Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / 4. Metoda učenja i podučavanja koju primjenjuje ehli-sunnet i pridržavanje Kur’ana i sunneta

4. Metoda učenja i podučavanja koju primjenjuje ehli-sunnet i pridržavanje Kur’ana i sunneta

  • Sljedbenici ehli-sunneta svoje vjerovanje ekscerpiraju iz vjerodostojnih šerijatskih tekstova, iz konsenzusa islamskih učenjaka, iz zdrave i neiskvarene fitre – prirodnosti i iz zdravog uma i rasuđivanja.
  • Čvrsto su ubijeđeni da su Allahova Knjiga i vjerodostojan sunnet kategorički i neupitni argumenti, kao i primarni izvori vjere, kojima se vraćaju, pa makar se radilo, kada je riječ o sunnetu, i o predajama koje su ahad[1].
  • Preferiraju govor Uzvišenog Allaha i govor Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i daju im prednost nad govorom svih ostalih, bez obzira o kome se radilo.
  • Sljedbenici sunneta vjeruju da je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, vjerodostojni sunnet sam po sebi validan argument, bez obzira dokazivalo se njime nešto iz oblasti fikha ili akide.
  • Uvažavaju šerijatske tekstove i prema njima se odnose s poštovanjem i pokoravajući se onome što oni nalažu.
  • Vjeruju da šerijatski tekstovi obuhvataju sva pitanja vjere islama, a naročito ona koja se tiču islamskog vjerovanja.
  • Sljedbenici sunneta pozivaju se i čvrsto oslanjaju na šerijatske tekstove i ne sumnjaju u njihovu mjerodavnost.
  • Uvažavaju sve šerijatske tekstove, bez obzira u kojem poglavlju ili kojoj oblasti oni bili navedeni.
  • Sve šerijatske tekstove nastoje razumjeti onako kako su ih razumjeli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, ali i svi pouzdani i pravovjerni imami nakon njih.
  • Kur’an i sunnet tumače Kur’anom i sunnetom, a potom riječima ashaba i govorom istinskih i ispravnih učenjaka koji su slijedili ashabe, a ukoliko se o određenom pitanju od ashaba ne prenosi ništa u tom kontekstu, onda se vraćaju pravilima arapskog jezika i njegovih narječja.
  • Šerijatske tekstove nastoje shvatiti na osnovu njihovog zahirskog značenja – formalnog, spoljašnjeg, ali u isto vrijeme i prihvatljivog značenja, i ne bave se pokušajima da ih usiljeno i bez ikakvog šerijatskog dokaza protumače na neki drugi način.
  • Sljedbenici sunneta usaglašavaju prividno oprečne i na prvi pogled kontradiktorne šerijatske tekstove, pod uvjetom da se radi o vjerodostojnim predajama i onome što je razumski neupitno i prihvatljivo.
  • Uvjereni su da nijedan šerijatski tekst nije razumski potpuno neshvatljiv, međutim, neki od tih tekstova sadrže informacije koje mogu izazvati čuđenje i iznenađenost.
  • Ukoliko se na prvi pogled čini da su dva šerijatska teksta međusobno oprečna i kontradiktorna, u tom slučaju radi se ili o slabom razumijevanju tih tekstova ili neki od tih tekstova nije vjerodostojno potvrđen.
  • Suzdržavaju se polemizirati o pitanjima u vezi s kojima Uzvišeni Allah nije ništa objavio, niti je o njima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, išta rekao, niti su ta pitanja zanimala ashabe i one koji su ih slijedili u dobru.
  • Svi oni imaju jedinstven izvor sa kojeg crpe znanje o islamu i šerijatu, i u pogledu tog pitanja su saglasni i ubijeđeni da je taj izvor u potpunosti čist od bilo kakvih primjesa beskorisnih apologetičkih i filozofskih rasprava, kao i novotarskih stavova.
  • Prilikom pojašnjavanja islamskog vjerovanja i temeljnih komponenti na kojima se ono zasniva, služe se terminologijom preuzetom iz Kur’ana i sunneta, izražavajući i pojašnjavajući na taj način sva šerijatska pitanja i pojmove, dakle, prvenstveno se služeći jezikom Kur’ana i Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta.
  • Nijedan sljedbenik sunneta, poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije nepogrješiv, međutim, ona pitanja i stavovi koji su potvrđeni općim i potpuno jasnim konsenzusom islamskog ummeta, smatraju se nepogrješivim, tj. neupitno tačnim. Kada je riječ o pojedinačnim stavovima i mišljenjima, u tom slučaju postoji mogućnost pogreške.
  • Sljedbenici sunneta vjeruju da je konsenzus, kada je riječ o islamskim propisima, neoborivi argument i svi mu se bespogovorno trebaju povinovati, a ako o određenom pitanju među učenjacima postoje različiti stavovi, tada treba biti tolerantan i razumjeti da ljudi mogu slijediti različita mišljenja.
  • Pitanja u pogledu kojih među učenjacima postoji razilaženje, treba staviti pod lupu Kur’ana i sunneta, a nakon toga, ukoliko svaka od strana zadrži svoje mišljenje, treba pokazati razumijevanje i one koji su pogriješili ne smatrati grješnicima, ali ni one koji su pogodili i dali ispravan odgovor ne treba smatrati nepogrješivima.
  • U rješavanju svakog šerijatskopravnog pitanja, koje nije definirano potpuno jasnom i vjerodostojnom predajom ni validnim konsezusom učenjaka, oni pribjegavaju idžtihadu[2]. Nakon toga, ne kore i ne grde onoga ko je na osnovu idžtihada donio određeno rješenje, pa makar i pogriješio, pod uvjetom da je imao iskrenu namjeru da sazna istinu i ako je u tu svrhu uložio maksimalan trud i napor.
  • Kada je riječ o šerijatskim pitanjima u pogledu kojih među islamskim učenjacima postoji zanemarljivo razilaženje (tj. gdje jedna strana nema nikakav ozbiljan argument za stav koji zastupa), u tom slučaju takva se pitanja uopće ne ubrajaju u pitanja koja su podložna idžtihadu, već taj iznimni stav smatraju greškom i propustom, pa te učenjake u tome ne slijede, ali ih, s druge strane, zbog tog propusta ne grde, niti su prema njima prestrogi.
  • Oni prave razliku između pitanja u kojima je razilaženje među učenjacima prihvatljivo i između pitanja u kojima razilaženje nije prihvatljivo. Ako se radi o pitanjima kod kojih se razilaženje tolerira, u tom slučaju učenjake koji zauzmu stav suprotan njihovom ne kore niti na njih vrše pritisak da prihvate njihov stav.
  • Ukoliko se radi o pitanjima u kojima se razilaženje tolerira i u kojima svaki mudžtehid na osnovu vlastitog idžtihada donosi stav koji smatra ispravnim, u tom slučaju sljedbenici sunneta ne vrše pritisak na drugu stranu (koja je također na osnovu idžtihada došla do drugačijeg rješenja) da prihvati njihovo mišljenje, niti sljedbenike drugačijeg stava oštro opominju s ciljem da ih odvrate od stava koji su zauzeli. S druge strane, ne vide ništa sporno u tome da im naučnim metodama pojašnjavaju da je stav koji zastupaju pogrešan, te da im ukazuju na slabost dokaza kojeg se drže i upozoravaju ih da njihov stav nije utemeljen.
  • Firasu smatraju istinom.

