Pokajanje

Pokajanje od grijeha, obraćanjem Onome koji zna sve tajne i oprašta grijehe, početak je puta pobožnih, kapital pobjednika, prvi korak onih koji istinu traže, ključ za izvođenje na pravi put zalutalih, polazište odabranih i pribježište Allahu bliskih.

Pokajanje je prva, srednja i posljednja stanica u životu čovjeka. Pobožan čovjek je od njega nerazdvojan. Ono ga prati sve do smrti. Čak, i kad preseli u drugu kuću, ono ide sa njime i u stopu ga prati. Ukratko, pokajanje je i početak i kraj puta. Uzvišeni o njemu kaže:

I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite! (Kur’an, sura Svjetlost, 31)

Ovim ajetom u navedenom poglavlju, objavljenom u Medini, Uzvišeni se obraća vjernicima i Svojim najodabranijim stvorenjima i naređuje im da Mu se pokaju. Ova zapovijed dolazi nakon što su povjerovali, toliko pretrpjeli, Hidžru učinili i na Njegovom se putu protiv neprijatelja borili. U njemu je uspjeh uvjetovan pokajanjem od grijeha, s dodatnom pogodbenom česticom “možda” u značenju: ako se pokajete, možete se nadati uspjehu. Drugim riječima, to znači da se uspjehu mogu nadati samo oni koji se Allahu za svoje grijehe pokaju. Neka nas Allah od takvih učini! Uzvišeni kaže:

 A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. (Kur’an, sura El-Hudžurat, 11)

Tako je Allah sve ljude podijelio na dvije vrste: one koji se za svoje grijehe kaju, a to su oni koji će postići ono što žele, i one koji se ne kaju, koji sebi nepravdu čine. Treće vrste nema. Pada u oči da je nepokajanje za grijehe, Uzvišeni imenovao nepravdom (zulumom), a kako bi se drugačije i mogao imenovati onaj ko ne pozna svoga Gospodara, pa prema tome ni sebe, usljed čega ne priznaje svoje greške i za njih ne moli za oprost?! Kako, kada je sam Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “O ljudi, pokajte se Allahu, jer, tako mi Allaha, i ja Mu se svaki dan kajem preko sedamdeset puta!'” Ovo uprkos tome što je od svih stvorenja najbolje poznavao Uzvišenog Allaha.

Pokajanje od grijeha je, dakle, čovjekovo obraćanje Allahu sa molbom da ih oprosti i čvrsta odluka da više nikada neće ići putem onih koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali.

 Preduvjeti za valjano pokajanje

Ukoliko se čovjek ogriješio prema Uzvišenom Allahu, preduvjeti za valjanost njegovog pokajanja su: iskreno kajanje za učinjeni grijeh, odustajanje od daljnjeg činjenja grijeha i čvrsta odluka da se to više nikada neće ponoviti.

Bez kajanja nema valjanog pokajanja, jer je nekajanje za ružno djelo najbolji dokaz da je čovjek sa njim zadovoljan i spreman da ponovo ga učini. S druge strane, uz neodustajanje od grijeha i nastavak njegovog činjenja, nezamisliva je valjanost pokajanja.

Što se trećeg preduvjeta za valjanost pokajanja tiče, tj. čvrste odluke da se on više nikada neće ponoviti, on se, u prvom redu, temelji na iskrenosti nijjeta i odlučnosti da se dato obećanje održi.

Neki islamski učenjaci kao preduvjet navode i neponavljanje istog grijeha i tvrde da je njegovo ponavljanje dokaz da pokajanje nije bilo valjano i ispravno. Međutim, većina islamskih učenjaka smatra da ovo posljednje nije preduvjet za valjanost pokajanja, navodeći kao primjer izreku: “Koliko je samo onih koji, iako vole svoje zdravlje, jedu ono što je po njega štetno.”

Ukoliko se čovjek ogriješio prema nekome drugom čovjeku, za valjanost njegovog pokajanja potrebno je da sa njim izmiri račune, da popravi ono što je pokvario i da mu ovaj halali učinjenu mu nepravdu, jer je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Ko je prema svome bratu učinio nepravdu i povrijedio mu imetak ili obraz, neka, koliko je je danas, od njega zatraži halala, prije nego što nestanu i zlatnici i srebrenjaci i ne ostanu (za razduživanje) samo dobra i loša djela!'”

Ovo je zato što grijeh prema drugoj osobi podrazumijeva povredu dva prava: jednog prema Allahu i drugog prema čovjeku. Za valjanost pokajanja od ovakve vrste grijeha, potrebno je prvo raščistiti račune sa čovjekom, vratiti mu njegovo pravo i od njega zatražiti halala, a onda se iskreno obratiti Allahu sa molbom da mu oprosti povrijeđeno pravo prema Njemu.

