Home / Tekst / Prihvatili su islam / Islam je protumačio moj san…

Islam je protumačio moj san…

Rođen sam u povlaštenoj ‘bijeloj’ porodici. Odrastao sam u Južnoj Africi s komplikovanom familijom. Mnogo polubraće i sestara i polumajki i poluočeva! Radostima zapadne civilizacije, disfunkcionalnim porodicama… Moja je majka bila katolkinja a moj otac, broj jedan, bio je ološ. Otac broj dva je bio star apostolac. Tako sam počeo moj život sa bifeom religija pod nosom.

Sjećam se mog najranijeg sjećanja kad sam bačen metrima preko sobe silno udarajući od zid. Sjećam se osjećaja toplih trnaca po cijelom tijelu. Ne nisam bio zlostavljan fizički… Ja sam strujom sebe udario stavljanjem prstiju, kada sam imao 5 godina, u zid utičnice.

Bio sam poslan u katoličku školu prvih nekoliko godina. Mrzio sam školu. Redovnice (nastavnici) u samostanu koji sam pohađao mora da su bile Gestapo vojnici u Hitlerovoj vojsci koji su pobjegli u Južnu Afriku. Mrze me i mislim da je osjećaj bio obostran. Međutim ipak sam volio da idem u crkvu posebno nedjeljom. Napravio sam svakodnevna hodočašća u crkvu – na zemljištu škole – kad god bi se učitelji zasitili od mene, redovnice bi me poslale, vukle me za uho ili kosu, u crkvu. Ja bih u stilu guske prošetao između redova drvenih klupa do dvije male sobe u blizini oltara (ispred crkve). Dvije male sobe su korišćene za ispoved. Mislim da je bilo potrebno da se kajem za svoje grijehe često jer sam imao stalno državljanstvo u tim malim sobama. Bio sam zaključan u mračnoj sobi i govoreno je da “razmislim o tome šta sam uradio”.

Ja bih satima sjedio u razgovoru s Bogom, dok sam bio zarobljen u ispovijednoj kabini. Mjesni sveštenik uskoro me je zamolio da postanem oltar dječak u crkvi. Ne nisam postao oltar dječak. Sveštenik, hvala Bogu, bio je dobar, čestit čovjek. Tako sam počeo moj trening u crkvi kako služiti Bogu. Mislim da me je sveštenik zamolio da se pridružim službi Crkvi kako bi pripazili na mene i zbog toga niko nije znao unutrašnjost te crkve poput mene.

U sedmoj godini imao sam prilično uznemirujući san. Znam da je bilo to oko sredine maja, kada sam ga sanjao. Sanjao sam da sam uzdignut do sedmog neba, i svaki put kad sam se popeo na nebo, vidio sam ljude sve odjevene u bijelo koji bi pjevali neke čudne riječi. U to vrijeme je to zvučalo kao da ponavljaju “La La La”. Ispričao sam svešteniku san, a on mi je rekao “ne postoji takva stvar kao sedam nebesa glupi dječače.” Imao sam taj san nekoliko puta kao dijete i to je ostalo sa mnom sve do puberteta u odrasloj dobi. I na kraju otpisao sam san kao preaktivan čin mašte a pjevanje da je ništa više od latinskog ili možda čak i hebrejski.

Kako su godine prolazile, ja sam uradio svoju “prvu svetu pričest”. Postao sam član Crkve i postao odgovoran za svoju dušu. Biti rođen s ‘iskonskim grijehom’ nije bilo lako nositi kao dječak. Volio sam kipove Isusa, Marije, Josipa, Toma, Dicka i Harrya. Tako mnogo svetaca, toliko fotografija, tako zgodno. Svetac za gotovo svaki dan i svaku priliku. U onim danima zablude, svi su to smatrali korisnim kako bi zaštititi sebe ili im se molilo pa da se oni zauzmu u vaše ime kod Boga.

Volio sam paljenje svijeća, popunjavanje tamjana i priprema vina i ocata za nedjeljne službe, posebice dio u vezi vina. Dovoljno čudno, vino je izašlo iz boce iz ormarića u sobi ozadi i nekako tokom procesa moga izlijevanja vina iz boce u dekantere se pretvorilo u ‘stvarnu Isusovu krv’. Hleb koji smo pripremili – pod nazivom domaćini – i on se nekako pretvorio od pšenice u realno ‘tijelo Isusovo’.

