Poziv Istine
Svaki musliman, nakon što spozna istinu, treba znati šta je suprotno njoj, da bi se toga klonio, kao što je rečeno:
“Upoznao sam zlo, ne zbog zla, već da bih ga se klonio.”
Huzejfe Ibn Jeman, radijallahu ‘anhu, bi govorio: “Ljudi su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali o dobru, a ja bih ga pitao o zlu, bojeći se da ne upadnem u njega.[1]“
Omer, radijallahu ‘anhu, je govorio: „Primaklo se vrijeme kada će uže islama nestajati, nit po nit, kada u islamu budu odrastali oni koji ne poznaju džahilijet.“
Ibrahim, sallallahu alejhi ve sellem, je govorio: “Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj i mene i sinove moje od toga da obožavamo kumire. Oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli.” (Kur’an, Ibrahim, 35-36)
Zbog toga se širka treba žestoko bojati i upoznati ga da bi ga se sačuvali.
Širk je upućivanje bilo koje od vrsta ibadeta drugom mimo Allaha poput: dove, prinošenja žrtve, zavjetovanja, traženja pomoći (el-istigasa i el-isti’ana) od drugog mimo Allaha u stvarima u kojima može jedino Allah pomoći.
Tevhid je izdvajanje Allaha uzvišenog u ibadetu – što je osnova kod čovječanstva, dok je širk neprirodna i neobična stvar za čovjeka. Allah kaže:
Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi ljudima u onome u čemu su se oni razilazili… (Kur’an, El-Bekara, 213)
Ibn Abbas, radijallahu anhu, je rekao o ovom ajetu: “Između Adema i Nuha je bilo deset generacija (stoljeća), svaka je bila u islamu.”[2]
Komentarišući ove riječi, islamski učenjak Ibnul-Kajjim veli: “Ovaj hadis je vjerodostojan i u skladu je sa kur’anskim ajetom (iz sure Bekare).” Ispravnost ovog govora potvrdio je također i Ibn Kesir.
Širk se pojavio prvi put u Nuhovom narodu u vidu pretjerivanja u pogledu dobrih ljudi: I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako, ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!’ (Kur’an, Nuh, 23)
Prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao: “Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda, pa kada su preselili, šejtan je došao narodu i rekao im da na mjestima na kojima su boravili sagrade kipove i nazovu ih po njihovim imenima. Tako su i uradili, ali ih nisu obožavali, tek kada je otišao taj narod zaboravilo se znanje pa su uzeti za obožavanje.” [3]
Ibn Kajjim je kazao: “Rekao je jedan od selefa: ‘Kada su ovi umrli, ljudi su se predali njihovim kaburovima i načinili im slike, a kada je prošlo neko vrijeme, uzeli su ih za božanstva.'”
Iz ove Buharijine predaje – koja govori o pretjerivanju Nuhovog naroda u pogledu dobrih ljudi, slikanju njihovih likova, čuvanju njihovih slika i kačenju istih na raznim mjestima – zaključujemo koja je opasnost slikanja (fotografisanja) i kačenja slika na zidovima, postavljanja kipova na trgovima i ulicama, jer to ljude vodi do činjenja širka, tako što postepenim povećavanjem veličanja tih slika i kipova dolazi do upućivanja ibadeta njima, kao što se desilo Nuhovom narodu.
