Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / Pravac (menhedž) selefa (prvih generacija) u vjerovanju

Pravac (menhedž) selefa (prvih generacija) u vjerovanju

Pravac prvih generacija u vjerovanju može se objasniti kroz sljedeće tačke:

  1. Uvažavanje i poštivanje (uzdizanje i veličanje), kur’ansko-hadiskih tekstova, te pokornost i predanost njima, kao i upozoravanje na sve ono što im se suprotstavlja.

Prva i osnovna stvar koja je krasila ashabe je poštovanje, uvažavanje i prihvatanje dokaza iz Kur’ana i Sunneta te predanost njima. Njima su kur’ansko-hadiski tekstovi bili glavne vodilje u vjerovanju i praktikovanju, oni su ih prihvatali u potpunosti i bez pogovora, ne dajući prednost ničemu što je bilo u koliziji sa njima. Ovo je jedna od najbitnijih osobina prvih generacija muslimana i njihovog pravca u akidi (vjerovanju). Upravo zbog toga oni su uspjeli i Allah je sa njima zadovoljan.

Oni su u potpunosti prihvatali Allahove riječi: Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta. (El-Ahzab, 36.)

Također su u potpunosti prihvatili i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Ostavljam vam dvije stvari, i nećete zalutati sve dok se njih budete držali: Allahovu Knjigu i Sunnet Njegova Poslanika.“ (Hakim, 1/171) I riječi Poslanika: „Nije od mojih sljedbenika onaj koji bude ostavio moj sunnet (put).“ (Buhari br. 5063)

Od primjera kako su muslimani prvih generacija cijenili vjerske dokaze su riječi Ebu Bekra es-Siddika, koji kaže: „Ništa nisam ostavio od onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem radio, jer bojim se, ukoliko bi nešto ostavio, da bi skrenuo i u zabludu otišao.“ (El-Ibane, 1/246.)

Ibn Bata, komentarišući ovaj govor, veli: „Braćo, ovo je bilo stanje velikog Ebu Bekra, istinoljubivog i iskrenog. On se bojao da će skrenuti ako izostavi nešto što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, radio. Pa šta je sa vremenom u kojem se ljudi čak ismijavaju sa Poslanikom i njegovim naredbama, ponoseći se suprotstavljanju Sunnetu i ismijavanjem sa njim? Molimo Allaha da nas zaštiti skretanja sa staze i loših djela.“ (El-Ibane, 1/246.)

Buhari od imama Muhammeda ibn Šihāba ez-Zuhrija, Allah mu se smilovao, prenosi sljedeće riječi: „Od Allaha je objava, od Poslanika je dostava, a na nama je pokornost.“ (Šerhul-akidetit-tahavijje, 1/231)

Stoga, ukoliko se dokazima iz Kur’ana i Sunneta (a oni su objava od Gospodara svjetova koje u sebi ne sadrže greške) ne da mjesto koje im pripada, tada će na njihovo mjesto doći nešto što nije Objava, te će se tako u vjeru ubacivati mnoge neistine koje nisu od islama, što će prouzrokovati mnoga skretanja i devijacije, a to je ono što se i desilo poslije trećeg hidžretskog stoljeća, kada su se pojavile mnoge sekte u islamu.

  1. Uzimanje Kur’ana i Sunneta za sudiju u bilo kakvim razilaženjima i sporovima

Dakle, ono što presude Knjiga i Sunnet, i što posvjedoče kao ispravno, to je istina, a nakon istine nema ništa osim zablude.

I ovo je jedna od jako bitnih osobina selefa (prvih i najboljih muslimana), jer svako odstupanje od Kur’ana i Sunneta vodi ka razilaženju, a svako razilaženje vodi ka slabljenju ummeta, čak i neprijateljstvu, i to je ono što se desilo poslije prvih generacija muslimana, kada se ummet uveliko razišao i kada su se pojavile mnoge sekte, do te mjere da su neke od njih vodile i ratove protiv drugih muslimana.

