekidanja rodbinske veze -, a da mu Allah, zahvaljujući njoj, neće dati jedno od troje: ubrzati ono što je zamolio, sačuvati mu to za onaj svijet, ili poštedjeti ga sličnog zla.”

Dova je jedan od najvažnijih preduvjeta za otklanjanje neželjenog i postizanje željenog cilja. Međutim, željeni rezultat dove može izostati iz više razloga:

– zbog neispravnosti same dove, koju kao takvu iz nekog razloga – sadržaja nasilja i sl. – ne voli Allah,

– zbog nehaja u srcu, nepredanosti Allahu  i neusredsređenosti na ono što se moli, za vrijeme upućivanja dove, tako da ona podsjeća na luk sa potpuno opuštenom tetivom koji ili uopće ne može izbaciti strijelu, ili je ne može dovoljno jako izbaciti pa da pogodi cilj, ili pak,

– zato što postoji neka druga prepreka za ispunjenje onoga što se u dovi moli, kao što su: haram opskrba, zatvorenost srca u grijesima i njegova obuzetost nemarom, strastima, zabavom i provođenjem.

Dova je jedan od najdjelotvornijih lijekova protiv nesreće. Ona nesreću odbija, od nje čuva, ne da joj da se spusti, a ako se spusti, onda je izgoni i njene udarce sprječava i ublažava. Dova naspram nesreće, u pogledu jačine, može da ima tri stepena:

–  da je jača od nesreće, pa da je potpuno spriječi i odagna,

– da je slabija od nesreće, pa da nesreća i pored nje pogodi čovjeka, s tim što je dova otupljuje i njene udarce olakšava i

– da su podjednako snažne pa da jedna drugu, sama, nije u stanju da savlada.

PRAVILA LIJEPOG PONAŠANJA PRILIKOM UPUĆIVANJA DOVE

Da bi dova bila valjana, onaj ko je upućuje treba se držati sljedećih pravila lijepog ponašanja:

  1. Da je ustrajan u dovi, potpuno siguran u njeno ispunjenje i da je iskren u onome što moli. Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je rekao: “‘Kada moli, neka niko od vas u dovi ne govori: ‘Allahu, oprosti mi, ako hoćeš, ili Allahu, smiluj mi se, ako hoćeš, nego da odlučno dovu čini, jer Allah ne može da prisiljava.'”

Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, je, također, rekao: “Kada Allaha molite, budite sigurni da će vam se odazvati i znajte da Allah ne prima dovu iz nemarna i bezbrižna srca!”

Sufjan b. Ujejne je rekao: “Neka nikoga od vas od dove ne odvraća to što o sebi zna, jer se Uzvišeni Allah odazvao i udovoljio dovi najgorem stvorenju, Iblisu, neka je na njega Allahovo prokletstvo, kada Ga je zamolio:

Gospodaru moj, daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni! (Kur’an, sura El-Hidžr, 36)

  1. Da uporno moli i dovu ponavlja tri puta, jer se od Ibn Mes’uda, r.a., prenosi da je rekao: “Kada je molio, Allahov Poslanik je molio tri puta i kada je tražio, tražio je tri puta.”
  2. Da ne požuruje i ne govori: “Već sam molio, pa mi molba nije uslišana” jer u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Nekome od vas će dova biti uslišana, ukoliko ne požuri i ne kaže: ‘Već sam molio, pa mi dova nije bila uslišana.'”

Ibn Bettal ovo komentariše riječima: “Tj. da mu ne dosadi pa da – ističući da je već molio – ne prestane da moli, ili da pomisli da je dovoljno molio i da je zaslužio da mu se udovolji, pa tako postane škrt prema svome Plemenitom Gospodaru kome nije teško da se odazove i kod koga ništa ne nedostaje. U hadisu je navedeno jedno od pravila lijepog ponašanja onoga ko upućuje dovu, a to je da u traženju bude ustrajan i da ne očajava da će mu biti udovoljeno. Ovo zato, što se i na taj način dokazuje predanost Gospodaru, poslušnost prema Njemu i ističe ovisnost o Njemu.”

