وَمَنْ يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُتَعَمِّدًا فَجَزَاؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا وَغَضِبَ اللَّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُ وَأَعَدَّ لَهُ عَذَابًا عَظِيمًا
“Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kojem će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti.” (En-Nisa, 93.)
Ajet potvrđuje Allahovo savršeno svojstvo gnjeva, srdžbe, i proklinjanja, onako kako to dolikuje Uzvišenom Allahu. Navedena svojstva potpadaju pod svojstva radnji, tj. djela. Bitno je kazati da su Allahova svojstva – svojstva savršenstva, da u njima nema nikakvog vida manjkavosti. Uzvišeni Allah se srdi samo na one koji svojim riječima i djelima zaslužuju Njegovu srdžbu.
Allahovi vjerovjesnici su poslani kako bi potvrdili navedena svojstva i ukazali da je Allah, tebareke ve te’ala, zadovoljan i da voli određene postupke vjernika, ali isto tako su ukazivali da neka djela robova srde Uzvišenog Gospodara, izazivaju Njegov gnjev, mržnju i prokletstvo, kao što je naznačeno u navedenom ajetu. Otuda je veoma bitno da vjernik nauči i sazna koja su to djela koja Allah voli i kojima je zadovoljan, a koja su to djela koja Allah mrzi, prezire i koja izazivaju Njegovu srdžbu i prokletstvo, kako bi se sačuvao toga i bio pravi vjernik.
U ajetu je naznačeno da onome ko ubije hotimično vjernika koji vjeruje u Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedi ovakva kazna i navedena prijetnja. Međutim, nije isti slučaj ako je ubijen nevjernik koji je pod ugovorom ili štićenik, ili ima neki vid garancije od strane muslimanskog vladara. U ovakvom slučaju ubica ima grijeh za učinjeno djelo, ali na njega se ne odnosi prijetnja koja je izrečena u ovom ajetu. Također, ako je munafik (licemjer), koji ispoljava svoje licemjerstvo (nifak) javno, njegovo ubistvo ne potpada pod navedeni ajet, osim onoga koji ne ispoljava nifak javno, jer je u osnovi njegov život zaštićen.
U okvire navedene prijetnje također ne ulaze djeca i ludaci, jer oni ne posjeduju stvarnu namjeru. Isto tako ajet ne obuhvata kategoriju nenamjernog, nehotičnog ubistva.
Dakle, onaj koji namjerno ubije vjernika ima sljedeću kaznu:
• Džehennem, koje je jedno od imena Vatre;
• Dug boravak u njemu;
• Allahov gnjev (ajet potvrđuje Allahovo svojstvo gnjeva, srdžbe, onako kako to dolikuje Njegovoj veličanstvenosti);
• Allahovo prokletstvo (navedeno prokletstvo ima značenje udaljavanja od Njegove milosti);
• Velika patnja.
Ovo je pet navedenih kazni koje se spominju u ajetu, a pametnom je dovoljna i jedna navedena prijetnja.
Sljedbenicima ehli-sunneta u shvatanju i razumijevanju ovog ajeta predstavlja poteškoću dio navedenog ajeta koji upućuje na to da ubici vjernika nije ostavljena mogućnost pokajanja – tevbe, a da je kazna za počinjeno djelo vječna Vatra:
فَجَزَاؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا
“…kazna će biti – Džehennem, u kojem će vječno ostati.”
Opće je poznato da sljedbenici ehli-sunneta tvrde da ubistvo nije grijeh koji izvodi čovjeka iz vjere, a vječni boravak u Džehennemu pripada samo onima koji umru u nevjerstvu – kufru. Pa kako onda ispravno shvatiti navedeni ajet? Allah, tebareke ve te’ala, kaže:
إِنَّ اللَّهَ لَا يَغْفِرُ أَنْ يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَنْ يَشَاءُ
“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga...” (En-Nisa, 48)
وَهُوَ الَّذِي يَقْبَلُ التَّوْبَةَ عَنْ عِبَادِهِ وَيَعْفُو عَنِ السَّيِّئَاتِ وَيَعْلَمُ مَا تَفْعَلُونَ
“On prima pokajanje od robova Svojih i prašta rđave postupke i zna šta radite…“ (Eš-Šura, 25)
Zbog bitnosti ovog pitanja, navest ćemo neke odgovore sljedbenika ehli-sunneta:
Prvo mišljenje: Ovo se odnosi na nevjernika kada ubije vjernika.
