Poziv Istine
وَهُوَ شَدِيدُ الْمِحَالِ
“…i On posjeduje veliko lukavstvo.” (Er-Ra’d, 13)
وَمَكَرُوا وَمَكَرَ اللَّهُ ۖ وَاللَّهُ خَيْرُ الْمَاكِرِينَ
“I nevjernici počeše smišljati spletke, ali je i Allah spletke kovao! A Allah to najbolje umije!” (Ali Imran, 54)
وَمَكَرُوا مَكْرًا وَمَكَرْنَا مَكْرًا وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ
“I smišljali su spletke, pa i Mi smo pleli spletke, a oni to nisu osjećali.” (En-Neml, 50)
U ovim ajetima nalazi se potvrda Allahovog svojstva radnji (djela): lukavstva (el-kejdu) i spletke (el-mekru). Ova dva svojstva su približnog značenja kao i el-mihāl, kao što je u ajetu:
وَهُوَ شَدِيدُ الْمِحَالِ
“…i On posjeduje veliko lukavstvo.” (Er-Ra’d, 13)
tj. On posjeduje veliko lukavstvo prema Svojim neprijateljima (nevjernicima, licemjerima), prema onima koji neprijateljuju protiv vjernika, onih koji se bore protiv Njegove vjere, a kome Uzvišeni Allah iskaže Svoje lukavstvo, takav je već poražen, pobijeđen i ponižen. Rekao je Allah, tebareke ve te’ala:
وَجَزَاءُ سَيِّئَةٍ سَيِّئَةٌ مِثْلُهَا
“A kazna za zlo jeste zlo slično tome.” (Eš-Šura, 40)
Ova svojstva su svojstva Allahovih radnji i uvjetovana su Allahovom voljom, On čini i radi nešto kada hoće, a kada neće, to se i ne dešava.
Sljedbenici ehli-sunnet vel-džemata ove osobine ne spominju pojedinačno, jer neispravno je reći: “Allah spletkari”, ili: “Allah obmanjuje”, nego uvijek treba navesti prema kome ili na koga se odnose Njegove spletke.
Dakle, kada je u pitanju Allahovo svojstvo spletke i lukavstva, ispravno je reći da On posjeduje veliko lukavstvo protiv Svojih neprijatelja.
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Allah, dželle šanuhu, Sebe opisuje ovakvim svojstvima samo u kontekstu kažnjavanja onih koji se služe tim podlim stvarima. Svi ajeti koji o tome govore moraju se ovako razumjeti. Nije isto pripisati ova svojstva stvorenjima i pripisati ih Allahu, dželle šanuhu. Pribjeći ovim podlim sredstvima kada je u pitanju uzvraćanje ili kažnjavanje onoga ko se njima služi, pozitivna je i opravdana stvar među stvorenjima, a šta onda reći za Uzvišenoga Stvoritelja?!
Međutim, nije dopušteno iz takvih radnji izvoditi imena i njima nazivati Allaha, dželle šanuhu, jer su sva Njegova imena lijepa:
وَلِلَّهِ الْأَسْمَاءُ الْحُسْنَىٰ فَادْعُوهُ بِهَا
‘Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima’ (El-A’raf, 180)
Nije dopušteno reći da je Uzvišeni Allah Onaj koji vara, koji spletkari, koji se ismijava, koji obmanjuje…” (Ibn Kajjim, Muhtesarus-sava’ikil-mursele. Halid b. Abdullah Muslih, Šerhul-Akidetul-Vasitijje.)
Uzvišeni Allah se opisao ovim svojstvima i nije dozvoljeno pogrešno ih tumačiti, iskretati njihovo značenje, niti kazati da je to metaforično rečeno. Uzvišeni Allah posjeduje svojstva lukavstva i spletki, istinska svojstva koja obuhvataju vrhunac pravednosti i mudrosti, onakva kako dolikuje Uzvišenom Allahu, bez poistovjećivanja sa svojstvima stvorenja i ulaska u njihovu kakvoću.
