Home / Tekst / Poučne priče / Počinio je blud!

Počinio je blud!

Poslušajmo kazivanje o jednom nasem bratu, koji je pocinio blud, a nakon cega se pokajao za taj svoj veliki grijeh. Pripovijeda covjek koji je sa njim razgovarao… Posto nisam spavao osim malo na ovom svom putovanju, razgledao sam lijevo i desno, trazio mesdzid – mjesto gdje bi klanjao namaz i usput se malo odmorio. Nasao sam mjesto koje je pripremljeno za obavljanje namaza. Otisao sam i zaspao dubokim snom poslije obavljenog sabah namaza. Probudio sam se pred podne uz plac jednog mladica starosne dobi izmedju 20 i 30 godina. On je placuci klanjao namaz. Plakao je placem zene koja je izgubila svoga muza. Ja sam ponovo nastavio spavati jer me umor savladao….

Nakon nekoliko momenata prisao mi je upravo taj mladic kojeg sam vidio da place u namazu i probudio me na namaz. Rece mi “Zar mozes spavati?” “Mogu.” Odgovorio sam mu. “Ja ne mogu spavati, niti mogu san okusiti.” rece mladic. “Hajde da klanjamo namaz, a poslije namaza neka bude ono sto je Allah s.w.t. odredio.”

Poslije namaza sam ga upitao “A sta ti je?” Rece “Ja sam iz Rijada, iz bogate sam porodice, sve sto zazelimo to nam je i omoguceno. Bilo da se radi o odjeci, imetku, prijevoznim sredstvima… sve nam je omoguceno. Pa sam se umorio od rutinskog zivota, pa sam zbog toga htio odputovati izvan zemlje. I razmisljao sam o tome… da li da odputujem u zemlju gdje putuje i ostali narod…? Odabrao sam ovu zemlju u kojoj se nalazimo nas dvojica gdje me niko ne poznaje… Nisam imao namjeru pociniti blud, vec malo se zabavljati, traciti svoje vrijeme, igrati se i usput se malo odmoriti.”

Ovaj mladic, nakon sto je stigao u ovu zemlju, lose drustvo ga je okruzilo i on im se pridruzio. Vodili su ga sa fesada na fesad, sa igre na igru, sve dok ga nisu pripremili za blud. Jedne prilike se osamio sa jednom pokvarenom djevojkom. Ona ga je zabavljala i zavodila sve dok nije pocinio zinaluk. Nakon zavrsenog cina pojavi se temperatura u njegovom srcu te je poceo plakati i vikati “Pocinio sam zinaluk, pocinio sam zinaluk i to po prvi put! Kako sam porusio branu, tu veliku zidinu koja me sprjecavala od bluda… bice mi zabranjene dzennetske hurije…” Izisao je na vrata sav uplakan, sacekao ga je jedan od radnika i upitao “Sta ti je, zasto places?” “A zasto da ne placem… pocinio sam blud, pocinio sam blud!” “Ma lahko je to, uzmi jednu casu alkohola i sve ces zaboraviti.” “Oni su me nagovarali i zbog vas sam izgubio dzennetske hurije ucinivsi zinaluk, a ti sad hoces da mi i dzennetsko vino bude zabranjeno.” Rece ovaj “Allah je milostiv i On prasta…” Zaboravio je ovaj covjek, ovaj pokvarenjak, da Allah s.w.t. zestoko kaznjava i da je za pokvarenjake pripremio rasplamstalu vatru u koju ce bacen biti svaki nesretnik.

Mladic je plakao zbog onog sto je ucinio, sakrivao je svoje lice i govorio mi “Da su bogdo uzeli moj imetak, nego su me odveli da pocinim zinaluk, upropastili su i slomili moju vjeru i iman. Od momenta od kad sam zavrsio sa tim cinom, neprestano sam u placu, velikoj brizi i puno sam zabrinut.” Onda mu je brat, koji je bio sa njim, proucio rijeci Uzvisenog Allaha da bi ga malo utjesio, jer je na njegovom licu primjetio da taj covjek osjeca da mu Allah dz.s. nece oprostiti: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogrijesili, ne gubite nadu u Allahovu milost, uistinu Allah oprasta sve grijehe. Uistinu On prasta i On je milostiv.” Nakon proucenog Kur’anskog ajeta, on je i dalje nastavio da bude u takvom stresenom stanju, pa je samo ponavljao “Svakome ce Allah oprostiti samo nece oprostiti meni.” Ovaj ga je uporno tjesio a on je samo ponavljao “Svakome ce Allah oprostiti samo nece oprostiti meni.” Pa mu je onda govorio “Zar ti ne znas da sam ja pocinio blud? Zar ti ne znas da sam ja pocinio blud!?”