Međutim, ovaj odgovor ne znači ništa, jer je kazna za nevjernika svakako Džehennem, u kojem će vječno ostati, iako nije ubio vjernika.
إِنَّ اللَّهَ لَعَنَ الْكَافِرِينَ وَأَعَدَّ لَهُمْ سَعِيرًا
خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا ۖ لَا يَجِدُونَ وَلِيًّا وَلَا نَصِيرًا
“Allah je nevjernike prokleo i za njih oganj razbuktati pripremio, u njemu će vječno i zauvijek boraviti, ni zaštitnika ni pomagača neće naći.” (El-Ahzab, 64-65.)
Drugo mišljenje: Navedena prijetnja odnosi se na onoga ko ohalali ubistvo vjernika, jer je takav postupak kufr (nevjerstvo).
Imam Ahmed, rahimehullah, izrazio je svoje čuđenje zbog ovakvog odgovora, rekavši: “Kako je ovo moguće! Kada ohalali njegovo ubistvo, on postaje nevjernik, makar ga i ne ubio. Takav će biti vječno u Vatri, iako ga on lično nije ubio. Tako da ni ovo nije pravi odgovor.”
Treće mišljenje: Ovakva će biti kazna ako ga Uzvišeni kazni, jer je učinio tako veliki grijeh da zaslužuje da bude kažnjen ovakvom kaznom, što znači da ako ga ne bude kaznio, neće je ni dobiti. Onaj ko je u mogućnosti da kazni ovakvom kaznom, u mogućnosti je i da oprosti, odnosno da ne kazni. Također, i ovaj odgovor je daleko od pravog, jer koja bi bila korist od spominjanja da će kazna biti – Džehennem, u kojem će vječno ostati, ako ga neće kazniti. A ako ga bude kažnjavao, opet slijedi isti problem. “…kazna će biti – Džehennem, u kojem će vječno ostati”, Tako se stvar ponavlja.
Prema tome, ova navedena tri odgovora nemaju jaku potporu u dokazivanju.
Četvrto mišljenje: Ovakav postupak je sebeb (uzrok) ulaska i boravka u Vatri, ali nekad postoji određena prepreka koja sprečava da se desi posljedica tog uzroka.
Kao što se kaže: “Postojanje porodice uzrokuje nasljedstvo.” Znači, porodica je uzrok nasljedstva, ali ako je određeni rođak rob, a ne slobodan čovjek, onda takav ne nasljeđuje umrlu osobu, zbog postojanja prepreke u nasljednom pravu, a to je ropstvo. Tako da se na osnovu navedenog pravila može kazati: Ovakav postupak (namjerno ubistvo vjernika) je uzrok vječnog boravka u Vatri, ali ako je počinilac ubistva vjernik, onda takav neće boraviti vječno u Vatri. Ali i dalje nam ostaje djelimični problem s druge strane, a to je: koja je korist od navedene prijetnje? Zato kažemo da je korist to da je počinilac ubistva već uradio uzrok koji ga vodi u vječnu Vatru, u tom trenutku može postojati prepreka, a i ne mora, međutim, jasno je da je počinilac u velikoj opasnosti. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vjernik će u svojoj vjeri imati širinu (lagodnost) sve dok bespravno ne prolije krv (tj. dok ne počini ubistvo).” (El-Buhari) Dakle, ako počini bespravno ubistvo, tada će mu srce obuzeti tjeskoba koja će se povećavati sve dok ga ne izvede iz okvira vjere.
Shodno navedenom, iskazana prijetnja može se protumačiti kao da takav postupak vodi u nevjerstvo (odnosno da je jedan od uzroka koji vode u nevjerstvo), pa ako takav umre u nevjerstvu, imat će vječnu kaznu.
