Home / Tekst / Hrišćanstvo na vagi istine / Koncept ubistva i ratovanja u Bibliji i islamu

Koncept ubistva i ratovanja u Bibliji i islamu

U današnjem vremenu muslimani su veoma česta meta optužbi od strane svojih komšija, jevreja i kršćana, potvarajući islam za nasilje, terorizam, ratobornost i tome slično. Međutim, ko malo bolje promotri stanje onih koji optužuju, postaje mu više nego očigledno da ne poznaju ono što njihovi sopstveni vjerozakoni propovijedaju i naređuju, a što je, kako ćemo u nastavku vidjeti, daleko strožije i rigoroznije nego ono što islamski vjerozakon određuje.

Muslimani vjeruju da su svim narodima poslani izaslanici Božiji, i da je svakom narodu dostavljena objava, i vjeruju u sve Božije poslanike, poput Nuha (Noje), Ibrahima (Abraham, Avram), Ishaka (Isak), Jakuba (Jakov), Musaa (Mojsija), Sulejmana (Solomon), Zekerijaa (Zaharija), Isaa (Isus), i ostale poslanike Božije, ali i da su poruke i vjerozakoni svih tih naroda bile vremenskog i prostorno-lokalnog karaktera, i samim tim podložne iskrivljavanju kroz vrijeme, i da su sve one na kraju zapečaćene posljednjim i univerzalnim Božijim poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i posljednjom i univerzalnom objavom Kur’anom, zaštićenom od izmjena, koja važi do Sudnjeg dana. Neki od tih poslanika bili su obični ljudi (Nuh – Noje, Ibrahim – Avram, Ishak – Isak, Isa – Isus), dok su neki bili vođe svog naroda i kraljevi (Davud –David, Sulejman – Solomon, Musa – Mojsije, Muhammed), neka je Allahov mir i spas na sve njih. Oni koji su bili kraljevi i vođe, bili su odgovorni za cijeli svoj narod, pa je njima objavljen vjerozakon koji u sebi sadrži koncept rata, jer nijedan narod na ovom svijetu ne može opstati bez vojske koja će ga štititi, zbog konstantnog postojanja tendencija drugih naroda za širenjem i osvajanjem tuđih teritorija. Zato vidimo u sadašnjoj verziji Starog zavjeta, koji se pripisuje Musau – Mojsiju, kao nekom ko je zadužen da vodi svoj narod, mnogo izuzetno strogih propisa koji se tiču rata, a o kojima ćemo ovdje govoriti, dok u Novom zavjetu, koji se pripisuje Isau – Isusu, toga nema u tolikoj mjeri, jer on u toku svog života nije imao nikakvu vlast nad bilo kojim dijelom svog naroda, i bio je samo pozivač, dok tamo gdje se najavljuje ponovni dolazak Isaa – Isusa, a.s., kada će on imati izvjesnu vlast i snagu, već vidimo najavljivanje korištenja sile s njegove strane, pa i smrtonosne, o čemu će biti riječi.

S obzirom da je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u drugom periodu svoje misije, u Medini, imao vlast nad svojim narodom i bio njihov vođa, i njemu je Uzvišeni Stvoritelj propisao rat protiv onih koji napadnu zajednicu vjernika i egzistencijalno je ugroze, a zabranio je rat protiv miroljubivih, neratobornih pripadnika drugih vjera.
 
Oni koji optužuju islam za ratobornost i nasilje uglavnom to rade iz predrasuda i neznanja, ali nerijetko i iz pokvarene namjere iako znaju istinu. To rade tako što uzimaju kur’anske ajete i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, izreke iz konteksta i onda ih tumače na svoj način, čime se dobija iskrivljena slika stvarnosti. Ovdje ćemo uraditi komparaciju između koncepta rata i ubistva u Bibliji i koncepta ratovanja i ubistva u Kur’anu. Poslije ovog izlaganja, vidjet ćemo da je ono što se nalazi u Bibliji daleko surovije i preče da se okiti epitetima kojima njeni sljedbenici kite islam, koji je čist od svega toga i ispunjen pravdom, mudrošću i milošću, što ćemo i dokazati. Kur’an i današnja verzija Biblije podudaraju se upravo u stvarima pravde, kao što je kazna ubistva za onog koji je nepravedno i namjerno ubio nedužnog čovjeka, ili kao što je rat protiv onih koji napadnu zajednicu vjernika, ali se razilaze u onome što nije pravda, kao što je ubijanje djece, dojenčadi, žena koje ne učestvuju u ratu, životinja i tome slično.
 
Koncept ubistva i ratovanja u Bibliji
 
Mnogi ljudi pogrešno misle da Biblija kaže: ”Ne ubij!”, i primjenjuju tu zapovijed na rat. Međutim, Biblija zapravo (u izvorniku) kaže: »Ne počini umorstvo!« (Izlazak 20,13). Ta hebrejska riječ doslovno označava »namjerno ubijanje druge osobe iz zlobe i s predumišljajem«, međutim i u današnjoj verziji Biblije vidimo kako je Božijim poslanicima naređivano da ubijaju čak i nedužne, pa ćemo najprije odgovoriti onima po kojima je islam surov zbog propisivanja strogih kazni za neka djela, koja su doista gnusna.
 
