Poziv Istine
Prije nego započnemo ovo poglavlje, posebno me dojmila priča jednog mladog hrišćanina iz Amerike, koji je nakon što je pročitao Kur’an, otišao odmah da prihvati islam. Imam mu je rekao da mora potvrditi dvije stvari: da postoji samo Jedan istinski Bog i da je Muhammed ﷺ Božiji poslanik, a onda ga je pozvao da mu kaže nešto više o Muhammedu. Mladić je rekao da nema potrebe osim da mu odgovori na jedno pitanje: “Da li je on došao sa Kur’anom?” Imam je odgovorio potvrdno, a mladić je onda rekao: “Ako nam je preko njega došla ova Knjiga, onda je on ono što tvrdi da jeste. To je sav dokaz koji mi je potreban!” I tada je posvjedočio da postaje musliman.[1]
I doista, Kur’an je dovoljan dokaz da je Muhammed ﷺ posljednji Božiji Poslanik, ali i pored toga spomenućemo još neke nepobitne argumente koji ukazuju na to…[2]
Njegov dolazak nagovijestile su prethodne knjige
Jevreji su očekivali dolazak poslanika i do u detalje su, iz svojih svetih spisa, znali kako će izgledati. Međutim kada se pojavio među arapima, odbili su da ga slijede zbog mržnje i zavisti, zato što nije od njih.
Poslanikova supruga Safija, Allah bio zadovoljan njom, čiji je otac bio ugledni medinski Jevrej, pripovijeda da su nakon što je Muhammed ﷺ došao nadomak Medine i odsjeo u Kubau, njen otac Hujjej b. Ahtab i njegov brat Ebu Jasir b. Ahtab, u ranu zoru otišli da vide Muhammeda ﷺ i da s njime porazgovaraju. Nakon što su se u sumrak vratili od njega, izgledali su jadno, bijedno i sumorno, a na Safiju koju su jako voljeli, uopšte nisu obratili pažnju, što je bilo suprotno njihovom običaju. Tada je čula svoga amidžu Ebu Jasira kako pita njenog oca: “Je li to on?” Hujjej odgovori: “Jeste, tako mi Boga!” Ebu Jasir priupita: “U potpunosti si ga prepoznao po osobinama i opisu?” “Da”, reče Hujjej. “Kako ćeš postupiti prema njemu?”, opet upita Ebu Jasir. “Tako mi Boga, bit ću mu neprijatelj dok god budem živ!”, odgovori Hujjej.[3]
Svjedočenja ljudi koji su prihvatili islam
Od bitnijih argumenata zasigurno su svjedočenja nepresušne kolone konvertita u islam, koja se, kao val za valom, konstantno talasa i koja se broji desetinama hiljada godišnje na svjetskom nivou. Svaka osoba koja je prešla na islam sa sobom nosi i svoju priču o načinu prelaska: ili joj se desio neki događaj ili je imala znanje o prijašnjim objavama ili je se dojmilo nešto od ljepota islama ili je nešto posebno opazila, o nečemu razmislila, nešto pročitala, čula nešto što joj se svidjelo o ljepoti islamske vjere ili je ostala impresionirana Kur’anom ili je životopis o Vjerovjesniku ﷺ ispunio i ugrijao njeno srce. Sve ove priče i ovi brojni prelasci na islam veličanstveni su argument o istinitosti Vjerovjesnika ﷺ i istinitosti Kur’ana.
Mnogi protivnici islama, također, posvjedočili su našem Vjerovjesniku ﷺ istinoljubivost i činjenicu da se radi o istinskom Allahovom vjerovjesniku. Neki od njih su prešli na islam, a neki to nisu učinili, već su navedenu činjenicu posvjedočili držeći se načela pravednosti. Ako imamo slučaj da protivnik prizna ispravnost učenja onoga sa kim je u sukobu, koji pomno u svojoj zasjedi iščekuje samo jedan trenutak njegove pogreške, to nesumnjivo biva veoma snažan dokaz o istinitosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nadnaravni znakovi (mudžize) kojima je Allah pomogao Svoga Poslanika ﷺ
Mnogi islamski učenjaci napisali su djela koja tematski tretiraju znakove i nadnaravna djela, mudžize, Vjerovjesnika ﷺ. Ukupni broj nadnaravnih djela, mudžiza, koja se spominju u knjigama nadmašuju brojku od hiljadu, poput povećanja hrane, liječenja bolesnih, jecanja panja i dr. Svakako najveća mudžiza (čudo) je Kur’an.