U dobi od trinaest godina vrlo malo toga je imalo smisla prije nego što je imalo smisla sada. Nema šanse da su se flaširana boca vina i zapakovano tijesto mogli pretvoriti u stvarnu krv i tijelo Isusovo. Bez obzira koliko teško sam se pokušao zavarati tim magičnim trikom, ja jednostavno ne mogu u to vjerovati.

U trinaestoj godini sam otkrio da sam bio jako zdrav i snažan tinejdžer. Djevojke se tad pojaviše na scenu. Prije, kad sam vidio djevojku, moje ponašanje je obilovalo grubošću. Čudna stvar počinje se događati u tim tajanstvenim trineastim godinama. Bog je znao moju situaciju, jer on mi je poslao dobrog  hrišćanskog prijatelja. David je bio Irskog porijekla i pomogao mi je u ranim tinejdžerskim godinama. Često je to bila situacija da slijep vodi slijepca, medjutim  imati ‘najboljeg prijatelja’ je dosta pomoglo.

Počeo sam tada moj novi put ‘šoping vjerovanja’ u tim istim godinama. Pitao sam – rekao – mojim roditeljima da sam htio gledati druge religije i da moj vlastiti um odluči koju religiju da slijedi. S početka je moja majka bila malo nezadovoljna ovim potezom, i pristala je na to samo ako bi moj brat bio moj pratioc oko tih novih religija.

Prva luka poziva bila je određena Pentekostna (netradicionalna, vrlo energičana i živahana) crkva. Nakon ulaska smo mogli čuti uživo bend koji svira. Električna gitara, bubnjevi, klavir, bas gitara, bubnjevi i ženski vokali. To je bilo mjesto na kojem bi svaki trinaestogodišnjak volio doći i obožavati. Moderna muzika, makar, za osamdesete, dosta napola odjevenih djevojaka i gotovo party atmosfera. Katolička crkva je bila tako “tradicionalna” i “predvidljiva”, ova crkva je bila sušta suprotnost. Nakon nekih 45 minuta pjevanja i plesa u crkvi, sveštenik bi stigao i nastava bi bila u toku. To je trajalo oko 15 minuta. Ne mogu se sjetiti o čemu je razgovor bio, ali se sjećam puno govora o davanju novca Crkvi. Nakon govora o novcu svako se vratio natrag u ‘party’ stanje. Pjevanje u jezicima ” – jezikom Neba i anđela – koji me izbezumio malo. Bilo mi je poslije rečeno da kada Sveti Duh uđe u tvoj život da ćeš dobiti dar govora u ‘nebeskom jeziku’.

Osim lijepih djevojaka i party atmosfere ovo nije bila moja vrsta duhovnog utočišta. Sljedeća Crkva na našoj turneji su bili Jehovini svjedoci… Popis crkava posjećenih je išao u rasponu od mormonske crkve, anglikanaca, Stare apostolske Crkve, metodista, prezbiterijanca, Kongregacionista, Slobodnih baptista, južniih baptista, Biblijska Crkva i tako dalje. Za dobar dio godine sam preskakao crkve.

U četrnaestoj godini sam naišao na jednu malu crkvu na jednoj od sporednih ulica u blizini gdje sam živio – Crkva Biblija Krstitelja. Sve što sam mogao čuti kako sam prilazio su bile orgulje kako sviraju. Kako sam ušao vidio sam muškarce i žene pristojno obučene kako mirno sjede. Neki mlađi ljudi sjedili su na zadnjim redovima čitajući. Djevojke su imale duge haljine s dugim rukavima. Dječaci uredne duge pantalone i košulje dugih rukava. Tokom službe sveštenik je govorio o potrebi da se slijedi Biblija istinski, a ne samo prazna obećanja. On je pozvao sve u crkvi toga dana da posvete svoje živote Isusu i da slijede put Isusa. Taj dan sam prihvatio Isusa kao svog Gospodina i Spasitelja. Bio sam nanovo rođen. Sveštenik i članovi crkve sjedeli su sa mnom. Učili su me kako da se molim, kako da proučavam Bibliju i kako da u praksi budem dobar hrišćanin. Bio sam srećan i zadovoljan.

