Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Sredstva i načini popravljanja srca

Sredstva i načini popravljanja srca

Kako bi se naše stanje popravilo nabolje, kako bi Allahove riječi i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, djelovale na nas i koristile nam, prije svega mi, a posredstvom nas i drugi, treba da se upoznamo sa sredstvima i načinima čišćenja i popravljanja srca, ali i sa onim što dovodi do onečišćenja i pokvarenosti srca.

Mnogo je dobrih djela kojima se srce čisti i popravlja. Ovom prilikom spomenut ćemo samo neka od tih djela, moleći Uzvišenog Allaha da nam podari korist u tome i dovede do našeg popravljanja.

Od najvažnijih stvari koje popravljaju srce jesu:

1. Čvrsto vezivanje srca za Uzvišenog Allaha. Allah, subhanehu ve te’ala, stvorio je naša srca i tijela, i jedini način na koji se mogu spasiti i održati živima jeste čvrsto vezivanje za Svevišnjeg Allaha. Ako se srce veže za neko stvorenje, bit će upropašteno i kažnjeno upravo od stvorenja za koje se vezalo.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, rekao je: “Koliko god srce poveća svoju ljubav prema Allahu, toliko se poveća i njegova pokornost Njemu, a koliko god se poveća pokornost Svevišnjem Allahu, toliko se poveća njegova neovisnost od drugih ljudi. Srce je u potrebi za Allahom sa aspekta ibadeta, kao i sa aspekta traženja pomoći od Njega, oslanjanja na Njega i sl. Stoga, srce se neće moći popraviti ni uspjeti, ni osjetiti radost i lijep život, ni smiraj i spokoj bez ibadeta svome Gospodaru, ljubavi prema Njemu i iskrenog povratka Njemu, Uzvišenom. Čak i kada srcu budu ukazane i osjeti najveće počasti i slasti od stvorenja, ono neće biti smireno i spokojno, jer je u potrebi za svojim istinskim Bogom.” (Vidjeti: Fetava, 10/193-194.)

Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: “Uistinu u srcu postoji divljina koju ne može potisnuti ništa drugo do prijateljstvo i blizina sa Allahom. U srcu postoji tuga koju ne može potisnuti ništa osim radost spoznaje Uzvišenog Allaha. U srcu postoji uznemirenost, pa ga ne može smiriti ništa osim susret s Uzvišenim Allahom i utjecanje Njemu od Njegove kazne. U srcu postoji vatra koju ne može ugasiti ništa osim zadovoljstvo Allahovom naredbom, zabranom i odredbom, uz istovremeno strpljenje na svemu tome sve dok se ne sretne Uzvišeni Allah na Sudnjem danu. U srcu postoji ogroman zahtjev koji odbija da se izloži pred nekim drugim osim pred Allahom, Jednim, Jedinim. U srcu postoji praznina koju ne može popuniti ništa osim ljubav prema Allahu, iskreni povratak Njemu, neprestano sjećanje na Njega, iskreno ispovijedanje vjere samo Njemu, Uzvišenom! Kada bi čovjeku bio dat dunjaluk i sve što je na njemu, on time prazninu u srcu nikada ne bi mogao popuniti!” (Vidjeti: Medaridžus-salikin, 3/164.)

2. Stalna borba sa samim sobom. Ibnul-Munkedir, rahimehullahu te’ala, rekao je: “Borio sam se sa svojom dušom četrdeset godina sve dok nije postala onakva kakva treba biti.” (Vidjeti: Muhammed b. Hasan b. Akil Musa, Nugbetul-fudala, br. 607.) Nakon toga, kako se bilježi, njegovo je stanje postalo zadivljujuće. Govorio bi: “Kada bi nastupila noć, ja bih stao na namaz, osamio bih se sa svojim Gospodarom, i ne bi dugo potrajalo, a noć bi se okončalal” Dugi noćni sati prolazili su mu kao minute! A kada današnji muslimani odu u džamiju na namaz i kada imam oduži učenje samo jednu minutu više od uobičajenog, tada se počinju premještati s jedne noge na drugu, otpuhivati, pucketati prstima, a možda čak nakon namaza da i izgrde imama što je odužio namaz. Današnji muslimani obavljaju namaz kao da su ptice u kavezu i nastoje da se što prije riješe tog zatočeništva! Nažalost, danas se muslimani prema namazu odnose nemarno i ne osjećaju ljepotu klanjanja svome Gospodaru. Čudimo se kada gledamo, slušamo ili čitamo da neko zaplače u namazu tokom učenja Kur’ana! A zar se treba čuditi tome?! Zar ima boljeg mjesta za čovjeka od stajanja pred svojim Gospodarom?! Zar ima ljepšeg govora od Allahovog govora?! Zar ima ljepšeg dozivanja od dozivanja Uzvišenog Allaha?! Pa, zašto se čudimo njegovom plaču?! Onaj kome se trebamo čuditi jesmo mi sami!