Zatim je upitao svoga prijatelja koji ga je tjesio “Jesi li ti ucinio blud?” On je odgovorio “Ne tako mi Allaha s.w.t.” On mu je onda rekao “Onda ti i ne znas kakva je zestina ovoga grijeha i kakva je zestina nepokornosti Allahu s.w.t. Ti onda i ne znas kako ovaj grijeh pece.” Nakon toga su se rastali…

Nakon nekog vremena ponovo su se sreli. Onog momenta kada su se sreli, ponovo je “eksplodirao” i poceo plakati nakon cega rece svom poznaniku “Tako mi Allaha dz.s. od momenta od kako sam se rastao sa tobom, nisam zaspao osim samo na momente.” Pa je sebi ponavljao i postavljao pitanja na koja je svakako znao odgovor “Koje ce biti moje rijeci pred Svevisnjim Allahom kada mi bude rekao ‘O robe moj, pocinio si blud’ reci cu ‘Da pocinio sam zinaluk, isao sam ovim svojim dvjema nogama da pocinim zinaluk.'” Prijatelj ga je i nakon toga pokusavao tjesiti, govoreci mu “Allahova milost je velika.” On mu rece “Nisam dosao da te podsjetim, nego sam dosao da se s tobom oprostim jer ja odlazim u sudnicu da se prijavim i da se nada mnom izvrsi serijatska kazna kamenovanja.” Rekoh mu “Jesi li ti lud? Zar si zaboravio da si ti ozenjen? Zar si zaboravio da je kazna za bludnika, za covjeka koji je ozenjen, kamenovanje sve do smrti?” Rece mu “To je lakse mome srcu nego da ostanem bludnik, nego da sretnem svoga Gospodara kao bludnik a nisam se ocistio serijatskom kaznom a imao sam priliku za to.” Rekoh mu “Zar se ne bojis Allaha s.w.t.? Pritaji to, sacuvaj sebe i svoju porodicu i rodbinu!” Rece mi “Svi ti koje si mi nabrojao, me nece spasiti vatre, a ja to zelim, zelim da se spasim Allahove dz.s. patnje.” On je bio uporan i htjeo je da se nad njim izvrsi serijatska kazna. Tada mu je njegov prijatelj predlozio da odu kod jednog sejha i da ga upitaju za serijatski propis. On se slozi s time…

Kada su upitali jednog sejha uvezi njegovog slucaja on im je odgovorio “Neces se predati sudnici!” Medjutim, on se nije pomirio s tim, vec je vrsio pritisak na sejha da mu izda fetvu da ode i da se preda u sudnicu. “Bij se Allaha sejh! Znaj da cu ti se ja okaciti o vratu na Sudnjem danu i da cu reci ‘Gospodaru moj, ja sam htio da se predam da se nada mnom izvrsi serijatska kazna, ali ovaj sejh mi je rekao da se ne trebam predati.’ Rece mu sejh “Sa ovim cu ja sresti Allaha dz.s. i ne govorim osim po znanju!”

Nakon toga su se rastali… Otisli su na hadzdz, pa mi je rekao “Obavljajuci hadzdz, sve sam pjesice hodao.” Od Mekke do Arefata ima negdje oko 30 km. Sve je to presao pjesice, pa se zatim vracao na Muzellifu pjesice, pa je otisao sa Muzellife na Dzemreta pjesice, pa opet nakon toga se vratio do Harema pjesice. Rekao je “Mozda me Uzviseni Allah pogleda, pa mi se smiluje.” Kada su bili drugi dan na Dzemretima, ovaj brat ga je ugledao a nije znao da ce i on ici na hadzdz pa ga je tada zovnuo “O Ahmede!”, a on kada ga je vidio, okrenuo se i pobjegao. Kasnije ga je pitao, “Zasto si pobjegao?” a on mu rece “Bio sam zauzet spominjanjem Allaha i trazenjem oprosta a s druge strane, nisam mogao da sjedim sa vama, jer vi ste cisti a ja sam prljav zinalukom i nisam zelio da i vas isprljam tim zinalukom. Nekada sam osjecao da se Allah nece smilovati nikome ko je u mojoj blizini a ponekad bi isto tako sebi govorio, tjeseci se, ‘mozda ce mi se Allah smilovati zbog nekoga ko je u mojoj blizini.”

