Pravac (menhedž) selefa (prvih generacija) u vjerovanju

Pravac prvih generacija u vjerovanju može se objasniti kroz sljedeće tačke:

1. Uvažavanje i poštivanje (uzdizanje i veličanje), kur’ansko-hadiskih tekstova, te pokornost i predanost njima, kao i upozoravanje na sve ono što im se suprotstavlja.

Ashabi su bili ubijeđeni da je islam potpuna i savršena vjera i da je u njoj pojašnjeno sve što je vezano za vjerovanje, ibadete i međusobne odnose, te nisu imali potrebe za bilo čim drugim.

Pravac prvih generacija u vjerovanju se ogleda u potpunoj predanosti i pokornosti dokazima iz Kur’ana i Sunneta, bez bilo kakvog suprotstavljanja ili odbacivanja, i ovo je jedna od najbitnijih osobina prvih generacija muslimana i njihovog pravca u akidi (vjerovanju), i upravo zbog toga oni su uspjeli i Allah je njima zadovoljan.

Od primjera kako su muslimani prvih generacija cijenili vjerske dokaze su riječi Ebu Bekra es-Siddika, r.a., koji kaže: „Ništa nisam ostavio od onoga što je Poslanik ﷺ radio, jer bojim se, ukoliko bih nešto ostavio, da bih skrenuo i u zabludu otišao.“

Ibn Batta, komentarišući ovaj govor, veli: „Braćo, ovo je bilo stanje velikog Ebu Bekra, istinoljubivog i iskrenog. On se bojao da će skrenuti ako izostavi nešto što je Poslanik ﷺ radio. Pa šta je sa vremenom u kojem se ljudi čak ismijavaju sa Poslanikom i njegovim naredbama, ponoseći se suprotstavljanju Sunnetu i ismijavanjem sa njim? Molimo Allaha da nas zaštiti skretanja sa puta i loših djela.“ (El-Ibane, 1/246.)

Jedne prilike neki čovjek je došao da imama Šafiju upita o nečemu, pa mu on reče: „Poslanik ﷺ presudio je tako i tako.“ Čovjek upita: „A šta ti kažeš?“ Imam ljutito odgovori: „Subhanallah! Zar me vidiš u crkvi, zar me vidiš u sinagogi, zar na mom struku vidiš monaški pojas? Ja ti kažem: ‘Allahov Poslanik ﷺ je presudio tako.’ A ti kažeš: ‘Šta ti misliš?’“ (Ebu Nu’ajm, El-Hil’jeh, 9/106)

Zato su učenjaci govorili: „Od Allaha je objava, od Poslanika je dostava, a na nama je pokornost.“

Stoga, ukoliko se dokazima iz Kur’ana i Sunneta (a oni su objava od Gospodara svjetova koji u sebi ne sadrže greške) ne da mjesto koje im pripada, tada će na njihovo mjesto doći nešto što nije Objava, te će se tako u vjeru ubacivati mnoge neistine koje nisu od islama, što će prouzrokovati mnoga skretanja i devijacije, a to je ono što se i desilo poslije trećeg hidžretskog stoljeća, kada su se pojavile mnoge sekte u islamu.

2. Uzimanje Kur’ana i Sunneta za sudiju u bilo kakvim razilaženjima i sporovima

Ono što presude Knjiga i Sunnet, i što posvjedoče kao ispravno, to je istina, a nakon istine nema ništa osim zablude, i svako neslijeđenje Kur’ana i Sunneta vodi ka razilaženju, a svako razilaženje vodi ka slabljenju ummeta, čak i neprijateljstvu.

I to je ono što se desilo poslije prvih generacija muslimana, kada se ummet uveliko razišao i kada su se pojavile mnoge sekte, do te mjere da su se čak i same sekte unutar sebe rasparčale na više skupina, a mnoge od tih skupina su proglasile nevjernicima svoje neistomišljenike, a neke od njih su vodile i ratove protiv drugih muslimana.

Sve ovo nam ukazuje na bitnost vraćanja Kur’anu i Sunnetu u svim situacijama i nedoumicama, što je ujedno i naredba od Allaha i Njegova Poslanika ﷺ.

