Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Strah od Allaha i nada u Njegovu milost

Strah od Allaha i nada u Njegovu milost

Hvala Allahu u koga se polažu nade u blagost i nagradu, pred kojim se strijepi od iskušenja i kazne, koji je srca Svojih odabranih robova ispunio duhom nade, toliko da su ih blagodati Njegove dovele u Njegovo dvorište, poštedile kuće patnji namijenjene neprijateljima Njegovim, koji udarce biča zastrašivanja i žestokog ukoravanja pokazuje na licima onih koji se okreću od Njegove uzvišenosti, upućujući ih prema kući nagrade i blagodati, odvraćajući ih od suprotstavljanja Njegovim vođama i od izlaganja Njegovom gnjevu, i koji, kako lancima sile i strogosti, tako i uzdama nježnosti i blagosti, stvorenja Svoja vodi i usmjerava prema Džennetu Svome. Neka je Njegov blagoslov na Njegovog najodabranijeg vjerovjesnika i miljenika Muhammeda, njegovu porodicu, drugove i potomke!

Nada i strah su dva krila kojima, Allahu bliski robovi, lete prema svakom, hvale vrijednom položaju i dvije jahalice s kojima se savlađuju sve prepreke koje vode ka onom svijetu, bliskosti Milostivog i mirisu vrtova, iako su putevi do njih daleki, tereti teški, prepuni lukavstava i smicalica za srce i izazova za organe tijela, jedino vode uzde nade. Od vatre džehennemske i bolne patnje, iako su putevi do njih prepuni uživanja i najrazličitijih naslađivanja, odvraćaju jedino bičevi zastrašivanja i udarci kažnjavanja. Zato je smisao straha i nade, njihove vrline i načine na koje se mogu pomiriti, potrebno opisati i objasniti. Allah pomaže da se postignu dobra djela i vodi do najviših položaja!

STRAH

Strah je Allahov bič kojim On podstiče robove Svoje da uče i rade kako bi zaslužili Njegovu bliskost. Strah je izraz za bol i izgaranje srca u iščekivanju da se u budućnosti ne desi nešto ružno. Strah je ono što tijelu i njegovim organima ne dopušta da se upuštaju u grijehe i što ih drži u pokornosti. Pomanjkanje straha vodi čovjeka u nemarnost i grijehe. Pretjeran strah ga, opet, baca u očaj i razočarenje. Strah od Allaha čas dolazi od spoznaje Allaha, Njegovih atributa i da, ako hoće može uništiti sve svjetove, a da Mu se niko nije u stanju suprotstaviti, čas od spoznaje mnoštva grijeha i neposlušnosti, a čas od svega zajedno. Stepen straha od jednog do drugog čovjeka je različit, u zavisnosti od spoznaje sopstvenih mahana, spoznaje Uzvišenog Allaha, činjenice da On ni od koga nije ovisan, a da je sve od Njega ovisno, kao i da On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. (Kur’an, sura Vjerovjesnici, 23).

Otuda su najbojažljiviji oni ljudi koji sebe i svoga Gospodara najbolje spoznaju. Zato je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  i rekao: “Tako mi Allaha, ja od svih njih Allaha najbolje poznajem i od njih Ga se najviše bojim.” U tom smislu su i riječi Uzvišenog: A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. (Kur’an, sura Stvoritelj, 28)

Ibn ‘Abbas, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Znanje je dovoljan dokaz o strahu od Allaha, a neznanje o zavedenosti.”

Stupnjevi straha

Strah može biti nedovoljan, pretjeran i umjeren. Onaj koji je umjeren je najpohvalniji, jer je on središnji put. Nedovoljno bojažljiv čovjek ponaša se kao razmažena žena, tako da, kada čuje učenje Kur’ana, ili vidi nešto strašno, počne plakati i proljevati suze, a čim to prođe, ponovo se svim srcem preda nehaju. Ova vrsta straha je nedovoljna i od nje ima malo koristi, jer je slična slamci kojom se udara snažna životinja, pa se, zato što je ne boli, niti može natjerati na ono što se od nje traži, niti ukrotiti.

Takav je slučaj i kod većine ljudi sa osjećajem straha. Izuzetak su samo učeni i oni koji su spoznali sebe i svoga Gospodara. U tome smislu el-Fudajl b. Ijad kaže: “Kada te upitaju: ‘Bojiš li se Allaha?’ Ti prešuti odgovor, jer ćeš se, ako kažeš da se ne bojiš, svrstati u nevjernike, a, ako kažeš da se bojiš, u lažove.” Ovim je ukazao na strah koji organe čovjekovog tijela čuva od grijeha i ujedno drži pokornim Allahu.

Također se kaže da strah nije u plaču i brisanju suza, već u prolaženju onoga od čega bi mogla zadesiti kazna. Neko je drugi rekao: “Ko se nečega boji, on ga izbjegava, a ko se boji Allaha, on Njemu bježi.”

