Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Zuhd (odricanje)

Zuhd (odricanje)

Odricanje (zuhd)[1] je obuzdavanje želje prema nečemu i usmjeravanje prema onome što je bolje od toga, kao rezultat spoznaje da je ono što je kod Allaha trajno. U onoj mjeri u kojoj je čovjek svjestan razlike između ovog i onog svijeta, jača njegova želja da ovaj svijet žrtvuje, u zamjenu za onaj svijet.[2]

Uzvišeni Allah kaže: Život na ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kada bi samo oni znali. (Kur’an, 29:64)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: Ovaj svijet (tj. njegova vrijednost) naspram onog svijeta samo je kao kada neko od vas umoči prst u more, pa pogleda šta mu je na njemu od mora ostalo. (Muslim)

Vjerovjesnik ﷺ živio je krajnje skromnim životom, sustežući se od dunjaluka i svodeći korišćenje njegovih blagodati na najmanju moguću mjeru, iz želje za blagodatima onoga, vječnog svijeta.

Onaj ko u zamjenu za ovaj svijet proda onaj svijet, odrekao se onog svijeta, a onaj ko u zamjenu za onaj svijet proda ovaj svijet, odrekao se ovog svijeta. Ovaj i onaj svijet u srcu vjernika su kao dva tasa vage. Koji god od njih pretegne, bude na račun drugoga.

Uzvišeni Allah kaže: Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati. (Kur’an, 18:7), tj. da vidimo ko će se u želji za onim svijetom, ovoga više odricati.

Prezrenost dunjaluka se, u suštini, odnosi na ljudska djela na ovome svijetu, jer ih većina nije onakva kakva bi trebala biti.

Uzvišeni kaže: Tako Mi vremena, – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Kur’an, 103:1-3)

Oni koji svojim dobrim djelima druge nadmašuju od ovoga svijeta uzimaju samo onoliko koliko im je najnužnije, poput putnika koji na svoj put sa sobom nosi samo ono što mu je potrebno. U tom smislu Allahov Poslanik ﷺ je rekao: Šta ja od ovoga svijeta imam? Ja sam naspram ovoga svijeta kao putnik koji zastane i odspava u hladu drveta, a zatim ga ostavljajući nastavi dalje.(Tirmizi) Savjetujući Ibn Omera t on mu je rekao: Budi na ovome svijetu kao stranac ili kao prolaznik! (Buhari)

Međutim, pobožan čovjek, poslušan Allahu, čak i kada hoće nekom svom nagonu da udovolji onim što je dozvoljeno, zbog svog nijjeta i pokornosti će biti nagrađen. U tome je smislu Mu‘az t rekao: “Nadam se da ću i za vrijeme provedeno u spavanju biti nagrađen, kao i za vrijeme dok sam budan.”

Se‘id b. Džubejr, rahimehullah, je rekao: Varljivo naslađivanje je ono što te sputava da ne tražiš onaj svijet. Ono što te od toga ne sputava nije varljivo naslađivanje…”

Opasnosti od privrženosti ovom svijetu[3]

Ljubav prema ovom svijetu je uzrok svih grijeha koji višestruko kvare vjeru. Opijenost dunjalukom je jača od opijenosti vinom, jer će se njime opijeni čovjek otrijezniti tek u mraku svoga groba, kajući se među onima koji su propali. Jer opijenost ovim svijetom čovjeka, u najmanju ruku, odvraća od ljubavi prema Allahu i sjećanja na Njega, a onaj koga zavede dunjaluk, sigurno će biti od onih koji su na gubitku.

Uzvišeni kaže: Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njima ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i biće uzaludno sve što su činili. (Kur’an, 11:15-16)

Zato onaj ko je privržen ovom svijetu i ko ga više voli od onog svijeta spada u najnerazumnije ljude, jer više voli maštu od stvarnosti, san od budnosti, prolazno naslađivanje od vječnog uživanja u džennetskim blagodatima i privremenu kuću od kuće vječnog boravka. Onaj ko tako misli, prekasno će vidjeti da je vječni život na onom svijetu žrtvovao za prolazni život na ovom svijetu, koji nije ništa drugo do nekoliko trenutaka. Jedan mudrac je rekao: Ovaj svijet ni na šta više ne podsjeća od čovjeka koji zaspe, pa u snu vidi i ono što mu je mrsko i ono što mu je milo, pa se, dok tako sanja probudi, i vidi da je to bio samo san.”

Za Hasana el-Basrija se pripovijeda da je Omeru b. Abdulazizu napisao i poslao jedno dugo pismo o varljivosti ovog svijeta. U njemu je, između ostalog, pisalo: “Ovaj svijet je mjesto prolaska, a ne stalnog boravka. Vladaru pravovjernih, ne zaboravi da je Ademovo progonstvo za njega bilo kazna, pa ga se i ti pripazi… Čuvaj se ovog zavodljivog, lukavog i varljivog svijeta! Budi oprezan da mu se raduješ, više nego što ga se bojiš, jer iza radosti dolazi tuga, kao što iza bistre vode dolazi mutna…Tako mi Allaha, nema nikoga kome je Allah u izobilju dao dobra ovog svijeta, pa se ne boji da je to iskušenje, a da je zdrave pameti i rasuđivanja. Isto tako, nema nikoga kome je Allah nešto uskratio, pa nije pomislio da mu je to, možda, kod Allaha bolje, a da je zdrave pameti i rasuđivanja.”

[1] Ibn Tejmijje je rekao: “Zuhd (odricanje) je ostavljanje onoga od čega neće biti koristi na Ahiretu.” Imam Ahmed, kaže: “Zuhd se dijeli na tri vrste: prva je ostavljanje harama, a to je zuhd običnih ljudi, druga je ostavljanje dozvoljenih stvari bez kojih čovjek može da živi, a to je zuhd odabranih, i treća vrsta zuhda je ostavljanje svega onoga što odvraća od spominjanja Allaha, a to je zuhd pobožnih.”

[2] Pogrešno je mišljenje da je zahid onaj čovjek koji nema imetka. Naprotiv, u islamu se gornja ruka – ona koja daje, smatra vrijednijom od donje – one koja uzima. Dakle, vjernik treba da posjeduje dunjaluk, ali da taj dunjaluk bude u njegovim rukama a ne u njegovom srcu, odnosno da dunjaluk ne posjeduje njega! Štaviše, preduslov da bi neko mogao biti zahid, je to da mu je na raspolaganju ono čega se odriče, jer kako neko može da se odriče od onoga što nema? Tako je Ibn Mubarek, onome ko ga je zovnuo: “O zahide!” – Odgovorio: “Zahid je Omer b. Abdulaziz, kome su sve blagodati ovog svijeta na dohvat ruke, pa ih se odriče, a ne ja koji se nemam čega odreći.”

[3] Onaj ko traži dunjaluk je poput onog ko pije morsku vodu: što je više pije više žedni sve dok ga ne ubije. Ljubitelj dunjaluka ne može pobjeći od tri stvari: nužne brige, stalnog umora i neprekidne žalosti. Zato što ništa od njega ne postigne, a da njegova duša ne poželi još…

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

About pozivistine

Pogledaj takođe

Rahatluk je u Džennetu

“Mi čovjeka stvaramo da se trudi” (El‐Beled, 4) Kada su ga upitali za odmor i …