Peto mišljenje: Da se pod riječima خَالِدًا فِيهَا “…u kojem će vječno ostati”, misli na duži boravak u Džehennemu, a ne na vječni ostanak, jer u arapskom jeziku الخلود – el-hulud, ima značenje: dugo ostati. Naprimjer, kaže se:
ili فلان خالد في الحبس
فلان خالد خلود الجبال
“Taj i taj ostaje pritvoren hālidun – vječno (na duži period)”, ili: “Taj i taj je hālidun – vječan poput vječnosti brda”, a mi znamo da će sva brda nestati kada Allah odluči da ih poravna sa zemljom.
Također, ovaj odgovor je jednostavan i ne zahtijeva poseban intelektualni napor, jer Gospodar nije spomenuo et-te’bid, koji ima značenje: zauvijek. Naprimjer, nije kazao: hāliden fiha ebeda, već je rekao: hāliden fiha, što znači da će takav dugo ostati u Vatri.
Drugo pitanje: Da li za ubicu vjernika postoji mogućnost pokajanja – tevbe, odnosno da li nakon učinjene tevbe zaslužuje navedenu kaznu?
Odgovor je da ne zaslužuje, jer tako je potvrđeno u određenim kur’anskim ajetima, i zato je veoma bitno prilikom davanja odgovora na neko pitanje poznavati sve šerijatske tekstove koji su došli na tu temu, da bi se dao adekvatan odgovor. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
“l oni koji ne prizivaju uz Allaha boga drugog, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 68-70)
Iz navedenog ajeta jasno se zaključuje da će Allah oprostiti i loša djela zamijeniti dobrim onome koji nakon ubistva učini pokajanje. Ovo potvrđuje i poznata priča iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa o jednom čovjeku iz naroda Benu Israil, koji je ubio stotinu ljudi, da bi mu na kraju, nakon pokajanja, Uzvišeni Allah oprostio.
Veoma je važno napomenuti da je ovaj čovjek bio iz Benu Israila, naroda na koji je Allah spustio teret i poteškoću, pa i pored toga, Allah je oprostio navedenoj osobi. Poznato je da je Uzvišeni Allah od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta otklonio teškoće kojima je bio iskušan Benu Israil, što znači da je propis pokajanja puno lakši u ummetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, postoji mišljenje koje je preneseno od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da ubici vjernika nije ostavljena mogućnost pokajanja (tevbe). Od Seida b. Džubejra, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Učenjaci Kufe razišli su se o pitanju (namjernog) ubistva vjernika, pa sam otišao kod Ibn Abbasa, radijallahu anhu, (i upitao ga o tome), a on je rekao: ‘Objavljen je među ajetima koji su objavljeni na kraju.'” (Buhari) El-Buhari bilježi od Seida b. Džubejra, radijallahu anhu, da je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhu, o Allahovim riječima:
فَجَزَاؤُهُ جَهَنَّمُ
“…kazna će biti – Džehennem”,
pa je rekao: “Ne prima mu se pokajanje.” (El-Buhari) Imam Et-Taberi, rahimehullah, navodi više predaja koje potvrđuju da je Ibn Abbas smatrao da ubici vjernika nije ostavljena mogućnost pokajanja i da je ajet iz sure En-Nisa objavljen nakon ajeta iz sure El-Furkan, a znamo da ajet iz sure El-Furkan dokazuje da je ubici ostavljena mogućnost pokajanja, a ovog je stava većina islamskih učenjaka. Nakon što je naveo sva mišljenja po pitanju namjernog ubistva vjernika, imam Et-Taberi, rahimehullah, kazao je: “Mišljenje koje je najbliže ispravnom jeste da će onome ko namjerno ubije vjernika, ako takvog Allah kazni, kazna biti vječna Vatra. Ali, iz Svoje neizmjerne milosti i dobrote, Allah oprašta vjernicima, onima koji vjeruju u Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da takve neće kazniti vječnim boravkom u Džehennemu. Ako bude htio, takvom će oprostiti iz Svoje neizmjerne milosti i neće ga uvesti u Vatru, ili će ga kazniti određenim periodom boravka u Vatri, a nakon toga će ga izvesti iz nje, iz Svoje neizmjerne milosti, jer je On obećao Svojim robovima – mu’minima:
قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَىٰ أَنْفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِنْ رَحْمَةِ اللَّهِ ۚ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا ۚ إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ
‘Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53)
Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, rekao je da se Ibn Abbasove, radijallahu anhu, riječi o nemogućnosti pokajanja ubice vjernika, mogu razumjeti na dva načina:
Prvi: Da je smatrao da takav neće imati tevfika – nadahnuća od Allaha, za pokajanje (neće mu biti olakšane da učini tevbu) , a ako se ne pokaje, bit će kažnjen za učinjeni grijeh.
