Poziv Istine
Spoznaja da je Allah jedan, da su Džennet, vatra džehennemska, proživljenje, obračun i vaganje djela istina, sve to potpada pod znanje gajba, nepoznatog svijeta, koji vjernik treba spoznati. Kada se postigne ova spoznaja, ona se mora utemeljiti i učvrstiti u čovjekovoj duši, kako bi se izbacio i najmanji vid sumnje u postojanje Allaha i nevidljivog svijeta. Tek kada to uradi, u vjerniku se budi jedna osnova njegovog vjerovanja koja se zove ubjeđenje – jekin. Da bi vjerovanje bilo ispravno, ono mora da se oslobodi svake sumnje i bilo kojeg oblika negiranja Allahove vjere ili onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: “Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” (El-Bekara, 1–2) Ovaj plemeniti ajet potvrđuje bogobojaznost pod uvjetom da se otkloni sumnja iz srca, a da bi se to desilo, sumnju obavezno mora zamijeniti ubjeđenje, jer ova su dva svojstva (svojstvo sumnje i ubjeđenja) kontradiktorna i jedno drugo poništavaju. Pa ukoliko se u čovjekovom srcu nađe sumnja, znaj da tu nema mjesta ubjeđenju, i obrnuto.
Pokretačka snaga, pogon i rad srca jesu prije svega znanje i spoznaja. Imam Buhari, Allah mu se smilovao, jedno od poglavlja u knjizi Sahih naslovio je “Poglavlje: Znanje prije govora i djela i govor Allaha, subhanehu ve teala: ‘Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe…’ (Muhammed, 19)”.
Prva vrata koja čovjeku otvaraju spoznaju Allaha, subhanehu ve teala, i vjerovanja, jesu vrata znanja, da čovjek istinski posvjedoči svoje vjerovanje u Allaha.
Na to ukazuje i ajet za koji učenjaci kažu da uvjetuje to znanje: “Osim onih koji istinski svjedoče i oni znaju” (Ez-Zuhruf, 86), tj. svjedoče sa znanjem i znaju da nema boga osim Allaha.
Spoznaja da je Allah jedan, da su Džennet, vatra džehennemska, proživljenje, obračun i vaganje djela istina, sve to potpada pod znanje gajba, nepoznatog svijeta, koji vjernik treba spoznati. Kada se postigne ova spoznaja, ona se mora utemeljiti i učvrstiti u čovjekovoj duši, kako bi se izbacio i najmanji vid sumnje u postojanje Allaha i nevidljivog svijeta. Tek kada to uradi, u vjerniku se budi jedna osnova njegovog vjerovanja koja se zove ubjeđenje – jekin. Da bi vjerovanje bilo ispravno, ono mora da se oslobodi svake sumnje i bilo kojeg oblika negiranja Allahove vjere ili onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: “Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” (El-Bekara, 1–2)
Ovaj plemeniti ajet potvrđuje bogobojaznost pod uvjetom da se otkloni sumnja iz srca, a da bi se to desilo, sumnju obavezno mora zamijeniti ubjeđenje, jer ova su dva svojstva (svojstvo sumnje i ubjeđenja) kontradiktorna i jedno drugo poništavaju. Pa ukoliko se u čovjekovom srcu nađe sumnja, znaj da tu nema mjesta ubjeđenju, i obrnuto.
Znanje jeste osnova, ali da bi opstalo, mora ga ukrasiti stepen ubjeđenja bez kojeg se znanje ne može dalje razvijati. U protivnom, čovjek će sigurno pasti u provaliju.
Shodno tome, možemo reći: znanje jeste osnova za ubjeđenje, ali nema ni znanja bez ubjeđenja, niti ima imana – vjerovanja bez ubjeđenja.
Uzvišeni Allah u suri El-Kehf kaže: “I navedi im kao primjer dva čovjeka: jednom od njih dali smo dva vrta lozom zasađena i palmama ih opasali, a između njih njive postavili. Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu rijeku smo proveli. On je i drugog imetka imao. I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao: ‘Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!’ I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.’” (El-Kehf, 32–36)
Ova njegova sumnja da možda ipak postoji Sudnji dan, koju možemo prepoznati u riječima: “a ako budem vraćen Gospodaru svome”, nije ga učinila vjernikom. Zato mu njegov drug odgovara i u 37. i 38. ajetu kaže: “I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio? Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.’”