Uzvišeni veli: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. (En-Nisa, 59.) 

I kaže: Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta. (El-Ahzab, 36.)

Poslanik ﷺ nagovijestio je razilaženje ummeta, na to nas je upozorio, a dao nam je i rješenje kako da postupamo u tim situacijama. Poslanik ﷺ je rekao: „Ko bude živio nakon mene naići će na velika razilaženja. Tada vam je obaveza držati se moga sunneta i sunneta pravilno upućenih halifa. Čvrsto ga se držite, i kutnjacima se za njega uhvatite.“ (Ebu Davud br. 4607, i Hakim 1/174)

Dakle, muslimani prvih generacija su u svim svojim vjerskim razilaženjima tražili rješenje u Kur’anu i Sunnetu, i zbog toga kod njih nema razilaženja u polju akide (vjerovanja). Oni se nisu odvajali od riječi Poslanika ﷺ u kojima kaže: „Najbolji govor je Allahova Knjiga, a najbolja uputa je Poslanikova uputa, najgore stvari u vjeri su novotarije, a svaka novotarija je vid zablude.“ (Muslim, br. 43.)

Uzvišeni veli:  Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte. (Ali imran, 103.)

Na osnovu ovoga, dolazimo do zaključka da je obaveza vraćati se na Kur’an i Sunnet u bilo kakvim razilaženjima, te da su prve generacije muslimana u potpunosti slijedile Kur’an i Sunnet, i da kod njih nije bilo razilaženja u akidi (vjerovanju), niti neprijateljstva u samome džematu (zajednici). Stoga, slijeđenje njih je jedina garancija uspjeha muslimana i na ovome i na Budućem svijetu.

Ibn Hazm veli: „Nije se čulo za muslimana koji vjeruje u Allahovu jednoću, da se prilikom spora obraća nekome mimo Kur’anu i hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da uradi nešto drugo mimo onoga što se u njima nalaže. Ako to uradi, nakon što je upoznat sa dokazom, onda se smatra griješnikom, a ako dozvoli izlazak van okvira naredbi Kur’ana i Sunneta, smatrajući da mu se obaveza pokoriti nekome drugome, onda postaje nevjernik, u šta kod nas nema sumnje.“ (El-Ihkam Šerhu Usulil-ahkam, 1/99.)

3. Oslanjanje na jasne, nedvosmislene ajete (muhkem), pri donošenju suda po bilo kojem pitanju, te tumačenje manje jasnih ajeta (mutešabih) shodno onome što je kazano u jasnim

Muslimani prvih generacija oslanjali su se na jasne ajete prije nego što bi donijeli bilo kakav propis i zaključak, a manje jasne ajete tumačili bi shodno jasnim ajetima, za razliku od sekti i frakcija koje su svoju akidu izgradili na manje jasnim tekstovima kako bi ih mogli tumačiti shodno svom nahođenju, dok su druge jasne tekstove odbacivali, što je dovelo da se kod njih jave mnoge devijacije vezane za vjerovanje.

I ovo je jedan od razloga zašto su muslimani prvih generacija imali ispravnu, čistu i jasnu akidu (vjerovanje), bez bilo kakvog razilaženja, šubhi (nejasnoća), za razliku od islamskih sekti koje ne slijede prve generacije.

Prve generacije su čvrsto prihvatile Allahove riječi u kojima kaže: On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. (Alu Imran, 7.)

Ibn Kesir, rahimehullah, kaže: „Uzvišeni Allah saopćava da u Kur’anu ima ajeta koji su jasni i koji čine Srž Knjige, tj. koji su sasvim jasni i u kojima ni za koga nema nejasnoće, te drugih, čija su značenja za mnoge ljude i pojedince nejasna. Smisao toga je da se nejasni usklade sa jasnim ajetima. Ko to učini na Pravom je putu, a ko učini suprotno, na suprotnom je putu.