Po današnjoj verziji Biblije, Bog je naredio smrtnu kaznu za brojne zločine, ali i za stvari koje uopće nisu zločini, tako da se na mnogim mjestima u Bibliji govori puno strožije i rigoroznije o kažnjavanju nego u Kur’anu:
 
Izlazak 21,12;
12 ”Ko drugoga udari, tako da umre, ima se kazniti smrću.”
15. “Ko udari oca svojega ili mater svoju, ima se kazniti smrću.
16 Ko ugrabi čovjeka pa ga je već prodao, ili je još u ruci njegovoj, ima se kazniti smrću.
17 Ko proklinje oca svojega ili mater svoju, ima se kazniti smrću.”
 
Izlazak 22,28-29;
28 Ako vol ubode muža ili ženu tako da nastupi smrt, ima se kamenovati vol, ali meso njegovo neka se ne jede, a gospodar vola ipak se ne kazni.
29 A ako je vol već otprije bio bodač i gospodar njegov bio opomenut, a on ga ipak nije čuvao, onda se vol ima kamenovati, ako je usmrtio muža ili ženu, gospodar njegov ima se kazniti smrću.
 
Zatim:
Levitski zakonik 20,11.
2 “Kaži sinovima Izraelovim ovaj naputak: Ako Izraelac ili stranac, koji živi u Izraelu, dadne koje dijete svoje Moleku, taj se ima smrću kazniti; narod ga ima kamenovati.
9 Svaki koji proklinje oca ili mater, ima se smrću kazniti, jer je oca i mater proklinjao, neka njegova krv bude na njemu.
10 Ako neko zgriješi sa ženom udanom, sa ženom bližnjega svojega, imaju se smrću kazniti preljubočinac i preljubočinica.
11 Ako neko zgriješi sa ženom oca svojega, osramotio je oca svojega; oboje imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima.
12 Zgriješi li neko sa snahom svojom, imaju se oboje smrću kazniti. Učiniše veliku sramotu i neka njihova krv bude na njima.
13 Ako muškarac zgriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše oboje sramotu. Imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima.
14 Uzme li neko sebi ženu i uz to još mater njezinu, to je sramota! Ima se njega i obje spaliti, da se učini kraj takvoj nečistoći među vama.
15 Ako neko zgriješi sa živinčetom, ima se smrću kazniti; i živinče imate ubiti!
16 Ako se žena približi živinčetu, da zgriješi s njim, ubij ženu i živinče, ono imaju poginuti. Neka njihova krv bude na njima.
17 Ako neko uzme za ženu sestru svoju od očeve ili materine strane i ako su oboje općili među se, to je sramota! Imaju se usmrtiti pred očima svojih zemljaka! On je oskrnavio sestru svoju pa ima krivnju svoju ispaštati.
18 Ako neko opći sa ženskom osobom u vrijeme njezine nemoći, ako dakle on i ona otkriju žensko mjesečno tečenje, imaju se oboje istrijebiti iz naroda svojega.
19 Sa sestrom oca svojega ili matere svoje ne smiješ općiti, jer takav oskvrni svoje vlastito meso; oni imaju krivnju svoju ispaštati.
20 Ko zgriješi sa ženom strica svojega, osramotio je strica svojega. Oni imaju krivnju svoju ispaštati; umrijet će bez djece.
 
Izlazak, glava 35-2:
2 Šest dana smije se raditi. Ali sedmi dan ima vam biti svet, blagdan, dan odmora u čast Gospodu. Ko bi radio na taj dan, ima se kazniti smrću.
 
Brojevi, glava 3-38:
38 Sprijeda na istočnoj strani svetoga prebivališta, pred Šatorom sastanka prema sunčanom istoku taborovali su Mojsije i Aron i sinovi njegovi. Oni su imali službu oko Svetišta, službu za sinove Izraelove. A da se je ko drugi približio, morao se je kazniti smrću.
 
Brojevi, glava 15-35:
32 Kad su bili sinovi Izraelovi u pustinji, zatekoše čovjeka, koji je kupio drva u subotu.
33 Ljudi, koji su ga bili zatekli gdje kupi drva, dovedoše ga k Mojsiju i Aronu i svoj zajednici.
34 Staviše ga u zatvor, jer još nije bilo određeno o tom što će se činiti s njim.
35 Tada Gospod zapovjedi Mojsiju: “Taj čovjek ima se smrću kazniti. Neka ga kamenuje sva zajednica izvan tabora.”
36 I sva zajednica izvede ga pred tabor i kamenova ga na smrt, kao što je bio Gospod zapovjedio Mojsiju.
 
Brojevi, glava 18-7:
7 A ti i s tobom sinovi tvoji, vi imate vršiti svećeničku službu u svemu, što spada na žrtvenik i iza zavjese. Tako eto obavljajte službu svoju. Dragovoljan je dar služba svećenička, što vam je predadoh. Nepovlašteni, koji pristupi, ima se smrću kazniti.”  
 