Upitan: “Kada može da se kaže da se rob boji?”-Neko je lijepo odgovorio: “Kada se spusti na položaj bolesnika koji, iz bojazni od duge bolesti, traži lijeka.”

Strah je taj koji prži prohtjeve čovjeka do te mjere da mu, nekada omiljeni grijesi, sada postaju odvratni, kao što ljubitelju meda i med postane odvratan, kada sazna da mu je u njega podmetnut otrov. Strah ne samo da prži prohtjeve, disciplinira organe tijela, razvija u srcu skrušenost, poniznost i smirenost i od čovjeka odstranjuje oholost, mržnju i zavidnost, već toliko zaokuplja brigom da se na posljedice grijeha ne smije ni misliti, a kamo li se u same grijehe upuštati. Zato čovjek nema vremena da se bavi tuđim brigama, već se mora svim svojim bićem posvetiti sebi, sam da se sa sobom bori i obračuna, da vodi računa o svakom udahu i izdahu, u svakom momentu da se kaje za grešne misli, pogrešno preduzete korake i izgovorene riječi, da se ponaša kao onaj ko je upao u kandže krvoločne zvijeri, – koji nikada ne zna hoće li ga popustiti, pa da se iz njih izvuče, ili će ga napasti i raskomadati. Takav je slučaj i sa čovjekom kod koga preovladava strah, koji je i u svome unutarnjem osjećanju i u vanjskom ispoljavanju, preokupiran strahom, da nema vremena da misli ni na šta drugo osim na njega.

Zato ni pretjerani strah koji prelazi sve granice i čovjeka baca u beznađe, očaj i razočarenje nije dobar i kao takav je pokuđen, jer čovjeku ne da da obavlja svoje poslove i obaveza onako kako treba.

Pozitivnosti straha

Uzvišeni Allah, onima koji Ga se boje, obećao je visoke položaje u Džennetu i ističe da su to oni koji su na pravom putu i koji su obasuti milošću, znanjem i Allahovim zadovoljstvom. Uzvišeni tako kaže:

… uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. (Kur’an, sura Bedemi, 154)

A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. (Kur’an, sura Stvoritelj, 28)

Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga. (Kur’an, sura Dokaz jasni, 8)

Ukratko, zato što je strah od Allaha rezultat znanja, sve što upućuje na vrlinu znanja, upućuje i na vrlinu straha. Uzvišeni Allah u tome smislu kaže:

…a bojte se Mene, ako ste vjernici! (Kur’an, sura Imranova porodica, 175)

Allah ne samo da ljudima zapovijeda da Ga se boje, već ga stavlja kao preduvjet za valjanost njihovog vjerovanja. Zato je nezamislivo da neko bude vjernik, a da se Allaha ne boji, makar to i ne bilo dovoljno. Otuda je nedovoljan strah od Allaha najbolji dokaz Njegovog nedovoljnog poznavanja, a time i nedovoljno jakog imana vjernika, jer Uzvišeni u imperativnoj formi kaže: … i samo se Mene bojte! (El-Bekare, 40) tj. bojte Me se i dobro pazite šta radite – šta smijete, a šta ne smijete da činite! U ajetu je, također, potvrda da se istinski vjernik boji samo Allaha.

Kazujući o stanovnicima DžennetaUzvišeni Allah kaže:

 I obraćaće se jedni drugima i jedni druge pitati: ‘Prije smo među svojima strahovali – govoriće – pa nam je Allah milost darovao od patnje u ognju nas sačuvao; mi smo Mu se prije klanjali, On je, doista, dobročinitelj milostiv. (Kur’an, sura Et-Tur, 25-28)

Pod izrazom strahovali htjelo se reći: “Bojali smo se neposlušnosti prema Uzvišenom Allahu, pa smo Mu bili pokorni i poslušni.”

Uzvišeni, također, kaže:

Onima koji se Gospodara svoga boje i kada ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika! (Kur’an, sura Vlast, 12)

Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču. (Kur’an, sura Vjernici, 57-61)

Tirmizi u svojoj zbirci hadisa navodi da je ‘Aiša, Allah bio zadovoljan njome, rekla: “Upitala sam Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, o ovom ajetu riječima: ‘Jesu li to oni koji piju vino, koji čine blud i koji kradu?’ – Pa mi je rekao: Nisu, o Es-Siddikova kćeri, nego oni koji poste, klanjaju i daju zekat, pa strahuju da li će im (njihova djela) biti primljena. To su oni koji hitaju da čine dobra djela.”

Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  je, također, rekao: “Jednom čovjeku došla je smrt, pa je, kada mu je dozlogrdio život, svojima ukućanima oporučio: ‘Kada umrem, skupite veliku gomilu drva, bacite me na nju i potpalite vatru, zatim pustite sve dok (vatra) ne pojede moje meso i dok ne dođe do mojih kostiju, pa ih, kada tako izgore, uzmite i sameljite! Zatim sačekajte vjetrovit dan i to razaspite po moru!’- Pa su tako i učinili. Zatim ga je Allah ponovo sastavio i upitao: ‘Zašto si to učinio?’ – Pa je odgovorio: ‘Iz straha od Tebe.’ Na to mu je Allah oprostio.””