Drugi: Da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, smatrao da za takvog nema oprosta od strane ubijenog, jer ubijeni zadržava pravo na oprost, tj. da li će oprostiti svome ubici ili ne.
Za namjerno ubistvo vjernika vežu se tri prava:
l . Pravo Allaha,
2. Pravo ubijenog,
3. Pravo rodbine ubijenog.
Što se tiče Allahovog prava, nema sumnje da iskreno pokajanje poništava grijeh, odnosno Uzvišeni Allah takvom oprašta.
قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَىٰ أَنْفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِنْ رَحْمَةِ اللَّهِ ۚ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا ۚ إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ
‘Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53)
Ovaj ajet se odnosi na one koji se pokaju.
Pravo rodbine ubijenog spada onoga trenutka kada ubica dođe kod njih i prizna počinjeni grijeh, a zatim kaže: ‘Postupite sa mnom kako želite: ako želite kisas – odmazdu, ja sam spreman, ako želite diju – krvarinu (obaveza da se za ubijenu osobu plati otkup), spreman sam, ili ako želite da mi oprostite, oprostite. Vi imate pravo na sve navedeno, pa uradite ono što želite.’
Kada je pravo ubijenog u pitanju, nema načina da se čovjek oslobodi na dunjaluku. Otuda se riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhu, odnose na pravo ubijenog, a ovog stava je i imam Ibn Kajjim, rahimehullah. Zatim je šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, rekao: “Ono što smatram ispravnim jeste da iskreno učinjena tevba briše čak i ovaj vid grijeha, a to je pravo ubijenog.” (Ibn Usejmin, Šerhu Akidetul-Vasitijje.)
فَكَيْفَ إِذَا تَوَفَّتْهُمُ الْمَلَائِكَةُ يَضْرِبُونَ وُجُوهَهُمْ وَأَدْبَارَهُمْ
ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمُ اتَّبَعُوا مَا أَسْخَطَ اللَّهَ وَكَرِهُوا رِضْوَانَهُ فَأَحْبَطَ أَعْمَالَهُمْ
“A kako će tek biti kada im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim! To će biti zato što su ono što izaziva Allahovu srdžbu slijedili, a ono čime je On zadovoljan prezirali.” (Muhammed, 27-28.)
To su oni koji su slijedili sve ono što izaziva Allahovu srdžbu: pogrešna uvjerenja, pogrešno vjerovanje, djela ili riječi, prohtjeve i strasti, i ne samo to, takvi su prezirali, mrzili ono što Allah voli i čime je zadovoljan, tako da su zaslužili ovu sramnu i žestoku kaznu prilikom smrti, odnosno uzimanja duše. Tada će im meleki nasilu duše čupati, uz velike bolove i udarce. Uzvišeni Allah kaže:
فَلَمَّا آسَفُونَا انْتَقَمْنَا مِنْهُمْ فَأَغْرَقْنَاهُمْ أَجْمَعِينَ
“A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo.” (Ez-Zuhruf, 55.)
