Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Strah od Allaha i nada u Njegovu milost

Strah od Allaha i nada u Njegovu milost

[Ibnul-Kajjim kaže: “Strah od Allaha udaljava te od griješenja prema Njemu, nada u Njegovu milost podstiče te na pokornost prema Njemu, a ljubav prema Njemu vodi te Njemu. ]

Strah

Uzvišeni Allah kaže: I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu. (Kur’an, 13:13)

I kaže: O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti(Kur’an, 66:6)

Od Enesa t se prenosi da je rekao: Allahov Poslanik   je na hutbi, kakvu nikada nisam čuo, govorio i između ostalog, rekao: ‘Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali’, pa su ashabi Allahova Poslanika   jecajući od plača, pokrili svoja lica. (Buhari)

Ako razmislimo o tome kako su se u tom pogledu držali ashabi, Allah bio zadovoljan njima, i čestite generacije vjernika poslije njih, vidjećemo da su, s jedne strane, bili maksimalno aktivni na djelu, a s druge strane, pokazivali strahopoštovanje, za razliku od nas koji ne samo da se ne bojimo dovoljno, nego se previše osjećamo komotno i sigurno i još ne radimo.

Strah je ono što tijelu i njegovim organima ne dopušta da se upuštaju u grijehe i što ih drži u pokornosti. Sve što je čovjekova spoznaja Uzvišenog Allaha, a zatim i samog sebe bolja, sve više prema Njemu pokazuje strahopoštovanje i sve se više zalaže da čini dobra djela, i obrnuto, sve što je njegovo nepoznavanje svoga Gospodara i samog sebe veće, sve se više osjeća sigurnim.[1]

Otuda su najbojažljiviji oni ljudi koji sebe i svoga Gospodara najbolje spoznaju. Zato je Allahov Poslanik ﷺ  i rekao: Tako mi Allaha, ja od svih njih Allaha najbolje poznajem i od njih Ga se najviše bojim. (Muttefekun alejhi) U tom smislu su i riječi Uzvišenog: A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. (Kur’an, 35:28)

Stupnjevi straha

Strah može biti nedovoljan, pretjeran i umjeren. Pomanjkanje straha vodi čovjeka u nemarnost i grijehe. Pretjeran strah ga, opet, baca u očaj i razočarenje. Onaj koji je umjeren je najpohvalniji, jer je on središnji put.

 Nedovoljno bojažljiv čovjek ponaša se razmaženo, tako da, kada čuje učenje Kur’ana, ili vidi nešto strašno, počne plakati i proljevati suze, a čim to prođe, ponovo se svim srcem preda nehaju. Ova vrsta straha je nedovoljna i od nje ima malo koristi, jer je slična slamci kojom se udara snažna životinja, pa se, zato što je ne boli, niti može natjerati na ono što se od nje traži, niti ukrotiti. Takav je slučaj i kod većine ljudi sa osjećajem straha. Izuzetak su samo učeni i oni koji su spoznali sebe i svoga Gospodara.

Također se kaže da strah nije u plaču i brisanju suza, već u prolaženju onoga od čega bi mogla zadesiti kazna. Neko je drugi rekao: Ko se nečega boji, on ga izbjegava, a ko se boji Allaha, on Njemu bježi.

Strah je taj koji prži prohtjeve čovjeka do te mjere da mu, nekada omiljeni grijesi, sada postaju odvratni, kao što ljubitelju meda i med postane odvratan, kada sazna da mu je u njega podmetnut otrov. Strah ne samo da prži prohtjeve, disciplinira organe tijela, razvija u srcu skrušenost, poniznost i smirenost i od čovjeka odstranjuje oholost, mržnju i zavidnost, već toliko zaokuplja brigom da se na posljedice grijeha ne smije ni misliti, a kamoli se u same grijehe upuštati. Zato čovjek nema vremena da se bavi tuđim brigama, već se mora svim svojim bićem posvetiti sebi, sam da se sa sobom bori i obračuna, da vodi računa o svakom udahu i izdahu, u svakom momentu da se kaje za grješne misli, pogrešno poduzete korake i izgovorene riječi.

Međutim, strah koji prelazi sve granice i čovjeka baca u beznađe, očaj i razočarenje nije dobar i kao takav je pretjeran, jer čovjeku ne dozvoljava da obavlja svoje poslove i obaveze onako kako treba.

