Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Zuhd (odricanje)

Zuhd (odricanje)

Odricanje je obuzdavanje želje prema nečemu i usmjeravanje prema onome što je bolje od toga. Čineći to, čovjek spoznaje da je ono što napušta bezvrijedno i da, kao takvo, ne zaslužuje njegovu pažnju. Na taj način, on spoznaje da je ono što je kod Allaha trajno, da je onaj svijet bolji i trajniji od ovog, kao što je dragulj bolji od leda, jer je ovaj svijet poput kocke leda ostavljene na suncu, od koga će se istopiti i nestati, za razliku od onog svijeta koji se, kao skupocjeni dragulj, neće istopiti i nestati. U onoj mjeri u kojoj je čovjek svjestan razlike između ovog i onog svijeta, jača njegova želja da ovaj svijet žrtvuje, u zamjenu za onaj svijet. Uzvišeni Allah, na više mjesta u Kur’anu, hvali zuhd i odricanje od ovog svijeta, a kudi onoga ko mu je privržen. Uzvišeni, tako, kaže:

Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je. (Kur’an, sura Svevišnji, 16-17)

Oni se raduju životu na ovom svijetu, a život na ovom svijetu prema onom samo je prolazno uživanje. (Kur’an, sura Grom, 26)

Život na ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kada bi samo oni znali. (Kur’an, sura Pauk, 64)

Uistinu vi ovaj prolazni svijet volite, a o onom drugom brigu ne vodite. (Kur’an, sura Smak svijeta, 20-21)

Vi želite prolazna dobra ovog svijeta, a Allah želi onaj svijet. (Kur’an, sura Plijen, 67)

Kazujući o vjerniku iz faraonovog naroda, Uzvišeni navodi da je on svom narodu rekao:

 O narode moj, život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, doista, Kuća vječna. (Kur’an, sura Vjernik, 39).

I Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, ovaj svijet je opisao ništavnim. Tako se od Džabira, neka je Allah zadovoljan sa njim, prenosi: “da se Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, okružen svijetom, prolazeći pored pijace, zaustavio se pored mrtvog ćulavog jarca, uzeo ga za uvo i upitao: ‘Ima li ko od vas da bi za ovo dao srebrenjak (dirhem)?’ – Pa su rekli: ‘Sve da je i naše, ne bi znali šta ćemo sa njime. ‘Zatim je, ponovo, upitao: ‘Bi li voljeli da je vaš?’ – Pa su odgovorili: ‘Tako nam Allaha, i da je živ, a ne mrtav, bio bi pod mahanom, jer je ćulav.’ Na to im je on rekao: ‘Tako mi Allaha, ovaj svijet kod Allaha je manje vrijedan, nego što kod vas vrijedi ovaj (jarac).”

Od El-Mustevrida b. Šeddada, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov  Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Ovaj svijet naspram onog svijeta samo je kao kada neko od vas umoči prst u more, pa pogleda šta mu je na njemu od mora ostalo.”

Od Sehla b. Sa’da, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Da ovaj svijet kod Allaha vrijedi koliko krilo komarca, od njega nevjerniku ne bi dao da okusi ni koliko je gutljaj vode.”

Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, stalno je upozoravao na opasnost od zavođenja ovim svijetom. Tako se od Ebu Se’ida el-Hudrija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Ovaj svijet koji vam je Allah u naslijeđe dao, je, doista, sladak i lijep (zelen) da bi Allah vidio kakvi ćete biti. Zato se čuvajte ovog svijeta i žena!”

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, kada je rekao: ‘Ovaj svijet i ono što je na njemu su prokleti, osim sjećanja na Allaha, i onoga što upućuje na to, učenog čovjeka i onoga ko se posveti učenju.” Komentarišući ovaj hadis Albani kaže da se pod ovim svijetom ovdje misli na sve ono što čovjeka okupira i odvraća od sjećanja na Uzvišenog Allaha.

Kako je živio Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem?

Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, živio je krajnje skromnim životom, maksimalno se sustežući od dunjaluka i svodeći korišćenje njegovih blagodati na najmanju moguću mjeru. Možda će neko reći da je tako činio zato što je raspolagao sa ograničenim sredstvima za život? Mi na to odgovaramo činjenicom da je Uzvišeni Allah Svome Vjerovjesniku, salallahu alejhi we selem, kao najodabranijem i najdražem stvorenju, sigurno, za njega dao i najodabranije prilike za život. Zato se Ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, tako vjerno ugledao na Poslanika, salallahu alejhi we selem, i nakon što se Islam, Allahovom pomoći, na sve strane proširio, odakle se na Arapski poluotok sa svih strana slijevalo ogromno bogatstvo, uostalom, takav je prije njega, bio i njegov otac Omer, Allah bio zadovoljan njime.