Svakog petka bih učestvovao na sastancima skupine mladih u crkvi i bio bih podučavan o tome kako da živim hrišćanski život kao mlada osoba. Subotom sam prisustvovao misionarskom molitvenom susretu – molili bismo se zajedno za različite misionare širom svijeta. Uvijek sam molio za misionare u Indiji i islamskim zemljama. Nedjeljom sam prisustvovao jutarnjim i večernjim uslugama u crkvi. U srijedu naveče bio sam u crkvi ponovno proučavajući Bibliju. Naučio sam brzo i želio znati sve što sam mogao o Bogu i Bibliji. Vikendom, tokom dana, ja bih izašao na ulice dijelio letke o tome kako postati pravi hrišćanin. Radio sam uličnu evangelizaciju i pohađao bih bilo kakvu radionicu ili edukaciju o evangelizaciji na koju sam mogao.

U školi sam prisustvovao Školskom hrišćanskom udruženju. Samo oko 15 ljudi je prisustvovalo tom udruženju. Poslije godinu dana nakon što sam postao hrišćanin postao sam predsjednik tog udruženja. Bio sam odlučan da dovedem do rasta hrišćansku zajednicu u mojoj školi i gradu. Kad sam imao 15 godina, bila sam Mladi sveštenik moje Crkve, učitelj vjeronauke, predsjednik udruženja, evanđelist i tokom školskih praznika misionar.  Školsko udruženje je poraslo na oko 100 studenata, a ja sam bio presrećan da vidim nevjerovatan napredak kod svih novih hrišćana – bio sam ‘počašćen’ u njihovom dovodjenju do ‘spasenja’.

Na kraju moje šesnaeste godine sam se prijavio u Biblijsku školu i počeo raditi dubinsko podučavanje na polju teologije. Prisustvovao sam svakom Biblijskom kursu koji sam mogao naći. Studirao sam preko baptističke crkve, “sedmi dan” adventističke crkve, pentekostne crkve, koju god crkvu sam mogao, samo da bih saznao više.

Kad sam završio školu razvio sam SCA do nekoliko stotina ljudi. Naša crkva je znatno napredovala. Pomogao sam stotinama ljudi koji dolaze Hristu. Jako sam vjerovao u Bibliju, i bio sam bogobojazni hrišćanin. Radio sam misionarski rad sa poznatim hrišćanima. Imena i mjesta ne mogu biti imenovana ovdje jer sam bio usmeno upozoren da ako spomenem imena i organizacije – čak i gradove – biće podnijete pravne radnje protiv mene. Dakle, javno ne smijem spomenuti organizacije i ljude.

Ja ipak mogu reći da je misija sa kojom sam sarađivao s početkom 1967.  ima gledalište (crkva) koje može primiti gotovo hiljadu ljudi u njemu.

Druga misija sa kojom sam surađivao je ciljala indijske religije i islam. Tokom vremena sam studirao teologiju, radio sam s evanđelistima i misionarima u proizvodnji letaka i pamfleta s ciljem dovođenja hindusa i muslimana ka Isusu. Počeo sam raditi s nizom drugih hrišćanskih denominacija na udruživanju naših snaga zajedno u borbi protiv hinduizma i islama.

Tokom tog istog razdoblja sam postao izuzetno uključen u politiku. Religija i politika ne mogu biti odvojeni u mojoj glavi. Postao sam “aktivist”. Moje studije o hrišćanskim naukama i Bibliji sam nastavio. Bio sam aktivan član Afričkog nacionalnog kongresa, žene za mirne promjene, Crno krilo, SACP i član u mnogim drugim organizacijama. Usprotivio sam se državnoj službi, ali u kasnim 1980-im na kraju morao služiti obvezne dvije godine u oružanim snagama. U vojsci sam služio u signalnom korpusu kao kapelan. To je značilo da sam služio kao duhovni savjetnik i pomagač svim vojnim osobama. Politički dio moje priče nije uključen u ovo svjedočenje.