S druge strane, onima koji Ga se iskreno i ispravno boje, Uzvišeni Allah je obećao visoke položaje u Džennetu i ističe da su to oni koji su na pravom putu i koji su obasuti milošću, znanjem i Allahovim zadovoljstvom. Uzvišeni tako kaže: Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga. (Kur’an, 98:8)

Allah ne samo da ljudima zapovijeda da Ga se boje, već ga stavlja kao preduvjet za valjanost njihovog vjerovanja. Zato je nezamislivo da neko bude vjernik, a da se Allaha ne boji, makar to i ne bilo dovoljno. Otuda je nedovoljan strah od Allaha najbolji dokaz Njegovog nedovoljnog poznavanja, a time i nedovoljno jakog imana vjernika, jer Uzvišeni u imperativnoj formi kaže: …i samo se Mene bojte! (Kur’an, 2:40), tj. bojte Me se i dobro pazite šta radite – šta smijete, a šta ne smijete da činite!

Uzvišeni, također, kaže: Onima koji se Gospodara svoga boje i kada ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika! (Kur’an, 67:12)

I kaže:i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, – oni žure da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču. (Kur’an, 23:60-61) Aiša, r.a., je rekla: Upitala sam Allahova Poslanika o ovom ajetu riječima: ‘Jesu li to oni koji piju vino, koji čine blud i koji kradu?’ – Pa mi je rekao: Nisu, o Es-Siddikova (Ebu Bekrova) kćeri, nego oni koji poste, klanjaju i daju zekat, pa strahuju da li će im (njihova djela) biti primljena. To su oni koji žure da čine dobra djela. (Tirmizi)

Alija t je jednom prilikom, predavši selam na sabah-namazu, obuzet potištenošću, počeo da prevrće ruke i da govori: “Dobro se sjećam drugova Allahova Poslanika ﷺ. Danas ne vidim nikoga ko im je sličan. Ujutro su ustajali sa puno ljubavi i poleta, ozarenih lica i sa tragovima prašine na čelu od noćnog namaza, kao što se kod koza na koljenima vide tragovi od ležanja. Nakon što bi noć na sedždi ili stojeći na nogama, učeći Kur’an, proveli osvanuli bi i novi dan dočekali spominjući Allaha. Na noćnom namazu su bili toliko ustrajni da su se na njemu njihali kao drvo na vjetrovitom danu i da su suze toliko proljevali da im se od njih odjeća znala nakvasiti. Tako mi Allaha, čini mi se da su se ljudi previše opustili i zanemarili.”

Ebu Zerr t je često govorio: Da znate na šta ćete sve poslije smrti naići, nikada s apetitom zalogaj hrane ne bi pojeli, gutljaj vode popili niti se u kuću od sunčeve žege sklonili, nego bi se, udarajući se po prsima, popeli na brdo i sami sebe oplakivali. Ponekad poželim da je Allah dao da sam voćka, pa da me posjeku i pojedu.

Opisujući Hasana el-Basrija, neko ko ga je poznavao je rekao: “Kada bi se pomolio, izgledao bi toliko tužan kao da se vraća sa dženaze najdražeg prijatelja, kada bi sjeo, izgledao bi kao da je zarobljenik koji očekuje da mu odsijeku glavu, a kada bi se spomenuo Džehennem, izgledao bi kao da je jedino radi njega stvoren.”

Pripovijeda se da je jedan kadija iz Basre, klanjajući ljudima kao predvodnik sabah namaz, počeo učiti suru “Pokriveni” i da je, kada je došao do riječi Uzvišenog: A kada se u rog puhne. (Kur’an, 74:8), zastao, rasplakao se, počeo da jeca i na namazu je od straha umro.

Nada

Nada od koje se može očekivati ono što se priželjkuje je ona u kojoj čovjek uloži sve što je u njegovoj moći i u okviru njegove slobodne volje, a ostalo prepusti Allahu i Njegovoj volji, obraćajući Mu se dovom da od njega otkloni ono što ne valja.

Razlika između opravdane nade i praznih iluzija je u tome što se opravdana nada temelji na trudu, zalaganju i djelovanju, a prazne iluzije na lijenosti, dokonosti i ogrezlosti u grijesima. Za onoga koga njegova nada navodi na pokornost i dobra djela, a odvraća od nepokornosti i grijeha, može se reći da se ima čemu nadati i da mu je nada na mjestu, za razliku od onoga ko se previše nada, a ništa za ostvarenje nade ne čini. Nada ovog posljednjeg u pravom smislu riječi i nije nada, već prazna iluzija i zabluda.