  1. Da za svoju dovu bira odabrano vrijeme, kao što su: Dan Arefata u godini, mjesec ramazan od mjeseci, petak u sedmici i vrijeme pred zoru u noći. Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je rekao: “Allah svake noći, u njenoj zadnjoj trećini, silazi na nama najbliže nebo i pita: ‘Ima li koga da Me zove, pa da mu se odazovem? Ima li koga da od Mene šta traži, pa da mu dam? Ima li koga da Me za oprost moli, pa da mu oprostim?'”

Kaže se da je poslanik Ja’kub, a.s., kada je rekao:

Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti. (Kur’an, sura Jusuf, 98) mislio na vrijeme pred zoru.

  1. Da za svoju dovu iskoristi odabrane trenutke, kao što su vrijeme kada pada kiša, koja je imenovana milošću u riječima Uzvišenog:

On šalje kišu kada oni izgube svaku nadu i rasprostire milost Svoju. (Kur’an, sura Dogovaranje, 28)

To isto vrijedi i kada je čovjek na sedždi, što potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kome stoji da je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Najbliže što rob svome Gospodaru može biti je kada je na sedždi. Zato što na njoj najviše upućujete dovu!'”

Odabranost vremena za dovu proizilazi iz odabranosti stanja. Tako je vrijeme pred zoru (sehur) vrijeme kada je srce najčišće, najiskrenije i najrasterećenije od smetnji, a petak i Dan Arefata su dani okupljanja vjernika, sloge, potpomaganja i usresređenosti njihovih srca prema istom cilju – traženju Allahove, dž.š., milosti.

  1. Da se spusti glas, tako da ne bude ni suviše tih ni glasan, da bude skrušen, ponizan, i da se pokaže siromaštvo i ovisnost od Uzvišenog Allaha. U tom smislu, od Aiše se prenosi da je u vezi riječi Uzvišenog:

Ne izgovaraj na sav glas kad namaz obavljaš, a i ne prigušuj ga! rekla da se pod time misli na dovu.

Ebu Musa el-Eš’ari, Allah bi zadovoljan njime, pripovijeda: “Išli smo sa Allahovim Poslanikom, salallahu alejhi we selem,  i kada smo se približili Medini, izgovorio je tekbir (Allah je najveći!), pa su i ostali ljudi dižući glas počeli izgovarati tekbire, na što je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “O ljudi, obuzdajte se – tj. budite pažljivi i spustite svoje glasove -, jer Onaj koga dozivate nije ni gluh, niti  odsutan, već dozivate Onoga koji sve čuje i sve vidi!”

Uzvišeni Allah hvaleći Svog Vjerovjesnika Zekerijjaa, a.s.,  je rekao:

 Kad je on Gospodara svoga tiho pozvao. (Kur’an, sura Merjem, 3)

Na drugom mjestu Uzvišeni kaže:

Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome! (Kur’an, sura Bedemi, 55)

  1. Da se dova započne sa zahvalom Uzvišenom Allahu, zatim pohvalom Njegovih imena i svojstava, zatim traženjem blagoslova za Njegova Vjerovjesnika, salallahu alejhi we selem, i da se završi zahvalom Allahu. Ovo sve kao što stoji u hadisu: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  je čuo kako jedan čovjek moli tokom namaza, a da prethodno nije pohvalio Allaha niti zamolio Allaha da blagoslovi Vjerovjesnika, salallahu alejhi we selem, na šta je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: ‘Ovaj je požurio.’ Potom je tog čovjeka pozvao, pa je – obraćajući se i njemu i okupljenima – rekao: “Kada neko od vas klanja, neka prvo zahvali svome Uzvišenom Gospodaru, zatim neka zamoli Allaha da blagoslovi Vjerovjesnika, salallahu alejhi we selem, a zatim neka moli za šta hoće!'”
  2. Da vodi računa da sve što jede i pije bude lijepo, čisto i halal, jer je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Uzvišeni Allah je lijep i prima samo ono što je lijepo. Uzvišeni Allah je vjernicima naredio ono što je naredio i poslanicima:

 „O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite!“ (Kur’an, sura Vjernici, 51), a na drugom mjestu:

O vernici, dozvoljenim i lepim jelima koja smo vam podarili se hranite i budite Allahu zahvalni, pa vi se samo Njemu klanjate! (Kur’an, sura El-Bekare, 172)

Zatim je spomenuo čovjeka koji dugo ostaje na putovanju, čupave kose i prašnjav, koji svoje ruke diže prema nebu i moli: ‘Allahu, Allahu!’, a hrani se haram hranom, pije haram piće, oblači haram odjeću i izdržava se haram opskrbom. Pa kako će takvom biti uslišana dova?!

Iako su u navedenom slučaju ispunjena četiri uvjeta za ispunjenje dove, navedena u njegovim riječima:

a) “Koji dugo ostaje na putovanju”, jer kada je čovjek dugo na putu, mogućnost da mu dova bude ispunjena je velika, budući da je skrhan tuđinom i dugim odsustvom iz zavičaja, a iscrpljenost i podnošenje teškoća na putu, spadaju u najvažnije preduvjete za ispunjenje dove.

b) “Čupave kose i prašnjav”, jer su pocijepanost odjeće, zapuštenost u izgledu, razbarušenost kose i prašnjavost dobra pretpostavka za ispunjenje dove.

c) “Koji svoje ruke diže prema nebu”, jer je i u drugim hadisima pohvaljeno dizanje ruku prema nebu za vrijeme upućivanja dove, kao što stoji i u ranije navedenom hadisu koji prenosi Selman el-Farisi, a u kome se kaže: “Allah je stidljiv i darežljiv. Stid Ga je – kada čovjek digne ruke (i zamoli Ga) – da ga vrati praznih ruku i očajnog.'”

d) “Izgovarajući: ‘Allahu, Allahu!”, jer je upornost u dovi i ponavljanje Gospodareva imena jedna od najznačajnijih pretpostavki da će se Gospodar odazvati i onome što se moli, udovoljiti.

Međutim, i pored ispunjenja svih ovih preduvjeta za ispunjenje dove, Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, kaže: “Pa kako će takvom biti uslišana dova” tj. kako će biti ispunjena dova onome ko se hrani haram hranom, ko pije haram piće, ko nosi haram odjeću i ko se izdržava haram opskrbom?

9) Da se prilikom upućivanja dignutih ruku okrene prema Kibli i da u dovi ne nabraja (tj. da riječi dove ne nabraja i ne izgovara u rimovanoj prozi). Najbolje je moliti kur’anskim dovama i dovama naslijeđenim od Poslanika, salallahu alejhi we selem. U dovi se ne smije moliti ono što je grijeh niti prekidanje rodbinskih veza, kako je već rečeno u hadisu koji pripovijeda Ebu Se’id.

  1. Da se prilikom upućivanja dove od Uzvišenog Gospodara moli nešto što je obilno i veliko, jer je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Kada neko od vas nešto od Allaha moli, neka moli ono što je obilno i veliko, jer Njemu nije ništa teško.'”
  2. Da se ispuni osnovni preduvjet za ispunjenje dove, a to je da se Onaj koji je upućuje iskreno pokaje, da izgladi sporove sa drugim ljudima, da se posveti Uzvišenom Allahu i da bude ubijeđen da će mu se On odazvati, jer Uzvišeni kaže:

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje. (Kur’an, sura El-Bekare, 186)

Prema tome, čovjekovo odazivanje na poziv Uzvišenog Allaha je preduvjet da bi se Allah odazvao na njegovu dovu i udovoljio njegovom moljenju, kao što Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, u kudsi-hadisu prenosi od svoga Uzvišenog Gospodara primjer o Allahovom štićeniku, koji se Uzvišenom Allahu  približava sve dok ga ne zavoli, a za onoga koga zavoli On kaže: “… a ako od Mene nešto zatraži, Ja ću mu dati.'”

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Društveni život u okrilju islama

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je društveni život izuzetno važnim i stoga je detaljno …