Brojevi 31:
7 I pođoše u boj proti Midjanaca, kako je bio Gospod zapovjedio Mojsiju, i pobiše sve muške osobe.
15 Reče im Mojsije: “A što ostaviste na životu sve žene?
16 Upravo one bile su, koje na savjet Balaamov zavedoše sinove Izraelove, da otpanu od Gospoda zbog Peora, te dođe pomor na zajednicu Gospodnju.
17 Zato sada pobijte svu djecu mušku i sve žene udate.
18 A sve djevice, koje još nisu udate, ostavite za sebe na životu.
 
Brojevi, glava 35:
16 Ako ga gvozdenim oruđem udari tako da nastupi smrt, onda je krvnik. A krvnik ima se kazniti smrću.
17 I ako kamenom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, i ovaj umre od toga, krvnik je. Kao krvnik mora biti kažnjen smrću.
18 Ili ako drvetom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, i ovaj umre od toga, krvnik je. A kao krvnik mora biti kažnjen smrću.
19 Krvni osvetnik ima ubiti krvnika. Ako ga stigne, smije ga ubiti.
20 Nadalje ako neko drugoga gurne iz mržnje ili se baci čim na njega hotimice, tako da taj umre,
21 Ili ako ga iz neprijateljstva udari rukom svojom tako, da taj umre, onda se mora takav ubojica kazniti smrću. On je krvnik. Krvni osvetnik ima krvnika ubiti, kad ga stigne.
30 Ako neko ubije čovjeka, onda se ubojica ima kazniti smrću samo na temelju iskaza više svjedoka. Svjedočenje jednoga jedinog svjedoka nije dosta za smrtnu osudu.
31 Ne smijete uzimati otkupa za život krvnika, koji zasluži smrt. Neotpustivo ima se kazniti smrću.
 
Ezra, glava 7-26:
26 A svaki koji ne bi izvršivao zakona Boga tvojega i zakona kraljeva, ima se strogo sudbeno kazniti: bilo smrću ili progonom ili globom ili tamnicom.”
 
Lev. Zakonik, glava 24-16-17:
16 Ko opsuje ime Gospodnje, ima se kazniti smrću; sva zajednica neka ga kamenuje. Stranac i domaći neka se pogubi, ako opsuje ime Gospodnje.
17 Ako neko ubije čovjeka, ima se kazniti smrću.
 
Suci, glava 21-5
5 Tada upitaše sinovi Izraelovi: “Ko od svih plemena Izraelovih nije došao na skupštinu Gospodu?” Bili su naime svečanom zakletvom zaprijetili svakomu koji ne bi došao u Misu Gospodu: “Ima se kazniti smrću!”
 
Ponovljeni Zakon, glava 13[1]:
1 Ako ustane među vama koji prorok ili sanjar i navijesti vam koji znak ili čudo, 2 Pa se doista zbude taj znak ili čudo, što vam ga je navijestio, i on rekne: Hajde da štujemo druge bogove, kojih do sada nisi poznavao, i njima da služimo!3 Ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer Gospod, Bog vaš, kuša vas, da spozna, ljubite li Gospoda, Boga svojega, svim srcem i svom dušom. 4 Samo Gospodu, Bogu svojemu, služite i Njega se bojte! Zapovjedi Njegove držite, glas Njegov slušajte, Njemu služite i Njega se držite!5 A onaj prorok ili onaj sanjar neka se pogubi, jer je poticao na otpad od Gospoda, Boga tvojega, koji te izvede iz zemlje egipatske i izbavi te iz kuće sužanjstva. On te je htio da odvrati od puta, kojim da ideš zapovjedio ti je Gospod, Bog tvoj, Tako imaš istrijebiti zlo iz svoje sredine!
6 Ako brat tvoj, sin matere tvoje, ili sin tvoj, ili kći tvoja, ili žena tvoja mila, ili prijatelj tvoj, kojega ljubiš kao samoga sebe, hoće da te zamami tajno: Hajde da služimo drugim bogovima, koji su tebi i ocima tvojim nepoznati,7 bogovima naroda oko vas, u blizini tvojoj ili daleko od tebe, od jednoga kraja zemlje do drugoga, 8 Ne pristaj s njim! Ne slušaj ga! Neka ga ne žali oko tvoje, i ne štedi ga! Ne taji krivnje njegove, 9 Nego ga ubij! Tvoja ruka neka se prva digne na njega, da ga ubiješ, pa onda ruka svega naroda. 10 Kamenuj ga na smrt, jer pokuša da te odvrati od Gospoda, Boga tvojega, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće sužanjstva. 11 Sav Izrael neka to čuje i neka se boji, da niko više ne počini tako zlo među vama!”
 
Pa da li vam je poslije ovoga islam, sa daleko blažim vjerozakonom, nasilan, o sljedbenici Biblije? Zašto onda Bibliju ne nazivate barbarskom knjigom?
 
