Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Odgoj onoga ko traži znanje i odgoj učitelja

Odgoj onoga ko traži znanje i odgoj učitelja

Onaj ko traži znanje treba da zna da mu je Uzvišeni Allah u obavezu stavio ibadet, a ibadeta nema bez znanja. Vjerniku ne dolikuje neznanje, pa zato traži znanje da njime suzbije neznanje i da Uzvišenom Allahu – onako kako mu je On naredio – robuje, a ne kako se njemu prohtije. To treba biti cilj njegovog truda u nastojanju da stekne znanje. Uz to se, u svome trudu, mora čvrsto opasati iskrenošću, ne pripisujući pri tome zaslugu sebi, nego Uzvišenom Allahu koji ga je uputio da traži znanje s kojim će bolje izvršavati Njegove zapovijedi i kloniti se Njegovih zabrana.

*Onaj ko se posveti traganju za znanjem treba se – koliko god može – kloniti svega što ga od njegova stjecanja zaokuplja, a Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao. (Kur’an, sura Saveznici, 3), jer je – sve što je misao raštrkanija – teža spoznaja suštine stvari. Zato je neko s pravom rekao: “Znanje ti neće dati dio sebe, dok mu se ti sav ne predaš.”

*On, također, prethodno treba da očisti dušu od lošeg vladanja i pokuđenih osobina, jer je znanje ibadet srca, namaz savjesti i približavanje duše Uzvišenom Allahu. Kao što namaz, u čijem obavljanju učestvuju vanjski organi, nije valjan sve dok se ne odstrani vanjska nečistoća i ne uzme abdest (pranje djelova tijela prije obavljanja namaza), tako ni ibadet duše, niti oživljavanje srca znanjem nisu valjani sve dok se ne očiste od lošeg vladanja i hrđavih osobina. Zato je i rečeno: “Srce se priprema za znanje kao što se zemlja priprema za sjetvu.”

*On, nadalje, ne smije oholo da pristupa znanju, već treba prema svom učitelju da bude ponizan, u potpunosti i u svakom dobru da prepusti stvar u njegove ruke i da mu se pokorava kao što se bolesnik pokorava vještom i brižljivom lekaru, čak i ako je njegov učitelj mlađi i po položaju i porijeklu manje poznat od njega, jer se sa poniznošću i ustrajnošću u učenju stiče znanje, jer kao što reče pjesnik:

Ko nije, makar jedan čas, osjetio poniznost,

Za  sva vremena će ponižen biti…

Ibn ‘Abbas, r.a., je rekao: “Bio sam ponizan dok sam znanje tražio, pa sam poslije ugledan i tražen postao.”

*On, također, treba da gleda koga će za učitelja odabrati, jer učiti može samo od onoga ko je za to potpuno kvalifikovan, čija je vjera dokazana, znanje potvrđeno i poštenje čuveno. Zato su Muhammed b. Sirin, Malik b. Enes i drugi časni preci imali običaj reći: “Ovo znanje je vjera, pa zato pazite od koga vjeru uzimate!”

*On se prema svome učitelju s poštovanjem i uvažavanjem treba odnositi, jer mu je on najbliži od koga će se okoristiti. Nekada su pojedini učenici – kada bi otišli svome učitelju – znali sadaku da  udijele i da zamole: “Allahu, sakri od mene mahane učitelja mog, i ne dopusti da me zaobiđe blagodat znanja njegova!”

Učenjaka Šafije nerazdvojni drug  er- Rebi’ je rekao: “Nikada se, iz poštovanja prema Šafiji, dok je u mene gledao, nisam usudio da se  napijem vode.”

Od ‘Ali b. Ebu Taliba se prenosi da je rekao: “U dužnosti prema učitelju spada i to da sve druge uobičajeno pozdraviš, a njega posebno, da sjedneš ispred njega, da pred njim rukom svojom ne pokazuješ, da okom svojim ne namiguješ, da pred njim ne govoriš: “Taj i taj je rekao drugačije nego što ti kažeš”, da pred njim nikoga ne ogovaraš, da se u njegovom prisustvu sa onim ko do tebe sjedi ne konsultuješ, da ga ne vučeš za odjeću kada ustane, da mu ne dosađuješ kada je umoran i da ti ne dosadi tj. da se ne zasitiš predugog druženja sa njim.

*Učenik pred učiteljem treba izaći potpuno spreman, čist, uredan, smirena srca i neobuzet drugim stvarima. Ako je učitelj na kakvom mjestu gdje je potrebno zatražiti dozvolu za ulazak, neće ulaziti dok je ne zatraži i ne dobije. On je, nadalje, kada uđe, prisutnima dužan nazvati selam , a učitelja posebno pozdraviti. Neće se gurati i gaziti preko prisutnih, nego će sjesti pozadi gdje ima mjesta, osim ako mu učitelj pokaže da prođe naprijed, ili ako primijeti da ga prisutni nude da prođe naprijed. Nikoga neće dizati sa svojeg mjesta. Ako mu svoje mjesto ponudi neko od prisutnih, po ugledu na Ibn Omera, r.a.,  on ga neće prihvatiti, izuzev ako je njegov prolazak naprijed u interesu prisutnih, ili mu to učitelj naredi. U sredinu kružoka može sjesti samo u slučaju nužde. Neće sjediti između druge dvojice, dok ga oni ne ponude, a sješće i priključiti im se samo ako se ponude i naprave mu mjesto.

*On se, također, iz poštovanja prema učitelju i prisutnom skupu, treba učtivo ponašati prema svojim drugovima i prema ostalim – u učiteljevom društvu – prisutnim osobama. Kada govori neće, bez potrebe, suviše dizati glas, smijati se, bez potrebe previše pričati, igrati se rukama, bez potrebe se okretati nadesno i nalijevo, već će svu svoju pažnju usmjeriti prema učitelju i dobro slušati šta on govori.