Kakva je bila hrana Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem?

Od En-Nu’mana b. Bešira, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Prisjećajući se kakva je nestašica bila pogodila svijet, Omer b. el- Hattab je, jednom prilikom, rekao: ‘Gledao sam kako se Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, cijeli dan previja od gladi, ne mogavši naći ni najslabiju vrstu hurmi kako bi utolio glad.”

Od ‘Aiše, Allah bio zadovoljan njome, se prenosi da je rekla: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je umro, a da se Muhammedova djeca, dva dana uzastopno, nikada nisu najela ječmena hljeba.”

Od Enesa, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, je umro, a da nikada nije sjeo da jede za trpezom, niti se najeo hljeba – somuna.”[1]

Od Urve se prenosi da mu je ‘Aiša, Allah bio zadovoljan njome, jednom prilikom rekla: “Sestriću moj, tako mi Allaha, znali smo dočekati i ispratiti jedan, dva i tri mlada mjeseca, u dva mjeseca dana, a da se u Poslanikovoj, salallahu alejhi we selem, kući ne bi naložila vatra.” Upitao sam: “Tetka, šta ste onda jeli?” – Pa mi je ona odgovorila: “Hurme i vodu, s tim što je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, imao komšije Ensarije koje su imale kamile – muzare, pa su mu slale mlijeka koje nam je on davao da pijemo.”

Kakva je bila odjeća Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem?

Od Ebu Burde b. Ebu Musaa el-Eš’arije, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: ‘”Aiša je pred nas iznijela iskrpljenu haljinu i ogrtač od grubog sukna i rekla: ‘Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, obučenog u ovo dvoje zatekla je smrt.”

Kakva je bila postelja Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem?

Od Aiše, Allah bio zadovoljan njome, se prenosi da je rekla: “Postelja na kojoj je spavao Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, bila je kožica napunjena suhom travom.”

Kako su živjeli ashabi Poslanika, Allah bio zadovoljan njima?

Iz života ashaba, Allah bio zadovoljan njima, najbolje generacije ove Zajednice – Ummeta, koji je opet najbolji narod koji se ikada pojavio, vidi se da su živjeli krajnje skromno i da su od ovosvjetskih blagodati uzimali samo onoliko koliko im je bilo najnužnije.

Od Fudale b. Ubejda, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da su, dok bi klanjali iza Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, pojedini siromasi koji su se okupljali na sofama ispred džamije, od gladi, u namazu, znali padati na zemlju, tako da su im beduini znali govoriti da su luđaci, a Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, kada bi završio namaz, znao se okrenuti prema njima i reći: “Da znate kakva vas nagrada kod Allaha čeka, poželjeli biste da ste još siromašniji i u još većoj nuždi.”

Od Muhammeda b. Širina se prenosi da je rekao: “Bili smo kod Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, koji je na sebi nosio dvije haljine okićene resama od lana, pa se sa jednom od njih obrisao (oseknuo) i rekao: ‘Ah, ah! Ebu Hurejre se oseče o lanenu haljinu, a sjećam se kako sam od gladi nekada padao u nesvjest, između minbera Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, i Aišine sobe, i kako mi prolaznik prilazi i stavlja svoju nogu na vrat, misleći da sam luđak, a nisam bio, nego sam od gladi padao u nesvjest.”

Od Enesa, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Vidio sam da Omer, kao vladar pravovjernih, na svojoj odjeći, na ramenima nosi tri zakrpe jednu preko druge.”

Stepeni zuhda

Prvi stepen zuhda je da se čovjek na ovom svijetu drži skromno, iako je željan njegovih blagodati, osjećajući da mu je srce i dalje njima privrženo i duša prohtjevna, ali im se, i pored svega, nastoji oduprijeti. To je onaj ko se trudi da bude zahid.

Drugi stepen zuhda je da čovjek prezrivo gleda na blagodati koje mu se duši prohtjevaju i dobrovoljno se uživanja u njima, sam od sebe, odriče, s tim što primjećuje i osvrće se na svoj zuhd, poput onoga koji žrtvuje jedan srebrenjak (dirhem) da bi dobio dva.

Treći stepen zuhda je da se čovjek odriče uživanja u blagodatima ovoga svijeta i da bude toliko skroman da, uopće, ne primjećuje da se bilo čega odriče. Takav je kao onaj ko je ostavio kamenčić, a uzeo dragulj. Čovjek sa takvim stepenom zuhda je poput onoga koji hoće da uđe kod vladara, ali mu na vratima ne da pas, pa se dosjeti, baci mu komad hljeba da se oko njega zabavi, uđe vladaru, bude počašćen i stekne njegovo povjerenje. Šejtan je kao pas koji stoji na Allahovim  vratima i svijetu ne da da uđe, iako su vrata otvorena i zastor dignut. Ovaj svijet je kao zalogaj koga se treba odreći da bi se dobila vladareva naklonost, a ako je tako, zar je zalogaj vrijedan da se čovjek na njega obazire?