Komentar:  Firasa je unutrašnja mudrost i pronicljivost iskrenog i bogobojaznog vjernika koja dolazi iz dubine njegove čiste i neiskvarene duše, pa često, Allahovom voljom, na prvi pogled shvati i pronikne u suštinu onoga što za većinu ljudi ostaje neshvatljivo i skriveno. Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čuvajte se firase (pronicljivosti) vjernika, jer on uistinu gleda Allahovim svjetlom.”[3]

  • Lijepe snove smatraju istinom.

Komentar: Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Lijepi snovi koje usniju dobri ljudi predstavljaju četrdeset šesti dio vjerovjesništva.”[4] Dakle, sintagma “lijepi snovi” odnosi se na snove koje usniju dobri i bogobojazni ljudi te oni vrlo često mogu biti nagovještaj onoga što će se desiti, odnosno, takvi se snovi mogu obistiniti, pa se zato nazivaju istinom. Isto tako, Uzvišeni Allah vjernicima daje lijepe snove kao utjehu i nagovještaj prestanka iskušenja koja su ih zadesila.

  • Međutim, ni firasa ni istiniti snovi nisu izvori iz kojih sljedbenici sunneta crpe znanje ili šerijatske propise.
  • Keramete dobrih i bogobojaznih vjernika smatraju istinom.

Komentar: Keramet je počast u vidu čuda ili neuobičajene pojave, koju Allah daje nekima od Svojih pobožnih i iskrenih robova. U mnogim vjerodostojnim hadisima govori se o kerametima, a to su, između ostalih, hadis o mladiću koji je posjećivao pobožnjaka i vračara[5], hadis o Džurejdžu[6], hadis o trojici ljudi koji su ostali zarobljeni u pećini nakon što je njen ulaz zatvorila stijena[7]. Isto tako i u Kur’anu se navodi keramet koji je Allah podario Merjemi, alejhas-selam, kojoj je hrana dolazila s nebesa, o čemu Uzvišeni Allah kaže: “Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, Merjema?’, on bi upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez ikakva računa (Alu Imran, 37).’” Kerameti se iskrenim vjernicima dešavaju do dana današnjeg, a tako će biti i do Sudnjega dana.