Zatim odgovaramo na propise ratovanja, koji su u Bibliji daleko strožiji i nasilniji nego čak i u onome što oni pripisuju islamu, a što nije tačno.
 
Bog je Izraelcima, prema Bibliji, često naređivao da zarate s drugim narodima:
 
1. Samuelova 15,3;
«1. A Samuilo reče Saulu: Gospod me je poslao da te pomažem za cara nad narodom Njegovim, nad Izrailjem; slušaj dakle riječi Gospodnje.
2. Ovako veli Gospod nad vojskama: Opomenuh se šta je učinio Amalik Izrailju, kako mu se opro na putu kad je išao iz Misira.
3. Zato idi i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude, i žene, i djecu, i šta je na sisi, i volove, i ovce, i kamile, i magarce.”
 
1 Samuelova, glava 23-2:
1 Javiše Davidu: Filisteji opsjedaju Keilu i haraju gumna.”
2 David upita Gospoda: Trebam li ići i udariti na te Filisteje?” Gospod odgovori Davidu: “Idi, pobij Filisteje i izbavi Keilu!”
 
Zatim:
 
Jošua 4,13:
12 Rubenovci i Gadovci i polovina plemena Manasehova prijeđoše naoružani na čelu sinova Izraelovih, kao što im je bio zapovjedio Mojsije.
13 Oko četrdeset tisuća naoružanih ljudi prijeđe pred Gospodom u boj na poljanu kod Jeriha.
14 Taj dan učini Gospod Jošuu velikim pred svim Izraelom, tako da su imali strahopoštovanje pred njim za cijeloga života njegova kao što su bili imali strahopoštovanje pred Mojsijem.
 
Ponovljeni Zakon, glava 13[2]:
12 Ako u kojem od gradova svojih, što ti ga Gospod, Bog tvoj, dade za prebivalište, čuje gdje govore:
13 Ljudi nevaljali iz tvoje sredine izađoše i zavedoše stanovnike svojega grada na otpad, govoreći: “Hajde da služimo tuđim bogovima, kojih ne poznajete,
14 Tada dobro istraži, raspitaj i izvidi! I bude li doista stvar istinita, i u tvojoj se sredini učinila takva gnusoba,
15 Onda pobij oštricom mača stanovnike toga grada! Izvrši na njemu i na svemu, što je u njemu, također na stoci, prokletstvo oštricom mača!
16 Sav plijen iz njega snesi nasred trga i spali grad i sav plijen iz njega kao žrtvu paljenicu Gospodu, Bogu svojemu! Neka ostane zauvijek gomila ruševina i neka se više nikada ne sazida!
17 Ništa od prokletih stvari neka ne ostane u mojemu posjedu, da se Gospod povrati od žestine gnjeva svojega i udijeli ti milost i, kako se je zakleo ocima tvojim, umnoži te u svojoj dobroti.
 
Ponovljeni Zakon, glava 20 (kodeks ratovanja i rat protiv mušrika):
10 Kad se približi kojemu gradu, da ga opsjedne, najprije mu ponudi mir!
11 Prihvati li mir i preda li se tebi, onda sve pučanstvo, što se nađe u njemu, potpada pod danak i robiju.[3]
12 Ako li neće da sklopi mir s tobom, nego se odluči za boj s tobom, onda ga opsjedni!
13 Kad ti ga preda u ruke Gospod, Bog tvoj, onda pobij sve muško u njemu oštricom mača!
14 Ali žene i djecu i stoku i  što se inače nalazi u gradu, sav plijen, uzmi za sebe! Možeš slobodno raspolagati plijenom svojih neprijatelja, što ti ga dade Gospod, Bog tvoj.
15 Tako čini sa svima gradovima, što su daleko od tebe i ne pripadaju gradovima ovih naroda!
16 Ali u gradovima ovih naroda, što ti ih Gospod, Bog tvoj, daje u posjed, ne smiješ nikoga ostaviti na životu.
17 Neumoljivo izvrši na njima prokletstvo: na Hitejima, Amorejima, Kanaancima, Perizejima, Hivejima i Jebusejima, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj,
18 Da vas ne nauče činiti sve te gnusobe, što ih oni čine u čast bogovima svojim, i da se tako ne ogriješite o Gospoda, Boga svojega.
 
U Starome zavjetu, Bog je Mojsiju naredio:
 
»Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima!« (Brojevi 31,2 )
 
Vidi također:
Izlazak 17-16:
13 I Jošua pobijedi Amalečane i vojsku njihovu oštricom mača.
14 Na to zapovjedi Gospod Mojsiju: “Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane pod nebom sasvim zatrti!”
15 Onda napravi Mojsije žrtvenik i nazva ga “Gospod je stijeg moj”.
16 On reče: “Ruku gore na stijeg Gospodnji! Gospod ratuje protiv Amaleka od naraštaja do naraštaja.”
 