Nema nikakve sumnje da su svi ti znakovi i nadnaravna djela neporecivi dokaz o istinitosti misije i vjerovjesništva Muhammeda ﷺ s obzirom da nadnaravno i nadljudsko djelo, koje se u svojoj osnovi suprotstavlja uobičajenim okolnostima, ne može učiniti obično stvorenje. Takva djela dolaze isključivo od Uzvišenog Stvoritelja!
Uzvišeni Allah ne daje natprirodna djela onima koji lažno tvrde da su Božiji poslanici, već tim djelima isključivo pomaže Svoje poslanike kako bi dokazali istinitost svoje misije, kao kada je promijenio stanje vatre koja je postala hladna i spasonosna za Ibrahima, zatim, kada je Musaov štap promijenio u zmiju, oživio mrtve Isau, te brojna druga natprirodna djela, neka je na sve njih Allahov mir.
Štaviše, oni koji se lažno predstavljaju kao Božiji poslanici dobijaju znakove koji ukazuju na njihovu laž, jer pravda Uzvišenog Allaha iziskuje nemogućnost da se neko Njemu pripiše kao poslanik i da uz to čini natprirodna djela bez očitih dokaza da je lažov, zato što bi to odvelo ljude u zabludu i bilo bi ljudima nemoguće razlikovati pravog od lažnog poslanika.
Na kraju, ako Muhammed ﷺ nije bio Božiji poslanik, već varalica zašto ga je Uzvišeni Bog pomogao i podario mu pobjedu? Zašto je uzdizao njega i njegove riječi? Zašto se odazivao na njegove molbe? Zašto ga je pomagao u borbi protiv njegovih neprijatelja? Zašto ga je štitio od svih nedaća koje su mu bile spremane i zašto, kada god bi Ga nešto zamolio, On bi mu to udovoljavao?
Deset Heraklijevih pitanja
Običaj Muhammeda ﷺ je bio da šalje pisma vladarima pozivajući ih u vjerovanje u jednog Allaha i Sudnji dan, te da je on posljednji poslanik kojeg je Allah Uzvišeni poslao. Jedan od takvih vladara kojima je Poslanik ﷺ poslao pismo jeste i Herakle, vladar Vizantije. Kada mu je stiglo pismo, želio je da sazna da li je Poslanik ﷺ iskren pa je koristio metod u kojem je postavio neka pitanja iz kojih je spoznao istinitost Vjerovjesnika ﷺ i njegovog poslanstva.
Nakon što je Herakle ispitao Ebu Sufjana, koji je tada bio jedan od najvećih neprijatelja islama i muslimana, rekao mu je:
1. Pitao sam te za njegovo porijeklo, a ti si rekao da je on među vama uglednog porijekla. To je slučaj svih poslanika, oni se pojavljuju između uglednika svog naroda.
2. Dalje sam te pitao da li je neko od njegovih predaka bio vladar, a ti si izjavio da nije, a da jeste – kažem – neko od njegovih bio vladar, rekao bih da je on čovjek koji traži vlast predaka.
3. Pitao sam te o njegovim sljedbenicima – da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni, pa si rekao da ga slijede siromašni, a oni su bili sljedbenici svih poslanika.
4. Pitao sam jeste li ga sumnjičili za laž prije nego što je počeo govoriti ono što sada govori, a ti si odgovorio: “Ne”, pa držim zasigurno kada nije lagao na narod, kako bi sada lagao na Boga.
5. Pitao sam te da li neko od njegovih sljedbenika napusti njegovu vjeru iz mržnje prema njoj nakon što ju je primio, pa si odgovorio da ne napušta. Tako je vjerovanje kada se njegova ljupkost ulije i ovlada u ljudskim srcima.
6. Pitao sam još da li se njihov broj povećava ili umanjuje, a ti si rekao da se povećava. Takav je slučaj sa vjerom dok se ne upotpuni.
7. Pitao sam te da li ratujete sa njim pa si potvrdio da ratujete, da je ishod promjenljiv, pa nekad vi pobijedite, a nekad on. Takvi su poslanici, budu iskušavani, ali na kraju pobijede.
8. Pitao sam te da li krši zadanu riječ, a ti si odgovorio da ne krši. Takvi su poslanici, oni ne krše datu riječ.
9. Pitao sam te da li je takvo što rekao neko prije njega, pa si rekao da nije; kažem: da je prije njega neko to već rekao, pomislio bih da čovjek slijedi govor koji je rečen prije njega. ”
10. Zatim je (Herakle) upitao: “A šta vam naređuje?” – “Naređuje nam namaz, zekat, održavanje rodbinskih veza i čednost”, odgovori Ebu Sufjan.