Kada bi se neko ko ima komad zapuštene, neuzorane i neposijane zemlje, nadao da će od nje imati korist kao i onaj ko ju je prethodno valjano uzorao, posijao, zalijevao i o njoj se brinuo, svijet bi ga proglasio najvećom budalom. Takav je slučaj i sa onim ko se pretjerano nada da će zaslužiti visoke položaje u Džennetu, uživanje u njegovim blagodatima i vječni boravak, a da se prethodno ne nastoji približiti Uzvišenom Allahu i steći Njegovu naklonost, pokorno izvršavajući Njegove zapovjedi i kloneći se Njegovih zabrana.

Mnogo je takvih neznalica koji su, oslanjajući se na Allahovu milost, oprost i darežljivost, zapostavili Njegove zapovjedi i zabrane, zaboravljajući na to da On žestoko kažnjava i da kazna Njegova neće zaobići narod grješni. (Kur’an, 6:147), i da je onaj ko se, i pored upornog griješenja, nada oprostu svojevrsni prkosnik. A prkositi Gospodaru i nadati se Njegovoj milosti je svojevrsna glupost i zabluda.

Hasan el-Basri je često imao običaj da kaže: Neke su ljude zavele puste želje za oprostom do te mjere da su i umrli, a da se nikada nisu iskreno pokajali, govoreći: Ja o svome Gospodaru imam najljepše mišljenje, a laže, jer da je o Njemu imao lijepo mišljenje, slušao bi Ga i radio bi dobra djela.

Onoga ko polaže nadu u nešto treba podsjetiti da to podrazumijeva tri stvari:

  1. Osjećaj ljubavi prema onome čemu se nada.
  2. Osjećaj straha u slučaju neispunjenja onoga čemu se nada.
  3. Zalaganje u granicama mogućnosti za ostvarenje onoga čemu se nada.

Vrline polaganja nade u dobro

Uzvišeni Allah kaže: Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (Kur’an, 39:53)

Ovo se svakako odnosi na one koji se iskreno pokaju prije smrti, jer Uzvišeni Allah onome ko umre a činio je širk i nije se pokajao, dok je bio živ, neće oprostiti: Allah neće oprostiti da Mu se širk čini, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. (Kur’an, 4:48)

Uzvišeni kaže: …a da li Mi kažnjavamo ikog drugog do nevjernika, nezahvalnika? (Kur’an, 34:17)

Od Enesa t se prenosi da je čuo Allahova Poslanika ﷺ kada je rekao: Uzvišeni Allah kaže: ‘O čovječe, sve što Me zamoliš i zatražiš da ti oprostim, Ja ću ti oprostiti. O čovječe, kada bi tvoji grijesi do neba doprli, pa ako bi Me zamolio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio. O čovječe, kada bi Mi došao sa grijesima kolika je Zemlja, a onda kad bi Me sreo, ne čineći mi širk, Ja bih ti, kolika je ona, oprosta dao. (Tirmizi)

Ebu Hurejre t prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: Uistinu, kod Allaha postoji stotinu milosti. Od njih je samo jednu spustio među džinne, ljude, životinje i zvijeri, pa su oni na osnovu nje milostivi i blagi jedni prema drugima: zvijeri su blage prema svojim mladunčadima. Dok je, Allah devedeset i devet milosti odgodio. Te milosti ukazat će Svojim robovima na Sudnjem danu! (Muslim)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: Neka niko od vas ne umre, sve dok o Uzvišenom Allahu ne bude lijepo mislio! (Muslim)

Islamski učenjaci kažu da misliti o Allahu lijepo znači nadati se da će se Allah Svome robu smilovati i oprostiti mu, s tim da Ga se ovaj, dok je zdrav, boji i u Njega polaže nadu, i da, kada mu se približi smrt, kod njega preovlada nada. Ovo zato što je cilj straha prestanak sa griješenjem i činjenjem loših djela, s jedne, i podsticanje na pokornost i činjenje dobra, s druge strane. Budući da je to, u najvećem broju slučajeva, teško potpuno ostvariti, potrebno je o Allahu imati lijepo mišljenje, nadati se Njegovoj milosti i oprostu, biti Mu pokoran i priznavati svoju ovisnost od Njega.