Iz osobina lukavstva i spletke (el-kejdu i el-mekru) nije dozvoljeno izvoditi imena, pa naprimjer kazati da je od Allahovih lijepih imena El-Makir, ili El-Ka’id, Onaj koji spletkari i sl., jer smo već detaljno pojasnili da se Allahova imena izvode iz onih osobina koje su u potpunosti osobine pohvale i savršenstva. Također, Allahova svojstva radnji daleko su opsežnija od Njegovih lijepih imena. Navedene osobine nekada su pohvalne, a nekada nisu, što se primjećuje iz Allahovog govora o nevjernicima:
وَإِذْ يَمْكُرُ بِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا لِيُثْبِتُوكَ أَوْ يَقْتُلُوكَ أَوْ يُخْرِجُوكَ ۚ وَيَمْكُرُونَ وَيَمْكُرُ اللَّهُ ۖ وَاللَّهُ خَيْرُ الْمَاكِرِينَ
“I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili, ili da bi te prognali; oni su zamke pleli pa je i Allah njima zamke pleo, jer Allah to najbolje umije.” (El-Enfal, 30)
U komentaru riječi Uzvišenog: “…oni su zamke pleli pa je i Allah njima zamke pleo, jer Allah to najbolje umije”, Urve ibn Ez-Zubejr je rekao: “To jest, Ja sam njima pravio Svoju čvrstu zamku, pa sam te tako spasio od njih.” (Tefsir Ibn Kesir)
Kada su kurejšijski mnogobošci odlučili izvršiti još jači pritisak na misiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, održali su zatvoreni sastanak u svojoj vijećnici gdje su iznosili prijedloge o poduzimanju određenih mjera protiv Poslanika. Jedan od prisutnih Kurejšija predložio je da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, okuju i bace u doživotni zatvor. Kada je izložen ovaj prijedlog, oglasio se lblis koji je, kako se prenosi, prisustvovao sastanku u liku nekog starijeg čovjeka iz Nedžda, te je rekao: “Ovaj prijedlog je nikakav!” Zatim je drugi čovjek predložio da protjeraju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz Mekke i da će onda biti mirni od njega, ali Iblis je odbio i taj prijedlog. Kada su svi izneseni prijedlozi bili su odbijeni, ustao je Ebu Džehl, Allah ga prokleo, koji je predložio da ubiju Poslanika tako što će iz svakog plemena odabrati i u svrhu izvršenja atentata na Poslanika angažirati po jednog snažnog i sposobnog mladića, da oni zajednički ubiju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čime bi odgovornost za njegovu prolivenu krv snosila sva plemena i u tom slučaju izbjegla bi se osveta Hašimija.
Tada je Iblis – u liku starca iz Nedžda – rekao: “Tako mi Boga, ovo je dobar prijedlog! Treba uraditi ovako kako je ovaj čovjek rekao, nema nam druge!”
Vijeće je usvojilo ovaj prijedlog i plan realizacije. Međutim, Džibril je obavijestio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o kurejšijskim namjerama i o Allahovoj dozvoli činjenja hidžre u Medinu. (Ibn Kesir, Tefsir)
Kada je Poslanik došao u Medinu, Allah mu je objavio suru El-Enfal kako bi ga podsjetio na tu nevolju i na blagodati koje mu je On podario.
Također, Uzvišeni je o onima koji su spletkarili da ubiju Isaa, alejhis-selam, rekao:
وَمَكَرُوا وَمَكَرَ اللَّهُ ۖ وَاللَّهُ خَيْرُ الْمَاكِرِينَ
“I nevjernici počeše smišljati spletke, ali je i Allah spletke kovao! A Allah to najbolje umije!” (Ali Imran, 54)
Uzvišeni Allah govori o jednoj grupi Israelćana (jevreja) koji su skovali plan o ubistvu Isaa, alejhis-selam, ali kada su opkolili njegovu kuću odlučni da u djelo sprovedu svoje namjere, Allah ga je spasio od njih, uzdigao ga Sebi, zamijenivši ga jednim mladićem koji je nalikovao na Isaa, alejhis-selam. Uvjereni da je to Isa, alejhis-selam, Israelćani su uhvatili tog mladića, ponižavati, raspeli i stavili mu na glavu bodljikavu krunu. To je bila Allahova intriga prema njima, jer On je spasio Svog roba i poslanika uzdignuvši ga Sebi, a njih je ostavio da lutaju u zabludi. (Ibn Kesir, Tefsir)
وَقَوْلِهِمْ إِنَّا قَتَلْنَا الْمَسِيحَ عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ رَسُولَ اللَّهِ وَمَا قَتَلُوهُ وَمَا صَلَبُوهُ وَلَٰكِنْ شُبِّهَ لَهُمْ
“I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika…‘, a nisu ga ubili ni raspeli, već im se pričinilo.” (En-Nisa, 157)
Također je kazao za narod Saliha, alejhis-selam:
وَمَكَرُوا مَكْرًا وَمَكَرْنَا مَكْرًا وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ
“I smišljali su spletke, pa i Mi smo (pleli spletku), a oni to nisu osjećali.” (En-Neml, 50)
U ovim ajetima Uzvišeni nas obavještava o bezbožništvu i okrutnosti naroda Semud i njihovih vođa koji su pozivali narod u zabludu i nevjerstvo i poricali poslanstvo Saliha, alejhis-selam. Njihovo bezbožništvo kulminiralo je u trenutku kada su zaklali devu i skovali plan o ubistvu poslanika Saliha, alejhis-selam. Naime, odlučili su se prikrasti Salihovoj kući pod okriljem noći i izvršiti iznenadni napad na njega, a zatim zataškati svoje nedjelo tako što će pred njegovom porodicom i najbližim krvnim srodnikom poricati počinjenje ubistva i tvrditi da govore govore istinu. Dok su se oni prikradali Salihu da ga mučki ubiju i unište, Allah je na njih poslao stijenu koja ih je poubijala. Tako je Allah, subhanehu ve te’ala, spasio Saliha i njegove sljedbenike, te zbog toga Uzvišeni kaže: “I smišljali su spletke, pa i Mi smo, a oni to nisu osjećali.”
فَانْظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ مَكْرِهِمْ أَنَّا دَمَّرْنَاهُمْ وَقَوْمَهُمْ أَجْمَعِينَ
فَتِلْكَ بُيُوتُهُمْ خَاوِيَةً بِمَا ظَلَمُوا ۗ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَةً لِقَوْمٍ يَعْلَمُونَ
وَأَنْجَيْنَا الَّذِينَ آمَنُوا وَكَانُوا يَتَّقُونَ
“Pa pogledaj kakva je bila posljedica spletkarenja njihova: uništili smo sve – i njih i narod njihov. Eno kuća njihovih, puste su zbog nepravde koju su činili – to je, zaista, pouka narodu koji zna. A spasili smo one koji su vjerovali i koji su se grijeha klonili.” (En-Neml, 51-53)
Opisujući spletkaroše koji se bore protiv Njegove vjere i vjernika, Uzvišeni Allah kaže:
إِنَّهُمْ يَكِيدُونَ كَيْدًا
وَأَكِيدُ كَيْدًا
“Oni zbilja prave spletke, a i Ja pravim spletke onima koji to Meni rade” (Et-Tarik, 15-16)
tj. nevjernici svojim lažima odvraćaju od Allahovog puta i ljudima prave spletke, pozivajući ih da se suprotstavljaju Kur’anu. “…a i Ja pravim spletke onima koji to Meni rade”, tj. dopuštam da čine nepravdu, kako bih ih zaveo a da to i ne znaju, a onda ih iznenada žestoko kaznim, kako to samo Silni i Moćni može i zna.
أَفَأَمِنُوا مَكْرَ اللَّهِ ۚ فَلَا يَأْمَنُ مَكْرَ اللَّهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ
“Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji” (El-A’raf, 99),
tj. od Njegove sile, snage, osvete i kažnjavanja u momentima njihovog zaborava i nemara. Zato je Hasan el-Basri rekao:
“Vjernik radi dobra djela i opet se plaši i strahuje, a pokvarenjak čini zlodjela, pa se i pored toga osjeća sigurnim.” (Ibn Kesir, Tefsir)
Svojstvo lukavstva i spletkarenja također posjeduju stvorenja, međutim nekada je to pohvalno, a nekada pokuđeno tj. zabranjeno.
Shodno tome, lukavstvo i spletkarenje postaje pohvalno (dozvoljeno) onog trenutka kada se radi o pravdi, ili iz pravednih razloga, a kada se radi o nepravdi (zulumu), postaje pokuđeno, odnosno zabranjeno.
Primjer pohvalne odnosno dozvoljene vrste spletkarenja jeste skrivena taktička strategija u borbi protiv neprijatelja, kako bi došli do njega i uništili ga, odnosno kako bi ga nadmudrili.
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Rat je varka.” (El-Buhari i Muslim) Treba napomenuti da je bilo koji vid lukavstva i spletkarenja prema vjernicima, bez opravdanog razloga, velika nepravda i neprijateljstvo.
Allahovo lukavstvo i spletkarenje prema nevjernicima, Njegovim neprijateljima, u svakom pogledu je pohvalno, potpuno pravedno i vrhunac Allahove mudrosti. Allah, tebareke ve te’ala, kaže:
وَالَّذِينَ كَذَّبُوا بِآيَاتِنَا سَنَسْتَدْرِجُهُمْ مِنْ حَيْثُ لَا يَعْلَمُونَ
“A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo-pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.” (El-A’raf, 182)
U ajetu se spominje riječ el-istidradž, koja ima značenje obmane i lukavstva, tj. dat će da potraje stanje u kojem se nalaze:
وَأُمْلِي لَهُمْ ۚ إِنَّ كَيْدِي مَتِينٌ
“I davat ću im vremena; obmana je Moja, doista žestoka” (El-A’raf, 183), odnosno jaka i opasna.