Ovaj ajet je odgovor eš’arijama i njihovim sljedbenicima koji su svojstvo es-suht i el-bugd (mržnju i gnjev) protumačili kao el-intikam (kaznu). Ehli-sunnet tvrdi da su mržnja, gnjev i kazna različite osobine i svaku od ovih osobina potvrđuju pojedinačno. Navedeni ajet potvrđuje osobinu gnjeva i osobinu kazne. Navedeni ajet ukazuje na Allahovu odmazdu zbog njihovog ustrajavanja u jasnom griješenju i potpunog odbijanja upute nakon što im je potanko razjašnjena. Kazna koja ih je snašla bila je kolektivni potop! I neka nikako ne zavede čovjeka to što mu je dato što želi, iako neprestano griješi. Ovdje se očito ogleda Allahova postupnost u kažnjavanju.
وَلَوْ أَرَادُوا الْخُرُوجَ لَأَعَدُّوا لَهُ عُدَّةً وَلَٰكِنْ كَرِهَ اللَّهُ انْبِعَاثَهُمْ فَثَبَّطَهُمْ وَقِيلَ اقْعُدُوا مَعَ الْقَاعِدِينَ
“A da su željeli izlazak, sigurno bi za to spremili opremu. Međutim, Allah je mrzio da (licemjeri u boj) idu, pa ih je zadržao, i rečeno je: ‘Sjedite sa onima koji sjede!'” (Et-Tevbe, 46)
U navedenom ajetu Allah, tebareke ve te’ala, govori o munaficima koji nisu izašli s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u vojni pohod zbog Allahove mržnje prema njihovom izlasku sa vjernicima, znajući, iz Svog savršenog znanja, da bi u muslimanske redove unosili samo smutnju i razdor. Uzvišeni Allah znao je da njihova djela nisu iskrena, radi Njega, pa ih je zadržao i odredio njihovo izostajanje iz džihada, jer je znao da su oni nevjernici i licemjeri i prije nego što ih je stvorio, jer je sve to prethodilo Njegovom savršenom znanju. Navedena osobina se potvrđuje i u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi v e sellem: “Allah prezire, mrzi, kod vas tri stvari: rekla-kazala, uništavanje (rasipanje) imovine i mnogo zapitkivanja.” (El-Buhari)
كُلُّ ذَٰلِكَ كَانَ سَيِّئُهُ عِنْدَ رَبِّكَ مَكْرُوهًا
“Sve je to ružno, Gospodaru tvome mrsko.” (El-Isra, 38)
Iz navedenih primjera vidimo da Uzvišeni Allah prezire i mrzi neka djela, kao što mrzi i prezire određene kategorije ljudi. U prilog tome govori i hadis od Ehu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada Allah zavoli nekog od Svojih robova, On pozove meleka Džibrila pa mu kaže: ‘Ja sam zavolio tog i tog čovjeka pa ga zavoli i ti’, pa ga zavoli i Džibril. Zatim Džibril razglasi na nebesima da je Allah zavolio tog čovjeka pa ga zavole i stanovnici nebesa, a zatim se ta ljubav spusti i na Zemlju” (tj. podari mu lijep spomen među ljudima). A kada Allah zamrzi nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja mrzim tog i tog, pa ga zamrzi i ti!’ Džibril ga zamrzi, pa razglasi na nebesima: ‘Allah mrzi tog i tog, pa zamrzite ga i vi!’ Oni ga zamrze, a zatim se ta mržnja spusti i na Zemlju (tj. zamrze ga i na Zemlji) .” (Muslim)
Zatim hadis o šefatu u kojem se navodi da će na Sudnjem danu vjerovjesnici odbijati svoj narod govoreći: “Gospodar moj se danas rasrdio kao nikada prije, a niti će se ikada poslije tako rasrditi.“ (El-Buhari)
كَبُرَ مَقْتًا عِنْدَ اللَّهِ أَنْ تَقُولُوا مَا لَا تَفْعَلُونَ
“Veoma je prezreno kod Allaha da govorite ono što ne činite!” (Es-Saff, 3.)