Zato Uzvišeni Allah kaže: oni su matica Knjige, tj. srž, matrica kojoj se vraća u slučaju nejasnoće, a drugi su nejasni, tj. njihovo značenje formalno jezički i strukturalno, ali ne i stvarno, može biti u skladu s jasnim, ili nečim drugim.“

O onima koji su željni smutnje kaže: oni slijede nejasne ajete, tj. oni uzimaju ono što je nejasno, kako bi to mogli iskriviti prema svojim pokvarenim namjerama, budući da postoji mogućnost promjene značenja. Što se tiče onoga što je jasno utvrđeno, oni se time ne bave jer to ih otkriva i označava i stoji kao dokaz protiv njih. (Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/6-8.)

U Kur’anu postoje ajeti koji se mogu na više načina tumačiti, pa zbog toga muslimani najboljih generacija nisu donosili sud na osnovu tih ajeta, nego bi se isključivo oslanjali na ajete koji su sami po sebi jasni i koji se ne mogu na više načina tumačiti. Upravo zbog toga kod njih se nisu javljale greške u vjerovanju (akidi).

Jedan od najboljih primjera gdje su mnoge sekte napravile grešku je pogrešno tumačenje ajeta u kojima Allah veli: On je s vama gdje god bili. (El-Hadid, 4.)

Oslanjajući se na ove ajete koji se mogu na više načina tumačiti, određene sekte smatraju da je Allah svojim Bićem na svakom mjestu, pomiješan sa svojim stvorenjima, izgovarajući tako riječi koje su nevjerstvo.

Međutim, muslimani prvih generacija, tumačeći ove ajete, kazali su da je Allah  Svojim znanjem (kao osobinom) na svakom mjestu, i da zna šta ko radi, gdje god da se nalazio. A da je Allah svojim Bićem iznad stvorenja, odvojen od njih.

Oni su se, dakle, oslanjali na jasne ajete, gdje Allah objašnjava da je iznad svojih stvorenja, poput ajeta: …boje se Gospodara svoga, Koji je iznad njih. (En-Nahl, 50.) K Njemu se uzdižu lijepe riječi. (Fatir, 10.)  K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje. (El-Mearidž, 4.)

U Kur’anu je ovakvih jasnih ajeta koji ukazuju da je Allah sa Svojim bićem iznad svojih stvorenja na desetine, a isto tako i Sunnet je po ovome pitanju veoma jasan, kao što, također, na to i razum ukazuje.

Međutim, imajući u vidu da ove sekte ne slijede ovo pravilo, a niti pravac prvih generacija, to ih je odvelo da naprave izuzetno opasne i velike greške.

4. Nisu odbacivali jedan dio objave, a drugi prihvatali, nego su vjerovali u sve što je Allah kazao i što je vjerodostojno potvrđeno od Poslanika ﷺ.

 Osobina muslimana prvih generacija bila je da vjeruju i slijede sve što je dio vjere, oni nisu, poput sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana), i onih koji se za njima povode, za koje Uzvišeni kaže: Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete!? Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite. (El-Bekare, 85.)

Uzvišeni Allah, također, kaže: O vi koji vjerujete, uđite u vjeru potpuno, i nemojte slijediti stope šejtanove. (El-Bekare, 208.) – tj. Allah ovim ajetom naređuje vjernim robovima da prihvate cijeli vjerozakon.

Vjerovanje prvih generacija u sve vjerske tekstove koji govore o određenom pitanju dovelo ih je u stanje da budu najbolja zajednica, zajednica srednjeg puta, između svih ostalih sekti. Kada bi oni obrađivali određeno pitanje i temu, sakupili bi sve dokaze iz Kur’ana i Sunneta vezane za to pitanje, pa bi tek onda donijeli rješenje i propis.

U tome ih u stopu slijede pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, za razliku od islamskih sekti koje bi uzimale samo određene dokaze koji bi njima odgovarali, a zanemarivali bi ostale, tako da su se u mnogim pitanjima razišli, pa čak i u okviru jedne sekte.

5. Sunnet je objava od Allaha i ne suprotstavlja se Kur’anu.

Kur’an je objava i Allahov govor, a i Sunnet je objava, ali Poslanikov ﷺ govor. Imajući u vidu da je objava i jedno i drugo i da dolazi od Allaha koji je savršen i čist od bilo kakvih nedostataka, nemoguće je da među Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta bude suprotnosti na bilo koji način. Sunnet pobliže pojašnjava Kur’an, tumači ga i detaljno nas upoznaje sa onim što je u Kur’anu koncizno kazano.