*Učenik se, također, treba truditi da redovno uči i da svo raspoloživo vrijeme što bolje iskoristi. Ne treba se zadovoljiti sa malo, ako može više, niti se preopterećivati previše ako nije u stanju izdržati, da mu ne bi dosadilo, pa da zaboravi i ono što je naučio. Ovo se razlikuje od čovjeka do čovjeka i od slučaja do slučaja. Učenik se, osim toga, treba potruditi da uvijek nešto novo nauči, i kad je slobodan i kad je zauzet, dok je još fizički snažan, dok ga pamćenje dobro služi, dok još ima malo obaveza, dok je besposlen i dok očekuje veći položaj. Zato je u pravu bio vladar pravovjernih, Omer b. el- Hattab kada je rekao: “Učite prije nego što postanete učitelji, jer ako postanete učitelji koje će drugi da slušaju, zbog visine položaja i mnoštva obaveza, nećete više imati kada da učite.”

U tom smislu su i Šafijine riječi: “Uči prije nego što dođeš na visok položaj, jer kada dođeš na visok položaj nema više vremena za učenje!”

ODGOJENOST UČITELJA

Učitelj, prije svega, mora imati na umu da svoj posao obavlja u ime Allahova zadovoljstva. On ne treba, zahvaljujući svome znanju, tražiti položaj kod vladara, za prenošenje znanja uzimati nadoknadu, ili oko sebe okupljati bogate, a zapostavljati siromašne.

*Učitelja trebaju krasiti – na početku navedene – lijepe osobine, pohvalne vrline i pitoma narav na koje mu je Allah ukazao, kao što su: skromnost na ovom svijetu, što manje posezanje za njim, neobraćanje previše pažnje prema njemu i onima koji za njime trče, darežljivost, dobroćudnost, etičke vrijednosti, veselost i vedrina lica (s tim što to ne smije preći u razuzdanost), blagost, odvažnost, suzdržljivost od niskih dobiti, pobožnost, skrušenost, smirenost, dostojanstvenost, skromnost, izbjegavanje pretjerivanja u smijanju i pretjerivanja u šaljenju, pridržavanje higijenskih dužnosti koje vjera nalaže kao što su: potkresavanje brkova, rezanje noktiju, puštanje brade i uklanjanje neprijatnih mirisa, ukratko da njegovo i vanjsko i unutrašnje držanje odiše praksom Vjerovjesnika, salallahu alejhi we selem.

U tom smislu se od Omer b. el-Hattaba, r.a., prenosi da je rekao: “Ko nam pokaže dobro, o njemu steknemo lijep dojam i kao takvog ga zavolimo, a ko nam pokaže zlo, o njemu steknemo loš dojam i kao takvog ga zamrzimo.”

*Učitelj pred svojim učenicima treba izbjegavati stvari koje su pokuđene i prazna naklapanja (blagonaklonost prema – ni dozvoljenim ni zabranjenim – stvarima), nastojati da ga uvijek vide pokorna Uzvišenom Allahu, zaokupljena spominjanjem svoga Gospodara i uvijek usmjerena prema Njemu.

Pored navedenog, učitelj se, naročito, mora čuvati: zavidnosti, uobraženosti, samoljublja i nipodaštavanja drugog.

*Učitelj  mora da bude pažljiv prema onome koga podučava, i u zavisnosti o kome se radi, pokazivati svoju širokogrudnost i dobroćudnost, kao i davati mu savjete, jer je Allahov poslanik salallahu alejhi we selem, rekao: “Vjera je (prijateljsko) savjetovanje Allaha, Njegove Knjige, Njegova Poslanika, muslimanskih prvaka i vjernika uopćeno.”

*Učitelj mora biti obazriv prema učeniku koji od njega traži znanje i o njegovoj dobrobiti da vodi računa kao o dobrobiti svoga djeteta ili, čak, sebe samog. Pored toga, prema svakome ko kod njega navraća ili od njega uči, mora da bude skroman i ponizan, jer bi, kao što reče Ebu Ejjub es-Sahtijani: “Učen čovjek na svoju glavu – iz poniznosti prema Uzvišenom Allahu – treba da stavi komad zemlje.”

*Učitelj bi, također, trebao da nastoji da svoje učenike što više i što bolje nauči, stavljajući to ispred svojih ličnih interesa koji nisu neophodni. Dok sjedi sa učenicima, učitelj bi trebao prema njima otvoriti svoje srce i svakome pojedinačno pružiti ono što mu dolikuje. Zato ne treba ni zalaziti u dubinu tematike sa onim ko za to nije, niti uskraćivati onome ko želi više. Učenika koji se pokaže izvanredno vrijednim, učitelj može i pohvaliti, ukoliko nema bojazni da će ga to u iskušenje dovesti, uobraziti se i sl. , dok onoga ko je nemaran, blago treba ukoriti, ukoliko se ne boji da će ga to od daljeg učenja odvratiti. On ne smije nikome od njih, zbog pokazane sposobnosti, da zavidi, niti previše da naglašava blagodat kojom ga je Allah odlikovao, jer je zavidnost i prema strancima najstrožije zabranjena, a kako ne bi bila prema učeniku koji mu je kao rođeno dijete, tim prije što će i učitelj za svoju zaslugu na budućem svijetu imati obilnu nagradu, a na ovome lijepu zahvalnost. Allah je Onaj koji uspjeh daje!

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Društveni život u okrilju islama

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je društveni život izuzetno važnim i stoga je detaljno …