Isto tako, u 1. Samuelovoj 15-18 piše:
»Idi, izvrši herem nad tim grješnicima, nad Amalečanima, vojuj na njih do istrebljenja.«
 
Dakle, očigledno je da Bog u Bibliji nije protiv svakoga rata. Pošto hrišćani smatraju da je Isus uvijek u savršenom skladu s Ocem (Ivan 10,30), ne možemo reći da su ratovi bili po Božijoj volji samo u Starome zavjetu. Bog se ne mijenja:
 
Malahija 3-6: 6 «Jer ja, Gospod, nisam se promijenio, i vi niste prestali biti sinovi Jakovljevi.»
Jakovljeva 1-17: «17 Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca svjetlosti, u kojega nema promjene ni sjene mene.»

Isusov drugi dolazak također će biti izuzetno nasilan.
 
Otkrivenje 19-11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21:
»Zatim opazih otvoreno nebo i pojavi se bijeli konj. Jahač na njemu zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu plamen ognjeni; na glavi mu mnoge krune. On nosi napisano ime koje niko ne zna osim njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a njegovo ime glasi: Riječ Božija. I vojske nebeske iđahu za njim na konjima bijelim, obučene u platno bijelo i čisto. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da njime pobije narode. On će nad njima vladati željeznim žezlom. On gazi tesak vina uskipjelog gnjeva Boga, Svemogućega. A na svom ogrtaču – na boku – nosi napisano ime: ‘Kralj kraljeva’ i ‘Gospodar gospodara’. Tada opazih jednog anđela gdje, stojeći na suncu, viče jakim glasom svim pticama što lete u najvišem dijelu neba: ‘Dođite, skupite se na veliku gozbu Božiju, da jedete meso od kraljeva, meso od vojskovođa, meso od mogućnika, meso od konja, i njihovih jahača, meso od svih ljudi, slobodnih i robova, malih i velikih. Zatim opazih Zvijer s kraljevima zemlje i njihove vojske skupljene da zametnu rat protiv onog koji jaše na konju i protiv njegove vojske. Ali Zvijer bi uhvaćena zajedno s lažnim Prorokom koji je u službi Zvijeri činio znakove i njima zaveo one koji su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Oboje su živi bačeni u ognjeno jezero koje gori sumporom. A ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju: sve se ptice nasitiše njihova mesa.«

Pogrešno je reći da Bog u Bibliji nikada ne podupire rat. Isus nije pacifist. Kršćani moraju uvijek imati na umu da svoja vjerovanja trebaju zasnivati na Bibliji, a ne na osjećajima (2. Timoteju 3,16-17).

U Propovjedniku 3,8 čitamo: »Sve ima svoje vrijeme … vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira….«

Islamski propisi o ubistvu i ratovanju pojašnjeni su u Kur’anu, ali u tim propisima je daleko više milosti nego što je u istim propisima u kršćanstvu. Muslimani vjeruju da je Bog, Allah Uzvišeni, objavio istu vjeru i Mojsiju, i Isusu, i Muhammedu, samo što je prethodnim poslanicima slao objave lokalnog karaktera, odnosno te objave nisu bile poslate za sva vremena, pa su vremenom iskrivljene, a posljednjem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je objavu globalnog karaktera koja je savršena i koja će važiti do Sudnjega dana. S obzirom da su prethodne objave bile lokalnog karaktera, bilo to izumrlim narodima, poput naroda Nojevog, ili sinovima Izraelovim, onda je logično da njihovi vjerozakoni nisu imali potpune propise za sve stvari, već im je propisivano ono što njima bilo potrebno u datom momentu, mjestu i vremenu, dok je također logično da objava koja bude posljednja do Sudnjega dana sadrži detaljna uputstva za kompletan ljudski život i da bude objavljena cijelom čovječanstvu i da bude sačuvana do Sudnjega dana. Kroz Bibliju vidimo veoma jasno da je ona objavljena jevrejima, pa je logično da postoji Objava koja će biti za sve ljude i sva vremena, i koja će biti potpuna i savršena, otporna na iskrivljavanja, a čijeg Poslanika i sama Biblija najavljuje. [4]
 
U islamu su jasno postavljeni principi ratovanja, kodeks ponašanja u svakoj situaciji, a koji nam govore o daleko većoj milosti islama prema ljudima nego što je to slučaj sa hrišćanstvom, od čega je samo jedan primjer zabrana ubijanja žena, djece i staraca, kao i monaha i svećenika, dok u Bibliji vidimo daleko suroviju verziju rata:
 
»U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari ‘heremom’ – kletim uništenjem: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Jebusejce, kako ti je Jahve, Bog tvoj, naredio.« Ponovljeni zakon 20,16-17, i:

«Zato idi i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude, i žene, i djecu, i šta je na sisi, i volove, i ovce, i kamile, i magarce.» 1. Samuelova 15,3.
 
Međutim, muslimani prihvataju iz Biblije samo ono što se slaže sa posljednjom Objavom, i odbacujemo ovakvo nasilje i nepravdu, jer je Biblija redigovana više puta i ljudski prsti su tu odradili svoje, dok je Kur’an nepromjenjiva Božija riječ koja je savršena i posljednja Njegova Objava koja je milost svim svjetovima.