Sve ovo nam ukazuje na bitnost obraćanja Kur’anu i Sunnetu u svim nedoumicama, što je ujedno i naredba od Allaha i Njegova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni veli: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. (En-Nisa, 59.)

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (En-Nisa, 65.)

Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo kažu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti. (En-Nur, 51.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijestio je razilaženje ummeta, na to nas je upozorio, a dao nam je i rješenje kako da postupamo u tim situacijama.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko bude živio nakon mene naići će na velika razilaženja. Tada vam je obaveza držati se moga sunneta i sunneta pravilno upućenih halifa. Čvrsto ga se držite, i kutnjacima se za njega uhvatite.“ (Ebu Davud br. 4607, str. 832,  i Hakim 1/174)

Dakle, muslimani prvih generacija su u svim svojim vjerskim razilaženjima tražili rješenje u Kur’anu i Sunnetu, i zbog toga kod njih nema razilaženja u polju akide (vjerovanja). Uzvišeni veli:  Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte. (Ali imran, 103.)

Oni se nisu odvajali od riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima kaže: „Najbolji govor je Allahova Knjiga, a najbolja uputa je Poslanikova uputa, najgore stvari u vjeri su novotarije, a svaka novotarija je vid zablude.“ (Muslim, br. 43.)

Na osnovu ovoga, dolazimo do zaključka da je obaveza vraćati se na Kur’an i Sunnet u bilo kakvim razilaženjima, te da su prve generacije muslimana u potpunosti slijedile Kur’an i Sunnet, i da kod njih nije bilo razilaženja u akidi (vjerovanju), niti neprijateljstva u samome džematu. Stoga, slijeđenje njih, jedina je garancija uspjeha muslimana i na ovome i na Budućem svijetu.

  1. Oslanjanje na jasne, nedvosmislene ajete (muhkem), pri donošenju suda po bilo kojem pitanju, te tumačenje manje jasnih i dvosmislenih ajeta (mutešabih) shodno onome što je kazano u jasnim

Muslimani prvih generacija oslanjali su se na jasne nedvosmislene ajete prije nego što bi donijeli bilo kakav propis i zaključak, a dvosmislene ajete tumačili bi shodno jasnim nedvosmislenim ajetima, za razliku od sekti i frakcija koje su svoju akidu izgradili na dvosmislenim tekstovima kako bi ih mogli tumačiti shodno svom nahođenju, dok su druge jasne tekstove odbacivali, što je dovelo da se kod njih jave mnoge devijacije vezane za vjerovanje.

I ovo je jedan od razloga zašto su muslimani prvih generacija imali ispravnu, čistu i jasnu akidu (vjerovanje), bez bilo kakvog razilaženja, šubhi (nejasnoća), za razliku od islamskih sekti koje ne slijede prve generacije.

Prve generacije su čvrsto prihvatile Allahove riječi u kojima kaže:

On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. (Alu Imran, 7.)

U Kur’anu postoje ajeti koji se mogu na više načina tumačiti, pa zbog toga muslimani najboljih generacija nisu donosili sud na osnovu tih ajeta, nego bi se isključivo oslanjali na ajete koji su sami po sebi jasni i koji se ne mogu na više načina tumačiti. Upravo zbog toga kod njih se nisu javljale greške u vjerovanju (akidi).

Jedan od najboljih primjera gdje su mnoge sekte napravile grešku je pogrešno tumačenje ajeta u kojima Allah veli: On je s vama gdje god bili. (El-Hadid, 4.)

Oslanjajući se na ove dvosmislene ajete, spomenute sekte smatraju da je Allah svojim Bićem na svakom mjestu, pomiješan sa svojim stvorenjima, izgovarajući tako riječi koje su nevjerstvo.

