Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / Svaki musliman je obavezan podučiti se islamskom vjerovanju

Svaki musliman je obavezan podučiti se islamskom vjerovanju

 Znajte, Allah uputio mene i vas, da je svaki musliman obavezan podučiti se islamskom vjerovanju da bi znao šta ono znači i čime ga obavezuje, a zatim da bi znao šta je suprotno njemu, ono što ga poništava ili umanjuje od velikog i malog širka. Uzvišeni kaže:

Znaj da nema boga osim Allaha! I traži oprost za svoje grijehe. (Kur’an, Muhammed, 19)

 Imam Buhari je čitavo poglavlje naslovio „Znanje prije riječi i djela“, povodeći se za prethodnim ajetom kao dokazom.

Hafiz ibn Hadžer[1] navodi Ibnul Munira da je, komentarišući postupak Imama Buharije, rekao: „Ovime je htio ukazati na to da je znanje uvjet ispravnosti govora i djela, te se ne mogu zamisliti bez znanja, pa im ono prethodi jer je ono uzrok ispravnosti nijeta, a nijet je uzrok ispravnosti djela.“

Ulema je, polazeći od toga, usmjerila svoju pažnju ka izučavanju propisa vjerovanja i njegovom podučavanju, smatrajući to od najprioritetnijih nauka, pišući o tome posebna djela, pojašnjavajući te propise u detalje, objašnjavajući obaveze spram vjerovanja, zatim one stvari koje ga kvare ili umanjuju, počev od svih vrsta širka, praznovjerja i novotarija. Ovo je u suštini i značenje la ilahe illallah,a ne puko izgovaranje tih riječi jezikom, već one imaju svoj smisao, značenje i ono što iziskuju, te ih je potrebno u potpunosti spoznati i raditi po tome, bilo da su vidljiva djela u pitanju ili unutrašnja. Postoje stvari koje su suprotne vjerovanju i koje ga umanjuju, a one ne bivaju jasne osim izučavanjem. Zbog toga je potrebno da znanje o ispravnom vjerovanju bude u prvom planu školskog programa u različitim etapama, da mu se da dovoljan broj časova dnevno, da se za to odaberu stručni učitelji i da se tu posveti posebna pažnja kada je u pitanju uspjeh na ispitima, za razliku od većine školskih planova i programa danas gdje se izučavanju vjerovanja, u većini slučajeva, ne pridaje značaj. Za bojati se je da će današnji školski programi iznjedriti generaciju koja neće poznavati ispravno vjerovanje, pa će prihvatiti širk, novotarije i sujevjerje, smatrajući to akidom, jer su zatekli ljude na tome, a nisu spoznali neispravnost toga.

 Zbog toga je vladar pravovjernih Omer Ibn El-Hattab, radijallahu ‘anhu, rekao: „Primaklo se vrijeme kada će uže islama nestajati, nit po nit, kada u islamu budu odrastali oni koji ne poznaju džahilijet.“

 Zato je potrebno odabrati ispravnu literaturu koja je zasnovana na menhedžu prvih generacija, ehli-sunneta vel-džema’ata[2], i koja se podudara sa Kur’anom i Sunnetom, pa da se onda odredi kao plan i program za učenike, a da se knjige koje su suprotne menhedžu prvih generacija muslimana, kao što su knjige eš’arija, mu’atezila, džehmijja[3] i ostalih frakcija koje su skrenule sa puta prvih generacija, isključe iz plana i programa.

 Pored redovne nastave, obaveza je pokrenuti predavanja u džamijama, gdje će se podučavati vjerovanju selefa kao prvom stepenu, na kojima će se čitati metnovi[4] i komentari kako bi se okoristili učenici i svi prisutni. Također, treba držati sažete i pojednostavljene dersove za obične mase, kako bi se na taj način proširilo islamsko vjerovanje. Pored onoga što se emituje na vjerskim programima posredstvom emisija, potrebno je da postoji stalni program preko kojeg se etimuju predavanja o propisima islamskog vjerovanja. Zatim, obavezno je da postoji posebna briga o vjerovanju od strane pojedinaca, pa da svaki musliman iščitava akidetske knjige i da raspoznaje šta je to pravac prvih generacija, a šta pravac onih koji su se sa njima razišli, da bi imao jasan dokaz za ono što zastupa i da bi bio u stanju odagnati sve sumnje koje su upućene na račun vjerovanja ehli-sunneta.