Hasan el-Basri, rahimehullahu te’ala, rekao je: “Čuvao sam svoje srce dvadeset godina, zatim je ono čuvalo mene u narednih dvadeset godina, a nakon toga nastavio sam živjeti u takvom stanju. Moje srce, a i ostali moji organi bili su sačuvani.” (Vidjeti: Muhammed b. Hasan b. Akil Musa, Nuzbetul-fudala, br. 1205.)

Ukoliko želiš da izgradiš svoju, islamsku, ličnost, treba ponajprije da se posvetiš svome srcu, da ga čuvaš, pa će i ono tebe čuvati. Stoga, nije dovoljno da se podučavamo samo vanjskim ibadetima, nego treba da svoja srca odgajamo u okrilju iskrenosti, pokornosti, poniznosti, ljubavi, strahopoštovanju, strpljenju i sl. Ukoliko izostanu ovi srčani ibadeti, njihov će nedostatak doći do izražaja prije ili kasnije, pa makar vanjski ibadeti i bili ispravni. U slučaju da čovjek dođe u situaciju da se pokaže slabijim u natjecanju sa svojim bratom, moguće je da ga zamrzi i osjeti neprijateljstvo prema njemu, a ako se pokaže boljim od svoga brata u nečemu, moguće je da se tada uzdigne i potcijeni ga. Ovih negativnih pojava čovjek se može riješiti samo ako se potpuno okrene sebi i svom srcu, obračunavajući se i boreći se sa samim sobom. Kada čovjek zanemari samoobračun i borbu sa samim sobom, pa makar u nauci, podučavanju propisima, ibadetima i adabima proveo veći broj godina, od njega je moguće doživjeti razne neugodnosti, Stoga, obračunavajmo se i borimo sa svojom dušom!

3. Ono što čisti i popravlja srce jeste i mnogobrojno prisjećanje na smrt, posjećivanje mezarja, prisustvovanje zadnjim trenucima ljudi koji umiru, koji za nekoliko trenutaka odlaze sa ovoga svijeta, ostavljaju njegove slasti i strasti, napuštaju svoje porodice i imetke, radi kojih su se umarali cijeli svoj život. To su trenuci koji neće nikoga zaobići, svi ćemo ih doživjeti i kušati njihovu gorčinu!

Sjećanje na smrt srce drži budnim, milostivim, daleko od svake grubosti i nemara. Stoga ée svaki svjesni vjernik odvojiti za svoju dušu nekoliko trenutaka u kojima će razmišljati o smrti, posjećivati mezarja i uzimati pouku, odlaziti na dženaze drugim muslimanima, nadati se, ako Allah dâ, da će mu se srce smekšati.

Seid b. Džubejr, rahimehullahu te’ala, jedan od velikih učenjaka i pobožnjaka iz generacije tabiina, rekao je: “Kada bi spomen na smrt nestala iz moga srca, pobojao bih se da bih se iskvario!” (Vidjeti: Muhammed b. Hasan b. Akil Musa, Nazbetul-fudala, br. 506.)

Safvan b. Sulejm, rahimehullahu te’ala, često je odlazio na mezarje Bekija, prolazeći pored Muhammeda b. Saliha, koji je jednog dana, vidjevši Safvana, rekao u sebi: “Sada ću da vidim šta to on radi” i pošao je za njim. Safvan je došao kod jednog od mnogobrojnih kaburova u Bekiji i počeo plakati. Muhammed b. Salih o tome kazuje: “Toliko je plakao da sam se sažalio na njega. Mislio sam da je tu ukopan neko od njegovih bližnjih, pa da zato dolazi na njegov kabur, prisjeća ga se i plače za njim. Kada je drugi put prošao pored mene, ponovo sam krenuo za njim, a on je postupio kao i prvi put. O tome sam obavijestio Muhammeda b. Munkedira, rahimehullahu te’ala, a on mi je rekao: “Svi su oni njegova porodica i njegovi prijatelji! To je čovjek koji, kada god u srcu osjeti grubost, svoje srce oživi i održava budnim sjećanjem na mrtve!” (Vidjeti: Muhammed b. Hasan b. Akil Musa, Nuzbetul-fudala, br. 610.)

4. Ono što srce održava budnim i živim jeste i druženje s dobrim ljudima, dobrim vjernicima, onima koji se često sjećaju Uzvišenog Allaha i koji nas, kada ih pogledamo, podsjete na Uzvišenog Allaha. Uistinu, susret s nekim ljudima djeluje na čovjeka tako da tom prilikom osjeti prostranost prsa, a ako porazgovara s njima, mnoge nejasnoće, brige, problemi odlaze od njega!