Međutim, muslimani prvih generacija, tumačeći ove ajete, kazali su da je Allah  Svojim znanjem (kao osobinom) na svakom mjestu, i da zna šta ko radi, gdje god da se nalazio (na to ukazuje početak i kraj istih ajeta). A da je Allah svojim Bićem iznad stvorenja, odvojen od njih.

Oni su se, dakle, oslanjali na jasne i nedvosmislene ajete, gdje Allah objašnjava da je iznad svojih stvorenja, poput ajeta:

…boje se Gospodara svoga, Koji je iznad njih. (En-Nahl, 50.)

K Njemu se uzdižu lijepe riječi. (Fatir, 10.)

K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje. (El-Mearidž, 4.)

U Kur’anu je ovakvih jasnih i nedvosmislenih ajeta koji ukazuju da je Allah sa Svojim bićem iznad svojih stvorenja na desetine, a isto tako i Sunnet je po ovome pitanju veoma jasan, kao što, također, na to i razum ukazuje.

Međutim, imajući u vidu da ove sekte ne slijede ovo pravilo, a niti pravac prvih generacija, to ih je odvelo da naprave izuzetno opasnu i veliku grešku.

  1. Nisu odbacivali jedan dio objave, a drugi prihvatali, nego su vjerovali u sve što je Allah kazao i što je vjerodostojno potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Osobina muslimana prvih generacija bila je da vjeruju i slijede sve što je dio vjere, oni nisu, poput sljedbenika Knjige, i onih koji se za njima povode, za koje Uzvišeni kaže:

Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete!? Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite. (El-Bekare, 85.)

Uzvišeni Allah, također, kaže:

O vi koji vjerujete, prihvatite vjeru u potpunosti, i nemojte slijediti stope šejtanove. (El-Bekare, 208.) – tj. Allah ovim ajetom naređuje vjernim robovima da prihvate cijeli vjerozakon.

Vjerovanje prvih generacija u sve vjerske tekstove koji govore o određenom pitanju dovelo ih je u stanje da budu najbolja zajednica, zajednica srednjeg puta, između svih ostalih sekti. Kada bi oni obrađivali određeno pitanje i temu, sakupili bi sve dokaze iz Kur’ana i Sunneta vezane za to pitanje, pa bi tek onda donijeli rješenje i propis.

U tome ih u stopu slijede pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, za razliku od islamskih sekti koje bi uzimale samo određene dokaze koji bi njima odgovarali, a zanemarivali bi ostale, tako da su se u mnogim pitanjima razišli, pa čak i u okviru jedne sekte.

  1. Sunnet je objava od Allaha i ne suprotstavlja se Kur’anu.

Kur’an je objava i Allahov govor, a i Sunnet je objava, ali Poslanikov, sallalahu alejhi ve sellem, govor. Imajući u vidu da je objava i jedno i drugo i da dolazi od Allaha koji je savršen i čist od bilo kakvih nedostataka, nemoguće je da među Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta bude suprotnosti na bilo koji način.

Uzvišeni Allah kaže:

On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (En-Nedžm, 3-4)  Dio ajeta  to je: „označava sve ono što je Poslanik izgovorio vezano za vjeru, bilo da je Kur’an ili Sunnet.“ (Tefsirul-Begavi, 4/250.)

Prenosi se od Hasana, sina Atije, da je rekao: “Džibril, alejhisselam, je podučavao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Sunnetu kao što ga je podučavao Kur’anu.”  (Ed-Daremi 1/474)

Dakle, obaveza je postupati po Sunnetu, kao što je i obaveza postupati po Kur’anu.  Zato su muslimani prvih generacija čvrsto su vjerovali da je Sunnet objava od Allaha i da je sačuvan kao i Kur’an, te da se Sunnet mora slijediti kao što se mora slijediti i Kur’an.

Međutim, neke islamske sekte i grupacije smatraju da Sunnet nije objava, poput racionalista, koji smatraju da je Sunnet Poslanikov idžtihad i zato uglavnom ne uzimaju propise iz njega, jer, kako kažu, Poslanikov idžtihad od prije 1400 godina ne odgovara ovome vremenu.