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je čuo da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  rekao: “Ko se boji, na put krene na početku noći, a ko na put krene na početku noći stigne na odredište. Zar Allahova roba nije skupocjena?! Zar Allahova roba nije Džennet?” Tj. onoga ko se boji, strah natjera da misli na onaj svijet, pa bojeći se prepreka i smetnji, požuri sa činjenjem dobrih djela.

El-Hasan el-Basri je rekao: “Vjernici su oni kod kojih su, tako mi Allaha, uši, oči i ruke toliko ponizne, da neznalica pomisli da su bolesni, a tako mi Allaha nisu, nego zdravi, samo što se u njih, više nego u druge, uvukao strah, pa ih od ovog svijeta odvraća znanje o onom svijetu i govore: “Hvala Allahu koji je od nas tugu odstranio!” A tako mi Allaha, njih nije žalostilo ono što i druge ljude, niti im je išta, čime su tražili Džennet, bilo teško, za razliku od onoga ko se ne tješi Allahom, pa mu duša puca za ovim svijetom, niti mimo jela i pića ne vidi druge Allahove blagodati, pa će zbog kratke pameti kaznu iskusiti.”

O strahu

Uzvišeni Allah kaže:

O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleci strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijeda neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti. (Kur’an, sura Zabrana, 6)

Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je doista bolno i strašno. To je pouka za one koji se plaše patnje na onom svijetu; a to je Dan kada će svi ljudi biti sabrani i to je Dan kada će svi biti prisutni a Mi ga odgađamo samo za neko vrijeme. Onoga dana kad dođe, bez dopuštenja Njegovog niko ni riječ neće izustiti, a među njima biće nesretnih i sretnih. I nesretni će u Džehennem, u njemu će teško izdisati i udisati. (Kur’an, sura Hud, 102-106)

Od Enesa, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  je na hutbi, kakvu nikada nisam čuo, govorio i između ostalog, rekao: ‘Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali’, pa su drugovi Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem,  jecajući od plača, pokrili svoja lica.”

U jednoj drugoj verziji stoji: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  o svojim drugovima je nešto čuo, pa je održao govor u kome je, između ostalog, rekao: ‘Pokazan mi je i Džennet i Džehennem, pa nikada kao danas nisam vidio toliko i dobra i zla. Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali.’ Drugovi Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, nisu zapamtili teži dan od toga, kada su svoja lica pokrivali i od plača jecali.”

Od Abdullaha b. eš-Sihhira se prenosi da se iz Poslanikovih, salallahu alejhi we selem, prsa kada bi stao na namaz, čulo zujanje poput ključanja vode u loncu. Eto, kakav je bio strah Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem!

Što se tiče meleka i strahopoštovanja, Uzvišeni o njima kaže: Boje se Gospodara svoga koji vlada njima, i čine ono što im se naredi. (Kur’an, sura Pčele, 50), a na drugom mjestu: I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleci, iz strahopoštovanja prema Njemu. (Kur’an, sura Grom, 13)

Ako razmislimo o tome kako su se u tom pogledu držali ashabi, Allah bio zadovoljan njima, i čestite generacije vjernika poslije njih, vidjećemo da su, s jedne strane, bili maksimalno aktivni na djelu, a s druge strane, pokazivali strahopoštovanje, za razliku od nas koji ne samo da se ne bojimo dovoljno, nego se previše osjećamo komotno i sigurno i još ne radimo.

Sve što je čovjekova spoznaja Uzvišenog Allaha, a time i samog sebe bolja, sve više prema Njemu pokazuje strahopoštovanje i sve se više zalaže da čini dobra djela, i obrnuto, sve što je njegovo nepoznavanje svoga Gospodara i samog sebe veće, sve se više osjeća sigurnim.

Ebu Bekr es-Siddik, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Volio bih da sam dlaka na tijelu vjernika.” On bi se, kada bi stao na namaz, kao štapić, od strahopoštovanja prema Uzvišenom Allahu naježio.”

Omer b. el-Hattab, Allah bio zadovoljan njime, je učeći suru “Gora”, došavši do ajeta: Kazna Gospodara tvoga sigurno će se dogoditi. (Kur’an, sura Gora, 7) Briznuo bi u plač, uplašio se i od straha se razbolio, da su ga u bolesti obilazili, kao i to da je na samrti svome sinu govorio: “Teško tebi! Stavi mi obraz na zemlju, ne bi li mi se Allah smilovao!” Zatim je tri puta uzdahnuo i rekao: “Majko moja, šta ću, ako mi Allah ne oprosti?!”, A potom je ispustio dušu. Za njega se, također, priča da bi se, učeći Kur’an noću, od prijetnji pojedinih ajeta toliko prepao da danima ne bi izlazio iz kuće i da bi ga prijatelji, misleći da je bolestan, obilazili. Na njegovom licu prepoznavale su se dvije crne crte nastale od plača. Pripovijeda se da mu je Ibn Abbas jednom prilikom rekao: “Daj Bože da se pod tvojim zapovjedništvom podignu mnogi gradovi i osvoje mnoge zemlje (a to je i učinio)!”, Pa mu je odgovorio: “Volio bih da se spasim i bio bih zadovoljan kada ne bih imao ni nagrade ni kazne.”