Imam Ahmed bilježi od Abdurrahmana b. Ganma, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najodabraniji Allahovi robovi jesu oni koji, kada budu viđeni, podsjećaju na Allaha, a najlošiji Allahovi robovi jesu oni koji se kreću putem nemimeta (prenošenja tudih riječi), oni koji razdvajaju osobe koje se međusobno vole, i oni koji čedne i čestite potvaraju za blud.” (Ahmed, br. 17661. Hadis je u osnovi slab, zbog prenosioca Šehra b. Havšeba, o čijoj se pouzdanosti razilaze hadiski kritičari, također i zbog Abdurrahmana b. Ganma, čiji susret sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nije potvrđen. Ali, zabilježene su predaje koje ovaj hadis dižu na stepen dobrog hadisa, a Allah najbolje zna. Vidjeti: Silsiletul-ehadisid-daifa, 4/360; Sahihut-tergibi vet-terhibi, 3/47.)

Džafer b. Sulejman, rahimehullahu te’ala, govorio je: “Kada bih osjetio grubost srca, pogledao bih u lice Muhammeda b. Vasie na kojem su se jasno primjećivali tragovi skrušenosti i bogobojaznosti!” (Vidjeti: Muhammed b. Hasan b. Akil Musa, Nuzbetul-fudala, br. 638.)

Abdullah b. Mubarek, rahimehullahu te’ala, govorio je: “Kada bih pogledao u Fudajla b. Ijada, obnovio bih svoj plač i čežnju za ahiretom, omalovažio bih svoju dušu i odagnao od nje nemar”, a zatim bi plakao. (Vidjeti: Muhammed b. Hasan b. Akil Musa, Nuzbetul-fudala, br. 778.)

Ima ljudi koje zavoliš prije nego što išta i progovore, dok ima i ljudi prema kojima osjećaš odbojnost isto tako prije negoli išta i progovore. Neki su ljudi umrli, ali prisjećanjem na njih srca živnu, a ima i ljudi koji su živi, ali kada se ugledaju, srca zamiru. (Vidjeti: Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 10/214.)

Iako u današnjem vremenu postoji velika potreba za aktualiziranjem i podsticanjem na druženje s dobrim ljudima, ipak se o ovoj temi veoma malo govori. Malo je danas onih koji posjećuju mezarja i uzimaju pouku. Malo je danas onih koji traže društvo dobrih ljudi koji biraju riječi kao što biraju hranu, pa njima obnavljaju naš iman. Nažalost, većina ljudi danas odabire sijela i društva u kojima se osjeća opuštenije, u kojima se govori o drugima, u kojima se prenose tuđe riječi, zaboravljajući pritom da Allah dobro zna sve ono što se na javu iznese, kao i ono što grudi kriju.

5. Mnogobrojna dobra djela održavaju srce žívim i budnim, kao što kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Uistinu, svako dobro djelo doprinosi pojavi svjetlosti i u srcu i na licu, snazí u tijelu, povećanju opskrbe i pojavi ljubavi u srcima drugih stvorenja. A loše djelo doprinosi pojavi crnila i u srcu i na licu, slabosti u tijelu, umanjivanju opskrbe i pojavi omraženosti u srcima drugih stvorenja.” (Vidjeti: Ibn Tejmijje, E-Dževabus-sahih li men beddele dinel-Mesih, 6/489; Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunnen-Nebevijje, 3/27; Ibnul-Kajjim, E-Dževabul-kafi, 1/35; Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/424.)

6. Zikr – spominjanje Uzvišenog Allaha i učenje Kur’ana djela su koja hrane srce, kako je to rekao Sulejman el-Havvas, rahimehullahu te’ala: “Zikr je za srce ono što je hrana tijelu, pa kao što tijelo ne osjeća slast hrane kada je bolesno, isto tako i srce ne osjeća slast zikra kada oboli od žudnje za dunjalukom!” (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmuul-fetava, 9/312.)

Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur’ana, u društvu u kojem se zikri – spominje i veliča Allah i u trenucima osame sa Uzvišenim Allahom, pa ako ga tu ne nađeš, onda moli Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga očito izgubio.” (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid, str. 148.)

Avn b. Abdullah govorio je: “Mjesta na kojima se spominje i veliča Allah lijek su za srca!” (Luhejmid, predavanje Inširahus-sadr.)

Jedan od ispravnih prethodnika govorio je: “Jadnici! Otišli su sa dunjaluka ne osjetivši najljepše na njemu!” Kada su ga upitali šta je to najljepše na njemu, odgovorio je: “Spoznaja Allaha, ljubav prema Njemu i zikr- spominjanje Allaha!” (Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, str. 245.)
___________________________________________

Iz knjige: Djela srca – Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.

About azibrise

Pogledaj takođe

Rahatluk je u Džennetu

“Mi čovjeka stvaramo da se trudi” (El‐Beled, 4) Kada su ga upitali za odmor i …