  1. Sunnet se koristi kao izvor vjerovanja, u šta se ubrajaju i ahad-predaje

Sunnet je drugi izvor islamskog vjerozakona, odmah nakon Kur’ana. Prve generacije muslimana uzimale su cijeli Sunnet koji je prenesen ispravnim putem, bez obzira radilo se o mutevatir (predaja koju iz generacije u generaciju prenosi toliki broj prenosilaca da je isključena svaka sumnja u njegovu autentičnost) ili ahad-predajama (predaje koje ne dostižu stepen mutevatira) i bez obzira da li je bila riječ o vjerovanju ili drugim poglavljima.

Abdullah b. Omer kaže: „Ljudi su klanjali sabah-namaz (u džamiji) u Kubau kada im je došao neko i rekao: ‘Ove noći Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen je dio Kur’ana i naređeno mu je da se okrene prema Kabi, pa se i vi okrenite prema njoj!’ Oni su do tada licima bili okrenuti prema Šamu, pa su se tog trenutka (u namazu) okrenuli prema Kabi.“ (Buhari, br. 7251, i Muslim, br. 13)

Dokazivanje ovim hadisom veoma je jasno i uočljivo. Ljudi su klanjali u Kubau okrenuti prema Bejtul-makdisi, tadašnjoj kibli muslimana. Hadis prenesen od jednog čovjeka bio im je kao dokaz dovoljan da promijene smjer i da se okrenu prema Kabi. (Fethul-Bari, 13/237.)

Hadisi na ovu temu su mnogobrojni. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vladarima drugih zemalja slao je pojedince da ljude upoznaju sa islamom. Mnoge, ashabe, dakle, slao je u razne krajeve, i tamošnje stanovnike upoznavao sa islamskom akidom i islamskim propisima.  Svaki od ovih pojedinaca bio je dovoljan kao dokaz ispravnosti, a ljudi su bili obavezni da prihvate ono što su ashabi donijeli. (El-Ihkam fi usulil-ahkam, 1/109.)

Ibn Hazm kaže: „Ummet je saglasan na tome da se prima ahad-predaja koju prenosi pouzdana osoba od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (El-Ihkam fi usulil-ahkam, 1/109.)

Također svi pripadnici islama imali su ovakav stav, sve dok se nije pojavile određene sekte koje ne uzimaju predaje ahad u akidi i zato su u mnogim stvarima zalutali i skrenuli sa pravog puta.

  1. Slabi hadisi se nisu uzimali niti koristili

Pravac prvih generacija bio je odbijanje slabih hadisa, jer vjera se ne može graditi na nečemu što nije potvrđeno, a pogotovo ne na nečemu što je izmišljeno.

Ibn Tejmijje veli: „Ako znamo da je nešto slagano na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda nam nije dozvoljeno da to prenosimo, jer u hadisu stoji: ‘Jedan od lažova je onaj ko meni pripisuje hadis, a smatra da je lažan.’ (Muslim )I nije dozvoljeno ono što je slagano potvrditi kao istinito.“ (Nakdut-te’sis, 2/172)

Dakle, nije dozvoljeno oslanjati se na slabe hadise, niti je dozvoljeno neki propis ili uvjerenje graditi na njima.

Od osobina Šija i Sufija je da grade svoje uvjerenje (akidu) na slabim čak izmišljenim predajama i zato su sekte koje su najviše skrenule sa pravog puta.

  1. Uvjerenje da Objava i razum nisu u koliziji, te davanje prednosti šerijatu nad razumskim zaključkom

Stav koji su zastupale prve generacije muslimana jeste da ni u kojem slučaju nema kolizije između zdravog razuma i ispravnog teksta Objave. Allah je dao Objavu i stvorio je razum da o njoj razmišlja, oboje je od Njega, i zato nije moguće da budu u koliziji.

Ibn Tejmijje kaže: „Upravo iz tog razloga, ne postoji u citatima nikog iz prvih generacija nešto što ukazuje da se neko od njih suprotstavio Kur’anu svojim razumom, mišljenjem, analogijom, niti pak nekim duhovnim iskustvom (zevk), ekstazom (el-vedžd) ili otkrovenjem (el-mukašefa).“ (Medžmu’ul-fetava, 13/28-29.)

Objava, tj. Kur’an, koji je Allahov govor, i vjerodostojni Poslanikov govor nikada ne mogu biti u kontradiktornosti za zdravim razumom koji je čist od prohtjeva i novotarija.

Ibnul-Kajjim kaže: „Ta navodna kontradiktornost između razuma i Objave je osnova svakog nereda u društvu. Ona je u suprotnosti s pozivom poslanika po svim osnovama.  Poslanici pozivaju u davanje prednosti Objavi nad mišljenjima i razumom, a njihovi protivnici pozivaju u suprotno.  Sljedbenici poslanika dali su prednost Objavi nad razumom, a sljedbenici Iblisa, ili nekog od njegovih zamjenika, dali su prednost razumu nad Objavom.“ (Muhtesars-savaikil-murseleh, str. 218.)

Šehrestani u svome djelu El-Milel ven-Nihal kaže: „Znaj da se prva šubha (sumnja, nejasnoća) desila Iblisu, Allah ga prokleo. Njen uzrok bio je davanje prednosti ličnom razumijevanju nad vjerskim citatom, kao izabir slijeđenja prohtjeva umjesto podčinjavanja naredbi, te smatranje vatre od koje je stvoren boljom materijom od zemlje od koje je stvoren Adem.“ (El-Milel ven-Nihal, 1/16.)

Alija veli: „Da se vjera uzima shodno logici i razumskim zaključcima, logično bi bilo da se mesh rukom čini po donjem dijelu stopala.“ (Ebu Davud, br. 162)

Apologetičari (sljedbenici ilmul-kelama) daju prednost razumu nad objavom, pa ukoliko se tekstovi objave ne slažu sa njihovim razumom tumače (te’vile) ih onako kako im odgovara-ukoliko je u pitanju Ku’ran, dok ahad predaje u potpunosti odbacuju.

  1. Ova vjera je potpuna i Kur’an i Sunnet su dovoljni za sve

Ashabi su bili ubijeđeni da je Allah usavršio i upotpunio vjeru i da je u njoj pojašnjeno sve što je vezano za vjerovanje, ibadete i međusobne odnose, te nisu imali potrebe za bilo čim drugim. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je ummetu sve što je potrebno za vjeru i za svako stanje dao im je najbolja uputstva.

Allah Uzvišeni veli:

Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maide, 3.)

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju. (En-Nahl, 89.)

Nakon što je naveo ove, kao i neke druge ajete, Ibn Tejmijje veli: „Ovakvi primjeri kroz Kur’an su mnogobrojni i oni ukazuju da je Allah Uzvišeni objavio Knjigu koja pojašnjava cijelu vjeru, trasira stazu upute koja je dovoljna svakome onome ko je bude slijedio, obaveza je nju mimo ostalih staza slijediti.“ (Der’u te’arudil-akli ven-nakli, 10/304.)

Već smo spomenuli da su mnoge sekte skrenule sa pravog puta upravo zbog toga što su pored Kur’ana i Sunneta uzimali vjeru iz drugih izvora, poput razuma, običaja svojih predaka, kešfa, zevka itd.

 

  1. Prihvatanje teksta onako kako je on izrečen, i odbacivanje neosnovanog tumačenja (tevila)

Uzvišeni Allah kaže: Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29.)

Učenjaci prvih generacija smatrali su da nam se Allah obraćao na način koji razumijemo i da je od nas želio uvjerenje koje je zasnovano na vanjskom značenju, te da ne postoji neko skriveno (batin) značenje koje je u koliziji sa onim što je kazano.

Oni su odbijali neosnovano alegorijsko tumačenje koje u suštini označava preusmjeravanje izraza od onog osnovnog smisla koji on izražava svojom vanjskom formom ka nečemu što se ne može uzeti u obzir i što nije osnovano.

Uzimanje Kur’ana i Sunneta na način da se odstupi od osnovanog smisla i da se tumači na neosnovan način, nije bio pravac prvih generacija, nego je to praksa novotara, skolastičara, i pobornika džedela (rasprave o vjerskim tekstovima) koji su sami sebi postavili metod koji slijede, a ustvari taj metod predstavlja izvitoperivanje teksta i tumačenje koje nije osnovano.

Zbog toga kod pripadnika ehli-sunneta ne postoji kontradiktornost ili greška u vjerovanju i akidi, jer su oni svoje vjerovanje izgradili na tekstovima Objave, onako kako su ih shvatile prve generacija muslimana, i nisu pridavali pažnju djelima filozofa i skolastici (kelamu), nego su čak na njih upozoravali, s obzirom da bavljenje time negativno utiče na čovjekova uvjerenja.

  1. Zabrana novotarija u vjeri

Novotariju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, protumačio u sljedećem hadisu: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“ (Muslim, br. 18) Također je rekao: “Svaka novotarija je stranputica i dalalet, a svaka stranputica odvodi u Vatru.” (Nesai br. 1578)

Zbog toga su muslimani najboljih generacija upozoravali na sve vrste novotarija, bile one u vjerovanju ili u ibadetima, za razliku od islamskih sekti koje su svoje vjerovanje bazirale na mnogim novotarijama. A ibadeti su im pomiješani sa novotarijama, do te mjere da ne znaju šta je ispravno, a šta neispravno.

Sufjan es-Sevri je rekao: „Iblisu je draža novotarija od grijeha, jer se od grijeha može pokajati, dok je pokajanje od novotarije teže učiniti.“ (Hil’jetul-evlija, 7/26. Pogledati: Munakašetu kavli Sufjan fi tevbetil-mubtedi’i, str. 1014.)

Ibn Abbas veli: „Ne sjedi sa novotarima i sljedbenicima strasti i prohtjeva, jer sjedenje sa njima uzrokuje bolest srca.“ (Adžuri, 61, a slično bilježi i Darimi, str. 71.)

Imam Malik b. Enes je rekao: “Onaj ko u islam uvede novotariju i smatra je dobrom (lijepom), taj kao da želi reći da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pronevjerio Poslanicu, jer Allah je rekao: Danas sam vam vašu vjeru usavršio…  – pa ono što tada nije bila vjera, zasigurno nije ni danas vjera.“ (El-I’tisam, 1/65, 2/535.)

  1. Nisu se bavili apologetikom (ilmul-kelam) i filozofijom

Nauka o kelamu predstavlja istraživanje islamskog vjerovanja shodno razumskim zaključcima, ili “spoznaja vjerskih ubjeđenja prema razumskim dokazima.“ (Šerhul-Mekasid, od Taftanazija, 1/12)

To je spoj filozofije i islama, tako da oni koji su izučavali filozofiju pokušali su da je prilagode islamskoj akidi (koja se uzima samo iz Kur’ana i Sunneta), razmišljajući o određenim stavovima (koji su u Kur’anu i Sunnetu jasno iskazani) na filozofski način, te su počeli o Allahu i pitanjima gajba (duhovnog svijeta) prilaziti sa strane filozofije i razuma, govoreći o Allahu ono što On nije rekao, niti Njegov Poslanik. Čak su govorili šta je Allahu dozvoljeno a šta nije dozvoljeno raditi, tako da su mnogi zbog toga počinili djela nevjerstva.

Međutim, muslimani prvih generacija ograničavali su se samo na Kur’an i Sunnet, prihvatajući ono što je Allah, dželle šanuhu, o Sebi rekao, i što je o Njemu rekao Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Također, nisu prelazili granicu dozvoljenog, niti su o Allahu govorili po hiru svome.  Oni su smatrali ilmul-kelam beskorisnim znanjem, i zbog toga su najoštrije kritikovali sve one koji su se bavili tom naukom.

Imam Ebu Hanife upitan je o onome što su neke sekte uvele poput govora o dževheru / supstanciji i e’aradu / akcidenciji, pa je kazao: „To su filozofska naglabanja, drži se puta prvih generacija i čuvaj se inoviranja u vjeri, jer to je novotarija.“ (El-Hudždže fi bejanil-mehadždže, str. 22.)

Muhammed b. El-Akil el-Ezher veli: „Neki čovjek je došao Muzeniju, pitajući ga nešto vezano za kelam, a on je kazao: ‘Ja prezirem to i zabranjujem, kao što je zabranjivao i imam Šafija. Čuo sam ga da je kazao: ‘Malik je upitan o kelamu i tevhidu, pa je rekao: Nemoguće je da mislimo kako je Poslanik pojasnio ummetu način čišćenja od nužde, a da nije pojasnio tevhid.“ (Es-Sijer, 10/26.)

Zato što oni koji se bave kelamom misle da se tevhid ne može pojasniti osim sa kelamom, i da tevhid nije u potpunosti pojašnjen sve dok ga oni nisu pojasnili.

Imam Šafija veli: „Kada bi čovjek bio iskušan sa svim zabranama mimo širka, bolje mu je nego da bude iskušan izučavanjem kelama (apologetike).“ (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 81) Također veli: „Kada bi ljudi znali šta sve ima u ovoj nauci (apologetici), bježali bi od nje kao od lava.“ (Kasdus-sebil, str. 47)

Također veli: ”Moja presuda o apologetičarima glasi: treba ih izudarati palminim granama i obućom, te sa njima obići plemena govoreći: ‘Ovo je kazna za onoga koji ostavi Kur’an i Sunnet, a okrene se apologetici i novotarima.“ (El-Hil’je, 9/116; Šerhus-sunneh, 9/116.)

Ahmed b. Hanbel kaže: „Onaj ko se bavi kelamom nikada neće uspjeti. Učenjaci ove nauke su zindici (nevjernici).“ (Telbisu Iblis, str. 83.) On također veli: „Ne možeš naći nikoga ko se bavio ovom naukom, a da u srcu nema pokvarenost.“ (Ibnul-Dževzi, Menakibul-imam Ahmed, str. 24.)

Dževzi bilježi od Ubejdullaha b. Hanbela da je čuo sam Ahmeda kako kaže: „Ne sjedite sa sljedbenicima kelama, pa makar branili Sunnet.“ (Menakibul-imam Ahmed, str. 205.)

Ovakav je bio stav četverice imama po pitanju ilmu-kelama i onih koji su se bavili njime, a takav stav su imali i ostali učenjaci prvih generacija muslimana.

Ibn Abdulberr veli: „Složni su učenjaci svih krajeva da su pobornici kelama (apologetike) novotari i smutljivci i da se ni u jednoj generaciji ne ubrajaju u učenjake.“ (El-hajatul-ilmijje fi asri mulukit-tavaif fil-endelus, str. 281.)

  1. Nikog ne slijede bespogovorno osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Muslimani prvih generacija bili su stava da se od svakog riječi mogu prihvatiti ili odbaciti,  osim od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kome su se oni u potpunosti pokoravali i slijedili ga, znajući da on ne priča po hiru svome, niti po strastima svojim, nego da je to Objava i da je istina, te da je ispravno sve što je rekao.

Međutim, sljedbenici islamskih sekti u mnogim pitanjima slijede svoje šejhove i velikane, iako znaju da je istina suprotno onome što im njihove vođe kažu, i zato svjesno rade mnoga djela koja nemaju osnove u islamu.

Imam Malik je rekao: “Od svakog od nas se uzima i odbacuje, osim od stanovnika ovog kabura (tj. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem).“ (Et-Ta’lik ala fethil-bari, uvod, 2/1, autor: Abdullah b. Muhammed b. Ahmed ed-Duvejš.)

Na drugom mjestu kaže: „Kada vidite da se moj govor suprotstavlja govoru Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, moj govor bacite o zid i uzmite Poslanikov.“ (Šenkiti, Šerhuz-zadil-mustakne’a, 3/39.)

  1. Bili su pravedni u ophođenju prema suprotstavljenoj strani

Muslimani prijašnjih generacija priznavali su istinu koja se nalazila kod islamskih sekti, i zbog te istine ne kažu da su one sasvim u zabludi, niti ih optužuju za stvari koje nisu prisutne kod njih, za razliku od tih grupacija, koje ukoliko se neko ne slaže s njima, nazivaju ih ružnim i pogrdnim imenima, ne priznajući im istinu koja se nalazi kod njih, nego čak i izmišljaju stvari kako bi im što više ukaljali čast.

Učenjaci prvih generacija, a u tome ih slijede pripadnici sunneta i džemata, podijelili su one koji im se suprotstavljaju na dvije skupine:

1. Kafiri – nevjernici i oni koji se ohole i inate, ne prihvatajući Istinu. Zbog toga se oni prema njima neprijateljski odnose i otkrivaju njihove spletke i zamke.

2. Novotari i griješnici. Ne smatraju ih nevjernicima nego muslimanima griješnicima, zbog toga prihvataju i priznaju istinu koja se nalazi kod njih, i priznaju njihov rad i trud uložen na širenju islama, ali odbacuju njihove greške, suprotstavljajući im se i upozoravajući na njih, na najbolji mogući način.

Međutim, imaju i poseban odnos prema onima koji pozivaju u novotarije, shodno tome kako situacija i vrijeme zahtijevaju.

Zaključak: Ovo je menhadž ashaba, selefa, najbolje generacije muslimana, naših ispravnih prethodnika, spašene skupine, ovo je njihov menhadž u akidi, i u tome ih u stopu slijedi ehli-sunnet vel džemat, riječima i djelima, za razliku od islamskih sekti, i zbog toga nisu na istini i imaju dosta grešaka i u akidi i u ibadetima, i sve što su udaljeniji od ovog menhadža njihove greške su veće, brojnije i opasnije.

Zato je obaveza svakom muslimanu, koji ima razuma, koji je prijatelj sam sebi, da prihvati ovaj menhadž u akidi, kako bi bio na Istini i kako bi Allah bio sa njim zadovoljan kao što je zadovoljan sa prvom generacijom muslimana, jer ako je ispravna akida ispravna su i ostala djela.

Svaki musliman treba u potpunosti da se pokorava Allahu i Poslaniku, da slijedi Kur’an i Sunnet, jer je zbog toga stvoren, za to će biti pitan, počev od kabura u kojem će svaki insan biti pitan ko mu je gospodar, ko mu je poslanik i koja mu je vjera, neće biti pitan ko mu je bio hodža, muftija, reis, šejh, imam, niko mu od njih neće pomoći, niti u kaburu niti na Sudnjem danu.

Tada će se spasiti samo onaj ko dođe pred Allaha čista srce, čija dobra djela prevagnu, neće mu pomoći ni bogatstvo ni položaj koje je imao na dunjaluku.

Gospodar Sudnjeg dana kaže: …na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti. (Aš-Šu’ara, 88-89.)

Odlomak iz djela Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić

Knjiga prva: Menhedž

About pozivistine

Pogledaj takođe

13. Od imana je voljeti drugima ono što volimo i sebi

Komentar 40 Nevevijevih hadisa. Hadis br. 13 Tekst hadisa Prenosi se od Ebu Hamze Enesa …