Kako su zuhd tumačili raniji učenjaci?

– El-Hasan je rekao: “Pravi zahid je onaj koji, kada drugog vidi, kaže da je ovaj skromniji od njega.”

– Ibrahim b. Edhem je rekao: “Zuhda ima tri vrste: zuhd koji je obaveza, zuhd koji je pohvaljen i zuhd koji je spas. Zuhd koji je obaveza je potpuno odricanje od onoga što je zabranjeno (harama), zuhd koji je pohvaljen je odricanje od onoga što je dozvoljeno (halal), a zuhd koji je spas je odricanje od onoga što je sumnjivo (šubuhat).”

– Junus b. Mejsere je rekao: “Zuhd na ovom svijetu nije ni u zabranjivanju onoga što je dozvoljeno, niti u zabranjivanju trošenja imetka, nego da si sigurniji u ono što je u Allahovoj ruci, nego u ono što je u tvojoj, da ti bude svejedno pogodila te nesreća ili ne pogodila i da ti je u očima isti onaj ko te hvali i onaj ko te kudi.”

Sve tri navedene vrste zuhda stvar su srca, a ne djela. Zato je Ebu Sulejman imao običaj reći: “Ni za koga ne tvrdi da je zahid!”:

  1. “Sve dok se ne uvjeriš da je sigurniji u ono što je u Allahovoj ruci, nego u ono što je u njegovoj!” Ovo zato što to dolazi od jačine i ispravnosti ubjeđenja.

Upitan šta ima od imetka, zahid Ebu Hazim je odgovorio: “Imam dvije stvari koje mi ne daju da se plašim siromaštva: pouzdanje u Allaha i izgubljenu nadu u ono s čim raspolažu ljudi.” A upitan: “Zar se ne bojiš siromaštva?” – Odgovorio je: “Kako ću se bojati siromaštva kada je moga Gospodara: Sve što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom. (Kur’an, sura Ta-ha, 6)

– El-Fudajl je rekao: “Temelj zuhda je zadovoljstvo sa Uzvišenim Allahom.” On je, također, rekao: “Zadovoljstvo sa malim je zuhd, a zuhd je bogatstvo. Onaj ko potpuno vjeruje, u svemu je pouzdan u Allaha, zadovoljan šta god mu odredi i oslobođen ovisnosti od drugih, pa niti ih moli, niti ih se boji. To je ono što mu ne da da ovaj svijet traži na nedozvoljen način. Onaj ko je takav je zahid i najbogatiji čovjek, makar na ovome svijetu ništa ne imao, jer kao što je Ammar, Allah bio zadovoljan njime, rekao: ‘Smrt je dovoljna kao opominjač, sigurno ubjeđenje kao bogatstvo, a ibadet kao posao.”

Ibn Mes’ud, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Sigurno ubjeđenje je da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahov gnjev, da nikome ne zavidiš na onome što mu je Allah dao i da ni od koga ne tražiš ono što ti Allah nije dao, jer Allahovu opskrbu niti izaziva pohlepa onoga ko je pohlepan, niti zaustavlja prezir onoga ko prezire, već Allah po Svome znanju i Svojoj mudrosti, u sigurnoj spoznaji i zadovoljstvu, daje sreću i radost, a u gnjevu i sumnji, brigu i žalost.”

  1. Sve dok mu nagrada na onom svijetu za ono što je na ovom svijetu izgubio, u nesreći koja ga je zadesila u imetku, djeci i sl. , ne bude draža od toga da ga nije pogodila i da od ovog svijeta ništa nije izgubio. I ovo može samo onaj ko je potpuno uvjeren. U tome smislu Alija je, neka je Allah zadovoljan sa njim, rekao: “Ko je zahid na ovom svijetu, nesreće lakše podnosi.”

Neko je drugi rekao: “Da nije nesreća na ovom svijetu, na onaj svijet bi otišli kao gubitnici.”

  1. Sve dok mu onaj ko ga hvali i onaj ko ga, s pravom, kudi ne budu isti, jer čovjek privržen ovom svijetu, više voli onoga ko ga hvali od onoga ko ga kudi. Jer, možda ga to ponekad navede da, bojeći se kritike, zanemari istinu, ili da, u želji za pohvalom, stane na stranu neistine, za razliku od onoga kod koga je isti i onaj ko ga hvali i onaj ko ga, s pravom, kudi, što je najbolji znak da je svoje srce očistio od brige šta će o njemu misliti drugi, a ispunio ljubavlju prema istini i onim sa čim je zadovoljan njegov Gospodar. U tome smislu Ibn Mes’ud, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Sigurna spoznaja je u tome da drugima ne ugađaš onim što izaziva Allahov gnjev.”