Uzvišeni Allah kaže: On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (En-Nedžm, 3-4) 

Prenosi se od Hasana, sina Atije, da je rekao: “Džibril, alejhisselam, je podučavao Poslanika ﷺ Sunnetu kao što ga je podučavao Kur’anu.”  (Ed-Daremi 1/474)

Dakle, obaveza je postupati po Sunnetu, kao što je i obaveza postupati po Kur’anu.  Zato su muslimani prvih generacija čvrsto su vjerovali da je Sunnet objava od Allaha i da je sačuvan kao i Kur’an, te da se Sunnet mora slijediti kao što se mora slijediti i Kur’an.

6. Sunnet se koristi kao izvor vjerovanja, u šta se ubrajaju i ahad-predaje

Sunnet je drugi izvor islamskog vjerozakona, odmah nakon Kur’ana. Prve generacije muslimana uzimale su cijeli Sunnet koji je prenesen ispravnim putem, bez obzira radilo se o mutevatir predajama (predaje koju iz generacije u generaciju prenosi toliki broj prenosilaca da je isključena svaka sumnja u njihovu autentičnost) ili ahad-predajama (predaje koje ne dostižu stepen mutevatira) i bez obzira da li je bila riječ o vjerovanju ili drugim poglavljima.

Dakle, nema razlike između mutevatir i vjerodostojnih ahad-predaja kada je u pitanju obaveznost njihovog korištenja i vjerovanja u ono o čemu one govore.

Abdullah b. Omer, r.a., kaže: „Ljudi su klanjali sabah-namaz (u džamiji) u Kubau kada im je došao neko i rekao: ‘Ove noći Allahovom Poslaniku ﷺ objavljen je dio Kur’ana i naređeno mu je da se okrene prema Kabi, pa se i vi okrenite prema njoj!’ Oni su do tada licima bili okrenuti prema Šamu, pa su se tog trenutka (u namazu) okrenuli prema Kabi.“ (Buhari, br. 7251, i Muslim, br. 13)

Dokazivanje ovim hadisom veoma je jasno i uočljivo. Ljudi su klanjali u Kubau okrenuti prema Bejtul-makdisu, tadašnjoj kibli muslimana. Hadis prenesen od jednog čovjeka bio im je kao dokaz dovoljan da promijene smjer i da se okrenu prema Kabi. (Fethul-Bari, 13/237.)

Predaje na ovu temu su mnogobrojne. Poslanik ﷺ vladarima drugih zemalja slao je pojedince da ljude upoznaju sa islamom. U svaku regiju poslao je ashaba koji je tamošnje stanovnike upoznavao sa islamskom akidom i islamskim propisima. Svaki od ovih pojedinaca bio je dovoljan kao dokaz ispravnosti, a ljudi su bili obavezni da prihvate ono što su ashabi donijeli. (El-Ihkam fi usulil-ahkam, 1/109.)

Ibn Hazm kaže: „Ummet je saglasan na tome da se prima ahad-predaja koju prenosi pouzdana osoba od Poslanika ﷺ.“ (El-Ihkam fi usulil-ahkam, 1/109.)

Također svi pripadnici islama imali su ovakav stav, sve dok se nije pojavile određene sekte koje ne uzimaju ahad predaje u akidi, i zato su u mnogim stvarima zalutali i skrenuli sa pravog puta.

7. Slabi hadisi se nisu uzimali niti koristili

Pravac prvih generacija bio je odbijanje slabih hadisa, jer vjera se ne može graditi na nečemu što nije potvrđeno, a pogotovo ne na nečemu što je izmišljeno.

Ibn Tejmijje veli: „Ako znamo da je nešto slagano na Poslanika ﷺ onda nam nije dozvoljeno da to prenosimo, jer u hadisu stoji: ‘Jedan od lažova je onaj ko meni pripisuje hadis, a smatra da je lažan.’ (Muslim) I nije dozvoljeno ono što je slagano potvrditi kao istinito.“ (Nakdut-te’sis, 2/172.)