Kada Allah govori o Sudnjem danu, istovremeno spominje mušrike, nevjernike i njihovo ubjeđenje u pogledu Sudnjeg dana, pa kaže: “Kad se govorilo: ‘Allahovo obećanje je, zaista, istina i u Čas oživljenja nema nimalo sumnje!’ – vi ste govorili: ‘Mi ne znamo šta je Čas oživljenja, mi samo zamišljamo, mi nismo ubijeđeni.’” (El-Gašija, 32)
Nisu bili ubjeđeni, pa ih je to dovelo do stepena sumnje, a izvelo iz stepena vjerovanja i kao takvi ne mogu biti od stanovnika Dženneta jer nemaju ubjeđenje.
Zamislimo sada ovaj stepen ljudi koji sumnjaju u postojanje Allaha i stepen ljudi, vjernika, koji obožavaju Allaha kao da Ga vide, što je i ujedno najveći stepen robovanju Allahu, stepen koji se zove ihsan. Razlika između ove dvije skupine ljudi očigledna je, a ta će razlika još više biti izražena kada nastupi Sudnji dan.
Uzvišeni Allah kaže: “Eto tako Mi tebi objavljujemo Kur’an, na arapskom jeziku, da bi opominjao Meku i one oko nje i upozorio na Dan kada će se sakupiti – u koji nema nikakve sumnje. Jedni će u Džennet, a drugi u Džehennem.” (Eš-Šura, 7); “Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta; stanovnici Dženneta, oni su pobjednici” (El-Hašr, 20); “Poslanici njihovi su govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?’” (Ibrahim, 10).
I pored toga što se Ibrahim lijepo ophodio prema svome ocu Azeru, jasno mu je ukazao na to da je u očitoj zabludi. Zašto? Zato što je Ibrahim bio na jasnoj uputi, na uputi sa dokazom koji je jasan kao dan. Jer ne može čovjek spoznati šta je zabluda sve dok jasno ne spozna šta je uputa. Zabluda ima na milione, a uputa je samo jedna.
Uzvišeni Allah kaže: “A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.’” (El-En’am, 74) I upravo zbog tog ubjeđenja, koje je Ibrahim postojano nosio u srcu, bio je spreman i u stanju da zakolje svog sina, a još čudnije u svemu tome jeste i da se njegov sin Ismail isto tako pokorio Ibrahimu i Allahovoj naredbi. Možemo samo zamisliti koliko je ta porodica bila bogobojazna, sretna i zadovoljna islamom, kojeg se danas mnogi muslimani stide.
Kada je ashabima zabranjen alkohol, prenosi se da su odmah prolili alkohol koji su imali u svojim kućama, a ulicama Medine tekli su potoci. Iako je alkohol jedan od težih vidova ovisnosti, nije im bilo teško, radi Allaha i Njegovog zadovoljstva, ostaviti tu pošast. Bili su svjesni i ubijeđeni u nagradu koja ih čeka ukoliko se pokore svom Stvoritelju.
Za razliku od američke populacije, kada im je nastupila prohibicija – zabrana konzumiranja alkohola, nisu se htjeli pokoriti. Prohibicija je ukazala na nesavršenost američke demokratije. Unatoč zakonu o prohibiciji, i dalje je potražnja za alkoholom bila velika. To su iskoristili mnogi gangsteri koji su se krijumčarenjem i prodajom alkohola obogatili. Kad bi kakvo sredstvo s alkoholom bilo potrebno za medicinske svrhe, potpisivao se dokument – medicinski obrazac koji je posjedovala američka vlada. Ova zabrana trajala je samo dvanaest godina jer, zbog pritiska naroda i želje za opijanjem, nisu se htjeli pomiriti sa njom iako su i sami bili svjesni da je alkohol veoma štetan i ubitačan.
Razlika između medinske i američke skupine ogledala se upravo u tom ubjeđenju i vjerovanju. Prva je skupina živjela u okrilju ubjeđenja i ispravne vjere, a druga skupina u okrilju strasti i želja koje ih je ponizilo i spustilo na niži stepen od životinja.
Vjernici prolaze kroz tri ubjeđenja, spomenuta u Kur’anu:
● Ubjeđenje koje je rezultat znanja – to je ta spoznaja koja nam dolazi preko šerijatskih tekstova;
● Ubjeđenje koje je rezultat viđenja – kada vjernici na Sudnjem danu budu vidjeli svoga Gospodara i Džennet i Džehennem.
● Treće istinsko ubjeđenje jeste ulazak vjernika u Džennet i uživanje u njegovim blagodatima.
Molim Uzvišenog Allaha da nam podari sva tri ubjeđenja i da nas spasi od vatre džehennemske! Amin!
Autor: Samir Vatrić, prof.
Izvor: el-asr.com