Neke specifične vrste pokajanja

*Ukoliko je nekome nepravda učinjena, tako što se o njemu ogriješilo: klevetanjem, ogovaranjem ili panjkanjem, a da to i ne zna, postavlja se pitanje da li je za valjanost pokajanja preduvjet upoznati ga o tome?

Ebu Hanifa, Malik i neki drugi islamski učenjaci, na osnovu gore navedenog hadisa, su mišljenja da je preduvjet za valjanost pokajanja od takvog grijeha o tome upoznati osobu prema kojoj se pogriješilo i od nje zatražiti halala.

Drugi su mišljenja da to nije preduvjet za valjanost pokajanja i da je dovoljno pokajati se pred Allahom, s tim da se onaj ko je oklevetan ili ogovaran spomene lijepom riječju i pohvali pred onim istima pred kojima je ranije oklevetan i ogovaran i da se zamoli za oprost njegovih grijeha. Za ovo mišljenje opredijelio se i Ibn Tejmijja, potkrijepljujuči ga tvrdnjom da bi upoznavanje o tome onoga prema kome se pogriješilo ili štetilo ne bi imalo nikakve koristi. Osim toga, Allah to nigdje nije propisao kao potrebni postupak, a pogotovo kao obavezu koja bi se morala ispuniti.

*Što se tiče pokajanja onoga ko je nekoga opljačkao, on je prvo dužan vlasnicima vratiti ono što je opljačkao. Ukoliko to ne može da vrati zbog nepoznavanja vlasnika, njihove smrti i sl., dužan je to u njihovo ime podijeliti kao milostinju, s tim što će oni na Dan sravnavanja računa (tj. na Sudnjem danu), imati pravo da biraju između dvije mogućnosti: da budu nagrađeni za ono što je on uradio i da svi sevapi za podijeljenu milostinju pripadnu njima, ili da, umjesto toga, od njegovih dobrih djela uzmu onoliko koliko je vrijedio njihov imetak, a da sevapi za milostinju pripadnu njemu. U svakom slučaju, Allahova nagrada za tako podijeljenu milostinju, neće izostati. U tome smislu se od Ibn Mes’uda  pripovijeda da je od nekakvog čovjeka kupio robinju i da je njen gospodar, dok je ovaj vagao dogovorenu protivrijednost, otišao i nestao. Ibn Mes’ud ga je čekao neće li se pojaviti, kako bi mu isplatio dogovorenu cijenu, sve dok nije izgubio nadu da će se ikada pojaviti. Tada je dogovorenu vrijednost uzeo i podijelio kao milostinju rekavši: “Allahu, ovo je od robinje gospodara, pa ako bude zadovoljan, neka njemu pripadne nagrada, a ako odbije, neka onda pripadne meni, a neka on protivrijednost uzme od mojih dobrih djela!”

*Što se tiče pokajanja onoga ko je od drugoga uzeo nedozvoljenu protivrijednost, kao što je naknada za prodavanje vina, za pjesmu ili lažno svjedočenje, pa se za učinjeno djelo pokajao, a naknada kod njega ostala, o tome među islamskim učenjacima preovladavaju dva različita mišljenja:

Po jednima, takvu naknadu, ukoliko se zna da je to njegov imetak, treba da se vrati onome od koga je dobijena, jer nije zarađena na dozvoljen način, s jedne, niti se vlasniku učinila nikakva dozvoljena i korisna usluga, s druge strane.

Po drugima, što je po nama ispravnije mišljenje, za pokajanje je potrebno naknadu podijeliti kao milostinju, jer se njenim vraćanjem prvobitnom vlasniku, taj isti vlasnik pomaže da i dalje griješi i da prema Allahu bude neposlušan. Sličan je slučaj i sa onim u čijem imetku ima halala i harama, pa ne može da tačno razlikuje šta je stečeno na dozvoljen, a šta na nedozvoljen način. Zato je potrebno, a Allah, opet, najbolje zna, da takva osoba procijeni količinu imetka koju je stekla na nedozvoljen način i da ga podijeli kao milostinju, kako bi preostali dio ostao čist.

Pitanje: Kakav je položaj čovjeka koji se pokaje za učinjeni grijeh? Vraća li se on poslije pokajanja na stepen koji je imao prije učinjenog grijeha, ili ne vraća?

Neki islamski učenjaci smatraju da se vraća, jer iskreno pokajanje, u potpunosti, briše grijeh i čovjek postaje čist, kao da ga nije ni učinio.

Drugi, pak, smatraju da se ne vraća, jer položaj vjernika nije u stanju mirovanja, nego uspona. Osim toga, grijeh ne samo da čovjeka usporava u usponu, nego ga vraća unazad. Zato, čak, i kada se čovjek za grijeh pokaje, on je u svom usponu zakasnio za onoliko koliko je mogao da napreduje u slučaju da grijeha nije bilo.