Od Osman b. Affana, Allah bio zadovoljan njime, se pripovijeda da bi znao da stane iznad mezara, da zaplače od straha i da lije suze toliko da bi mu od suza sva brada bila mokra. Jednom je, takvom prilikom, rekao: “Kada bih se našao između Dženneta i Džehennema ne znajući šta me čeka, prije bih se odlučio da budem prašina, nego da saznam gdje ću da završim.”

‘Ali b. Ebu Talib, Allah bio zadovoljan njime, je jednom prilikom, predavši selam (mir) na sabah-namazu, obuzet potištenošću, počeo da prevrće ruke i da govori: “Dobro se sjećam drugova Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem. Danas ne vidim nikoga ko im je sličan. Ujutro su ustajali sa puno ljubavi i poleta, ozarenih lica i sa tragovima prašine na čelu od noćnog namaza, kao što se kod koza na koljenima vide tragovi od ležanja. Nakon što bi noć, na sedždi ili stojeći na nogama, učeći Kur’an, proveli osvanuli bi i novi dan dočekali spominjući Allaha. Na noćnom namazu su bili toliko ustrajni da su se na njemu njihali kao drvo na vjetrovitom danu i da su suze toliko proljevali da im se od njih odjeća znala nakvasiti. Tako mi Allaha, čini mi se da su se ljudi previše opustili i zanemarili.” Od tada, pa sve dok mu Ibn Muldžim nije zadao smrtonosni udarac, nikada ga nisu vidjeli da se nasmijao.

Na Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime, su se ispod očiju, od silnih suza, mogli vidjeti tragovi poput dotrajalih veza za obuću.

Ebu Zerr, Allah bio zadovoljan njime, je često govorio: “Da znate na šta ćete sve poslije smrti naići, nikada s apetitom zalogaj hrane ne bi pojeli, gutljaj vode popili niti se u kuću od sunčeve žege sklonili, nego bi se, udarajući se po prsima, popeli na brdo i sami sebe oplakivali. Ponekad poželim da je Bog dao da sam voćka, pa da me posjeku i pojedu.”

Od Abdullaha b. ‘Amra b. el-‘Asa se prenosi da je rekao: “Plačite, a ako ne možete, onda se pretvarajte da plačete, jer tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, da neko od vas zna ono što ne znate, toliko bi zapomagao da bi mu glasa nestalo i klanjao bi sve dok ne bi kičmu slomio.”

Musa b. Mes’ud je rekao: “Kada bi zajedno sjeli sa Sufjanom, toliko smo osjećali da se boji i strijepi, da nam se činilo da je svuda oko nas vatra.”

Opisujući el-Hasana, neko ko ga je poznavao je rekao: “Kada bi se pomolio, izgledao bi toliko tužan kao da se vraća sa dženaze najdražeg prijatelja, kada bi sjeo, izgledao bi kao da je zarobljenik koji očekuje da mu odsijeku glavu, a kada bi se spomenuo Džehennem, izgledao bi kao da je jedino radi njega stvoren.”

Pripovijeda se da je Zurara b. Ebu Evfa, kadija iz Basre, klanjajući ljudima kao predvodnik sabah-namaz, počeo učiti suru “Pokriveni” i da je, kada je došao do riječi Uzvišenog: A kada se u rog puhne. (Pokriveni, 8) Zastao, rasplakao se, počeo da jeca i na namzu je od straha umro.

 

NADA

Nada je čovjekovo radovanje srcem nečemu što mu je drago. Ako su izgledi za ispunjenje onoga što se želi, mali ili nikakvi, onda to više nije nada, nego zabluda ili bolje reći glupost. Ako je nešto unaprijed određeno i definitivno poznato, onda se to više ne zove nada. Zato ne može da se kaže: “Nadam se da će da zađe Sunce.”, Ali može da se kaže: “Nadam se da bi mogla da padne kiša.”

Oni koji dobro poznaju srce znaju da je ovaj svijet njiva na kojoj se sije za onaj svijet, da je srce kao zemlja, a iman kao sjeme. Čovjekova djela su kao oranje, obrađivanje zemlje, čišćenje usjeva od plodova i kopanje bunara i kanala za navodnjavanje. Srce zaokupljeno i zauzeto ovim svijetom je kao neplodna pustinjska zemlja na kojoj sjeme ne uspijeva, a Sudnji dan kao dan žetve, pa se ne može požnjeti ništa drugo nego što se posijalo.