Onaj ko u zamjenu za ovaj svijet proda onaj svijet, odrekao se onog svijeta, a onaj ko u zamjenu za onaj svijet proda ovaj svijet, odrekao se ovog svijeta. Međutim, udomaćilo se da se izrazi “zahid” i “isposnik” upotrebljavaju za one koji čine pobožna djela i koji se odriču uživanja u blagodatima ovog svijeta. Tako je jedan čovjek nekome od dobrih ljudi rekao:” Nisam vidio većeg zahida od tebe!” – Pa mu je ovaj odgovorio: “Ti si veći zahid od mene. Ja sam se odrekao ovog prolaznog i nepouzdanog svijeta, a ti si se odrekao onog vječnog svijeta. Ko je, onda, od tebe veći zahid?!”

Postoji još jedan preduslov da bi neko mogao biti zahid, a to je da mu je na raspolaganju ono čega se odriče, jer kako neko može da se odriče od onoga što nema? Tako je Ibn el-Mubarek, onome ko ga je zovnuo: “O zahide!” – Odgovorio: “Zahid je Omer b. Abdulaziz, kome su sve blagodati ovog svjeta na dohvat ruke, pa ih se odriče, a ne ja koji se nemam čega odreći.”

El-Hasan el-Basri je rekao: “Zapamtio sam i družio se sa ljudima koji se ničemu od ovog svijeta, kada im je bio naklonjen, nisu radovali, niti su za njime, kada im je uzmicao, žalili. Ovaj svijet u njihovim očima bio je sitniji od prašine. Neki od njih su živjeli po pedeset ili šezdeset godina, a da nikada nisu obukli valjanu haljinu, pristavili kotao, prostrli ispod sebe nešto na zemlju, niti ukućanima naredili da im šta skuvaju za jelo, a kad bi došla noć; licem bi padali na zemlju, obraze umivali u suzama i molili svoga Gospodara da im vratove poštedi vatre. Kada bi učinili kakvo dobro djelo, zahvaljivali bi Allahu i molili Ga da im ga primi, a kada bi šta pogriješili, tugovali bi i molili bi Allaha da im oprosti, i tako sve do smrti. Tako mi Allaha, ni pored svega toga, nisu mogli ostati pošteđeni od grijeha, niti se spasiti bez Allahova oprosta, Njegove milosti i zadovoljstva!”

Jedan čovjek je rekao tabi’inima (tj. generaciji koja je došla poslije ashaba Poslanika): “Vi više radite od drugova Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, ali su oni bili bolji od vas. Više su se od vas odricali uživanja u ovosvjetskim blagodatima.”

Ebu ed-Derda’, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Kada bi mi se za nekog čovjeka zakleli da je skromniji od vas, ja bih se vama zakleo da je bolji od vas.”

Možda će neko upitati: “Šta je to na ovom svijetu pokuđeno i u čemu se ljudi trebaju sustezati? Je li to vrijeme u kome žive? Je li je to zemlja sa svime na sebi; brdima, drvećem i svakojakim blagodatima? Ili su to ljudska djela koja najčešće nisu ispravna?”

Odgovor je u tome da se prezrenost spomenuta u Kur’anu i sunnetu (praksi Poslanika) ne odnosi na ovosvjetsko vrijeme, jer ono nije ništa drugo do uzajamno smjenjivanje noći i dana sve do Sudnjega dana, kao što kaže Uzvišeni: On čini da se noć i dan smjenjuju, to je pouka za onoga koji hoće da razmisli ili želi da bude blagodaran. (Kur’an, sura El-Furkan, 62)

U jednoj predaji stoji: “Ova noć i dan su dvije riznice, pa dobro pazite šta ćete u njih pohraniti!”

Mudžahid je rekao: “Nema nijednog dana, a da ne govori: ‘Ademov sine, danas sam te posjetio, i nakon danas, nikada ti se više neću vratiti, pa dobro pazi šta u meni činiš!’Kada istekne, dan se smota, zapečati i nikada se više neće otvoriti sve do Sudnjeg dana kada će mu Allah presuditi.” U tom smislu, neki je pjesnik lijepo rekao:

Ovaj svijet je put ili za Džennet ili za Džehennem;

Noći su čovjekova trgovina, a dani pijaca.

Prema tome, vrijeme je čovjekov kapital kojim trguje sa svojim Uzvišenim Gospodarom. Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je rekao: “Ko kaže: ‘Neka je slava i hvala Allahu Svevišnjem!’ Posađena mu je palma u Džennetu.” Pogledaj koliko propušta palmi onaj koji traći vrijeme!