Ibn Kudame veli: „Hadise koje su izmislili zindici (licemjeri, nevjernici) kako bi obmanuli muslimane, kao slabe hadise čija je slabost zbog nekog prenosioca, ili pak skrivene mahane, nije dozvoljeno prenositi niti na njima uvjerenje zasnovati. Oni kao da i ne postoje.“ (Zemmut-te’vil, str. 47.)

Dakle, nije dozvoljeno oslanjati se na slabe hadise, niti je dozvoljeno neki propis ili uvjerenje graditi na njima.

Od osobina šija i sufija je da grade svoje uvjerenje (akidu) na slabim, čak izmišljenim predajama, i zato su sekte koje su najviše skrenule sa pravog puta.

8. Uvjerenje da Objava i razum nisu u koliziji (oprečnosti), te davanje prednosti šerijatu nad razumskim zaključkom

Stav koji su zastupale prve generacije muslimana jeste da ni u kojem slučaju nema kolizije između zdravog razuma i vjerodostojnog teksta Objave. Allah je dao Objavu i stvorio je razum da o njoj razmišlja, oboje je od Njega, i zato nije moguće da budu u koliziji.

Oni su smatrali da sva mišljenja koja se razlikuju od stava šerijata, da je ustvari to vid iluzije, jer ono što je potvrđeno šerijatom ne može nikako da bude greška, za razliku od onoga što ljudski razum zaključi, imajući u vidu da je on izložen greškama, prohtjevima i neznanju.

Ibn Tejmijje kaže: „Upravo iz tog razloga, ne postoji u citatima nikog iz prvih generacija nešto što ukazuje da se neko od njih suprotstavio Kur’anu svojim razumom, mišljenjem, analogijom, niti pak nekim duhovnim iskustvom (zevk), ekstazom (el-vedžd) ili otkrovenjem (el-mukašefa). Niko od njih nikada nije kazao da je Objava u koliziji sa razumom, a pogotovo da daje prednost razumu nad Objavom.““ (Medžmu’ul-fetava, 13/28-29.)

Šehrestani, rahimehullah, kaže: „Znaj da se prva šubha (sumnja, nejasnoća) desila Iblisu, Allah ga prokleo. Njen uzrok bio je davanje prednosti ličnom razumijevanju nad vjerskim citatom, kao izabir slijeđenja prohtjeva umjesto podčinjavanja naredbi, te smatranje vatre od koje je stvoren boljom materijom od zemlje od koje je stvoren Adem.“ (El-Milel ven-Nihal, 1/16.)

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: „Ta navodna kontradiktornost između razuma i Objave je osnova svakog nereda u društvu. Ona je u suprotnosti s pozivom poslanika po svim osnovama. Poslanici pozivaju u davanje prednosti Objavi nad mišljenjima i razumom, a njihovi protivnici pozivaju u suprotno.  Sljedbenici poslanika dali su prednost Objavi nad razumom, a sljedbenici Iblisa, ili nekog od njegovih zamjenika, dali su prednost razumu nad Objavom.“ (Muhtesars-savaikil-murseleh, str. 218.)

Alija, r.a., veli: „Da se vjera uzima shodno logici i razumskim zaključcima, logično bi bilo da se mesh rukom čini po donjem dijelu stopala.“ (Ebu Davud, br. 162)

Apologetičari (sljedbenici ilmul-kelama) poput mu’atezila, ešarija i maturidija, kao i racionalisti,  daju prednost razumu nad objavom, pa ukoliko se tekstovi objave ne slažu sa njihovim razumom tumače (te’vile) ih onako kako im odgovara-ukoliko je u pitanju Ku’ran, dok ahad predaje u potpunosti odbacuju.

Istina je kod ehli-sunneta da nema kolizije između Objave i zdravog razuma čistog od prohtjeva i sumnji.

9. Prihvatanje Kur’ana i hadisa onako kako su izrečeni, i odbacivanje neosnovanog tumačenja (te‘vila)

Uzvišeni Allah kaže: Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29.)

Učenjaci prvih generacija smatrali su da nam se Allah obraćao na način koji razumijemo i da je od nas želio uvjerenje koje je zasnovano na vanjskom značenju, te da ne postoji neko skriveno (batin) značenje koje je u koliziji sa onim što je kazano.