U vezi sa ovim, Ibn Tejmije kaže: “Tačno je da se neki pokajnici ne vraćaju na položaj na kome su bili. Isto tako je tačno da neki pokajnici, ne samo da se vraćaju na položaj na kome su bili, nego postižu i veći položaj i postaju bolji, nego što su bili prije učinjenog grijeha. Najbolja potvrda za to je da je Davud, alejhi selam, poslije pokajanja postao bolji, nego što je bio prije grijeha.”

Ibn el-Kajjim, Allah mu se smilovao, u vezi sa ovim, kaže: “Ovakav slučaj može da se uporedi sa primjerom putnika – namjernika koji se na svome putu osjeća sigurnim, pa čas požuri, čas ide običnim hodom, a čas zastane da se odmori i naspava. I dok tako putuje, pored puta, u bašti punoj cvijeća, bunarom i debelim hladom, iznenada ugleda pogodno mjesto za odmor, te ne mogavši da odoli, siđe sa puta i uputi se prema tim prelijepim mjestima. Međutim, tamo ga sačeka neprijatelj, uhvati, stavi u okove i silom spriječi da nastavi put, tako da mu se na momente učini da je sa svim gotovo, da je završio s putem, da će biti ubijen, bačen divljim zvijerima i hijenama da ga pojedu i da nema nikakvog izgleda da stigne do cilja prema kojem je krenuo. I dok o tome razmišlja, odjednom, pored sebe ugleda svoga smionog oca koji mu razvezuje lance, skida okove i savjetuje da nastavi put i da se čuva neprijatelja, jer će ga neprijatelj na putu i dalje vrebati i zasjede mu postavljati. Ujedno, on ga ohrabruje i daje do znanja da mu, ako bude oprezan, neprijatelj mu ništa neće moći da naudi, upozorava ga da će, ako bude neoprezan, ponovo, napasti, i da će on da požuri i da ga kod kuće sa poklonima čeka, pa da požuri tragom kuda je on prošao. Ako je pomenuti putnik – namjernik pametan, bistar, darovit i oprezan, na ostatku puta, ponašaće se sasvim drugačije nego ranije; biće mnogo brži, oprezniji i spremniji da se odupre neprijatelju, tako da će mu nastavak puta biti bolji, a dolazak do cilja brži i sigurniji nego što je bio.

Međutim, ako i dalje bude neoprezan, ako se ne bude čuvao neprijatelja, ako bude skretao s puta i zadržavao se, gdje god mu šta zapadne za oko, neprijatelj će ga opet napasti pa će ponovo zapasti u nevolje, pogotovo ukoliko se ne mogne oduprijeti prisjećanju ljepote bašte, njenog mirisa, hladovine i bunara. U tom slučaju, izgubljeno vrijeme, ne samo da neće moći da nadoknadi i da stigne na vrijeme, kao da navedenog nije bilo, već će dolazak do cilja biti neizvjestan.”

Iskreno pokajanje

Uzvišeni Allah kaže:

 O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašte, kroz koje rijeke teku, uveo. (Kur’an, sura Zabrana, 8)

Od Ebu Musa el-Eš’arije se prenosi da je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Uzvišeni Allah preko noći pruža ruku ne bi li se pokajao onaj ko je griješio preko dana, a preko dana pruža ruku ne bi li se pokajao onaj ko je griješio preko noći. Tako će činiti sve dok Sunce ne izađe sa Zapada.'”

Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je rekao: ‘Ko se iskreno pokaje prije nego što Sunce izađe sa Zapada, Allah će mu pokajanje primiti i grijehe oprostiti.””

Od Ebu Abdurrahmana Abdullaha b. Omera b. el-Hattaba se prenosi da je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Uzvišeni Allah od Svoga roba prima pokajanje sve dok njegova (roba) duša ne dođe do grla.'”

Iskreno se pokajati od grijeha, znači pokajanje očistiti od svake vrste potvorenosti, nedostataka i onoga što ga kvari.

El-Hasan el-Basri kaže: “Iskreno pokajanje od grijeha je čovjekovo kajanje za ono što je prošlo i čvrsta odluka da više nikada neće činiti grijehe koje je činio.”

El-Kelbi kaže: “Iskreno pokajanje od grijeha je čovjekovo traženja oprosta jezikom, kajanje srcem i odustajanje da ih ubuduće čini bilo kojim organom tijela.”

Se’id b. el-Musejjib kaže: “Iskreno se pokajati za grijehe znači sam sebe savjetovati da se grijesi više ne čine.”