 O muslimanu, dok razmišljaš o Kur’anu[5], zasigurno ćeš naći da je puno ajeta i sura posvećenih vjerovanju, štaviše, mekanske sure gotovo da karakteriše pojašnjenje islamskog vjerovanja i otklanjanje sumnji vezanih za vjerovanje. Uzmimo za primjer suru El-Fatihu. Ibnul Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao: „Znaj da je ova sura potpuno obuhvatila najuzvišenija pitanja. Ona u sebi sadrži spoznaju Onoga Koji se obožava, uzvišen neka je On, preko tri Njegova lijepa imena koja su srž i na koja se vraćaju sva Njegova imena i uzvišena svojstva. Ta tri imena su: „Allah“, „Er-Rabb“ (Gospodar) i „Er-Rahman“ (Milostivi). Ova sura se zasniva na uluhijjetu (božanstvenosti), rububijjetu (gospodarstvu) i rahmetu (milosti). Pa tako dio ajeta Samo tebi ibadet činimo… je zasnovan na uluhijjetu (božanstvenosti), drugi dio...i samo od Tebe pomoć tražimo je zasnovan na rububijjetu (gospodarstvu), dok traženje upute na Pravi put se veže za svojstvo Allahove milosti (rahmeta). Početak sure, tj. riječi Svaka hvala neka je Allahu u sebi sadrže tri stvari: On je Hvaljen u Njegovom uluhijjetu (božanstvenosti), rububijjetu (gospodarstvu) i Njegovoj milosti, a veličanje i hvala su dvije stvari koje potpuno pripadaju Njegovoj veličanstvenosti. Ova sura u sebi sadrži potvrdu proživljenja na Sudnjem danu, nagrade robova prema njihovim dobrim ili lošim djelima. Također, sadrži potvrdu da sud pripada samo Gospodaru, kada je riječ o suđenju između Njegovih robova, i da je Njegov sud – sve to potpada pod Njegovim riječima: Vladaru Dana sudnjeg.

Također, sadrži potvrdu slanja vjerovjesnika, sa više aspekata… Zatim je to pojasnio, Allah mu se smilovao, opširnim i korisnim govorom sve do riječi: „Čitav Kur’an govori o tevhidu, njegovim pravima i nagradi za njega, također govori o širku, njegovim sljedbenicima i njihovoj kazni. Pa ajet  (Svaka hvala neka je Allahu, Gospodaru svjetova.)  govori o tevhidu, (Svemilosnom, Milostivom.) govori o tehvidu, (Uputi nas na Pravi put. Na put onih kojima si blagodati podario.) govori o tevhidu koji se sastoji od traženja upute na put sljedbenika tevhida; (A ne na put onih na koje se srdžba izlila, niti na put onih koji su zalutali.) to su oni koji su se suprotstavili tevhidu.“

 Dalje kaže: „Većina kur’anskih sura ima u sebi sadržinu dvije vrste tevhida. Kur’an nas nekad obavještava o Allahu i Njegovim lijepim imenima i svojstvima, a to je tevhid -‘ilmijj haberijj, tj. teoretski tevhid; nekad je to poziv u činjenje ibadeta i ispoljavanje tevhida jedino Njemu, Koji nema sudruga, a ostavljanje svega što se obožava mimo Njega, i to je tevhid-iradijj talebijj, odnosno praktični tevhid. Nekada su to naredbe i zabrane i obavezivanje na pokornost, a to je od prava tevhida i stvari koje ga upotpunjuju; nekada nas obavještava o Allahovim počastima sljedbenika tevhida i kako će postupiti sa njima na dunjaluku i na Ahiretu, a to je nagrada za tevhid; nekada nas obavještava o sljedbenicima širka i o tome kako će ih kazniti na ovome svijetu, i kakva ih kazna čeka naposljetku, a to je kazna za one koji su izašli iz okvira tevhida…“

 I pored velike pažnje koju Kur’an posvećuje islamskom vjerovanju, veliki broj onih koji ga uče, nemaju ispravno razumijevanje vjerovanja, pa su mnoge stvari pomiješali i pogriješili kad je vjerovanje u pitanju, jer slijede ono na čemu su zatekli svoje pretke i ne uče Kur’an sa razmišljanjem.