U navedenom ajetu se spominje osobina el-maktu, koja ima značenje velikog prezira ili velike mržnje. Isto tako, na drugom mjestu u Kur’anu stoji:
إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا يُنَادَوْنَ لَمَقْتُ اللَّهِ أَكْبَرُ مِنْ مَقْتِكُمْ أَنْفُسَكُمْ إِذْ تُدْعَوْنَ إِلَى الْإِيمَانِ فَتَكْفُرُونَ
“Onima koji nisu vjerovali, doviknut će se: ‘Allahov prezir prema vama kad ste, pozivani da vjerujete, ostali nevjernici – bio je, doista, veći od vašeg prezira sada prema sebi.'” (Mu’min, 10)
U ovom ajetu Uzvišeni obavještava da će nevjernici, nakon što se suoče sa kaznom koju niko neće moći izbjeći, prezirati i mrziti sami sebe zbog djela koja su radili i zbog kojih su ušli u Džehennem. Meleki će im govoriti da je prezir Uzvišenog Allaha prema njima na dunjaluku, dok ih je pozivao u iman, a oni to odbijali, bio mnogo veći od njihovog prezira koji danas osjećaju prema samima sebi.
Vjerovanje u navedene Allahove savršene osobine: ljubavi, gnjeva, mržnje, srdžbe i prokletstva, uzrokuje kod vjernika strah od Allaha, tebareke ve te’ala, i Njegove žestoke kazne, ali isto tako budi nadu u Allahovu milost. Iskreni vjernik traži od Allaha da bude zadovoljan njime, jer čvrsto vjeruje da je Allahova najveća blagodat prema čovjeku – Njegovo zadovoljstvo, kako smo već ranije navodili. Strah od Allaha iziskuje da se vjernik utječe Allahu od Njegove srdžbe i gnjeva, i da izbjegava djela koja srde Uzvišenog Gospodara. Zato, dragi čitaoče, u namazu, na sedždi, traži utočište u Allahovom zadovoljstvu od Njegove srdžbe, u Allahovom oprostu od Njegove kazne, jer se u hadisu od Aiše, radijallahu anha, prenosi da je rekla: “Jedne noći ustala sam iz postelje i tražila Poslanika, pa sam u mesdžidu napipala vanjski dio njegovih stopala koja su bila uspravljena. Bio je na sedždi i učio je:
اللَّهمَّ إنِّي أعوذُ برضاكَ مِن سخَطِك وبمعافاتِك مِن عقوبتِك وأعوذُ بك منك لا أُحصي ثناءً عليك أنتَ كما أثنَيْتَ على نفسِك
‘Allahu moj, utječem se Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe, Tvojim oprostom od Tvoje kazne, (utječem se) Tobom od Tebe! Ja nisam u stanju da pobrojim Tvoje blagodati i na njima se zahvalim, Ti si onakav kako si sam Sebe pohvalio!'” (Muslim)
Navedena svojstva, koja potvrđuju sljedbenici ehli-suneta, eš’arije, maturidije i mu’tezili tumače kao nagradu ili kaznu, odstupajući od učenja ehli-sunneta, što smo prethodno pojasnili.
Neke koristi navedenih ajeta:
• Oštra prijetnja svakom onom ko namjerno ubije vjernika;
• Potvrđivanje svojstva srdžbe, mržnje, Allahovog proklinjanja, kazne i gnjeva;
• Zabrana namjernog ubijanja muslimana, kao i iz neprijateljstva prema njemu;
• Postojanje Džehennema, odnosno da je stvoren i pripremljen za nevjernike i one grješnike koje Allah bude htio kazniti;
• Dobra djela su uzrok sreće i uspjeha vjernika;
• Loša djela su uzrok nesreće i belaja;
• Ajetima se kritiziraju postupci onoga ko voli ono što Allah ne voli;
• Korenje onoga ko prezire ono što Allah, tebareke ve te’ala, voli;
• Odgovor zalutalim frakcijama: džehmijama, mu’tezilima, eš’arijama, maturidijama i drugima, koji su ili negirali ova svojstva ili iskrivili njihova stvarna, vanjska značenja, tumačeči ih na svojstven način;
• Potvrđivanje stepena Allahove srdžbe.
_________________________________________
Iz knjige: Svojstva Milostivog – Sanel Ramić, prof.