Prema tome, i valjana nada može izrasti samo iz valjanog sjemena – imana, s tim što i sjeme imana  rijetko samo može koristiti, ako na drugoj strani preovladavaju pokvareno srce i nevaljale navike. Kao što se od sjemena posijanog na neplodnoj pustinjskoj zemlji ne mogu očekivati plodovi, tako se i nada u oprost mora uporediti sa nadom sijača, jer svako ko potraži plodnu zemlju, i na vrijeme je i kako treba uzore, posije dobro sjeme, a ne pokvareno i ucrvano, zatim usjevu na vrijeme pruži sve što treba; kroz okopavanje, plijevljenje i uklanjanje svega što mu šteti, ne zaboravljajući pri tome da Allaha zamoli da na njega pošalje plodonosnu kišu i da ga poštedi od oluje, grada, suše i drugih nepogoda sve dok ne poraste, sazrije i ne požanje, može se nadati dobroj žetvi, za razliku od onoga ko sjeme posije na neplodnu i pustu zemlju, na uzvisini na kojoj, niti pada kiša, niti se navodnjava, ne vodeći računa o kvalitetu i starosti sjemena, niti, kasnije, o njegovom uzgoju. Ovaj posljednji nema čemu da se nada, jer bi njegova nada u dobru žetvu i obilan prinos više ličila na glupost i zavaravanje, nego na ozbiljnu nadu.

Prema tome, opravdana nada od koje se može očekivati ono što se priželjkuje je ona u kojoj čovjek uloži sve što je u njegovoj moći i u okviru njegove slobodne volje, a ostalo prepusti Allahu i Njegovoj volji, obraćajući Mu se dovom da od njega otkloni ono što ne valja. To znači da, kada čovjek posije dobro sjeme – iman, redovno ga navodnjava i zaljeva vodom – pobožnosti, čisti od korova i trnja – lošeg odgoja, i od Uzvišenog Allaha moli da ga obaspe Svojom milošću i kao takvog učvrsti sve do smrti, i da mu oprosti, tek se tada može reći da mu je nada bila osnovana i opravdana.

Razlika između opravdane nade i praznih iluzija

Razlika između opravdane nade i praznih iluzija je u tome što se opravdana nada temelji na trudu, zalaganju i djelovanju, a prazne iluzije na ljenjosti, dokonosti i ogrezlosti u grijesima. Za onoga koga njegova nada navodi na pokornost i dobra djela, a odvraća od nepokornosti i grijeha, može se reći da se ima čemu nadati i da mu je nada na mjestu, za razliku od onoga ko se previše nada, a ništa za ostvarenje nade ne čini. Nada ovog posljednjeg u pravom smislu riječi i nije nada, već prazna iluzija i zabluda. Kada bi se neko ko ima komad zapuštene, neuzorane i neposijane zemlje, nadao da će od nje imati korist kao i onaj ko ju je prethodno valjano uzorao, posijao, zalijevao i o njoj se brinuo, svijet bi ga proglasio najvećom budalom. Isti bi bio slučaj i sa onim ko bi se žarko nadao da će mu se, bez odnosa sa ženom, roditi sin i kada odraste postati najobrazovaniji čovjek svoga vremena bez ikakve želje za znanjem i ulaganja truda za njegovim stjecanjem. Takav je slučaj i sa onim ko se pretjerano nada da će zaslužiti visoke položaje u Džennetu, uživanje u njegovim blagodatima i vječni boravak, a da se prethodno ne nastoji približiti Uzvišenom Allahu i steći Njegovu naklonost, pokorno izvršavajući Njegove zapovijedi i kloneći se Njegovih zabrana.

Mnogo je takvih neznalica koji su, oslanjajući se na Allahovu milost, oprost i darežljivost, zapostavili Njegove zapovijedi i zabrane, zaboravljajući na to da On žestoko kažnjava i da kazna Njegova neće zaobići narod grešni. (Kur’an, sura El-En’am, 147), i da je onaj ko se, i pored upornog griješenja, nada oprostu svojevrsni prkosnik.

Ma’ruf je nekome rekao: “To što se nadaš u milost Onoga kome si nepokoran, je svojevrsna zabluda i glupost.”

Jedan je učenjak rekao: “Ne zaboravi da će kazna Onoga koji je naredio da se onome ko ti je na ovome svijetu ukrao tri srebrenjaka (dirhema) odsiječe ruka, na onom svijetu, biti još teža!”

Jedan čovjek je el-Hasanu rekao: “Viđam te da stalno plačeš.” – Pa mu je odgovorio: “Bojim se da me (Allah) ne odbaci, pa da više na mene ne obraća pažnju.”

On (tj. el-Hasan) je često imao običaj da kaže: “Neke su ljude zavele puste želje za oprostom do te mjere da su i umrli, a da se nikada nisu iskreno pokajali, govoreći: “Ja o svome Gospodaru imam najljepše mišljenje”, a laže, jer da je o Njemu imao lijepo mišljenje, slušao bi Ga i radio bi dobra djela.”