Uopćeno pojašnjenje osnova islamskog vjerovanja

Znaj, Allah uputio mene i tebe, da su temeljne osnove vjerovanja spašene skupine, ehli-sunneta vel-džema’ata: Vjerovanje u Allaha, vjerovanje u meleke, vjerovanje u Allahove knjige, vjerovanje u poslanike, vjerovanje u Sudnji dan i vjerovanje u kader (određenje), bilo dobro ili loše.[6]

Ovo su temeljni stubovi vjerovanja na koje ukazuju Kur’an i Sunnet i na kojima se složio ummet. Uzvišeni kaže:

Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego je pravo dobročinstvo dobročinstvo onih koji vjeruju u Allaha, u Ahiret, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike… (Kur’an, El-Bekara, 177)

Mi doista sve s određenjem stvaramo. (Kur’an, El-Kamer, 49)

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove… (Kur’an, El-Bekara, 285)

A onaj koji ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u Posljednji dan – daleko je zalutao. (Kur’an, En-Nisa, 136)

U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Njegovo određenje bilo da je dobro ili zlo!“[7]

Ovo su veličanstveni temelji, ruknovi imana, koji su zajednički svim poslanicima i u svim vjerozakonima, sa njima su dolazile sve nebeske knjige, i ovome se nisu suprotstavljali osim oni koji su izašli iz okvira vjerovanja i postali nevjernici. Kao što kaže Uzvišeni:

Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju napraviti razliku, te govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele između to dvoje iznaći put neki, oni su zbilja pravi nevjernici, a Mi smo nevjernicima pripremili ponižavajuću patnju. A one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju i ni jednoga od njih ne izdvajaju – On će, sigurno, nagraditi. A Allah je Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je. (Kur’an, En-Nisa, 150-152)

 

Fusnote:

[1] Šihabuddin Ebul-Fadl Ahmed b. ‘Alij b. Muhammed El-‘Askalani 773-853. hidžr. god.) Porijeklom je Egipćanin, a poznat je po imenu Ibn Hadžer. Mnogi su ga opisali da je „Emirul-mu’minin u hadisu“. U Egiptu je postao hafiz Kur’ana, a bilo mu je samo pet godina, i naučio je Elfijju (poema od hiljadu stihova) od El-‘Irakijja u kojoj je sažeta hadiska nauka. Spominje se da nije nešto pročitao, a da to odmah nije bilo uklesano u njegovu memoriju. Rekao je hafiz Es-Sehavi u biografiji Ibn Hadžera: “Tako mi Allaha, nisam vidio nekog da ima jači hifz od hafiza Ibn Hadžera. Es-Sujuti je rekao: “On je preuzeo vodeću poziciju u hadisu i u njegovo doba nije bilo hafiza osim njega i s njim je završena ova nauka.”Napisao je mnoga djela, broj im je veći od 150, i dotiču se raznih nauka. Rekao je Es-Sujuti o Ibn Hadžerovom poznatom djelu Fethu-l-Bari: “Slično tome nije napisano.”

[2] Ehli-sunnet vel-džema’at – sljedbenici sunneta i zajednice jesu oni koji slijede uputu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, znanjem, uvjerenjem, riječima, djelima i ponašanjem. Oni su prethodnici ovoga ummeta, tj. ashabi i tabiini i oni koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana. Oni se okupljaju oko Kur’ana i Sunneta i ustrajavaju u njihovom slijeđenju, kloneći se cijepanja i uvođenja novina u vjeru. Za njih se kaže selefus-salih ili dobri prethodnici, spašena skupina, potpomognuta skupina i dr. Nazivaju se ehli-sunnet jer slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i za njih se još kaže vel-džemat jer se okupljaju na istini i ne odvajaju se od nje. (prof. Hajrudin Tahir Ahmetović)

[3] Džehmijje su sekta koja negira Allahova imena i svojstva, a u pogledu imana smatraju da je iman puko potvrđivanje srcem.

[4] Metnovi su sažeta djela u poeziji ili prozi iz raznih nauka koja koncizno izlažu određenu tematiku. (op. prev.)

[5] Kur’an je Allahov govor koji je objavljen poslaniku  Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, on je nadnaravan, prenesen mutevatir predajom, zapisan u Mushafu od prve sure El-Fatihe do posljednje En-Nas i njegovo čitanje je ibadet.

[6] Zato je i praksa na našim prostorima da se djeca u mektebu prvo uče imanskim šartovima.

[7] Bilježi Muslim.

Izvor:

Šejh Salih El-Feuzan: “Vodič u ispravno vjerovanje i odgovor sljedbenicima širka i ateizma”

About Islam

Pogledaj takođe

Velike greške po pitanju dove kod našeg naroda

Mnogi naši muslimani su, hvala Allahu, shvatili važnost dove i njen odnos spram tevhida, te …