  • Najbolji i najveći keramet jeste ustrajnost u pokornosti Uzvišenom Allahu.
  • Ukoliko se nekom pojedincu desi nešto čudno i natprirodno, to nužno ne upućuje na to da je on jedan od Allahovih posebno odabranih evlija, štićenika.
  • Svaki je vjernik Allahov štićenik, međutim, vjernici se u tom pogledu mnogo razlikuju. Što je vjernik bolji i bogobojazniji, to je njegovo štićeništvo kod Allaha na većem stepenu.
  • Ukoliko postoje ljudi koji tvrde da vide i čuju ono što ne vide i ne čuju drugi ljudi, tj. da su svjedoci raznih vizuelnih, auditivnih i drugih vidova otkrovenja, na njihova navodna otkrovenja ne treba obraćati pažnju niti se ona smatraju mjerodavnim.

Komentar: Dakle, sljedbenici sunneta ne negiraju da Uzvišeni Allah Svojim dobrim robovima iz nekog razloga može dati ovakvu vrstu počasti, pa da im On Svojom voljom, recimo kao posljedica iskrene dove koju Mu je dotični rob uputio, vizuelnim ili slušnim putem, otkrije nešto što je sakrio od drugih ljudi, međutim, u isto vrijeme, oni ta otkrovenja ne smatraju nužno ispravnim i nepogrješivim.[8]

  •  Prilagođavati izvorni Allahov vjerozakon – šerijat, svojim strastima i prohtjevima, ubraja se u najopasnije vidove novotarija i bezbožništva.
  • Vjeru je najpotpunije i najbolje razumio onaj ko posjeduje ispravno šerijatsko znanje i ko se u isto vrijeme vlada u skladu sa onim što to znanje nalaže. Uz znanje, djelovanje shodno tom znanju, uz strpljivost i čvrsto ubjeđenje, dostiže se stepen imameta, tj. duhovnog vodstva i liderstva u islamu i postaje onaj na koga se vjernici ugledaju i u kojem vide uzor.
  • Onaj ko u svakom pogledu bude slijedio metodu i pravac ehli-sunneta, a pogotovo u pitanjima islamskog vjerovanja, za njega se s pravom može kazati da je istinski sljedbenik selefa – prvih ispravnih generacija muslimana, i da djeluje na uspostavljanju jedinstva među muslimanima, da povećava bilans ispravnih rješenja, a umanjuje omjer grešaka, i da pomaže u širenju islama na Zemlji, te da, kroz sve spomenuto, uz Allahovu pomoć, ostvaruje uspjeh na ovom i budućem svijetu.

Odlomak iz knjige “Sažeti prikaz islamskog vjerovanja” – dr. Muhammed Jusri

Prijevod i komentar: Amir Durmić, prof.

[1] Ahad – pojedinačne predaje su sve vrste hadisa koje nisu dostigle stepen mutevatir niti mešhur hadisa. Mutevatir hadis je onaj hadis koji iz generacije u generaciju prenosi toliki broj prenosilaca da je isključena svaka sumnja u njegovu autentičnost, a mešhur je hadis koji u svakoj generaciji prenose trojica ili više ljudi, ali nije dostigao stepen mutevatira. Ukoliko ahad predaja ispuni sve uvjete vjerodostojnosti hadisa, ona se svakako prihvata kao legitiman šerijatski argument.

[2] Riječ idžtihad potječe od glagola džehede – jedžhedu, što znači nastojati, truditi se, naprezati se, zalagati se, a u islamskom pravu idžtihad predstavlja ulaganje napora u nastojanju da se spoznaju šerijatskopravne norme koje u Kur’anu i sunnetu nisu precizno definirane.

[3] Tirmizi, Sunen, br. 3127, sa slabim lancem prenosilaca.

[4] Buhari, Sahih, br. 6983, i Muslim, Sahih, br. 2263, s tim da ga Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

[5] Muslim, Sahih, br. 3005.

[6] Buhari, Sahih, br. 3436, i Muslim, Sahih, br. 2550.

[7] Buhari, Sahih, br. 2272, i Muslim, Sahih, br. 2743.

[8] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 11/313, 11/636.

About pozivistine

Pogledaj takođe

Velike greške po pitanju dove kod našeg naroda

Mnogi naši muslimani su, hvala Allahu, shvatili važnost dove i njen odnos spram tevhida, te …