Kaže Allah Uzvišeni u Kur’anu:
«Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga ili onoga koji na zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao, a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao…» El-Maide, 32.

«Allah pravdu, dobročinstvo, i da se bližnjima udjeljuje naređuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.» En-Nahl, 90.

Časni Kur’an postavio je pravilo za odnose između muslimana i nemuslimana u dva ajeta sure El-Mumtehine koja govori o mnogobošcima, a u kojima Allah, dž.š., kaže: “Allah vam ne zabranjuje da dobročinstvo činite i pravedni budete prema onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah, doista, voli pravedne! Ali vam Allah zabranjuje da prijateljujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaših staništa vas izgone i pomažu da vas protjeraju; s takvima vam zabranjuje prijateljevati! A koji s njima bude prijateljevao, takvi su zločinitelji pravi!” (El-Mumtehine, 8-9.)

Ova dva ajeta, dakle, prave razliku između onih nemuslimana koji ne ratuju i onih koji ratuju protiv muslimana. Prvima časni ajet određuje pravdu i dobročinstvo, što je više od pravde. Pravda je da uzmeš ono što ti pripada, a dobročinstvo je da odustaneš od svoga prava. Pravda je da nekome u potpunosti daš njegovo pravo. Dobročinstvo znači dati mu više nego mu po pravdi pripada. Što se drugih tiče, sa kojima nam ajet zabranjuje dobročinstvo, to su oni koji gaje neprijateljstvo prema muslimanima i protiv njih se bore, i koji ih iz njihovih domova bez razloga protjeruju, samo zato što govore: “Naš Gospodar je Allah”, kao što su učinile Kurejšije sa Poslanikom i njegovim ashabima.
Poslanik, a.s., takoder je podsticao na blagost u postupanju sa nemuslimanima i upozoravao na grubost i nasilje prema njima. Kada su mu došli neki jevreji i, izigravajući nazivanje selama, kazali “Es-sammu alejke, Muhammede!”, što je značilo: “Umro ti, Muhammede!”, i kada ih je čula Aiša, odgovorila je: “Vi umrli i prokleti bili, neprijatelji Božiji.” Poslanik, a.s., ukorio ju je zbog toga pa mu je rekla: “Nisi li čuo šta su rekli, Božiji Poslaniče?”, a on joj odgovori: “Čuo sam i rekao: ‘I vi.’ Aiša, Allah voli blagost u svemu.” (Bilježe ga Buharija i Muslim)
 
Zatim, ima još puno ajeta iz Kur’ana i Muhammedovih, s.a.v.s., izreka koji nam govore o kodeksu ratovanja (džihada) u islamu, a koji nam dokazuju da je u islamu, nepromijenjenoj Božijoj Objavi, propisana daleko veća milost nego što to nalazimo u današnjim verzijama Biblije. Npr., 190. ajet sure (poglavlja) El-Bekare govori nam da se borimo samo protiv onih koji se već bore protiv nas, a ne da mi bezrazložno druge napadamo:
 
190: “I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.”
 
Borba je dvosmjerni proces, u koji su uključene dvije strane, pa ko god se bori ili se pridružuje borbi na bilo koji način – protiv njega se treba boriti, a u suprotnom on će biti pošteđen. Zatim u nastavku slijede oni citati koje nevjernici zloupotrebljavaju u napadima na islam, govoreći da je to nasilna vera, i vadeći te citate iz konteksta, ne spominjući ih potpune, kao i one koji su prije njih. Mi ih ovdje stavljamo u njihov kontekst i, pošto smo spomenuli one citate koji se navode prije ovih koje ćemo sada citirati, vidjeli smo da je rat propisan protiv onih koji otpočinju rat protiv nas, što je sasvim logično, jer prepustiti se njima znači čistu propast i nepromišljenost i to ne bi mogla da zahtijeva savršena vera, jer bi to značilo nepravdu prema nevinim, a milost prema zločincima. Ne, savršena vjera propisuje pravdu i milost prema nevinim, a otpor i pravednu kaznu prema zločincima, jer bi u suprotnom došlo do suprotnog efekta. Zatim, u nastavku, Allah, Bog nebesa i Zemlje, obraća se vjernicima i daje im uputstva u vezi onih koji su već započeli prethodno spomenuti rat protiv vjernika, pa kaže:
 
191: “I ubijajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A smutnja je teža od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnog hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! – neka takva bude kazna za nevjernike.
192: A ako se prođu – pa, Allah zaista prašta i samilostan je.”
 
Ovo je kontekst o kojem Kur’an govori u vezi rata, odakle imamo kompletnu sliku o propisima, a ne djelimičnu, i odakle vidimo da je to potpuna pravda, jer je očigledno da je propisana borba protiv onih koji ratuju protiv nas, što je sasvim logično, a zabranjena borba protiv onih koji se okane rata.

Zatim se opet obraća Uzvišeni u vezi onih koji napadaju i žele rat:
193. “I borite se protiv njih sve dok smutnje ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.
194. Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi odmazda: onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone.”