Ibn el-Kajjim kaže: “Iskrenost u pokajanju za grijehe podrazumijeva tri stvari:

  1. Pokajanjem obuhvatiti sve grijehe i ne ostaviti nijedan, a da se za njega ne pokaje.
  2. Biti potpuno odlučan i iskren u trenutnom pokajanju za sve grijehe, ne ostavljajući nikakvog traga kolebanju, odgađanju ili odugovlačenju, već uložiti svu volju i odlučnost da to bude odjednom i zauvijek za sve grijehe.
  3. Čišćenje pokajanja od svih nedostataka i mrlja koje narušavaju njegovu iskrenost. Osim toga, ono mora biti motivirano bojazni i strahom od Allaha, žudnjom za onim što je kod Njega i strahopoštovanjem prema Njemu, a ne željom da se sačuva lični interes, nepovrijedljivost, položaj, vlast, moć, utjecaj, imetak, slava među ljudima, pošteda od njihove kritike i sl. Pokajanje, također, ne smije biti motivirano strahom da će drugi njim zagospodariti, pohlepom za ovim svijetom ili pak osjećajem neuspjeha i nemoći i tome slično, jer to sve umanjuje valjanost pokajanja i odanost prema Uzvišenom Allahu.”

Prva od tri stvari odnosi se na ono za što se čovjek kaje, druga na onoga ko se kaje, a treća na Onoga kome se sa pokajanjem obraća. Prema tome, valjano pokajanje mora biti istinito, iskreno i podrazumijevati sve grijehe. Nema sumnje da ovakvo pokajanje, podrazumijeva i upućivanje molbe za oprost. Ukoliko su svi navedeni uvjeti ispunjeni, pokajanje je potpuno i ono će, uz Allahovu pomoć, grijehe izbrisati.

Čovjekovo pokajanje Allahu uvjetovano je Allahovim nadahnućem čovjeka da Mu se pokaje s jedne, i Allahovim primanjem čovjekovog pokajanja, s druge strane. To znači da je za čovjekovo pokajanje potrebno da ga prvo Allah nadahne i pomogne da se pokaje, pa da mu, kada se pokaje, pokajanje primi i grijehe oprosti. Upravo na to se aludira u riječima Uzvišenog:

… a i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo kod Njega. On je poslije njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer, Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je. (Kur’an, sura Pokajanje, 118)

U navedenom kur’anskom ajetu, Uzvišeni daje do znanja da je Njegov oprost prethodio njihovom pokajanju i da je, upravo to, bilo ono što ih je navelo da Mu se iskreno pokaju. U tome i leži tajna Njegovih lijepih imena “Prvi i Posljednji”. On je, dakle, Onaj koji priprema i koji pruža. Od Njega dolazi i motiv i rezultat. Rob je pokajnik, a Gospodar onaj koji nadahnjuje pokajanjem i prima pokajanje. Robovo pokajanje je vraćanje Gospodaru od koga je odbjegao, Gospodaru koji ga je nadahnuo i omogućio mu da se pokaje, s jedne, i primio mu pokajanje, s druge strane.

Pokajanje ima svoj početak i svoj kraj. Početak mu je vraćanje Allahu i slijeđenje pravog puta  koji mu je naređen riječima Uzvišenog:

 Doista, ovo je pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegovog!” (Kur’an, sura El-En’am 153), a kraj vraćanje Allahu na Dan proživljenja putem koji roba vodi u Džennet. A za one, koji se na ovome svijetu, Allahu vrate sa pokajanjem za svoje grijehe, a na budućem sa nagradom za dobra djela, Uzvišeni kaže:

A onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio. (Kur’an, sura El-Furkan, 71)

Nedostaci valjanosti pokajanja

U nedostatke valjanosti pokajanja spadaju:

*Nedovoljna odlučnost, neraščišćenost srca sa grijesima i njegovo povremeno golicanje i priželjkivanje da njihovu draž i slast ponovo osjeti.

*Čovjekova bezbrižnost i ubijeđenost da se dovoljno pokajao i da mu je pokajanje primljeno, kao da mu je uručena potvrda o garanciji. Naprotiv, onome ko se tako ponaša, to je najbolji znak da se nije valjano pokajao.

*Zaslijepljenost, nehaj i nečinjenje dobrih djela koja se nisu činila ni prije učinjenog prijestupa.

Znaci valjanosti pokajanja

U znake valjanosti pokajanja za učinjene grijehe spada:

*Da čovjek poslije pokajanja bude bolji nego što je bio prije pokajanja.

*Da se nijednog trenutka ne prestane bojati Allaha i Njegovog iskušenja, jer ga strah mora pratiti, sve dok mu meleci, kada mu budu uzimali dušu, ne kažu:

Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan! (Kur’an, sura Objašnjenje, 30).

 Tek kada čuje da mu se ovo kaže, može da prestane da se boji.

*Čovjekov osjećaj da mu se, u ovisnosti od težine grijeha od straha i kajanja čupa i cijepa srce. Tako je Ibn ‘Ujejne protumačio riječi Uzvišenog:

Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju. (Kur’an, sura Pokajanje, 110)

On kaže:” tj. Dok ne popucaju od pokajanja, jer nema sumnje da strah od žestoke kazne izaziva njegovo cijepanje i čupanje. U tome je smisao pucanja srca koje se u ajetu spominje, tj.pucanje od kajanja i žalosti šta je sve čovjek činio i straha od posljedica koje bi ga zbog toga mogle zadesiti. Onaj ko ne osjeti strah od pucanja svoga srca zbog pretjerivanja i griješenja na ovom svijetu, doživjeće njegovo pucanje na budućem svijetu, kada sve izađe na vidjelo, kada se istina obistini i kada se pokornima za njihova djela predoči nagrada, a nepokornima za njihova nedjela kazna. Prema tome, do pucanja srca, prije ili kasnije, na ovome ili budućem svijetu, neminovno će doći.”