Oni su odbijali neosnovano alegorijsko tumačenje koje u suštini označava preusmjeravanje izraza od onog osnovnog smisla koji on izražava svojom vanjskom formom ka nečemu što se ne može uzeti u obzir i što nije osnovano.

Uzimanje Kur’ana i Sunneta na način da se odstupi od osnovanog smisla i da se tumači na neosnovan način, nije bio pravac prvih generacija, nego je to praksa novotara.

Zbog toga kod pripadnika ehli-sunneta ne postoji kontradiktornost ili greška u vjerovanju i akidi, jer su oni svoje vjerovanje izgradili na tekstovima Objave, onako kako su ih shvatile prve generacija muslimana, i nisu pridavali pažnju djelima filozofa i skolastici (kelamu), nego su čak na njih upozoravali, s obzirom da bavljenje time negativno utiče na čovjekova uvjerenja.

10. Zabrana novotarija u vjeri

Novotarija je sve ono što Uzvišeni Allah u vjeri nije propisao, niti su ga praktikovali Poslanik ﷺ i njegovi ashabi.

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Ko u ovu našu stvar (vjeru) uvede ono što nije od nje, to mu se odbija.” (Buhari, 4273.) U predanju kod imama Muslima stoji: “Ko učini djelo koje nije od naše vjere, ono mu se odbija.” (Muslim, 1718.)

Muslimani prvih generacija su bili branik i bedem ispravnog vjerovanja, štiteći ga od bilo kakvih nedostataka i novotarija, čvrsto slijedeći Poslanikove ﷺ riječi: “Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda odvodi u Vatru.” (Nesai br. 1578)

Zbog toga su muslimani najboljih generacija upozoravali na sve vrste novotarija, bile one u vjerovanju ili u ibadetima, za razliku od islamskih sekti koje su svoje vjerovanje bazirale na mnogim novotarijama. A ibadeti su im pomiješani sa novotarijama, do te mjere da ne znaju šta je ispravno, a šta neispravno.

Muslimani prvih generacija su, također, smatrali da su novotarije, uopćeno, opasnije po vjeru muslimana od velikih grijeha, jer se novotarije smatraju vjerom i njihovim širenjem može se u potpunosti ugroziti ono što je od vjere ispravno, za razliku od velikih grijeha za koje niko ne tvrdi da su sastavni dio vjere.

Sufjan es-Sevri je rekao: “Iblisu je draža novotarija od grijeha, jer se od grijeha može pokajati, dok je pokajanje od novotarije teže učiniti.” (Hil’jetul-evlija, 7/26.)

Na opasnost inoviranja u vjeri ukazuje i predaja u kojoj Poslanik ﷺ kaže: „Allah je prokleo onoga ko odobrava i podržava onoga koji uvodi novotarije.“ (Muslim, br. 43)

Zbog toga su se muslimani prvih generacija maksimalno trudili da upozore na opasnost novotarija i na sve one koji u njih pozivaju i čine ih.

Ibn Abbas, r.a., veli: „Ne sjedi sa novotarima i sljedbenicima strasti i prohtjeva, jer sjedenje sa njima uzrokuje bolest srca.“ (Adžuri, 61.)

Ahmed b. Hanbel kaže: „Općenito, novotarima se ne treba potpomagati ni u čemu od pitanja vezanih za muslimane, jer je to veća šteta za vjeru.“ (Tarihu Bagdad, 13/ 238.)

Imam Malik b. Enes je rekao: “Onaj ko u islam uvede novotariju i smatra je dobrom (lijepom), taj kao da želi reći da je Muhammed ﷺ pronevjerio dostavljanje islama, jer Allah je rekao: Danas sam vam vašu vjeru usavršio…  – pa ono što tada nije bila vjera, zasigurno nije ni danas vjera.“ (El-I’tisam, 1/65, 2/535.)