U ovim ajetima vidimo potpunu pravdu, logičnost i sklad, jer naravno da će se neprijateljstvo prema nasilnicima koji vode rat protiv nas nastaviti sve dok se toga ne okanu, ali i tada, uz potpunu pravdu, i bez ubijanja nedužnih i onih među njima koji su se već okanili ratovanja protiv vjernika, a ne kako smo to vidjeli iz današnje verzije Biblije, da se pobiju svi, gdje imamo stih «ništa ne ostavljaj na životu» ili «vojuj na njih do istrebljenja», a ne dok se ne okane, ili «pobij i ljude, i žene, i djecu, i dojenčad, i volove, i ovce, i kamile, i magarce», ili i tome slično, bez da se tu pravi izuzetak za one koji ne ratuju, ili se okane rata, ili za žene, djecu, starce, monahe i svećenike tih naroda, kao što vidimo u Kur’anu i Muhammedovim, s.a.v.s., izrekama.

Također, sljedbenici Biblije navode suru Et-Tevbe kao dio Kur’ana koji propovijeda ubijanje mnogobožaca, vadeći sve to iz konteksta:
“…Ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte!…” (Et-Tevbe, 5), zaboravljajući da taj ajet ima svoj povod objave, i zaboravljaju u vezi kojih mnogobožaca je on objavljen, i da je objavljen u ratnom stanju u vezi onih mušrika koji su prekršili u to vrijeme ugovor o nenapadanju, koji su imali sa muslimanima, i da Allah naređuje da se mirovni ugovor ispoštuje do kraja:
«Mnogobošcima s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali, ispunite ugovore do ugovorenog roka. Allah zaista voli pobožne.» Et-Tevbe, 4.
Isto tako zaboravljaju ajet koji dolazi odmah poslije toga, a koji glasi:
“…Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti kako bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano/sigurno za njega…” (Et-Tevbe, 6.)
I zaboravljaju dodatne opise tih nevjernika, na koje se odnose ajeti o borbi protiv njih:
«Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju, i sve granice zla prekoračuju.»
I zaboravljaju o kojim mušricima zapravo Allah govori u petom ajetu koji smo naveli, kada zanemaruju riječi Svevišnjeg:
«A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa bezvjerstva – za njih, doista, ne postoje zakletve – da bi se okanili. Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili i nastojali da protjeraju Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.» Et-Tevbe, 12, 13.

Iz konteksta vidimo da se ova naredba o ubijanju nevjernika odnosi na situacije kada između dvije države ili zajednice, vjerničke i nevjerničke, postoje ugovori o nenapadanju i miru, a onda nevjernici prekrše ugovor i prvi napadnu, onda je naređena borba protiv onih nevjernika koji ni rodbinstvo, ni sporazum ne poštuju, koji sve granice zla prekoračuju, koji krše zakletve svoje, krše ugovor o nenapadanju, vjeru Gospodara svjetova vrijeđaju, vjernike protjeruju i prvi napadaju. Međutim, ova naredba ne odnosi se na one koji ne ratuju i zaštitu traže, ili istinu prihvate, jer takvi će biti pošteđeni i zaštićeni od strane vjernika, za razliku od onoga što se navodi u Bibliji, kako smo već vidjeli.

Kur’an treba sagledavati cjelovito i u kontekstu, i u skladu sa povodima Objave određenih ajeta, i treba obratiti pažnju na primjenu svega toga u praksi od strane Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih drugova (apostola), jer je islam savršena vjera, i postoje jasno utvrđena pravila u redoslijedu kako se tumači Kur’an, zato što savršena vjera u sebi sadrži sistem koji je štiti od manipulacije, i ko god prekrši taj sistem, koji je i sam zasnovan na Kur’anu i praksi poslanika Muhammeda, s.a.v.s., odmah znamo da taj tumači Kur’an proizvoljno i u skladu sa prohtjevima svoje duše. Tako jedan dio tog sistema jeste i to da Kur’an tumači samog sebe, pa na jednom mjestu nešto spominje sažeto, a zatim na drugom mjestu to pojašnjava. Ali,  ako i dalje ostane ajeta koje Kur’an nije sam pojasnio direktno, onda ih je pojasnio indirektno, ajetom:
”A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje…” (En-Nahl, 44.), kojim nas Kur’an upućuje na poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da nam on objasni, svojim riječima, postupcima i stanjima, šta je to što Allah traži od nas, jer je on izaslanik Božiji ljudima, kao što kaže Kur’an na drugom mjestu:
“Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti doneseš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.” (34:28)

Shodno tome, Kur’an i sunnet shvatamo i primjenjujemo onako kako su to shvatili i primijenili Poslanikovi, s.a.v.s., ashabi (apostoli), jer ko je taj ko će bolje shvatiti Objavu od onih kojima je i spuštena, koji su živjeli sa Božijim Izaslanikom i kojima je on lično to objašnjavao, i za koje je on lično posvjedočio da su na pravom putu i da je na pravom putu svako onaj ko bude na onome na čemu je on sa svojim ashabima (apostolima). Tako su ashabi jedne prilike, kada je Poslanik spomenuo da će jedna skupina ljudi u Džennet (Raj), upitali ga: «Koja je to skupina, o Allahov Poslaniče?», a on odgovori: «To je ona koja je na onome na čemu sam ja i moji ashabi.’‘ Dok se u drugoj predaji kaže: ”…to je džemat (zajednica muslimana koji su na onome na čemu su bili Poslanik, s.a.v.s., i ashabi)”. [5]