*Kroz pokajanje, čovjekovo srce doživljava takvu skrhanost i slomljenost, kakvu griješnik ni na kakav drugi način ne može doživjeti, ni kroz izglađivanje, ni kroz vježbu, niti kroz samu ljubav. Slomljenost srca kroz pokajanje je nešto posebno. Ono jače djeluje nego sve navedeno. Čovjekov osjećaj slomljenosti srca, dok stoji pred svojim Gospodarom, je sveobuhvatan. On uviđa da je sa svih strana opkoljen i da mu ne preostaje ništa drugo, nego da skrušeno, ponizno i poslušno, padne pred svojim Gospodarem i da Mu se pokaje. Njegov položaj je poput položaja odbjeglog roba, kada se uhvati i ponovo dovede pred svoga gospodara, od čije ga ljutnje nema ko zaštititi niti ponovo od njega može da pobjegne, pa mu nema drugog izlaza nego da se pomiri sa tim da su njegov život, sreća, uspjeh i spas u gospodarovim rukama i zadovoljstvu, jer je svjestan da njegov gospodar zna težinu greške koju je prema njemu napravio. Sve ovo, iako voli svoga gospodara, koji mu je toliko potreban, svjestan svoje nemoći i poniznosti naspram gospodarove moći i vlasti nad njim.

Robova pokornost, poniznost i kajanje pred svojim gospodarom, u takvom položaju, je najviše u njegovom interesu, jer se jedino na taj način može umiliti gospodaru i ponovo steći njegovo zadovoljstvo. Ovo je zato što gospodaru, u takvom momentu, od robove poniznosti, pokajanja, priznanja greške, padanja pred njega i preklinjanja za oprost, nema ništa draže što bi rob mogao učiniti, niti boljeg načina na koji bi se pred njim mogao opravdati.

Najljepše što bi rob svome Gospodaru u takvom momentu mogao da kaže je da Ga zamoli riječima:

“Preklinjem Te Tvojim veličanstvom i mojom poniznošću da mi oprostiš! Tako Ti Tvoje moći i moje nemoći! Tako Ti Tvoga bogatstva i mog siromaštva! Eto, moj lažni i griješni uvojak kose je u Tvojim rukama! Ti mimo mene imaš još mnogo robova, a ja mimo Tebe nemam drugog Gospodara. Od Tebe se drugačije ne mogu spasiti, nego da se od Tebe sklonim kod Tebe. Molim Te molbom prosjaka i preklinjem skrušenosti sluge poniznog i poslušnog! Molim Te dovom uplašenog i nemoćnog, koji je pred Tobom, svoj vrat pognuo i nos oborio, čije se oči pred Tobom u suzama kupaju, a srce strepi, O ti kod koga se sklanjam i nadam, Kod koga zaštitu tražim od onoga što se bojim. Kost koju Ti slomiš drugi ne mogu namjestiti, Niti mogu slomiti kost koju Ti namjestiš.”

Eto kakvi su znaci valjanog i primljenog pokajanja. Ko ih u svome srcu ne može naći, neka se prihvati ispravljanja svoga pokajanja. Kako je samo teško, na djelu, do valjanog pokajanja doći, a kako ga je samo lahko utvrditi da se, jezikom, izgovorilo!

U čemu leži tajni smisao pokajanja?

Znaj da mudar i pronicljiv čovjek, čim pogriješi, treba da poduzme tri sljedeće stvari:

  1. Razmisliti o Allahovim zapovijedima i zabranama, jer će ga to navesti na zaključak i priznanje pred samim sobom da je pogriješio.
  2. Razmisliti o Allahovim obećanjima i prijetnjama, jer će mu to izazvati strah koji će ga navesti na pokajanje.
  3. Razmisliti o tome da ga Allah u svakom momentu zbog toga može kazniti, da mu je ostavljena mogućnost pokajanja i da ga je Allah, da je htio, od toga mogao sačuvati. Kroz razmišljanje o tome čovjek će se dotaći mnogih stvari koje vode spoznaji Allaha, Njegovih imena i atributa, Njegove mudrosti, milosti, oprosta, blagosti i plemenitosti.

Kroz takvu spoznaju, čovjek će, kao nikada do tada, osjetiti svoj robovski položaj naspram Gospodara, uvidjeti neraskidivu povezanost Allahovih stvaranja, zapovijedi, nagrade, obećanja i prijetnji sa Njegovim imenima i atributima, spoznati da je to nužna posljedica imena i atributa u pojavnom svijetu i da svako ime i atribut, neminovno, podrazumijeva da ostavi svoj trag i na njemu.