11. Nisu se bavili apologetikom (ilmul-kelam) i filozofijom

Nauka o kelamu predstavlja istraživanje islamskog vjerovanja shodno razumskim zaključcima, ili “spoznaja vjerskih ubjeđenja prema razumskim dokazima.“

To je spoj filozofije i islama, tako da oni koji su izučavali filozofiju pokušali su da je prilagode islamskoj akidi (koja se uzima samo iz Kur’ana i Sunneta), razmišljajući o određenim stavovima (koji su u Kur’anu i Sunnetu jasno iskazani) na filozofski način, te su počeli o Allahu i pitanjima gajba (duhovnog svijeta) prilaziti sa strane filozofije i razuma, govoreći o Allahu ono što On nije rekao, niti Njegov Poslanik ﷺ. Čak su govorili šta je Allahu dozvoljeno a šta nije dozvoljeno raditi, tako da su mnogi zbog toga počinili djela nevjerstva.

Međutim, muslimani prvih generacija ograničavali su se samo na Kur’an i Sunnet, prihvatajući ono što je Allah o Sebi rekao, i što je o Njemu rekao Njegov Poslanik ﷺ. Također, nisu prelazili granicu dozvoljenog, niti su o Allahu govorili po hiru svome.  Oni su smatrali ilmul-kelam beskorisnim znanjem, i zbog toga su najoštrije kritikovali sve one koji su se bavili tom naukom.

Zbog bitnosti ove teme, zatim opasnosti i uticaju ilmu-kelama na muslimane naših prostora, i imajući u vidu da je većina uleme iz našeg (bošnjačkog) naroda bila upravo na pravcu apologetičara u akidi, ovdje ćemo spomenuti stavove četverice imama po pitanju ilmul-kelama, kao i njihove osude svih onih koji su se bavili ilmom kelama.

Imam Ebu Hanife upitan je o onome što su neke sekte uvele poput govora o dževheru / supstanciji i e’aradu / akcidenciji, pa je kazao: „To su filozofska naglabanja, drži se puta prvih generacija i čuvaj se inoviranja u vjeri, jer to je novotarija.“ (El-Hudždže fi bejanil-mehadždže, str. 22.)

I rekao je: „Vidio sam da oni koji se bave ovim znanjem nemaju znakove (osobine) dobrih ljudi i da su im srca veoma kruta, ne obraćaju pažnju na to što se razilaze sa Kur’anom, Sunnetom i riječima prvih generacija. Da je u tome bilo dobra, bavili bi se njime muslimani prvih generacija.“ (Mekki, Menakibu Ebi Hanife, str. 137-138.)

Imam Malik je upitan o kelamu i tevhidu, pa je rekao: „Nemoguće je da mislimo kako je Poslanik ﷺ pojasnio ummetu način čišćenja od nužde, a da nije pojasnio tevhid.“ (Es-Sijer, 10/26.)

Zato što oni koji se bave kelamom misle da se tevhid ne može pojasniti osim sa kelamom, i da tevhid nije u potpunosti pojašnjen sve dok ga oni nisu pojasnili.

Imam Šafija veli: „Kada bi čovjek bio iskušan sa svim zabranama mimo širka, bolje mu je nego da bude iskušan izučavanjem kelama (apologetike).“ (Telbisu Iblis, str. 81) Također veli: „Kada bi ljudi znali šta sve ima u ovoj nauci (apologetici), bježali bi od nje kao od lava.“ (Kasdus-sebil, str. 47)

Također veli: ”Moja presuda o apologetičarima glasi: treba ih izudarati palminim granama i obućom, te sa njima obići plemena govoreći: ‘Ovo je kazna za onoga koji ostavi Kur’an i Sunnet, a okrene se apologetici i novotarima.“ (El-Hil’je, 9/116)

Ahmed b. Hanbel kaže: „Onaj ko se bavi kelamom nikada neće uspjeti. Učenjaci ove nauke su zindici (nevjernici).“ (Telbisu Iblis, str. 83.) On također veli: „Ne možeš naći nikoga ko se bavio ovom naukom, a da u srcu nema pokvarenost.“ (Menakibul-imam Ahmed, str. 24.)

Dževzi bilježi od Ubejdullaha b. Hanbela da je čuo sam Ahmeda kako kaže: „Ne sjedite sa sljedbenicima kelama, pa makar branili Sunnet.“ (Menakibul-imam Ahmed, str. 205.)

Ovakav je bio stav četverice imama po pitanju ilmu-kelama i onih koji su se bavili njime, a takav stav su imali i ostali učenjaci prvih generacija muslimana.