Završio sam moj vojni rok i ponovno ušao u civilni život. Postao sam više uključen s radom kao misionar, a bio sam sveštenik u bilješci u lokalnoj metodističkoj crkvi. Nastavio sam studij teologije i ostao posvećen hrišćanin. Bio sam sumnjičav hrišćanin, ali ipak odan. Do kraja 1990-ih počeo sam raspravu sa muslimanskim sljedbenicima i napisao knjižicu o ‘zlu’ islama. Sjećam se određene nedjelje popodne. Uzeo sam grupu mladih ljudi na ulicu (evangelizacija na ulicama). Uručio sam knjižice o tome kako islam je povezan s paganstvom. Mladići sa mnom će ići do muslimanskih žena i reći im “možete biti slobodne! Ne morate biti robinje! Ne morate se oblačiti tako (misleći na maramu na glavi) ako prihvatite Krista. “Sjećam se da sam stajao natrag samozadovoljno misleći kako je samo dobar posao odrađen. Kad bismo vidjeli muslimana, vidjeli smo robovlasnike, a kad smo vidjeli muslimanke, vidjeli smo robinje.

Vjerovatno najgore što smo objavili je distribuirano kao strip u produkciji “chick” publikacijama. To se odnosilo na to kako se muslimani klanjaju mjesecu i crnom kamenu i mrze sve nemuslimane. Ja bih rekao svakom muslimanu kojeg bi sreo da je Isus bio jedini način da se pronađe spas i da se pokaju.

Godine 2000. sam zamoljen da pripremim govor za mnoštvo od nekoliko stotina tinejdžera. Tema je bila “muško-ženski odnosi – koliko je previše?” Tema se čini laka za pripremu. Kada sam pogledao u Starom zavetu, nisam mogao naći bilo koje mjesto u kojem je dozvoljeno dječacima i djevojčicama da budu u ljubavnoj vezi. Mora biti u Novom zavetu… Ne, nema zabavljanja ni u NZ ili SZ. Pa kako se udati? Kako znati? Pročitao sam mnoge vjerske dokumente i druge knjige na tu temu od strane raznih poznatih autora. Nijedno se nije činilo istina za mene. Dakle, sasvim slučajno, nakon posjeta biblioteci, ja sam naišao na Kur’an. Hmmm, pitam se kako oni razmišljaju o zabavljanju i odnosima. Tražio sam indeks i počeo čitati. Na prvi pogled ta ‘knjiga’ nema smisla uopšte. Čini se da skačeš sve više s jedne teme na drugu. Biblija je jednostavna priča i knjiga za slijediti. Bibliju je vrlo ljudski za razumjeti. Napisali je ljudi za ljude. Kur’an je vrlo različit. Moje oči su se osjećale teške, kada su ga čitale. Borio sam se da razumijem ono što je pisalo u njoj. Pa sam je stavio dolje i napustio biblioteku.

Kada sam stigao kući, sjeo sam za moj sto i opet pokušao pripremiti ovaj “govor”. Krajičkom oka vidio sam Kur’an u svojoj polici knjiga na donjem desnom uglu. Dohvatio sam ga i otvorio na sredini knjige. Ona se otvori na poglavlje 24. stih iz 30. bio sam izvan sebe! Kakva slučajnost?! Ovaj dio Kur’ana govori o ponašanju žena i muškaraca.

“Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade.”

Dan je stigao za moj razgovor s mladim ljudima. Sjećam se tog dana kao da je bilo prije pet minuta. Gledalište je bilo puno. Mlade tinejdžerice su sjedile podsmjehivajući se i smiješivši, druge su sjedile ruku pod ruku s dečkima, neke su pisale, neke čitale, druge su sjedile sa dosadom u njihovim umovima. Dječaci su se gurali i igrali se, borili i šalili. Ustao sam na postolje i pripremio se za govor. U prvom redu sjedille su tinejdžerice s Biblijama smještenim na otkrivenim koljenima. Pogledao sam oko dvorane i čekao na zvukove da smire tinejdžere. Moje bilješke su bile smještene ispred mene. Pisani govor sam započeo:

” Danas smo suočeni s mnogim iskušenjima u životu. Koliko daleko možemo ići u vezi? Šta bi vi uradili ako bi Isus sjedio s vama, a vi i vaša djevojka sjedili sami…”

A sad ovo je što se zapravo dogodilo kad sam otvorio usta: “Mlade dame u prvom redu može te li molim vas pomaknuti se jedan red nazad a vi momci dođite svi do prvog reda.”

