Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / Pozivanje u islamsko vjerovanje

Pozivanje u islamsko vjerovanje

Obaveza svakog muslimana, nakon što ga je Allah milošću Svojom obasuo i dao mu da spozna ovo vjerovanje i da ga se drži, jeste da poziva ljude u to vjerovanje, ne bi li bili izvedeni iz tmine na svjetlo. Uzvišeni kaže:

Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna. Allah je zaštitnik onih koji vjeruju, izvodi ih iz tmina na svjetlo[1], a onima koji ne vjeruju zaštitnici su taguti, odvode ih sa svjetla u tmine! To su stanovnici Vatre i u njoj će vječno ostati. (Kur’an, El-Bekara, 256-257)

Poziv u islamsko vjerovanje je ključ poziva svih poslanika, i nisu otpočinjali ni sa čim drugim prije poziva u vjerovanje, kao što kaže Uzvišeni:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu ibadet činite, a šejtana – taguta se klonite!” (Kur’an, En-Nahl, 36)

Prvo što bi svaki poslanik rekao svome narodu kada ih je pozivao, bilo je: O narode moj, Allahu ibadet činite, vi drugog boga osim Njega nemate. (Kur’an, El-E’araf, 59)

Tako su govorili Nuh, Hud, Salih, Šu’ajb, Ibrahim, Musa, ‘Isa, Muhammed i ostali poslanici, neka je na njih Allahov salavat i selam.

Stoga je obaveza svakog ko spozna ovo vjerovanje, da se ne zadovolji sobom, već da poziva ljude mudrošću i lijepim savjetom, kao što i jeste put poslanika i njihovih sljedbenika, i jer je ovo vjerovanje osnova i prva tačka od koje se polazi. Prije nego se uspostavi i postigne vjerovanje, u druge stvari  – kao što je činjenje obaveznih djela i ostavljanje harama –  ne poziva se, zato jer je ono osnova od koje zavisi valjanost svih djela i bez koje se ne prihvataju djela niti se za njih nagrađuje. Opće je poznato da se ni jedna građevina ne otpočinje niti opstaje bez temelja, pa su zbog toga svi poslanici pridavali pažnju vjerovanju prije svega ostalog, i zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi slao daije (misionare), oporučivao da otpočnu sa pozivom u ispravno vjerovanje. Od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je slao Mu’aza u Jemen, rekao: „Ti ideš narodu od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude svjedočenje da nema istinskog boga osim Allaha (da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću)[2], pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka i čuvajte se dove onoga kome je učinjena nepravda, jer između njega i Allaha nema zastora.“[3]

Iz ovog hadisa, kao i izučavajući poziv poslanika kroz Kur’an i životopis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se uzima način pozivanja u Allahovu vjeru, i da je prvo u šta se ljudi pozivaju vjerovanje, koje se ogleda u činjenju ibadeta jedino Allahu, koji nema sudruga, a ostavljanju svega što se obožava mimo Njega, što jeste i značenje la ilahe illallah.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u Mekki proveo trinaest godina nakon poslanstva, pozivajući ljude ispravnom vjerovanju, tj. da samo Allahu ibadet čine i da ostave ibadet kipovima, prije nego im je naredio obavljanje namaza, davanje zekata, obavljanje hadža, borbu na Allahovom putu, ostavljanje zabranjenih stvari, kao što su: kamata, blud, vino i kocka.

Sve ovo nam jasno ukazuje na grešku nekih savremenih džemata, koji se pripisuju pozivačima u vjeru, a ne vode brigu o akidi, već posvećuju pažnju sporednim stvarima bontona i morala[4], a vide da veliki broj ljudi u muslimanskim državama čini veliki širk oko turbeta, koja su sagrađena na kaburovima, pa niti im to negiraju niti im zabranjuju, ne govore o tome niti drže dersove, niti pišu o tome, osim malo. Čak se u njihovim redovima mogu naći oni koji praktikuju širk i izopačeni sufizam, pa niti ga zabranjuju, niti na njega ukazuju, s tim da je, otpočeti sa pozivanjem takvih i ispravljanje njihovog vjerovanja preče, nego pozivanje ateista i nevjernika čije je nevjerstvo jasno. To je zbog toga što ateisti i nevjernici jasno iznose svoje nevjerovanje i potvrđuju da se ne slažu sa onim sa čime su došli poslanici, dok, što se tiče kuburija[5] i zalutalih sufija[6], oni misle za sebe da su muslimani i da je, ono na čemu su, islam, te na taj način obmanjuju sebe i druge. Allah nam naređuje da počnemo od nevjernika koji su nam bliski i koji su nam rodbina, pa kaže:

 I opominji rodbinu svoju najbližu. (Kur’an, Eš-Šu’ara, 214)

O vi koji vjerujete, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost, i znajte da je Allah s bogobojaznima. (Kur’an, Et-Tevbe, 123)

Dok se ne srede redovi muslimana iznutra, ne može se biti postojan u sukobu sa neprijateljem. Pripovijeda se da je neki kuburija vidio čovjeka koji pred njim obožava kipa, pa mu je negirao njegov postupak. Na to mu je obožavalac kipa rekao: „Ti ibadet činiš stvorenju koje je odsutno od tebe, dok ja činim ibadet stvorenju koje je preda mnom, pa ko je čudniji od nas dvojice?“ Kuburija je ostao bez riječi. Iako su i jedan i drugi zabludjeli mušrici, jer ibadet čine onome ko nije u stanju kakvu štetu učiniti niti kakvu korist pribaviti, kuburija je na većem stepenu zablude i traženja pomoći od stvorenja.

Stoga je obaveza pozivačima u Allahovu vjeru da se usredsrede na poglavlje vjerovanja više nego na druge stvari, i da prionu izučavanju i razumijevanju akide na prvom mjestu, a zatim, da druge, koji su zastranili ili su manjkavi u tom pogledu, podučavaju i pozivaju. Uzvišeni, obraćajući se Svome vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

Reci: „Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja nisam od onih koji Mu druge pridružuju.“ (Kur’an, Jusuf, 108)

Komentarišući ovaj ajet, Ibn Džerir kaže: „Uzvišeni kaže Svome poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem:

Reci, o Muhammede,

ovo, tj. ovo čemu pozivam, i put kojim idem, a to je poziv u upućivanje ibadeta samo Allahu, kloneći se drugih božanstava, i pokoravanje Njegovim naredbama i klonjenje onoga što je zabranio:

je put moj, tj. moj put i moj poziv;

ja pozivam k Allahu, Uzvišenom, Jedinom, Koji nema sudruga;

imajući jasne dokaze, za to, i čvrsto uvjerenje;

ja, i svaki onaj koji me slijedi, tj. i svako ko me slijedi, ko vjeruje u ono sa čim sam došao i ko povjeruje u mene također poziva u to imajući jasne dokaze;

i neka je Uzvišen Allah, tj. Uzvišeni govori poslaniku: ‘I reci, uzvisujući Allaha iznad svake mahane i iznad toga da On ima sudruga u vlasti i iznad toga da se nekom može uputiti ibadet mimo Njega, i sve mimo Njega je u Njegovom vlasništvu;

ja nisam od onih koji Mu druge pridružuju, ja se odričem onih koji Allahu sudruga pripisuju, ja nisam od njih niti su oni od mene.“ Ovo je kraj Ibn Džerirovog govora.

Ovaj ajet ukazuje na bitnost poznavanja islamskog vjerovanja i poziva u njega, i da se sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, povode za njim u tome, bivajući okićeni dvjema osobinama: znanjem o vjerovanju i pozivanjem u njega. Ajet govori da, onaj, ko se ne poduči propisima koji se vežu za vjerovanje, ko tome ne pridaje značaj i ne poziva u to, nije od istinskih sljedbenika Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, makar se pripisivao tome i pozivao na to. O značenju ajeta:

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj! (Kur’an, En-Nahl, 125),

Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: „Uzvišeni Allah spominje stepene pozivanja u Allahovu vjeru i to je podijelio na tri dijela, shodno stanjima ljudi kojima se upućuje taj poziv:

– Ako se radi o onome koji traga za istinom i koji će, ako je spozna, dati joj prednost u odnosu na bilo šta drugo, takav se poziva mudro i takav nije u potrebi za savjetom ili raspravom.

– Ako je onaj koji je zaokupiran onim što je suprotno istini, međutim, ako je spozna – dat će joj prednost nad drugim stvarima. Takav je u potrebi za savjetom u vidu poticaja nagradom i zastrašivanja kaznom (tekstovima Kur’ana i Sunneta).

– Ako se radi o osobi koja je inadžija i koja se suprotstavlja istini, sa takvom se osobom raspravlja na najljepši način, pa ako se povrati dobro je, a ako se ne povrati istini, onda se prelazi na drugi način pozivanja, mimo rasprave, ako je moguće.“

Ovim je pojašnjeno kako treba pozivati u ispravno vjerovanje i šta je potrebno raditi, i pojašnjene su greške koje su proizvod djelovanja pojedinih džemata koji se bave misionarstvom, a odstupili su od ispravnog menhedža, kojeg su pojasnili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Allaha molim da sve uputi na ono što On voli i sa čime je zadovoljan.

 

Fusnote:

[1] Putevi zablude su brojni pa je stoga u ajetu upotrijebljena množina u riječi “tmine”, a Pravi put je jedan tj. “svjetlo”.

[2] Druga verzija.

[3]Bilježe Buharija i Muslim.

[4] Vjera islam je savršena i potpuna, obuhvata sve segmente čovjekovog života: njegov fizički izgled, zatim njegova osjećanja, razum i njegovu dušu. Islam obuhvata čovjekov i dunjaluk i Ahiret, i u čovjekovom bivstvovanju na dunjaluku ne postoji ništa što nije u uskoj vezi sa ispravnim vjerovanjem. Veza između vjerovanja i ponašanja veoma je jaka i izražena u islamskom načinu življenja. Ispravno vjerovanje obavezuje čovjeka da se ukrasi lijepim ponašanjem, i da se kloni ružnog, nemoralnog ponašanja.

[5] Kuburija je termin koji se koristi za zaluđenike kaburovima (grobovima), koji tavafe oko njih, dozivaju mrtve i mole ih za svoje potrebe, čineći na taj način širk Allahu.

[6] Prve “sufije” su bile privržene Kur’anu i Sunnetu, borci za Šerijat i protivnici novotarija. “Sufijom” je u suštini bio nazivan onaj koji se ostvario u potpunosti u duhovnom smislu. Kasnije “sufizam” poprima karakter sektaškog, izdvaja se među muslimanskim masama, pozivajući u nešto posebno, svojstveno samo njima i užim krugovima šireći praksu koja nije bila poznata prvim generacijama. Potom mnogi od njih prihvataju ideje koje su strane i suprotne islamskom vjerovanju, od kojih neke čak izvode iz okrilja islama. Znači među njima ima onih koji su grješnici – muslimani,  a također i onih koji su praktično svojim idejama i djelima izašli iz okvira vjere. Primjer takvih vjerovanja jeste: neki od njih vjeruju da je Allah u svemu što postoji, tj. u svojim stvorenjima čak i na nečistim mjestima, vjerovanje da neki od njihovih “šejhova” učestvuju u održavanju kosmosa sa Allahom, da mogu oživjeti mrtve i sl. Također mnogi među njima čine širk u ibadetu “odabranim” šejhovima, živima i mrtvima u vidu dove, straha, nade i sl. Uvaženi šejh na ovom mjestu ukazuje na one od njih koji su svojim vjerovanjem i djelovanjem izašli iz okrilja islama.

 

Izvor:

Šejh Salih El-Feuzan: “Vodič u ispravno vjerovanje i odgovor sljedbenicima širka i ateizma”

About Islam

Pogledaj takođe

Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana – Ashabu-l-kehf: Djeca kao uzor čovječanstvu

Djeca koju Allah, dž. š., spominje u suri El-Kehf  bila su, kako kaže dr. Muhammed Bekr …