Suština ovog pitanja leži u tome da se pod nadom podrazumijevaju preduvjeti koje je Allahova mudrost ugradila u Njegovom vjerozakonu i određenju, zatim u čovjekovom ispunjavanju tih uvjeta, njegovom lijepom mišljenju o svome Gospodaru, nadi da ga neće prepustiti samom sebi, nego da će ga dovesti do onoga što priželjkuje i što će mu koristiti i odvratiti od onoga što je suprotno tome. Onoga ko u nešto polaže nadu treba podsjetiti da to podrazumijeva tri stvari:

  1. Osjećaj ljubavi prema onome čemu se nada.
  2. Osjećaj straha u slučaju neispunjenja onoga čemu se nada.
  3. Zalaganje u granicama mogućnosti za ostvarenje onoga čemu se nada.

Nada kojoj nedostaje bilo koji od gore navedenih elemenata nije nada, nego puste iluzije, a nada i iluzije nisu jedno te isto. Ovo zato što svako ko se nečemu nada, osjeća izvjesnu dozu i straha, poput putnika koji se na putu boji pa požuri da ne bi zakasnio.

U hadisu koji pripovijeda Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, stoji da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,   rekao: “Ko se boji, na put krene na početku noći, a ko na put krene na početku noći, stigne na odredište. Zar Allahova roba nije skupocjena?! Zar Allahova roba nije Džennet?!”

Uzvišeni Allah kaže: Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. (Kur’an, sura El-Bekare, 218)

Tj. takvi se mogu nadati Allahovoj milosti. To ne znači da se Njegovoj milosti ne mogu nadati i drugi, ali je ovdje posebno istaknuto da je zaslužuju oni koji su spomenuti.

Vrline polaganja nade u dobro

Kazujući o vjerniku iz faraonove porodice, Uzvišeni Allah kaže:

“A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi.” I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni skovali.” (Kur’an, sura Vjernik, 44-45)

Tj. nadajući se od Allaha svemu najboljem on je rekao: A ja Allahu prepuštam svoj slučaj. Tj. prepuštam se Allahu, pa neka me On od svakog zla čuva, pa je odgovor Uzvišenog Allaha bio: I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni skovali.

*Uzvišeni Allah u kudsi-hadisu kaže: “Ja sam sa lijepim mišljenjem Moga roba o Meni.”

U vezi sa ovim, Ibn el-Dževzi kaže da se pod time misli na nadu i očekivanje oprosta.

 *Od Džabira b. Abdullaha, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je, tri dana prije nego što je umro, od Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, čuo da je rekao: “Neka niko od vas ne umre, sve dok o Uzvišenom Allahu ne bude lijepo mislio!” Islamski učenjaci kažu da misliti o Allahu lijepo znači nadati se da će se Allah Svome robu smilovati i oprostiti mu, s tim da Ga se ovaj, dok je zdrav, boji i u Njega polaže nadu, i da, kada mu se približi smrt, kod njega preovlada nada. Ovo zato što je cilj straha prestanak sa griješenjem i činjenjem loših djela, s jedne, i podsticanje na pokornost i činjenje dobra, s druge strane. Budući da je to, u najvećem broju slučajeva, teško potpuno ostvariti, potrebno je o Allahu imati lijepo mišljenje, nadati se u Njegovoj milosti i oprostu, biti Mu pokoran i priznavati svoju ovisnost od Njega.

El-Kurtubi kaže: “Ovim je vjernicima zabranjeno da umru ne misleći o Allahu sve najljepše i ne nadajući se da će im oprostiti. Budući da to svi nisu u stanju, onda se pod lijepim mišljenjem, spomenutom u Poslanikovim, salallahu alejhi we selem, riječima misli na to da umru kao muslimani, kao što u tom smislu stoji i u riječima Uzvišenog: …i umrite samo kao muslimani! (Kur’an, sura  Imranova porodica, 102)”

*Od Enesa, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je čuo Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, kada je rekao: “Uzvišeni Allah kaže: ‘O čovječe, sve što Me zamoliš i zatražiš da ti oprostim, Ja ću ti oprostiti. O čovječe, kada bi tvoji grijesi do neba doprli, pa ako bi Me zamolio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio. O čovječe, kada bi Mi došao sa grijesima kolika je Zemlja, a onda kad bi Me sreo, ne pripisujući Mi nikakvog sudruga, Ja bih ti, kolika je ona, oprosta dao.”

*Od jednog siromaha, skromnog Allahovog roba, se prenosi da je rekao: “Otišao sam da obiđem Šafiju na njegovoj samrtničkoj postelji i upitao sam ga: “O Ebu Abdulah, kako si jutros osvanuo?”- Pa mi je odgovorio: “Osvanuo sam odlazeći sa ovog svijeta, rastajući se sa svojom braćom i ispijajući čašu smrti, ne znajući hoće li moja duša u Džennet, pa da joj čestitam, ili u Džehennem, pa da je žalim i oplakujem.” Zatim je u stihovima rekao:

Kada mi je srce otvrdlo i mezhebi

tijesni postali,

Sve  svoje nade sam u Tvoj oprost položio.

Grijesi moji su mi se učinili preveliki,

Ali, kada sam ih uporedio sa Tvojim oprostom Gospodaru!