Herakle reče: “Ako je istina ono što kažeš o njemu, on je zaista vjerovjesnik. Znao sam da će se pojaviti, ali nisam mislio da će biti (jedan) od vas. Da znam da ću moći do njega doći, volio bih se s njim susresti. Da sam uz njega, noge bih mu prao. On će uskoro zavladati ovim tlom pod mojim nogama.” (Predaju bilježe Buharija, br. 4188. i Muslim, br. 3322.)
Savršenost Poslanikovog ﷺ morala
Među najjasnije dokaze o istinitosti Poslanikovog ﷺ poslanstva, neizostavno ubrajamo njegove visoke moralne osobine, njegov savršeni karakter, dobroćudnost i njegovu prirodnost. On je bio najljepšeg morala i ponašanja. I prije nego mu je objavljen Kur’an, Uzvišeni Allah ga je sačuvao od svih paganskih običaja i svih mahana podarivši mu je najljepše ponašanje, te ga je njegov narod prozvao nadimkom El-Emin (pouzdani, povjerljivi) i Es-Sadik (istinoljubivi) zbog toga što su kod njega uvidjeli povjerljivost, iskren govor i čistoću. Uživao je veliki ugled u svom narodu. Kada bi se ljudi u nečemu razišli, došli bi njemu da im presudi.
Skromnost i lijepo vladanje bili su njegova praksa. Allahov Poslanik ﷺ je sam obavljao mnoge kućne poslove, muzao bi ovce, popravljao obuću, krpio odjeću i jeo zajedno sa svojim slugom. On je lično odlazio na pijacu i kupovao što mu treba i nije ga bilo stid da na ruci nosi posudu. Rukovao se i sa bogatim i sa siromašnim. Prvi je selam (pozdrav mira) nazivao koga god da je sreo, svejedno radilo se o mlađem ili starijem. Kada god bi ga neko pozvao, odazivao se na poziv i nikada nije omalovažavao hranu s gozbe na koju bi bio pozvan. Bio je lijepe naravi, prijatan u društvu, vedra lica, strog, ali odmjeren, skroman, i nije dozvoljavao da se ponizi, darežljiv, ali ne i rasipan. Bio je osjećajan i nježan. Nije zabilježeno da se Poslanik ﷺ ikada ikome osvetio zbog uvrede ili nepravde koja je nanesena lično njemu. Također, nije zabilježeno da je ikada udario slugu ili ženu.
Zejd b. Sa‘neh, jedan od jevrejskih rabina koji je želio da se uvjeri u iskrenost Poslanika ﷺ, izložio je Poslanika ﷺ ispitu.
Abdullah b. Selam r.a., je kazao: “Kada je Allah htio da uputi Zejda b. Sa‘neh na pravi put, on je kazao: ‘Sve znakove koji ukazuju na vjerovjesništvo Muhammeda ﷺ sam vidio na njegovom licu kada sam ga pogledao, osim dva koja nisam imao priliku da spoznam, a to su da je njegova blagost iznad njegove srdžbe i da iskazana srdžba prema njemu samo povećava njegovu blagost.’”
Zato je jedne prilike pozajmio novac Allahovom Poslaniku ﷺ koji je bio potreban za pomoć jednom plemenu kojeg je pogodila suša. Međutim, prije isteka roka za vraćanje duga, otišao je Poslaniku ﷺ i povukao ga za krajeve njegove odjeće, tako da mu je ogrtač spao sa plećke, a onda grubo i neotesano povikao: “Vi, potomci Abdulmuttalibovi, odugovlačite sa vraćanjem duga!” Vidjevši kako je postupio prema Allahovom Poslaniku ﷺ, Omer r.a., žestoko se naljuti, te poče galamiti i vikati na ovog čovjeka. Poslanik ﷺ na sve to samo se nasmiješi i reče: “Bolje bi bilo da si prema meni i ovom (rabinu) drugačije postupio. Meni si trebao reći da na najljepši način vratim dug, a njemu da na najljepši način traži povrat duga.” Zatim Poslanik ﷺ reče: “A što se tiče Zejda (rabina), ostalo je još tri dana do isteka roka za vraćanje duga.” Potom je naredio Omeru da Zejdu vrati cjelokupan iznos duga i da mu na to, kao vid nadoknade za pretrpljeni strah (od Omera), još doda dvadeset mjerica datula.