Prenosi se da je Imam Šafija, rahimehullah, na samrtničkoj postelji u stihovima rekao:

Kada mi je srce otvrdlo i putevi tijesni postali,

Sve svoje nade sam u Tvoj oprost položio.

Grijesi moji su mi se učinili preveliki,

Ali, kada sam ih uporedio sa Tvojim oprostom Gospodaru!

Vidio sam da je on od njih veći.

Uzajamna povezanost straha i nade

Znaj da je čovjeku, dok je zdrav, najbolje da se i boji i nada, tj. da njegov strah i nada budu podjednaki, sve dok ne bude na samrti – kada je bolje da se potpuno preda nadi u Allahovu milost i oprost. Kur’an i sunnet o strahu i nadi, obično, govore zajedno. Takav je slučaj i sa riječima Uzvišenog:

Kaži robovima Mojim da sam Ja, doista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna! (Kur’an, 15:49-50)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: Da vjernik zna kakvih sve kazni kod Allaha ima, niko Njegov Džennet ne bi očekivao, a da nevjernik zna kolika je samo Allahova milost, niko nadu u Njegovu milost ne bi gubio. (Muttefekun alejhi)

Ibnul-Kajjim kaže: Srce je na svome putu prema Uzvišenom Allahu poput ptice u letu, pri čemu je ljubav njegova glava, a strah i nada njegova krila. Kada su glava i krila zdrava, ptica bez teškoće leti. Kada joj se odsiječe glava, ptica ugine. Kada ptica izgubi neko krilo, pticu sa svih strana vrebaju opasnosti. Čestiti preci, ipak su u zdravlju i mladosti davali prednost krilu straha nad krilom nade, a na pragu odlaska sa ovog svijeta krilu nade nad krilom straha.

Učenjaci su imali običaj reći: Srcem bi više trebao da prevladava strah nego nada, jer će se pokvariti ako njime prevlada nada.

Neko je drugi lijepo rekao: “Najbolje stanje je ono u kome su strah i nada podjednaki, a ljubav dominantna, jer kada je ljubav jahalica, nada put, a strah vodič, Allah će Svojom milošću i dobrotom pomoći da se stigne do željenog cilja.”

[1] Strah (ar. el-hauf) je nemir i bol kojeg čovjek osjeća u srcu radi onog što očekuje da će se naknadno desiti. Strah od Allaha je jedan od najuzvišenijih ibadeta koje rob mora usmjeriti svome Gospodaru, i to je jedan od temelja, uz ljubav i nadu, na kojem se zasniva svaki ibadet. Allahovi poslanici, alejhimusselam, najviše su se bojali Allaha, Uzvišenog, od svih ljudi. Manjkavost straha od Allaha, je dokaz da rob nije dovoljno spoznao Allahovu veličanstvenost i uzvišenost. Strah se dijeli na tri vrste:

Prva: Strah od Uzvišenog Allaha i Njegove kazne, jer su čovjekov život i sudbina u Allahovim rukama. On je taj koji mu daje opskrbu, sigurnost, postojanje i dr., i ako mu On to uskrati, niko drugi nije u stanju da mu to nadomjesti. Kada bi čovjek strahovao od nekoga drugog mimo Allaha ovim strahom počinio bi veliki širk.

Druga: Da čovjek ostavi ono što mu je Allah Uzvišeni naredio iz straha od nekoga od ljudi, kao npr. da ostavi namaz u džematu, koji mu je naređen, bojeći se da ga direktor firme ne otpusti s posla i sl., iako se boji Allaha, ali radi žudnje za dunjalučkom koristi ostavi nešto što mu je Allah naredio. Ova vrsta straha je strogo zabranjena i onaj kod koga se nađe je počinio mali širk, koji umanjuje ispravnost njegovog vjerovanja.

Treća: Prirodni strah čovjeka od onoga što ga plaši, kao npr. strah od divljih zvijeri, smrti, bolesti, vatre i sl. Za ovu vrstu straha čovjek neće biti odgovoran, zato što je to urođena pojava kod svih ljudi.

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

About pozivistine

Pogledaj takođe

Sjećanje na smrt

Hvala Allahu koji je sa smrću polomio vratove tiranima, smrvio leđa kraljevima i iznevjerio nade …