Vidio sam da je On od njih veći.

O NADI

Uzvišeni Allah kaže:

Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta On je milostiv.” (Kur’an, sura Skupovi, 53).

Ovo se svakako odnosi na one koji se iskreno pokaju, jer Uzvišeni Allah na drugom mjestu kaže:

 Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće. (Kur’an, sura En-Nisa’, 48)

U prvom ajetu obuhvaćeni su općenito svi grijesi, a u drugom ajetu oprost grijeha je uslovljen da u njima nema pripisivanja Allahu sudruga. Otuda islamski učenjaci smatraju da se pod prvim ajetom podrazumijevaju oni koji su se pokajali za grijehe, a pod drugim oni koji to nisu učinili.

…a milost Moja obuhvata sve. (Kur’an, sura Bedemi, 156)

El-Bejdavi kaže da se ovo odnosi na ovaj svijet, dok se na onaj svijet odnose riječi Uzvišenog: … daću je onima koji se budu grijeha klonili. (Kur’an, sura Bedemi, 156)

…a da li Mi kažnjavamo ikog drugog do nevjernika, nezahvalnika? (Kur’an, sura Sebe, 17)

Nama se objavljuje da će sigurno stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene. (Kur’an, sura Ta-ha, 48)

*Od Omera b. el-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Pored Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, provedene su zarobljene žene i djeca, među kojima je bila i jedna žena koja je trčala tražeći svoje dijete, pa bi, na koje god bi dojenče naišla, uzela ga, prislonila uz prsa i podojila. Vidjevši to, Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je upitao: “Šta mislite, da li bi ova žena svoje dijete bacila u vatru?” Odgovorili smo: “Tako nam Allaha ne bi!” – Pa je on rekao: “Allah je prema svojim robovima milostiviji, nego što je ova (žena) prema svome djetetu.”

*Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Kada je Allah stvorio stvorenja zapisao je u Knjizi koja je kod Njega iznad Arša: ‘Moja milost je veća od Moje srdžbe.”

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, također, se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem,  kada je rekao: ‘Allah je milost podijelio na stotinu dijelova, pa je kod Sebe zadržao devedeset i devet dijelova, a samo je jedan dio spustio na Zemlju. Od tog jednog dijela je samilost svih stvorenja, čak i ona kada životinja podigne svoje kopito (papak) sa novorođenog mladunčeta, bojeći se da ga ne zgazi.”

*Od njega, Allah bio zadovoljan njime, također, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, kada vi ne biste griješili, Allah bi dao da vas nestane i, umjesto vas, doveo bi druge ljude koji bi griješili i za oprost molili, pa bi im opraštao.”

*Od Ibn Mes’uda, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Bili smo sa Allahovim Poslanikom, salallahu alejhi we selem, na vrhu jednog brijega oko četrdeset dana, pa nas je upitao: ‘Da li biste bili zadovoljni da vi budete četvrtina (ukupnog broja) stanovnika Dženneta?’ – Pa smo odgovorili da bismo bili zadovoljni. Na to je upitao: ‘Da li biste bili zadovoljni da vi budete trećina (ukupnog broja) stanovnika Dženneta?’ – Pa smo odgovorili da bismo bili zadovoljni. Zatim je rekao: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, ja se nadam da ćete biti polovina (ukupnog broja) stanovnika Dženneta. Ovo zato što u njega niko ko nije musliman neće moći ući i što ste vi među višebošcima samo kao bijela dlaka na koži crnog bika, ili crna dlaka na koži bijelog bika.”

Islamski učenjaci kažu: “Gdje god se od Uzvišenog Allaha i Vjerovjesnika, salallahu alejhi we selem, za nešto reklo da ima nade, ona će se sigurno ispuniti, samo što je u tim slučajevima upotrijebljen oblik nada, umjesto čvrsto obećanje, formulacija kakvu, uostalom, i ovosvjetski vladari koriste kada nešto odluče da učine.”

*Od Ebu Musaa el-Eš’arije, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Kada dođe Sudnji dan Uzvišeni Allah će svakom muslimanu dati po jednog Jevreja ili Hrišćanina i reći mu: ‘Ovaj je tvoja otkupnina od Vatre.”

U komentaru ovog hadisa en-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “Njegovo značenje je u duhu hadisa koji prenosi Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime,  a u kome stoji: ‘Svako ima po jedno unaprijed pripremljeno mjesto u Džennetu i Paklu.”

Kada vjernik uđe u Džennet, njegovo mjesto u Vatri će zauzeti nevjernik koji ga je, zbog svoga nevjerstva, zaista i zaslužio. Izraz “tvoja otkupnina; oslobođenje; izbavljenje” u gore navedenom hadisu znači: “I ti si bio izložen opasnosti da uđeš u Vatru, ali si se zahvaljujući ovome (tj. Jevreju ili Hrišćaninu) otkupio, jer je Uzvišeni Allah za Vatru odredio tačan broj stanovnika koji će je popuniti. Drugim riječima, kada u nju, zbog svog nevjerstva i grijeha, u tolikom broju uđu nevjernici, oni će za muslimane biti svojevrsna otkupnina. Allah, opet, najbolje zna!”