Nakon ovog događaja, rabin Zejd b. Sa‘neh je primio islam, jer se uvjerio da je Muhammed ﷺ uistinu poslanik.[4]
Poslanikov ﷺ porodični život
Osoba koja je lažac možda i može skriti svoju laž u svom izvanporodičnom životu gdje ga niko ne može razotkriti. Međutim, to se ne može kazati i za porodični život uz njegovu suprugu. Tu obično prestaju sve formalnosti i pokazuje se prava slika čovjeka, i obično je supruga najznanija osoba o čovjeku. Iako je Vjerovjesnik ﷺ imao više žena niti od jedne od njih se ne prenosi nešto loše vezano za njegov privatni život. One pripovijedaju o životu kakvim se može opisati samo savršen čovjek!
Nije iskorištavao prilike za prevlast i nadmoć
U određenim situacijama Vjerovjesnik ﷺ imao je izuzetne prilike da postigne prevlast, nadmoć i da se uzdigne nad ljudima. Međutim, nikada to nije želio učiniti. A da je bio lažac, bez ikakve sumnje iskoristio bi svaku, pa i najmanju ponuđenu priliku.
Francuski orijentalista Emil Dermenghem kaže: “Muhammedu je rođen sin Ibrahim, pa je umro još kao malo dijete. Mnogo je bio tužan zbog njegove smrti. Ukopao ga je vlastitim rukama. Njegova smrt podudarila se sa pomračenjem Sunca, pa su muslimani kazali: ‘Desilo se pomračenje zbog Ibrahimove smrti!’ Međutim, vidjevši o čemu se radi, iz velikodušnosti, Muhammed je takvu tvrdnju negirao, rekavši: ‘Sunce i Mjesec su, doista, dva Allahova znamenja koja se ne pomračuju ni zbog smrti niti zbog nečijeg života…’ Riječi poput ovih ne mogu doći iz usta lašca i prevaranta…”[5]
Zaštita od svih spletki koje su mu kovane i spas od svih pokušaja atentata
Prenosi se da je Aiša kazala: “Vjerovjesnik ﷺ imao je svoje ljude koji su ga štitili sve dok nije objavljen ajet: ‘..a Allah će te od ljudi štititi.’ Nakon njega izvirio je iz šatora i povikao im: ‘O ljudi, idite jer me je Allah stavio pod Svoju zaštitu.’” (Et-Tirmizi)
Da li bi ovakvo nešto učinio neki lažac? Po koju cijenu bi neki lažac otpustio svoje tjelohranitelje, tvrdeći da će ga Allah zaštititi, a da, pritom, duboko u sebi zna da je to laž?! U to vrijeme su ga Arapi već prethodno pokušali likvidirati i vrebali su ga u svojim zasjedama. Zar mislite da se ne bi plašio atentata?!
Ovakvo što mogla je učiniti isključivo istinoljubiva osoba, osoba kojoj je pruženo sigurno i pouzdano utočište. Poslanik ﷺ je imao pouzdanje u Boga koji ga je poslao da će ga i štititi od svih opasnosti, kako bi u potpunosti mogao dostaviti Božiju vjeru.
Odricanje od ostvarivanja lične koristi
U argumente o istinitosti Vjerovjesnika ﷺ ubraja se i njegovo odricanje od ostvarivanja ličnih koristi koje su mu nailazile u toku misije. Uzvišeni Allah istakao je ovaj argument u riječima: Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja ne dodajem preko onog čime me je Allah obavezao. (Kur’an, 38:86)
Ovakav odnos dijametralno je suprotan odnosu predvodnika zabludjelih škola, lažnih društvenih pravaca i ideologija, s obzirom da oni prije svega nastoje ostvariti lične koristi i privatne interese kao što su ugled, imetak, žene, mnoštvo sljedbenika, bolji položaj i sl. Za razliku od njih, takav odnos se ne može primijeniti i na Vjerovjesnika ﷺ! On je bio najveći asketa među svim ljudima u ovosvjetskom životu. Ponekad bi se dešavalo da prođu i po tri mjeseca, a da se u kući Allahovog Poslanika ﷺ ništa ne skuha od hrane. Hranili bi se datulama i vodom.