Moj obično, veseo ton zamijenjen je mnogo neprijatnijim tonom. Nevoljno su dječaci radili kao što sam zamolio, misleći da je to neka kazna. Zašto sam to učinio? Mislim da sam dobio malo osjećaja šta to znači pristojnost. Kako sam ja trebao da dostavim govor mladima o kontroli strasti, kada sam sebe dopustio da se stavim u iskušenje. Kako sam mogao razgovarati i razmišljati o Bogu kad je red bio ‘otok iskušenja”.

Čekao sam da svi sjednu, a zatim sam nastavio s rečenicama koje su promijenile tok mog života. “Islam sve može ponuditi kršćanstvu, a kršćanstvo nema što ponuditi islamu…”. Šta sam ja upravo rekao? Pokušao sam zataškati šta sam upravo rekao, ali umjesto toga sam rekao: “U islamu se navodi da oni vjeruju u jednoga Boga i oni to rade…”. “Ono što želim reći je da pokušavamo objasniti trojstvo za muslimane i ne uspjevamo u tome. To je zato što ne možemo dokazati trojstvo, mi samo možemo vjerovati vjerom…” Šta sam upravo rekao? “Vjera”!

Govor i dalje je ukazivao na paralelne razlike između kršćanstva i islama. Ništa od toga nije bio dio planiranog govora. Bilo je kao da sam bio na automatskom pilotu i bez obzira koliko sam pokušao ostvariti kontrolu nad vozilom, ono je činilo i dalje ono što je programirano učiniti. Na kraju razgovora sam znao da ću biti u dubokim, dubokim problemima.

Vodjstvo je odlučilo da bi bilo u mom interesu da mi se da jednogodišnji raspust da razmislim o mojim pitanjima vjere. Rekao sam im da ne “sazrijevam” za islam, samo navodeći činjenicu da je islam meni imao više moralnog, socijalnog i teološkog smisla, meni i nekom sa izvana, nego što govorimo kršćanima da vjeruju.

Dakle, bio sam na jednoj godini raspusta. Nisam bio zainteresovan da postanem musliman; Mislio sam možda i da sam postao bolji za kršćanstvo. Šta ako bi uzeli nešto od onoga što Islam propovijeda i primijenili to na kršćanstvo. Mi bi onda bili jači kršćani. Ja sam javno govorio protiv muslimana i na jednog određenog muslimana, Ahmeda Deedata argumentiranog muslimana. Za mene je taj čovjek Antikrist. Molio sam da ga Bog preobratiti na kršćanstvo. Tokom mog jednogodišnjeg raspusta preselio sam se u mirno primorsko mjesto. Opustio sam se, puno se bavio ribolovom i počeo ozbiljno svoju dušu pretraživati.

Sjetio sam se sna koji sam imao sa sedam godina, o tim ljudima u bijelom i pjevanju, kao i plutanju u sedam slojeva neba. Pogledao sam natrag u moje datoteke “vjere”  na mnoga neodgovorena pitanja. “Vjera” datoteke su poput Cold Case Files. One su datoteke za koje nisam imao 100% dokaz, ali vjerujem u svakom slučaju, a zatim žigosam ih s ‘vjerom’, jer nisam mogao dokazati da su postojale ili da su istinite.

Prvi hladni spis sam otvorio, datira iz 1974! Koji se odnosi na krv i tijelo Hristovo. Kako vino pretvoriti u krv i hleb u meso? Kao nanovo rođen kršćanin i protestanata, sam sada znao da je samo simbolično. Zašto je potrebno za toliko krvi da se uklone grijesi čovječanstva? Sigurno je Bog mogao jednostavno reći: “U redu od sada svi grijesi mogu biti oprošteni ako jednostavno se pokajete.” Zašto je krv potrebna?