Jedanput je ovaj nas brat, poznanik Ahmeda, sreo jednog ucenjaka, pa mu je ispricao sta se dogadja sa ovim mladicem. Ahmed je zapravo, vjerovali ili ne, nakon sto je obavio hadzdz postao hafiz Kur’ana, puno je klanjao – dobrovoljne nafile, postio Davudov post (svaki drugi dan) trazeci oprosta od Allaha s.w.t. Nakon sto je ispricao ovom ucenjaku Ahmedovo stanje, on mu je na to rekao “Mozda ce mu blud koji je pocinio biti sebebom da udje u Dzennet. Taj blud ga je natjerao da se Allahu istinski pokaje i da se vrati Allahu s.w.t., zatim da i dane i noci provodi u ibadetu Allahu s.w.t…. Mozda su rijeci Allaha s.w.t. presudni za tog covjeka “i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je…” (Al Furqan: 68 – 71)

Ovaj brat je nakon sto je cuo ovaj Kur’anski ajet od ovog ucenjaka, uputio se kuci nasega brata Ahmeda da ga obavijesti o ovom Kur’anskom ajetu. Kada ga je nasao poceo mu je uciti ovaj Kur’anski ajet “i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva…” a on ga je pomno slusao, “i koji ne bludniče…” Kada je spomenuo ove rijeci, ponove se osjetilo trganje kod Ahmeda jer njegova prsa je kidao svaki spomen zinaluka. “a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati…”, pa je Ahmed poceo da place… “ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je…” Kada je Ahmed cuo ove rijeci, skocio je i poceo grliti svoga brata i rece “Allaha mi, ja sam hafiz Kur’ana ali ovaj ajet kao da prvih puta slusam.” Stao je u namaz jer nije bilo imama. Poceo je da klanja i da uci ovaj Kur’anski ajet, dosao je do rijeci “ali onima koji se pokaju i dobra djela čine…” i poceo plakati i nije mogao da zavrsi ovaj kur’anski ajet. Zatim je otisao na ruku i sedzdu pa se vratio na drugi rekat i ponovo poceo uciti isti Kur’anski ajet, ali se opet ponovilo isto. Nije mogao da predje preko ovih rijeci, jer je njegova teoba bila iskrena a njegova veza sa Allahom s.w.t. je bila jaka. Nakon namaza su izasli iz mesdzida…

U petak, negdje pred kraj dana, Ahmedov otac je nazvao ovoga brata i rece mu “Ahmed zeli da dodjes odmah!” Nakon sto je dosao, na ulazu u njegovu kucu sreo je njegovog babu. Upitao ga je “Sta se desilo? Gdje je moj prijatelj Ahmed?” Babo je pričao: „Kao što znaš, moj sin Ahmed, jedan dan je postio a jedan iftario. Danas je postio. Ostao je u mesdžidu poslije ikindije u želji da provede i potrefi trenutak u kojem se dova petkom prima. Kada se približilo vrijeme iftara, zvao sam ga da dođe kući i iftari, ali mi je on odgovorio: ‘Oče moj, osjećam nekakvu sreću i zadovoljstvo. Imam nekakav lijep osjećaj pa me ostavi sada ovdje.’ ‘Dobro, kako ti želiš’, rekao sam i donio mu iftar u mesdžid. Prišao sam mu nakon namaza i rekao da ide kući da večera kako treba, a on mi je odgovorio da u mesdžidu osjeća veliki rahatluk i da će nam se pridružiti poslije jacije namaza. Rekao sam mu: ‘Dobro, neka bude kako ti želiš.’

Međutim, kada sam došao kući, osjetio sam nekakvu zebnju u srcu, pa sam poslao mlađeg sina do mesdžida da vidi gdje je Ahmed. Mlađi sin je otišao i brzo se vratio govoreći kroz plač: ‘Baba, baba, brato Ahmed ne odgovara na moje riječi.’ Požurio sam do mesdžida i našao svoga Ahmeda u uglu gdje bi se obično osamljivao. Duša je napuštala njegovo tijelo. Naslonuo sam ga na sebe. Glavu sam mu stavio u svoje krilo. Spominjao je tvoje ime i oporučio da te poselamimo i tražimo halala od tebe. Zatim mi se nasmiješio.

Tako mi Allaha, nakon što se vratio s putovanja, nisam ga mogao vidjeti da se smiješi kao tada. U svojim zadnjim trenucima proučio je kur’anske ajete: ‘I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.’ Kada je završio s ovim ajetom, duša je napustila njegovo tijelo.“

Ovo je kazivanje o jednom covjeku koji je pocinio zinaluk. Rekao je Luqman svome sinu “O sine cuvaj se bluda, njegov pocetak je sladak a njegov kraj je gorko kajanje.”

About Truth

Pogledaj takođe

Čovjek koji je posudio hiljadu zlatnika

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, spomenuo …