Učenjaci su kazali da el-istidradž ima značenje: da čovjek smatra nešto lijepim i korisnim, ali u suštini to nije dobro za njega. Allah, tebareke ve te’ala, kaže:
وَلَا يَحْسَبَنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا أَنَّمَا نُمْلِي لَهُمْ خَيْرٌ لِأَنْفُسِهِمْ ۚ إِنَّمَا نُمْلِي لَهُمْ لِيَزْدَادُوا إِثْمًا ۚ وَلَهُمْ عَذَابٌ مُهِينٌ
“Neka nevjernici nikako ne misle da je dobro za njih to što im dajemo dug život! Mi im dug život dajemo samo zbog toga kako bi ogrezli u grijehu i njima pripada patnja sramna!” (Ali Imran, 178)
Ovaj dug život koji im je Uzvišeni Allah podario je Allahovo lukavstvo prema nevjernicima.
فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ فَتَحْنَا عَلَيْهِمْ أَبْوَابَ كُلِّ شَيْءٍ حَتَّىٰ إِذَا فَرِحُوا بِمَا أُوتُوا أَخَذْنَاهُمْ بَغْتَةً فَإِذَا هُمْ مُبْلِسُونَ
“I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kada bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili” (El-En’am, 44),
tj. otvorili bismo im vrata svake vrste opskrbe koju bi izabrali. To je, svakako, samo postepeno navođenje na još veću kaznu i njeno odgađanje samo za neko vrijeme. Zato Allah, dželle ve ‘ala, dalje kaže:
حَتَّىٰ إِذَا فَرِحُوا بِمَا أُوتُوا أَخَذْنَاهُمْ بَغْتَةً فَإِذَا هُمْ مُبْلِسُونَ
“…a kada bi se onome što im je dato obradovali”, tj. od imetka, djece i nafake, “…iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili” tj. svaku nadu u bilo kakav hajr.
فَقُطِعَ دَابِرُ الْقَوْمِ الَّذِينَ ظَلَمُوا ۚ وَالْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ
“…i zameo bi se trag narodu koji je činio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!” (El-En’am, 45)
Od Ukbe b. Amira, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako vidiš nekog čovjeka da mu Allah daje ono što želi, i pored njegovih grijeha, znaj da je to samo privremeno zavođenje”, a zatim je proučio riječi: “I kada bi zaboravili ono čime su opominjani” – do riječi Allaha: “i oni bi odjednom svaku nadu izgubili”. (Imam Ahmed, Et-Taberi u Tefsiru, Et-Taberani, El-Bejheki, šejh Albani ga smatra vjerodostojnim.)
Shodno značenju ajeta, vidimo Allahovo savršeno lukavstvo i spletke prema nevjernicima i obmanu u kojoj žive.
U komentaru navedenih ajeta, šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrak, hafizehullahu, rekao je: “Kada danas pogledamo u nevjerničke civilizacije, u sva njihova uživanja, njihova dostignuća u tehnologiji, njihovu dominaciju nad ostalim narodima na Zemlji, tako mi Allaha, sve to nije ništa drugo osim Allahovo savršeno lukavstvo i spletke prema njima. Oni žive u obmani od strane Allaha, tebareke ve te’ala, jer su ih sva materijalna, tehnička i znanstvena dostignuća dovela do vrhunca oholosti, nepravde, uobraženosti, arogancije, dominacije i prevlasti…
S obzirom na to, sasvim je logično postaviti pitanje: Da li im koristi ova razvijenost i naučna dostignuća?
Ne, tako mi Allaha, već su tim dostignućima povećali svoje griješenje i nepokornost prema Allahu, tebareke ve te’ala. U dva Sahiha se navodi predanje od Ebu Musaa el-Eš’arija, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Allah daje nasilniku određeni rok, pa kad ga uzme (kada ga želi kazniti), onda Mu ne može umaći’, a zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet:
وَكَذَٰلِكَ أَخْذُ رَبِّكَ إِذَا أَخَذَ الْقُرَىٰ وَهِيَ ظَالِمَةٌ ۚ إِنَّ أَخْذَهُ أَلِيمٌ شَدِيدٌ
‘Eto tako Gospodar tvoj kažnjava, kad kažnjava sela i gradove, koji su nasilje učinili…’ (Hud. 102) Shodno tome, muslimanima je zabranjeno povoditi se za načinom života nevjernika i iskazivati divljenje njihovoj prividnoj moći, snazi i naučnim i tehnološkim dostignućima.
Dakle, muslimani se trebaju usredsrediti na ono što će im koristiti i ulagati napor na tom polju, a ne smiju sebi dozvoliti zadivljenost, uzdizanje i slijepo oponašanje i slijeđenje nevjernika u onome što će im štetiti, tj. što im neće donijeti nikakvu korist.” (Šerhu Akidetul-Vasitijje.)
_______________________________
Iz knjige: Svojstva Milostivog – Sanel Ramić, prof.