Jedan od dobrih ljudi imao je običaj, kada bi primijetio da se drugi kod njega previše zadržavaju, reći: “Zar se nećete dići?! Gospodar ne prestaje da okreće Sunce.”

Priča se da je jedan čovjek rekao učenjaku: “Stani da te nešto upitam!” – pa mu je ovaj odgovorio: “Hoću, ako ćeš zaustaviti sunce.”

Prezrenost se, također, ne odnosi ni na mjesto ovoga svijeta, tj. zemlju, planine, mora, rijeke i rudnike, jer su to sve blagodati kojima je Allah počastio Svoje robove. Ovo zato što u svemu tome leže koristi i dokazi jednoće Uzvišenog Stvoritelja, Njegove moći i veličine.

Prezrenost se, prema tome, odnosi na ljudska djela na ovome svijetu, jer ih većina nije onakva kakva bi trebala biti, čiji će rezultati pohvalni biti, kao što kaže Uzvišeni:

Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje, i nadmetanje imecima i brojem djece! (Kur’an, sura Gvožđe, 20)

Tako Mi vremena, – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Kur’an, sura Vrijeme, 1-3)

Ljudi se na ovom svijetu dijele na dvije vrste:

  1. One koji poriču budući svijet i nagradu i kaznu koje na njemu slijede za učinjena djela na ovom svijetu. To su oni za koje je Allah rekao:

Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće Džehennem, zbog onoga što su radili. (Kur’an, sura Junus, 7-8).

Glavna briga i preokupacija takvih je uživanje na ovom svijetu i odavanje nasladama prije smrti, kao što kaže Uzvišeni Allah: …a oni koj ne vjeruju, – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti! (Kur’an, sura Muhammed, 12)

  1. One koji vjeruju u budući svijet i u nagradu i kaznu za učinjena djela na ovom svijetu. To su sljedbenici Allahovih poslanika. Oni se dijele na tri vrste: a) one koji se prema sebi griješe, b) one koji su u uživanju ovosvjetskih blagodati umjereni, c) one koji, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašuju.

 

a) Onih koji se prema sebi griješe, od sve tri ove grupe, je najviše. Većina ih se opredjeljuje za ljepote i blagodati ovog svijeta, pa niti gledaju kako ih uzimaju, niti kako ih koriste, tako da je ovaj svijet njihova glavna preokupacija, da su, kada im je naklonjen, zadovoljni, a kada im izmiče, ljuti i nezadovoljni i da se zbog njega i prijateljuju i svađaju. To su pobornici igre, zabave, razonode i gizdanja. Oni, iako, načelno vjeruju u onaj svijet, nikada nisu shvatili cilj života na ovom svijetu, niti da je to samo mjesto na kome se trebaju opskrbiti za budući svijet i vječno boravište.

b) Oni koji su u uživanju ovosvjetskih blagodati umjereni, tj. koji ono što je dozvoljeno od ovoga svijeta uzimaju u većoj mjeri nego što je neophodno. Takvi za ono što rade neće biti kažnjeni, s tim što im to umanjuje stepen uživanja na onom svij U tom smislu Omer b. el-Hattab je rekao: “Da se ne bojim da nagrada za moja dobra djela na budućem svijetu neće biti umanjena i ja bih vam se pridružio u većem uživanju ovosvjetskih blagodati. Međutim, čuo sam kako Uzvišeni ukorava neke ljude riječima: Vi ste u svom životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali. (Kur’an, sura El-Ahkaf, 20)

c) Oni koji, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašuju su oni koji shvaćaju smisao ovog svijeta i po tome shvaćanju rade. Oni su svjesni da je Allah Svoje robove na ovom svijetu nastanio zato da bi ih iskušao i vidio ko će se od njih ljepše vladati, kao što kaže Uzvišeni:

Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati. (Kur’an, sura Pećina, 7) Tj. da vidimo ko će se u želji za onim svijetom, ovoga više odricati. Uzvišeni Allah, zatim, kaže: A Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti. (Kur’an, sura Pećina, 8)

Oni koji svojim dobrim djelima druge nadmašuju od ovoga svijeta uzimaju samo onoliko koliko im je najnužnije, poput putnika koji na svoj put sa sobom nosi samo ono što mu je potrebno. U tome smislu Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je rekao: “Šta ja od ovoga svijeta imam? Ja sam naspram ovoga svijeta kao putnik koji zastane i odspava u hladu drveta, a zatim ga ostavljajući nastavi dalje.”

Savjetujući Ibn Omera, Allah bio zadovoljan njime, on mu je rekao: “Budi na ovome svijetu ili kao stranac ili kao prolaznik!”