Naravno, ovo je samo jedan djelić pravila koja sačinjavaju savršeni sistem savršene vjere koji je štiti od manipulacije, a sve to da bi se dobila kompletna slika o značenjima koja nam šalje Gospodar univerzuma, a ne da se vadi iz konteksta, ili da se citati razumijevaju proizvoljno, kako to odgovara već unaprijed postavljenim ciljevima od strane onih koji optužuju, ili tumače u skladu sa tim kakvi su oni sami i njihova prljava duša, ili onako kako njima odgovara da bi potvrdili svoje predrasude.

Stoga pitamo one koji optužuju islam za nasilje i prigovaraju islamskom džihadu, a sebe pripisuju sljedbenicima Starog ili Novog zavjeta (jevreji i hrišćani), šta kažete, poslije svega navedenog, čija je vjera pravednija, a čija nasilnija?
Poslije svega navedenog, njima kažemo jednu poznatu arapsku izreku:
لا تنه عن خلق و تأتي بمثله  عار عليك إذا فعلت عظيم
Ne osuđuj nešto a kod tebe se to nalazi, kakva li je to sramota za čast tvoju…

Priredio: Ersan Grahovac


Napomena: Prilikom pisanja ove komparacije, korišteni su prijevodi Biblije: STARI ZAVJET, prijevod Đuro Daničić; i NOVI ZAVJET, prijevod Vuk Stefanović Karadžić, kao i prijevod dr. Ivana Šarića; i korišten je prijevod Kur’ana od Besima Korkuta i Mustafe Mlive.

Bilješke:
[1] Kazna za sihirbaza i onoga koji se bavi proricanjem, pozivajući ljude u širk –mnogoboštvo u obožavanju, što je ostatak od istine u Bibliji, jer je Allah Uzvišeni svim poslanicima naređivao da zabranjuju širk i pozivaju u čisti monoteizam.
[2] Vođenje rata – džihada protiv nekog naroda zbog širka.
[3] Ovdje vidimo da čak i ako prihvate mir, postaju robovi, a da to kojim slučajem piše u Kur’anu, sljedbenici Biblije bi na sav glas proklamovali barbarizam ove svete Knjige, dok ne obraćaju pažnju na ono što se nalazi u njihovoj knjizi, makar bilo daleko oštrije.
[4] U današnjem vremenu postoji puno verzija Biblije, i postoje razne kontradiktornosti unutar samih tih verzija kao i između njih, što nije ništa neobično, a što i sami učenjaci koji se bave izučavanjem Biblije priznaju, nazivajući to «izvjesnim redigovanjem», jer su to prijevodi prijevoda, jer jezik na kojem je objavljena Biblija odavno je izumro, zatim što nije zapisana u toku života Mojsijevog (Stari zavjet) niti Isusovog (Novi zavjet) već je prvo evanđelje zapisano nekoliko decenija poslije Isusovog uzdignuća na nebesa, kao što ne postoje ni potpuni lanci prenosilaca za stihove Biblije, za koje bismo znali da ih je direktno Isus izrekao, već, kako kažu hrišćanski učenjaci, to su ustvari božanska nadahnuća autora evanđelja, što je prosta dogma koja iziskuje slijepo vjerovanje jer ju je nemoguće dokazati, i koja je nelogična jer otvara vrata manipulaciji da svako sebi pripiše božansko nadahnuće i priča šta hoće. Međutim, u isto vrijeme, posljednja Božija objava, Kur’an, objavljena je na jeziku koji je i dalje živ, tako da se original Objave čita širom svijeta, i prijevod nikada nije ni smatran Objavom, zatim zapisan je još u vrijeme života poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i to ne od jednog već od skupine pisara, koji su Kur’an, također, naučili napamet direktno od Poslanika, s.a.v.s., a naučili su ga i mnogi drugi (na stotine njih) koji nisu bili pisari, zatim je ta Objava prenesena stotinama i hiljadama lanaca prenosilaca koji direktno dopiru do poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji su neprekinuti i poverljivi, i dan-danas se nastavljaju, a što je isti slučaj i sa sunnetom, onim što je Muhammed, s.a.v.s., rekao, radio ili odobrio.
[5] Predaja ima vjerodostojan lanac prenosilaca, i bilježi ga imam Tirmizi, br. 2641., a na istu temu bilježe predaje i Ebu Davud, br. 4597., Ibn Madže, br. 3993., Darimi, br. 2518.

About pozivistine

Pogledaj takođe

Zašto islam ne prihvata da je Isus umro za grijehe čovečanstva?

Islam uči da su svi ljudi  nevini po rođenju (tj. rođeni bezgrješni) i oni postaju …