Zbog toga je islam zabranio slikanje likova i prokleo one koji ih slikaju i zaprijetio im najžešćom kaznom na Sudnjem danu, kao preventivnu zaštitu od uzroka koji vode širku i od poistovjećivanja sa Allahovim stvaranjem. Iz ove priče vidimo krajnje napore prokletog šejtana u zavođenju i spletkarenju čovjeku, preko emocija i, na prvi pogled, poticaja na činjenje dobra, pa kada je vidio privrženost Nuhovog naroda dobrim ljudima i njihovu ljubav prema njima, naveo ih je da pretjeraju u toj ljubavi, do te mjere da im je naredio da im načine slike kao uspomene na njih. Cilj mu je bio da ih preko toga postepeno izvede iz istine na zabludu, i nije se zadržao na toj generaciji, već je to prenio na potonje generacije kod kojih je manjkalo znanja, a bilo rašireno neznanje, pa im je ibadet tim slikama prikazao lijepim i odveo ih u veliki širk, pa su se suprotstavili svome vjerovjesniku govoreći: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte…’
Imam Ibn Kajjim kaže: “Tako se šejtan, preko obožavanja kipova, poigravao sa mušricima u svakom narodu, shodno njihovoj pameti. Pa je jednu skupinu pozvao u obožavanje kipova preko veličanja mrtvih kojima su crtali likove – kao što je slučaj sa Nuhovim narodom, i ovo je glavni razlog kod običnih masa idolopoklonika. Što se tiče posebnih među njima, oni su kipove pravili po obliku zvijezda koje utiču na dešavanja u svijetu, kako su oni mislili – pa su im pravili kuće, služili im i prinosili žrtve približavajući im se, i to nije prestajalo, kako prije tako ni danas. Osnova ovog pravca uzeta je od mušrika sabejaca,[4] a to je Ibrahimov, sallallahu alejhi ve sellem, narod sa kojim je raspravljao i čije je dokaze razbio svojim znanjem, a kipove svojim rukama, pa su tražili da ga spale. Druga skupina je uzela Mjesec za predmet obožavanja, smatrajući da je dostojan obožavanja i da upravlja ovim svijetom. Neke skupine su obožavale vatru (medžusije[5]), neke vodu, a neke životinje džine. Jedni su obožavali konje, neki kravu, neki žive i mrtve ljude, neki, pak drveće, a neki meleke.” Na osnovu ovog govora Ibn Kajjima, rahimehullah, spoznajemo značenje sljedećih ajeta:
A onaj ko Allahu pridružuje druge – kao da je s neba pao, pa ga ptice razgrabe, ili ga vjetar u daleki predio otpuše. (Kur’an, El-Hadždž, 31)
…da li su raznorazna božanstva bolja ili Allah, Jedini i Potčinitelj svega? Oni koje, mimo Njega, obožavate – samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da samo Njemu u ibadetu budete. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (Kur’an, Jusuf, 39-40)
Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka i za kojeg se oni otimaju, i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka – da li je primjer njih dvojice isti?! (Kur’an, Ez-Zumer, 29)
Kada su ovi mušrici napustili ibadet Allahu Jedinom, koji sudruga nema – a to je ono zbog čega su stvoreni i o čemu ovisi njihova sreća – iskušani su obožavanjem šejtana i razišli su se u prohtjevima i sumnjama, kao što kaže Ibn Kajjim:
“Pobjegoše od robovanja Allahu zbog kojeg su stvoreni, pa bijahu iskušani robovanjem šejtanu i strastima.”
Srca se ne mogu ujediniti niti ima boljitka za svijet osim sa tevhidom. Uzvišeni kaže:
Zar božanstva koja oni od zemlje pripravljaju mogu mrtve oživiti?! A da na njima – Zemlji i nebesima ima drugih istinskih božanstava osim Allaha, i na jednom i na drugom reda bi nestalo. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu u obožavanju pridružuju! (Kur’an, El-Enbija, 21-22)
Zbog toga će, kada na Zemlji nestane tevhida, nastupiti Sudnji dan, kako bilježi Muslim od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se na Zemlji ne prestane govoriti ‘Allah, Allah.'”
Kao što su se prvi mušrici razlikovali po ibadetima i božanstvima, isto tako se danas razlikuju obožavaoci kaburova, svaka skupina ima svoje posebno turbe kojem se približava različitim ibadetima, i svaki sufijski tarikat (pravac) ima svog šejha kojeg su njegovi muridi (učenici) uzeli za gospodara koji im propisuje od vjere ono što Allah nije dozvolio. Tako se šejtan poigrava sa ljudima, i nema spasa od šejtanskog zla i spletki osim uz Allahov tevhid i čvrsto držanje Kur’ana i Poslanikovog sunneta.
Allaha molimo da nam istinu predstavi istinom i da učini da je slijedimo, a da nam neistinu predstavi neistinom i da učini da je se klonimo, On je doista naš Zaštitnik, a divan li je On Zaštitnik i divan Pomagač.
[1] Bilježe Buhari i i Muslim.
[2] Ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 68.
[3] Bilježi Buhari.
[4] Sabejci su bili drevni narod koji je govorio drevni južnoarapski jezik i živio u današnjem Jemenu, na jugozapadu Arapskog poluotoka od godine 2000. pr.n.e. do 8. vijeka pr.n.e. Neki Sabejci su također živjeli u Kraljevstvu Damot, smještenom na sjeveru Etiopije i Eritreje, zahvaljujući hegemoniji nad Crvenim morem. Obožavali su nebeska tijela, zvijezde i smatrali da ta tijela imaju utjecaj na Zemlju.
[5] Vatropoklonici.
Šejh Salih El-Feuzan: “Vodič u ispravno vjerovanje i odgovor sljedbenicima širka i ateizma”