Pobožan čovjek, poslušan Allahu, čak i kada hoće nekom svom nagonu da udovolji onim što je dozvoljeno (mubah), zbog svoje pokornosti će biti nagrađen. U tome je smislu Mu’az, Allah bio zadovoljan njime, rekao: “Nadam se da ću i za vrijeme provedeno u spavanju biti nagrađen, kao i za vrijeme dok sam budan.”

Se’id b. Džubejr je rekao: “Varljivo naslađivanje je ono što te sputava da ne tražiš onaj svijet. Ono što te od toga ne sputava nije varljivo naslađivanje, nego naslađivanje koji te vodi onome što je još bolje!”

Jahja b. Mu’az je rekao: “Kako da ne volim ovaj svijet na kome mi je određena opskrba, na kome privrjeđujem za život i dokazujem pokornost s kojom ću zaslužiti Džennet?!”

Upitan: “Šta je to od ovog svijeta što je Allah u Kur’anu pokudio čega se pametan čovjek treba čuvati?” – Ebu Safvan er- Re’ini je odgovorio: “Sve što, želeći ovaj svijet, od ovog svijeta uzmeš, je pokuđeno i sve što, želeći onaj svijet, od ovog svijeta uzmeš, nije pokuđeno.”

El-Hasan je rekao: “Divan li je ovaj svijet za vjernika koji, i uz malo truda na njemu, zaradi Džennet, a jadan li je ovaj svijet za nevjernika i licemjera koji noći dangubi u uživanju, pa na njemu zaradi Džehennem!”

Avn b. Abdulah je rekao: “Ovaj i onaj svijet u srcu vjernika su kao dva tasa vage. Koji god od njih pretegne, bude na račun drugoga.”

Vehb je rekao: “Ovaj i onaj svijet su za čovjeka kao kada ima dvije žene, pa kada god jednoj udovolji, ona se druga naljuti.”

Opasnosti od privrženosti ovom svijetu

Privrženost ovom svijetu je ono što onima koji su mu privrženi priprema Džehennem, a odricanje od ovog svijeta je ono što onima koji ga se odriču priprema Džennet. Opijenost privrženošću ovom svijetu je jača od opijenosti vinom, jer će se njome opijeni čovjek otrijezniti tek u mraku svoga groba. Jahja b. Mu’az je rekao: “Ovaj svijet je šejtanovo vino. Onaj ko se njime opije, otrijezniće se tek u logoru mrtvih, kajući se među onima koji su propali. Opijenost ovim svijetom čovjeka, u najmanju ruku, odvraća od ljubavi prema Allahu i sjećanja na Njega, a onaj koga zavede njegov imetak, sigurno će biti od onih koji su na gubitku. Kada srce zanemari sjećanje na Allaha, u njemu se nastani šejtan i njime upravlja kako on hoće, navodeći ga na zlo toliko lukavo da mu udovoljava i ponekim dobrim djelom, samo zato da bi ga uvjerio da čini dobro.” Ibn Mesud, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Niko na ovome svijetu nije osvanuo a da nije kao gost koji je sve što ima pozajmio. Gost će uskoro otići, a pozajmica se mora vratiti.”

Ljubav prema ovom svijetu je uzrok svih grijeha koji višestruko kvare vjeru:

  1. Zato što ljubav prema njemu za sobom povlači i njegovo veličanje, a kako će se veličati ono što je kod Uzvišenog Allaha bezvrijedno i prezreno? Jer, među najveće grijehe spada veličati ono što je Uzvišeni Allah učinio bezvrijednim.
  2. Zato što ga je Allah prokleo i što sve na njemu, osim onoga što koristi vjerniku, mrzi i prezire, a onaj ko voli ono što Allah proklinje, mrzi i prezire sam se izlaže iskušenju i Allahovoj mržnji i preziru.
  3. Zato što ga čovjek, kada ga zavoli, sebi uzme za cilj, pa se umjesto Allahu i budućem svijetu, posveti njemu, tako da potpuno pobrka dvije stvari; da sredstvo uzme za cilj i da, umjesto za onaj, radi za ovaj svijet, a to je zlo koje potpuno sve izopačava, u prvom redu srce, upravo onako kako stoji u riječima Uzvišenog:

”Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihovog i neće im se u njima ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i biće uzaludno sve što su činili.” (Kur’an, sura Hud, 15-16)

U tome smislu govore i mnogobrojni hadisi Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem. Tako se u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, kao trojica kojima će se prvo raspiriti džehennemska vatra, navode: borac, davalac milostinje i učač Kur’ana koji su u svojim djelima imali za cilj ovaj svijet i položaj na njemu.

Pogledaj kako je ljubav prema ovom svijetu, navedene tri osobe ostavila bez nagrade, obezvrijedila njihova djela, i učinila da budu prvi koji će ući u džehennemsku vatru!!!