Omer b. Abdulaziz i Šafija su imali običaj reći: “Nema hadisa da muslimanima ulijeva višu nadu, nego što je ovaj hadis.” U vezi sa njihovim riječima Nevevi je rekao: “Upravo je onako kao što su njih dvojica rekli, jer se u njemu sasvim jasno kaže da će svaki musliman imati nekoga ko će biti njegov otkup, tj. da će za muslimane otkupnina biti opća. Hvala Allahu!”

*Od Ibn Omera, Allah bio zadovoljan njime,se prenosi da je čuo Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, da je rekao: “Vjernik će se na Sudnjem danu toliko primaći svome Gospodaru da će ga (Gospodar) uzeti pod Svoje okrilje i pitati za njegove grijehe: ‘Znaš li za taj i taj grijeh? Znaš li za taj i taj grijeh?’ – Pa će reći: ‘Znam, Gospodaru moj. ‘Na to će mu On (Gospodar) reći: ‘Ja sam ti ih pokrio na dunjaluku, a danas ću ti ih oprostiti.’ – Tako da će mu biti data samo Knjiga sa njegovim dobrim djelima.”

*Od Enesa, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Nekakav je čovjek došao Vjerovjesniku, salallahu alejhi we selem, i rekao: ‘Allahov Poslaniče, pogriješio sam i zaslužio sam kaznu, pa je na meni izvrši!’ U međuvremenu je nastupilo vrijeme namaza, pa je stao i klanjao sa Allahovim Poslanikom, salallahu alejhi we selem. Kada je završio namaz, opet je rekao: ‘Allahov Poslaniče, pogriješio sam i zaslužio kaznu, pa je po Allahovoj Knjizi izvrši!’ Na to ga je (Poslanik) upitao: ‘Jesi li sada sa nama klanjao?’ – Jesam, odgovorio je, pa mu je (Poslanik) rekao: ‘Već ti je oprošteno!'”

Komentarišući ovaj hadis Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “Njegove riječi: ‘Pogriješio sam i zaslužio sam kaznu’ znače: ‘Učinio sam grijeh koji zaslužuje prijekor, pa me ukori!’, A ne da je prekršio zabranu koja podrazumijeva izvršenje stvarne šerijatske kazne kao što je kazna za blud ili opijanje vinom i sl., jer se takva kazna ne skida namazom niti je imamu dozvoljeno da je ne izvrši.”

Uzajamna povezanost straha i nade

Znaj da je čovjeku, dok je zdrav, najbolje da se i boji i nada, tj. da njegov strah i nada budu podjednaki, za razliku od bolesti kada je bolje da se potpuno preda nadi u Allahovu milost i oprost. Izvori Islama iz kojih se crpe odredbe vjerozakona, tj. Kur’an, Sunnet itd. o strahu i nadi, obično, govore zajedno. Takav je slučaj i sa riječima Uzvišenog:

Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On i oprašta i samilostan je. (Kur’an, sura Bedemi, 167)

Kaži robovima Mojim da sam Ja, doista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna! (Kur’an, sura El-Hidžr, 49-50)

Ajeta u ovom smislu, gdje se zajedno govori o strahu i nadi, doista, ima dosta. Nekada je to dato u jednom, nekada u dva, a nekada u više ajeta koji dolaze u slijedu jedan iza drugog.

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Da vjernik zna kakvih sve kazni kod Allaha ima, niko Njegov Džennet ne bi očekivao, a da nevjernik zna kolika je samo Allahova milost, niko nadu u Njegovu milost ne bi gubio.”

*Poznati islamski učenjak Ibn el-Kajjim, Allah mu se smilovao, u svome djelu kaže:

“Srce je na svome putu prema Uzvišenom Allahu poput ptice u letu, pri čemu je ljubav njegova glava, a strah i nada njegova krila. Kada su glava i krila zdrava, ptica bez teškoće leti. Kada joj se odsiječe glava, ptica ugine. Kada su joj krila odsječena, pticu sa svih strana vrebaju opasnosti.

Čestiti preci, ipak su u zdravlju i mladosti davali prednost krilu straha nad krilom nade, a na pragu odlaska sa ovog svijeta krilu nade nad krilom straha.”

Ebu Sulejman i još neki drugi su imali običaj reći: “Srcem bi više trebao da prevladava strah nego nada, jer će se pokvariti ako njime prevlada nada.”

Neko je drugi lijepo rekao: “Najbolje stanje je ono u kome su strah i nada podjednaki, a ljubav dominantna, jer kada je ljubav jahalica, nada put, a strah vodič, Allah će Svojom milošću i dobrotom pomoći da se stigne do željenog cilja.”

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Vjernik mora biti optimističan

Svakodnevno možemo primijetiti da su mnogi ljudi frustrirani i to ne samo oni koji su …