Kada su ovosvjetski ukrasi i život u pitanju, bio je najskromniji čovjek! Nikada nije volio da ga ljudi uzdižu iznad njegovog stepena. Kada bi ulazio, ne bi volio da iko pred njim ustaje. Nije volio da iko stoji iznad njegove glave kao što se činilo sa kraljevima i carevima. Nepostojanje želje za ovosvjetskim užicima, uz podučavanje ljudi čistom monoteizmu, najbolji je dokaz da je sve to Vjerovjesnik ﷺ činio na osnovu objave, pokoravajući se Allahu.
Poslanikovo ﷺ izvještavanje o onome što je bilo nepoznato
U dokaze o istinitosti Vjerovjesnika ﷺ ubraja se i njegovo izvještavanje o onome što će se dogoditi u budućnosti. Mnoge ashabe obradovao je Džennetom, pa su umrli sa pravim vjerovanjem, imanom. Za neke ljude kazao je da će biti stanovnici Vatre, pa su oni umrli kao nevjernici. Također, obavijestio je o mnogim malim predznacima Sudnjeg dana koji su se obistinili.
Sva navedena izvješća o budućnosti obistinila su se nakon njegove smrti, a to se nije moglo znati bez objave. Takvih primjera je mnogo, te ćemo spomenuti samo neke.
O prestanku hilafeta Poslanik ﷺ je rekao: “Hilafet će nakon mene trajati trideset godina, zatim će postati kraljevstvo.”[6] Upravo tako se i desilo! Halife su vladali 30 godina (Ebu Bekr 2 godine i 3 mjeseca, Omer 10 godina i 6 mjeseci, Osman 12 godina, Alija 4 godine i 9 mjeseci i Hasan, sin Alije 6 mjeseci) a potom je nastupilo nasljedno kraljevstvo. Kako je Muhammed mogao znati koliko će koji od vladara da dugo živi i vlada nakon njegove smrti, pa da kaže 30 godina?
Prilikom Hidžre (preseljenja iz Mekke u Medinu) kada je Poslanik ﷺ bio proganjan od strane Kurejšija. Sa njim je bio samo jedan čovjek, a svi oni su ga pomno tražili kako bi ga ubili i tako osvojili vrijednu nagradu. Jedan od njih bio je Suraka. U takvoj situaciji on je kazao Suraki: “Šta misliš o tome da obučeš narukvice Kisre (persijskog vladara)?” Tako se i obistinilo, i on ih je obukao u vrijeme vođe pravovjernih Omera ibn El-Hattaba t nakon što su muslimani osvojili Persiju, a što je, također, prethodno nagovijestio Allahov Poslanik ﷺ.
Naime, u jednom od najtežih trenutaka za muslimane, kada su kopali kanal, kako bi se odbranili od saveza arapskih i jevrejskih plemena koji je brojio oko 10 000 ljudi, a koji su želeli da istrijebe muslimane i završe sa njima, a kojih tek bijaše oko 3000, Allahov Poslanik ﷺ razbijajući jednu veliku stijenu koja im se popriječila, je rekao: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama! Tako mi Allaha, ovog trena gledam u njegove crvene dvore!” Zatim je udario drugi put i rekao: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Persije! I tako mi Allaha, vidim bijeli zamak u Medainu!” A kada je udario treći put, rekao je: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Jemena! Tako mi Allaha, ovog trenutka sa ovoga mjesta vidim vrata San’e!” (Sunan Al-Kubra, 8858.)
U roku od samo par decenija, sve ovo se obistinilo! Kako? – Jer je Muhammed ﷺ bio obaviješten od Sveznajućeg – Allaha Uzvišenog.
Odlomak iz knjige Poziv Istine – Irfan Hajrudin Klica (dipl. teolog i dipl. psiholog)
Skinite knjigu u PDF-formatu:
Download Now
[1] Video serijal: “Kur’anom upućen III (treća sezona)”, Fehd El-Kenderi, 12. epizoda.
[2] Vidjeti: Neporecivi argumenti o istinitosti Muhammedovog ﷺ poslanstva, Abdul-Muhsin bin Zebn el-Mutajri, Sarajevo, 2011.
[3] Delailun-nubuvve od Bejhekijja, 2/403.
[4] Ovaj događaj bilježi Hakim, Mustedrek, 3/700, br. 6547, kao i Ibn Hibban, Sahih, 1/521, br. 288.
[5] Vidjeti: Hajatu Muhammedin, Emil Dermenghem, str. 318.
[6] Hadis bilježe Edu Davud, 4646 i 4647, Ahmed 5/221, El-Hakim 1/71 i 145.