  1. Zato što ljubav prema ovom svijetu i preokupiranost njime, sprječavaju čovjeka da se posveti onome što će mu na onom svijetu biti bolje i korisnije. U zavisnosti od stepena privrženosti ovom svijetu, stepen zapostavljenosti onog svijeta, od jednog do drugog čovjeka, je različit. Tako među ljudima nailazimo na one koje je ovaj svijet preokupirao, do te mjere da niti vjeruju, niti se drže vjere. Drugi su njime preokupirani, pa ne izvršavaju većinu svojih vjerskih dužnosti, treći da ih ne izvršavaju na vrijeme i onako kako treba i valja, dok istovremeno dragocjeno vrijeme troše u besposlice, četvrti da ne izvršavaju zajedničke obaveze, nego nešto drugo, peti da se, u obavljanju svojih dužnosti, nemaju kada predati srcem i dušom, pa ih obavljaju samo površno, bez udubljivanja u njihov smisao itd. Sve je to daleko od onih koji su privrženi ovom svijetu i njime zaslijepljeni. Rijetki su oni koji ovom svijetu nisu odani toliko, da ih, u najmanju ruku, odvraća od razmišljanja o trajnoj sreći i radosti, koje nema dok se čovjekovo srce ne posveti ljubavi prema Allahu, a jezik Njegovom spominjanju, dok se njegov jezik ne bude oslanjao na srce, a srce na Gospodara. Ukratko, ljubav i privrženost prema ovom svijetu, bez sumnje ide na štetu onog svijeta, isto kao što ljubav prema onom svijetu ide na štetu ovog svijeta.
  2. Zato što čovjekova ljubav prema ovom svijetu prelazi u njegovu glavnu preokupaciju. U tom smislu et-Tirmizi od Enesa b. Malika, Allah bio zadovoljan njime, navodi da je pričao kako je čuo da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Onome kome onaj svijet bude glavna preokupacija, Allah će u srce uliti bogatstvo i svega će mu dati, a ovaj svijet će mu sa svih strana hrliti, dok će onome kome ovaj svijet bude glavna preokupacija, Allah u očima dati siromaštvo, tako da mu uvijek nešto fali, a ovaj svijet će mu dolaziti samo onoliko koliko mu je suđeno.”
  3. Zato što će onaj ko je privržen ovom svijetu, najviše od svih drugih ljudi, njime biti mučen, i to tri puta: Prvo na ovom svijetu, trudeći se da ga stekne i sporeći se sa drugima, zatim tokom zagrobnog života, iz žalosti, što ga je ostavio i izgubio, što će izgubiti svaku nadu da će se sa voljenim ikada više sastati i što, umjesto njega, neće više tamo imati koga da voli. Od njega se u grobu neće niko više patiti, jer će u duši osjećati brigu, tugu i žalost, dok mu tijelo crvi budu rastakali.

Kao što će zaljubljenik u ovaj svijet patiti u svome grobu, tako će strijepiti i biti paćen i na Dan kada se bude susreo sa svojim Gospodarom, kao što kaže Uzvišeni Allah:

Neka te ne oduševljavaju bogatstva njihova, a ni djeca njihova! Allah hoće da ih njima kazni na ovom svijetu i da skončaju kao nevjernici. (Kur’an, sura Pokajanje, 55)

Neko od ranijih učenjaka je rekao: “Oni se muče njegovim skupljanjem, pate zbog gubitka onoga što vole i poriču Allahovo pravo u njemu (tj. svoju obavezu da ga dijele).”

  1. Zato što onaj ko je privržen ovom svijetu i ko ga više voli od onog svijeta spada u najgluplje i najbezumnije ljude, jer više voli maštu od stvarnosti, san od budnosti, prolaznu hladovinu od vječnog uživanja u džennetskim blagodatima i privremenu kuću od kuće vječnog boravka. Onaj ko tako misli, kasno će vidjeti da je vječni život na onom svijetu, žrtvovao za prolazni život na ovom svijetu, koji nije ništa drugo do pusti snovi ili prolazna hladovina, koja pametnog ne smije obmanuti. Ranije generacije čestitih predaka, često su, kao primjer, citirale sljedeći stih:

O vi koji se naslađujete blagodatima ovog svijeta

znajte da su one prolazne,

i da je zavaravati se prolaznom hladovinom glupost!

Junus b. Abdu-l-A’la je rekao: “Ovaj svijet ninašta više ne podsjeća od čovjeka koji zaspe, pa u snu vidi i ono što mu je mrsko i ono što mu je milo, pa se, dok tako sanja probudi, i vidi da je to bio samo san.”