Ibn Abdulberr veli: „Složni su učenjaci svih krajeva da su pobornici kelama (apologetike) novotari i smutljivci i da se ni u jednoj generaciji ne ubrajaju u učenjake.“ (El-hajatul-ilmijje fi asri mulukit-tavaif fil-endelus, str. 281.)

12. Ne slijede nikog bespogovorno osim Poslanika ﷺ

Muslimani prvih generacija bili su stava da se od svakog riječi mogu prihvatiti ili odbaciti,  osim od Poslanika ﷺ kome su se oni u potpunosti pokoravali i slijedili ga, znajući da on ne priča po hiru svome, niti po strastima svojim, nego da je to Objava i da je istina, te da je ispravno sve što je rekao.

Međutim, sljedbenici islamskih sekti u mnogim pitanjima slijede svoje šejhove i velikane, iako znaju da je istina suprotno onome što im njihove vođe kažu, i zato svjesno rade mnoga djela koja nemaju osnove u islamu.

Imam Malik je rekao: „Svačiji se govor može odbaciti, osim govora stanovnika ovog kabura, (pokazavši na kabur Poslanika ﷺ).“ (Ibn Abdulberr, Džami’ul-imi, 2/19;)

Na drugom mjestu kaže: „Kada vidite da se moj govor suprotstavlja govoru Poslanika ﷺ moj govor bacite o zid i uzmite Poslanikov.“ (Šenkiti, Šerhuz-zadil-mustakne’a, 3/39.)

13. Bili su pravedni u ophođenju prema suprotstavljenoj strani

Muslimani prijašnjih generacija priznavali su istinu koja se nalazila kod islamskih sekti, i zbog te istine ne kažu da su one sasvim u zabludi, niti ih optužuju za stvari koje nisu prisutne kod njih, priznaju njihov rad i trud uložen na širenju islama, ali odbacuju njihove greške, suprotstavljajući im se i upozoravajući na njih, na najbolji mogući način, za razliku od tih grupacija, koje ukoliko se neko ne slaže s njima, nazivaju ih ružnim i pogrdnim imenima, ne priznajući im istinu koja se nalazi kod njih, nego čak i izmišljaju stvari kako bi im što više ukaljali čast.

Zaključak:

Ovo je menhadž ashaba, selefa, najbolje generacije muslimana, naših ispravnih prethodnika, spašene skupine, ovo je njihov menhedž u akidi, i u tome ih u stopu slijedi ehli-sunnet vel džemat, riječima i djelima, za razliku od islamskih sekti, i zbog toga nisu na istini i imaju dosta grešaka i u akidi i u ibadetima, i sve što su udaljeniji od ovog menhedža njihove greške su veće, brojnije i opasnije.

Zato je obaveza svakom muslimanu, koji ima razuma, koji je prijatelj sam sebi, da prihvati ovaj menhedž u akidi, kako bi bio na Istini i kako bi Allah bio njime zadovoljan kao što je zadovoljan prvom generacijom muslimana, jer samo onda kada je akida ispravna mogu biti ispravna i ostala djela.

Svaki musliman treba u potpunosti da se pokorava Allahu i Poslaniku ﷺ, da slijedi Kur’an i Sunnet, jer je zbog toga stvoren, za to će biti pitan, počev od kabura u kojem će svaki insan biti pitan ko mu je Gospodar, ko mu je poslanik i koja mu je vjera, neće biti pitan ko mu je bio hodža, muftija, reis, šejh, imam, niko mu od njih neće pomoći, niti u kaburu niti na Sudnjem danu.

Tada će se spasiti samo onaj ko dođe pred Allaha čista srca, čija dobra djela prevagnu, neće mu pomoći ni bogatstvo ni položaj koje je imao na dunjaluku.

Gospodar Sudnjeg dana kaže: …na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti. (Aš-Šu’ara, 88-89.)

Zato je i cilj ovdje da se pojasni kako doći do Istine, kako pred Allaha čista srca doći, kako bi nam se Allah još na ovome svijetu, prije Sudnjeg dana smilovao.

Odlomak iz djela Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić; Knjiga prva: Menhedž