Ovakav položaj spoznaje Allahovih imena, čovjeku omogućava da proviri u prekrasne vrtove spoznaje, imana, tajni sudbine i mudrosti, kakve se riječima ne mogu izraziti i opisati.

*Da spozna i uvjeri se u Allahovu moć odlučivanja, tj. da spozna da je Uzvišeni Allah Svemoguć, da određuje onako kako On hoće, da je, kao takav, Svome robu odredio da se njegovo srce prevrće onako kako On hoće i volju mu upravlja prema onome čemu On hoće, da se On upliće između čovjeka i srca njegovog te da je čovjekova volja ograničena voljom Mudrog i Svemogućeg. Navedeno je dokaz potpune svemoći kakvom raspolaže samo Allah. Maksimalno što neko od Allahovih stvorenja može je da sa tobom i sa tvojim tijelom fizički raspolaže i radi šta hoće, dok je učiniti čovjeka da želi ono što on hoće i njegovu volju podvrgnuti svojoj volji, kadar jedino Onaj koji je svemoguć, tj. Allah. Kada rob, kao takvog, upozna svoga Gospodara, u navedeno se uvjeri svojim srcem i dušom i vidi očite dokaze Njegove, preokupiranost Njime postane mu najpreča i najkorisnija stvar u životu, pa nema kada da griješi, jer je sa Allahom, a ne sa sobom.

U znake čovjekove spoznaje Allahove svemoći u Njegovom određenju, spada i to da shvati da je u svojoj volji unaprijed upravljen i potčinjen, da je njegova moć u tuđoj ruci, da može biti sačuvan samo ako ga On sačuva, da usijpe jedino ako mu On pomogne, i da je on nemoćni slabić u ruci Svemoćnog i Hvaljenog.

U dokaze Njegove svemoći u određenju, također, spada i to da se čovjek uvjeri i potvrdi da savršenstvo, zahvala, bogatstvo i svemoć, u potpunosti pripadaju jedino Allahu, a da su nepotpunost, poniznost, mahane, nepravda i ovisnost čovjekove osobine. Sve što čovjek više uviđa svoju poniznost, manjkavost, nepotpunost i ovisnost, sve više uviđa dokaze Allahove svemoći, savršenstva, slave i bogatstva i obrnuto. Dakle, što čovjek manje griješi to više uviđa svoju poniznost, a što više uviđa svoju poniznost, to više uviđa Allahovu svemoć.

*Da spozna Allahovu dobrotu prema njemu, koja se ogleda i u tome što ga pokriva, dok je prema Njemu neposlušan i dok čini grijehe,iako On sve savršeno vidi šta sve čovjek radi, pa bi ga, kada bi htio pred svijetom mogao kada god hoće da osramoti. Ovo savršenstvo Njegove dobrote dokaz je Njegovog imena ”Dobročinitelj”. S druge strane, Gospodareva dobrota prema Svome robu, znak je Gospodareve apsolutne neovisnosti i potpune ovisnosti ljudi od Njega. Kada čovjek sve ovo uvidi, zabavi se razmišljanjem o blagodatima, dobročinstvu, darežljivosti i plemenitosti svoga Gospodara, pa mu i ne pada na pamet da prema Njemu bude neposlušan i nezahvalan, tako da stalno ostaje u društvu sa svojim Gospodarom. To je čovjeku bolje i korisnije, nego upuštati se u grijehe i nepokornost prema svome Gospodaru, jer je čovjekova zauzetost razmišljanjem o Allahu i neosvrtanje na druge, najuzvišeniji cilj koji može da postigne.

To ni u kom slučaju ne znači da u takvom stanju čovjek zaboravlja da razmišlja i o svojim grijesima. Naprotiv, tada se više nego ikada vraća na svoje grijehe i zbog njih kaje, jer cijelo vrijeme provodi u robovanju onako kako mu i dolikuje.

*Kroz sve ovo, čovjek uviđa kolika je Allahova blagost prema Svome griješnom robu, jer mu odgađa kaznu i pruža priliku za pokajanje, a da hoće, mogao bi ga odmah kazniti, ali to ne čini, jer je On Blagi koji, kao takav, ne požuruje sa kaznom. To čovjeku pruža priliku da bolje upozna svoga Uzvišenog Gospodara, značenje Njegovog imena ”Blagi”, i da razmisli o blagosti koja proizilazi iz Njegovog svojstva ”Blagost”. Ovo je zato što su čovjekovo dokazivanje svog podređenog položaja, kad je u pitanju i ovo Allahovo ime, i iz toga polučeni smisao i korist, kao vid moljenja za oprost grijeha, Allahu draži, a čovjeku bolji i korisniji, nego da se propuste, jer je posljedica bez njenog uzroka nezamisliva.