Ovaj svijet je poput hlada koji ti se učini da je stalan i nepomičan, dok, odjednom, ne primijetiš da se pomjerio i pomakao i da ga, ako pođeš, ne možeš stići. Ovaj svijet je i kao: Varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna, i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava. (Kur’an, sura Svjetlost, 39). Ovaj svijet je i kao izopačena, rugobna starica koja se, čuvši za prosce, nagizdala, sredila, dotjerala i prekrivši sve što je na njoj ružno i odvratno, prosce, koji su joj mušterije, a da je prethodno i ne pogledaju, prevarila i ucijenila riječima: “Pristajem jedino pod uvjetom da moj venčani dar bude obećanje da na mene muž neće drugu dovoditi tj. ahiret, jer neću da imam inoču s kojom ću da ga dijelim!” – Pa da prosci požure i kažu: “Nije to grijeh onome ko želi ugoditi svojoj voljenoj!” Međutim, kada dođe svadba, kada se skine maska i odjeća, kada se razotkrije prevara i pokažu sve mahane, mladoženja će je; ili odmah otjerati i odahnuti, ili se pomiriti sa tim da je zadrži a prvu bračnu noć će zakukati.

Tako mi Allaha, glas o ovakvom slučaju cijelom kraju ne najavljuje ništa dobro. Zato se njoj sa molbom i preklinjanjem da ih napusti i ode odakle je i došla, upućuju sve čestite i probrane komšije; učenjaci i pobožnjaci, čitavu noć provode u ubjeđivanju iza zatvorenih vrata, a ujutru padaju u njenu klopku i vraćaju se potkresanih krila, jer su i sami pali u mrežu njenog lukavstva.

Za El-Hasana se pripovijeda da je Omeru b. Abdulazizu napisao i poslao jedno dugo pismo o varljivosti ovog svijeta. U njemu je, između ostalog, stajalo: “Ovaj svijet je za odlazak, a ne za stalni boravak. Vladaru pravovjernih, ne zaboravi da je Ademovo progonstvo za njega bilo kazna, pa ga se i ti pripazi! Najbolja opskrba na njemu je ne dirati ga. Bogatstvo na njemu je siromaštvo. Ponižava onoga ko do njega drži, a osiromašuje onoga ko ga gomila. On je kao otrov koji jedu oni koji ne znaju da će od njega umrijeti. Čuvaj se ovog zavodljivog, lukavog i varljivog svijeta! Budi oprezan da mu se raduješ, više nego što ga se bojiš, jer iza radosti dolazi tuga, kao što iza bistre vode dolazi mutna. Čak da Stvoritelj o njemu i nije ništa rekao niti bilo kakav primjer naveo, gore navedeno bi probudilo uspavanog i osvijestilo nemarnog, a kako tek, kada je o njemu toliko zabrana izrekao i toliko savjeta uputio?! On kod Uzvišenog Allaha nema nikakvu vrijednost ni težinu. Na njega nije pogledao otkako ga je stvorio. Našem Vjerovjesniku, salallahu alejhi we selem, bili su ponuđeni ključevi svih njegovih riznica i da to kod Allaha neće ništa umanjiti od Njegovih riznica ni koliko je krilce komarca, pa ga je odbio prihvatiti, jer nije htio da voli ono što njegov Gospodar mrzi, niti da uzdiže ono što je njegov Gospodar dao da je nisko. Allah je dao da ga (ovaj svijet) čestiti dobrovoljno izbjegavaju, a Svojim neprijateljima je dao da ih zavodi i obmanjuje. Samo zaveden čovjek može misliti da je sa imetkom odabraniji i zaboraviti šta je Allah dao Muhammedu, salallahu alejhi we selem, kada je od gladi kamenom pritisnuo na svoj stomak. Tako mi Allaha, nema nikoga kome je Allah u izobilju dao dobra ovog svijeta, pa se ne boji da je to iskušenje, a da je zdrave pameti i rasuđivanja. Isto tako, nema nikoga kome je Allah nešto uskratio, pa nije pomislio da mu je to, možda, kod Allaha bolje, a da je zdrave pameti i rasuđivanja.”

[1] Komentarišući ovaj hadis, Ibn Bettal kaže: “To što Allahov poslanik, salallahu alejhi we selem, nije jeo za trpezom i što nije jeo hljeb – somun, bilo je njegovo dobrovoljno izbjegavanje  blagodati ovoga svijeta  iz želje za blagodatima onoga, vječnog svijeta. Što se, pak, imetka tiče i njega je pohvalno trošiti u ono za šta će se biti nagrađeno na onom svijetu. Međutim, on Allahovom Poslaniku, salallahu alejhi we selem, u tom pogledu, nije bio potreban. Ukratko, ovaj hadis ne govori da je siromaštvo bolje od bogatstva, već da je zadovoljstvo sa onim što se ima i skromnost bolja od pretjeranog naslađivanja sa blagodatima ovoga svijeta.”

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Noćni namaz

Uzvišeni Allah kaže: Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha …