Poziv Istine
Anđelika Nojvirt, nemačka naučnica i univerzitetski profesor, predsjedavajuća katedre za Arapske studije na berlinskom Freien Univerzitetu. Od 1977. do 1983. godine, radila je kao gostujući profesor na Univerzitetu Jordana u Amanu. Od 1994. do 1999. godine bila je direktor Njemačkog orijentalnog instituta u Bejrutu i Istanbulu. Član je Nacionalne akademije nauka Leopoldina. 2011. godine imenovana je za počasnog inostranog člana Američke akademije nauka i umjetnosti. Dobitnik je brojnih naučnih nagrada i priznanja, a 2013. godine dobila je Sigmund Freud nagradu za Naučnu prozu, za svoje istraživanje Kur`ana. U intervjuu za njemački list “MiGAZIN”, o svojoj knjizi Der Koran als Text der Spätantike. Ein europäischer Zugang (Kur’an kao tekst kasne antike. Evropski pristup), o islamu je između ostalog izjavila:
„Tvrdnja da islamu nedostaje prosvjetiteljstva je zastarjela fraza. Ponos prosvjetiteljstvom, iako je takav ponos donekle izumro – i dalje navodi ljude da vjeruju da je zapadna kultura daleko ispred islama.”
Potom je izjavila:
„Dugo vremena, islamska kultura znanja bila je daleko superiornija od one na zapadu ili izvan islamskog svijeta uopće. To nije bio samo rezultat činjenice da je islamska kultura bila naprednija u medijskom pogledu.
Naprimjer, papir se proizvodio u islamskom svijetu još od davnog osmog vijeka. Ovo je pak omogućilo širenje ogromne količine tekstova, što definitivno nije bio slučaj na zapadu u to vrijeme. Bez sumnje, više od stotinu puta arapski su tekstovi više bili u opticaju u toku tog vremena nego što je to bio slučaj na zapadu. Sve do petnaestog vijeka, ljudi su se na zapadu oslanjali na pergament koji je bio jako skup i do koga je bilo teško doći.”
O Kur’anu je izjavila:
„Ovdje posebno, Kur’an je napravio revolucionarni iskorak naprijed: on stavlja, pred Bogom, na isti nivo ženu kao i muškarca. To je zaista jedinstveno za to razdoblje. Oba spola će se na isti način tretirati na Posljednjem sudu. To može izgledati nevažnim danas, ali nije. U to vrijeme jednakost između muškaraca i žena bila je potpuno nezamisliva. Postojale su čak i rasprave da li je žena uopće imala dušu.[1] Žene su smatrane veoma nebitnim i njihov pravni status u mnogim predislamskim društvima bio je izuzetno nepovoljan. Kur’an također stavlja žene u rang s muškarcima u važnim svjetovnim stvarima: dobile su prava, pa čak i pravo na nasljeđivanje. Drugim riječima, žene nisu pravno nebitne.”
O Kur’anu je još izjavila:
„Ono što Kur’an čini jedinstvenim jeste njegova kompleksnost, višeslojnost, i činjenica da govori na različitim nivoima. Na jednoj strani je, naravno, njegova ogromna estetska privlačnost. Međutim, on je također, jako atraktivan i u retoričkom smislu ili u smislu njegove snage ubjeđivanja. Iako bi postojala mogućnost da u kratkom novinskom članku sumiramo neke informacije o Kur’anu, učinak ne bi bio isti. To je zaista čarolija putem govora. Sam govor Kur’an je pohvalio kao najviši dar koji je čovječanstvo dobilo od Boga. Svakako je to u vezi sa znanjem. Govor je sredstvo za postizanje znanja. To je na kraju i razlog zašto niko ne bi smio sebi dopustiti da, povrh svega ostalog, optuži islamsku kulturu da zazire od znanja. Cijeli Kur’an, u suštini hvali znanje, znanje koje je izraženo riječima. Kur’an je morao donijeti nešto novo; uostalom, on je došao u svijet toliko stotina godina nakon posljednjeg i prethodnog svetog pisma – oko petsto godina nakon Novog Zavjeta. S jedne strane, rekla bih da Kur’an insistira da je znanje veoma važan dio ljudskog života, ali i vjerskog života ljudi. Naprimjer, ovo nije značajno u Novom Zavjetu. Novi Zavjet fokusira se na druge stvari, baš kao i Tora, Stari Zavjet, drugim riječima jevrejska Biblija. Usredsređenost na znanje nesumnjivo je nešto novo, nešto čega ranije nije bilo. Ovo je povezano s njegovim nastankom krajem antičkog perioda, u vrijeme kada su ljudi jednostavno bili spremni da daju prioritet znanju. Šta više, još jedna novost jeste da univerzalnost poruke, poruke koja je sada poslata svim ljudima, igra glavnu ulogu u Kur’anu.”[2]
[1] Stiven Rozen, u svojoj knjizi “Hrana za duh” na str. 48. fusnota br. 10. navodi da je Crkveni sinod u Makonu 585. godine ponajviše sazvan kako bi se odlučilo da li žene imaju dušu ili ne!
[2] Angelika Neuwirth, MiGAZIN, Interview von: Anna Alvi & Alia Hübsch, 21. Novembar 2013.
Iz knjige: “100 svjetskih velikana o Islamu”