*Kroz sve ovo, čovjek spoznaje kolika je plemenitost njegovog Gospodara zato što od Njega prima opravdanje kada Mu se opravdava, i to iskrenim pokajanjem za grijehe, a ne pravdajući se sudbinom i predodređenjem, jer je to svojevrstan vid upuštanja u raspravljanje sa Allahom. Kada Gospodar prihvati čovjekovo opravdanje, ono u čovjeku pokrene tako neodoljivu želju da Allaha što više spominje, hvali i voli, kakvu nikada do tada nije osjetio. Ovo zato što tvoja ljubav prema onome ko ti je zahvalio za učinjeno dobro i još te za njega nagradio, a potom ti oprostio i nije ti uzeo za zlo, kada si prema Njemu pogriješio, mora biti višestruko veća, nego prema onome ko ti je na učinjeno dobro samo zahvalio. To potvrđuje svakodnevna stvarnost. Dakle, čovjekovo vjerovanje poslije pokajanja za grijehe je nešto posebno.

*Zatim, da se čovjek uvjeri u dobrotu svog Gospodara, tako što će da uvidi da je jedino On sposoban  da oprosti grijehe. Allahovo opraštanje čovjekovih grijeha je čista dobrota, jer i kad bi te zbog tvojih grijeha kaznio, opet bi bio pravedan i hvaljen. Međutim, On ti od Sebe oprašta, iz Svoje dobrote, a ne zato što si Njegov oprost nečim posebno zaslužio. Zato se u čovjeku rađa još veća zahvalnost, ljubav, kajanje, radost i osjećaj sreće. Sve je to rezultat spoznaje značenja Allahova imena “Onaj koji oprašta”, jer sve što se čovjek u ovo više uvjerava, sve više i iskrenije robuje u vjeri svome Gospodaru, a to je najbolji dokaz njegove ljubavi i spoznaje.

*Osim toga, čovjek, kroz ovo, sve više dotjeruje svoju poniznost, pokornost i poslušnost pred svojim Gospodarom i uviđa koliko od Njega ovisi. Ovo je posebno važno, ako se ima u vidu, da duša po svojoj prirodi hoće da i ona gospodari i da bi, kada bi kojim slučajem mogla, rekla isto što je rekao i faraon. Međutim, on je smogao pa to javno priznao, dok drugi ne mogu, pa to taje. Ono što dušu sputava da to ne može da učini, nije ništa drugo nego čovjekovo robovanje koje ima četiri sljedeća stupnja:

Prvi stupanj je zajednički za sva stvorenja. To je njihova poniznost i ovisnost od Uzvišenog Allaha, jer su sva stvorenja i na nebesima i na Zemlji ovisna od Njega, a On nije ovisan ni od koga od njih.

Drugi stupanj je poniznost u pokornosti i robovanju. To je dobrovoljno opredjeljenje i odnosi se na one koji su Allahu pokorni i poslušni. Zato u njemu i leži srž robovanja.

Treći stupanj je poniznost u ljubavi, jer je onaj ko voli sam po sebi ponizan. Iz toga proizilazi da je čovjek ponizan u onoj mjeri u kojoj voljenog voli, kao što pjesnik reče:

Kod onih koji vole, čak su i grobovi siromašni

Na njima je i zemlja drugačija nego na drugim grobovima.

Četvrti stupanj je poniznost u grijesima i prijestupima.

Ako se kod čovjeka nađu sva četiri navedena stupnja, njegova poniznost i poslušnost prema Allahu je veća i potpunija, jer prema Njemu pokazuje više strahopoštovanja, ljubavi, pokajanja, pokornosti, ovisnosti i siromaštva.

*Kao što svaki uzrok podrazumijeva i svoju posljedicu, tako i Allahova lijepa imena podrazumijevaju predmet očitovanja. Tako Njegova imena “Onaj koji čuje” i “Onaj koji vidi”, podrazumijevaju i onoga (ili ono) koje učinjen predmetom slušanja ili gledanja, isto kao što i Njegovo ime “Onaj koji opskrbljuje”, podrazumijeva onoga ko je opskrbljen ili kao što Njegovo ime “Milostivi” podrazumijeva onoga kome se smilovao. Isti je slučaj i sa Allahovim lijepim imenima:  “Onaj koji mnogo oprašta”, “Onaj koji daje pomilovanje” i “Onaj koji prima pokajanje”, jer ona podrazumijevaju onoga kome se oprašta, onoga kome se daje pomilovanje i onoga od koga se prima pokajanje. U svakom slučaju, nemoguće je ova imena i atribute lišiti objekta na kome se ispoljavaju, jer su to imena savršenstva i atributi uzvišenosti. Na to se ukazuje i u riječima Allahova Poslanika, salallahu alejhi we selem, od koga niko bolje ne poznaje Allaha, nego što je on poznavao. On je, naime, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, kada vi ne bi griješili, Allah bi dao da vi nestanete na Zemlji i, umjesto vas, doveo druge ljude koji bi griješili i za oprost molili, pa bi im opraštao.'”

