Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Gubitak nade u dug život i priprema za smrt

Gubitak nade u dug život i priprema za smrt

Gubitak nade u dug život je spoznaja da je smrt blizu. To je za srce jedna od najkorisnijih spoznaja, jer mu ona ulijeva dodatni motiv da iskoristi jedinstvenu priliku života koji, poput oblaka, brzo prođe. Ona čovjeka opominje da se priprema za put i da od ovoga svijeta uzme samo ono što mu je najpotrebnije.

Allah I kaže: I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati. Da čovjek ne bi uzviknuo: Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!” Ili da ne bi rekao: Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bih se Njegove kazne sačuvao. Ili da ne bi rekao kada doživi patnju: Da mi je da se samo vratim, – dobra djela bih činio. (Kur’an, 39:54-58)

Od Ibn Omera t se prenosi da je rekao: Allahov Poslanik me je uzeo za rame i rekao mi: ‘Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili prolaznik!’Ibn Omer t bi govorio: Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš dočekati veče, a kada zanoćiš, nemoj očekivati da ćeš dočekati jutro. Uzmi od svoga zdravlja za bolest, a od svoga života za smrt! (Buhari)

Budući da je Uzvišeni Allah, Adema i njegovu ženu nastanio u Džennetu, a zatim ih iz njega izveo, obećavši im da će njih i njihove čestite potomke u njemu ponovo naseliti, u urođenoj prirodi svakog vjernika je neodoljiva želja i težnja za prvom domovinom – Džennetom.

S obzirom da ovaj svijet za vjernika nije ni prava domovina ni stalno mjesto boravka, on se prema njemu treba odnositi:

  1. Ili kao stranac u nekom nepoznatom mjestu, preokupiran jedino brigom kako će se snabdjeti za put i vratiti u svoju domovinu.
  2. Ili kao putnik koji se, na svome putu do kuće, nigdje ne zaustavlja više od jednog dana ili noći.

Hasan el-Basri je rekao: Ti nisi ništa drugo do određen broj dana. Kada god prođe jedan dan, prošao je dio tebe.

Pripovijeda se da je Fudajl b. ‘Ijad upitao nekog čovjeka: “Koliko imaš godina?” – Pa mu je odgovorio: “Šezdeset.” Na to mu je rekao: “To znači da šezdeset godina putuješ putem koji vodi do tvoga Gospodara i da si pri kraju puta.” Na to mu je ovaj rekao: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti. (Kur’an, 2:156), pa ga je Fudajl upitao: “A znaš li ti šta to znači? Ti kažeš: ‘Mi smo Allahovi mi ćemo se Njemu vratiti.’ To znači da onaj ko zna da je Allahov rob i da će se Njemu i vratiti, zna da će biti i zaustavljen, a ko zna da će biti zaustavljen, zna da će biti i pitan, a ko zna da će biti pitan, mora unaprijed pripremiti i odgovor.” Na to je čovjek upitao: “Ima li za to kakva izlaza?” – Pa mu je odgovorio: “Ima, i to lahak?” Zatim ga je upitao: “U čemu je on?” – Pa mu je odgovorio: Čini dobro u onome što ti je od života ostalo, pa će ti biti oprošteno za ono što je prošlo! U suprotnom, ako u ovome što ti je od života ostalo, budeš zlo činio, uzeće ti se za zlo i ono što je prošlo.

Učenjaci kazuju: Ako hoćeš da ti namaz bude valjan kako treba i da od njega imaš koristi, onda, kada pođeš da klanjaš pomisli: ‘Možda više neću imati priliku da klanjam!?’

Razlozi koji ulijevaju lažnu nadu u dug život

Znaj da postoje dva glavna razloga koji čovjeku ulijevaju lažnu nadu u dug život i da su to: privrženost ovom svijetu i neznanje.

Prvi razlog je čovjekova privrženost ovom svijetu. Budući da čovjek priželjkuje što duži ostanak na ovom svijetu, on neprekidno zamišlja, planira i procjenjuje šta mu je za ostanak potrebno, pa nastoji da stekne što više imetka, djece, kuća, prijatelja, stoke i drugih potreba za život, tako da mu se srce navikne na razmišljanje o tome, zanemarujući smrt i ne računajući da se ona primakla, jer kada se čovjek srodi sa dunjalukom, i kada se oda prohtjevima i navikne na uživanje u njegovim blagodatima, teško mu padne pomisao da će jednoga dana morati da umre i sve što je na ovom svijetu da napusti.

Ukoliko se ponekada i sjeti da se smrt, možda, primakla i da se za nju nije dovoljno pripremio, okupiran svakodnevnim poslovima, on razmišljanje o tome najčešće odgodi za neku drugu priliku i pomisli: “Ima još dana pred tobom, ostavi pokajanje i razmišljanje o tome kada prođe mladost!” A kada prođe mladost, pomisli: “Ostavi to za stare dane!” A kada doživi starost, pomisli: “Samo još dok završim ovo ili dok sredim to, ili dok se vratim sa puta…” Zaboravljajući jadnik da će ga, isto ono što ga na odgađanje navodi danas, navoditi i sutra i to, možda, još više… Tako da pokajanje, činjenje dobra i razmišljanje o smrti, stalno produžava i odgađa, dok ne završi jedan posao, i dok se u međuvremenu ne pojavi na desetine drugih poslova itd., sve dok ga iznenada ne iznevjeri nada, iznenadnom smrću, kada će početi žaliti za propuštenim prilikama, a tada će mu kajanje biti beskorisno.

Većina stanovnika Džehennema će u njemu dospjeti i zapomagati, zbog toga što su mislili i govorili da ima još vremena.

Drugi razlog je neznanje, i to zato što se čovjek, dok je mlad, zavarava i oslanja na svoju mladost, isključujući mogućnost smrti i u mladosti zaboravljajući, istovremeno, realnost koju svakodnevno gleda. Kada bi taj isti, jadni čovjek, dobro razmislio koliko u njegovom mjestu ima staraca, vidio bi da su oni, u odnosu na ukupnu populaciju stanovništva, manjina i da u prosjeku mnogo više umiru mladi ljudi. Štaviše, dok umre jedan starac u dubokim godinama života, možda umre hiljadu djece, mladića i srednjovječnih osoba. Kada bi tako nemarni čovjek dobro razmislio, i vidio da smrt ne bira doba uzrasta i da umiru djeca, omladina i odrasli ljudi, a ne samo starci, i to u svako doba godine i ljeti, i zimi, i po danu, i po noći, možda bi ga to dotaklo pa da i on počne za nju da se priprema?!

Misli li on da će stalno ispraćati dženaze drugih i da neće doći na red da i drugi isprate njegovu? Misli li to zato što je navikao da ispraća i gleda kako drugi umiru?! Misli li da se to isto neće i njemu desiti?! Otkud čovjek može znati da ga njegovi nasloni već ne čekaju gotovi?! Možda ga, a da toga nije ni svjestan, već čekaju izatkani ćefini… Zato je svako njegovo odgađanje sa pripremom za smrt čista glupost. Čovjek mora biti svjestan da će jednog dana biti hrana crvima. Zato požurimo sa dobrim djelima…

Od Alije t se prenosi da je rekao: “Ovaj svijet prolazi, a onaj dolazi. Danas je dan za djela, a ne za polaganje računa. Sutra je dan za polaganje računa, a ne za djela.”

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu:

Download Now

About pozivistine

Pogledaj takođe

Velike greške po pitanju dove kod našeg naroda

Mnogi naši muslimani su, hvala Allahu, shvatili važnost dove i njen odnos spram tevhida, te …