Pretpostavimo da u svijetu potpuno nestane griješenja i neposlušnosti. Odmah se nameću pitanja: Kome bi se onda opraštalo? Kome bi se davalo pomilovanje? Od koga bi se primalo pokajanje? Prema kome bi se pokazivala milost?

Pretpostavimo, isto tako, da u svijetu potpuno nestane siromaštva i da svi ljudi postanu zdravi i bogati. Opet se nameće pitanje: Šta bi onda bilo sa traženjem, moljenjem, skrušenim preklinjanjem, odazivanjem, dokazivanjem dobrote i milosti, te posebnim obasipanjem blagodatima i pokazivanjem darežljivosti?!

Neka je slavljen Onaj koji se Svojim stvorenjima na sve moguće načine predstavio:

da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očiglednog dokaza, – a Allah doista sve čuje i sve zna. (Kur’an, sura Plijen, 42)

*Najveća tajna koja se riječima ne može izraziti, niti aluzijom pokazati, na koju, ne samo da, na sav glas i na očigled svjedoka, poziva glasnik imana, već i srca najodabranijih robova koja su  posvjedočila, pa su, zahvaljujući njoj, još bolje upoznala svoga Gospodara, još više Ga zavoljela, s Njim se smirila, u želji da Ga spominju, potvrđujući Njegovu blagost, plemenitost i dobročinstvo, upoznavajući se sa tajnom robovanja i uvjeravajući se u istinitost Njegove božanstvenosti, su riječi hadisa koji u svojim vjerodostojnim  zbirkama, preko Enesa b. Malika, Allah bio zadovoljan njime, biljeleže i Buharija i Muslim u kome Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, kaže: “Allah se više obraduje kada se neko od Njegovih robova Njemu pokaje, nego neko od vas ko na jahalici putuje kroz pustinju, pa mu ona pobjegne odnijevši na sebi svu njegovu i hranu i piće, pa se, izgubivši svaku nadu da će da je nađe, uputi prema drvetu i, skrhan očajom da će da nađe svoju jahalicu, legne u hlad, i dok je u takvom položaju, odjednom ugleda da ona stoji pored njega, pa je uhvati za uzdu i od prevelike radosti kaže: ‘Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj Gospodar!’ tj. zbuni se od silne radosti pa pogriješi.”

Eto, kako je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, objasnio koliko Uzvišeni Gospodar voli pokajanje Svoga roba. Allah, doista, voli one koji se često kaju i koji se mnogo čiste. Ta ljubav unosi radost kakva se samo može zamisliti. Ona je veća od radosti čovjeka koji je pronašao izgubljeno sredstvo za preživljenje, koja će ga dovesti do kraja putovanja, nakon što je bio izgubio svaku nadu da će ih, zajedno sa svojom jahalicom, pronaći. Tako isto, i još više, Gospodar voli pokajanje Svoga roba kada Mu se pokaje, a rob se ne može ničemu više obradovati, nego kao kada nešto, što toliko voli, nakon što je izgubio, ponovo nađe i postane mu na dohvat ruke.

A šta, tek, misliš o nekome koga tako voliš, koga je zarobio neprijatelj, pa ti ne da da do njega dođeš, a još si siguran da će ga na najgore muke staviti i svakojakim patnjama podvrgnuti, pogotovo, ako si mu ti preči od njega samog, jer si ga ti podigao i odgojio?

Šta misliš, ako bi on jednoga dana umakao neprijatelju i iznenadio te, kada mu se najmanje nadaš, i to na tvome pragu, laskajući ti, nastojeći da zadobije tvoje zadovoljstvo i moleći za tvoju pomoć, padajući licem na zemlju pred tvojim pragom, kako bi se obradovao onome koga si za sebe odabrao, odgojio i više nego ikoga zavolio?

Sve ovo, iako ga ti nisi ni rodio, ni stvorio, ni svojim blagodatima obasuo, za razliku od Allaha koji je Svoga roba stvorio, dušu mu udahnuo, blagodatima ga Svojim obasuo i još hoće da mu sve to upotpuni, kako bi ih ovaj primio, pokazivao, na njima Mu zahvaljivao, zavolio svoga Gospodara, bio Mu pokoran i obožavao Ga, a Njegovom neprijatelju se suprotstavljao, mrzio ga i prema njemu neposlušan bio.

U svemu tome pokajanje ima veliki utjecaj. Zato je pokajanje jedno od, Uzvišenom Allahu, najdražih djela. Molimo Allaha da nam omogući da Mu se iskreno pokajemo!

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Na zlo dobrim uzvrati….

Jedno društvo ili jedna sredina koja meðusobne odnose zasniva na spletkama i koja na postojeće …