“Bez prolijevanja krvi nema oproštanja grijeha.” – Sjećam se da je to stih neki, ali koliko krvi je potrebno? Teolozi imaju razlike u mišljenju po tom pitanju. Sljedeća datoteka je u vezi s krštenja, zatim Trojstva, zatim djela u odnosu na milost, Predestinacija, brak, razvod, incest, kreacionizam, broj učenika, rodoslovlja, vegetarijanstvo, Isus i nestale godine, njegova majka, starozavjetne sličnosti i pretpostavljena ispunjenena proročanstva, kockanje, alkohol, seks, izbori, Pavle vs Isus, tradicije, a popis je otišao na stotine stvari. Šta se događa? Kako sam mogao imati toliko datoteka za koje nema odgovora? Brzo sam zatvorio kutiju iz koje su došli. Bojao sam se da gledam dublje.

Mislim da sam se bojao za tri glavna razloga. 1) Strah od onoga što mogu naći, 2) Nakon što promjenim svoja uvjerenja i život u skladu s tim, 3) Moj ego i bahatost sprečavala me od priznanja da nisam u pravu i da lažem sam sebe.

Moj brat je bio ljut po pitanju mojih životinja. Imali smo hrpe mačaka, pasa, ptica i riba. Na gotovo sedmičnoj bazi mi je bilo potrebno posjetiti dućan. Obično bismo proveli oko jedan sat ili tako odprilike u dućanu pokušavajući da složimo naše misli u vezi onoga što smo htjeli i što je zapravo potrebno. Više smo puta izašli sa onim što nismo htjeli nego s onim što smo htjeli, i s onim što nam je bilo potrebno, a ne sa ono što nam je bilo potrebno. U svakom slučaju svaki put kad bismo posjetili dućan mlada dama bi razgovarala s nama, a ona je bila i vlasnik te trgovine. Svaki put kad smo je posjetili, ona bi mi dala svojih mudrosti o Bogu u vrijednosti od 5 centi (1 penny), ona me iritirala puno. Cijela joj se teologija vrtela oko činjenice da je Bog bio jedan. Wow, kakva otkrivenje. “Zar mi svi ne vjerujemo da je Bog jedan?” Ja bih joj odgovorio sarkastično. Nikad mi nije rekla za svoju vjeru i nikada joj nisam rekao moju; ona bi jednostavno stalno ponavljala isto svaki put kad bismo je posjetili i taj njen dućan. Zašto nismo jednostavno išli drugom dućanu? Ja iskreno ne znam.

“Dobrodošli natrag … jeste li znali da je Bog jedan?” ona je stalno to ponavljala u toku godine. Na kraju ću jednog dana dobiti razgovor izvan ‘Bog je jedan” kalupa. Rekla mi je da je muslimanka, kao i njezina sestra koja je također u vlasništvu trgovine s njom. Njezina sestra je mirna, jednostavna žena i koristi nekoliko riječi. Ova žena, s druge strane, govori i govori, obično o tome da “Bog je jedan”. Taj dan ona se otkrila kao muslimanka, tad sam postao bijesan. Ova žena je prikazala islam kao “oh tako lijep i miran” a samo prije četiri mjeseca srušila su se dva zrakoplova u Svjetski trgovački centar. Previše mi je bilo te žene i njenog ‘islama’! Izjurili smo iz trgovine i marširali dvostruko brže niz ulicu. Moj brat slijedio me pomalo zbunjen što se dešava. “Gdje ćemo sad?” upitao je, shvativši da sam na jednom od mojih uobičajenih ratnih puteva. “Ne znam, samo trebamo razgovarati.” Odvratio sam. Krenuo sam prema prometnoj raskrsnici i želeo preći na drugu stranu. Na pola puta preko semafora sam se zaokrenuo, i krenuo natrag u smjeru od kojeg sam upravo došao. Brat je bio vrlo zbunjen! Ja, isto toliko zbunjen!

“Idem vidjeti tu ludu, tog muslimana (Ahmeda Deedata) i reći mu jednom i za sva vremena, kako nije u pravu. On želi rat ću mu dati rat. “Ventilirao sam se dok smo marširali u bitku. Došli smo do ulaza u zgradu iz koje gospodin Deedat operiše. Njegovo operativno sjedište. Borba će biti ružna. I počeo sam moliti se krvi Isusovoj da mi pomogne. Ušli smo u lift i pritisnuo dugme za četvrti sprat. istrošena, bučna i nesigurna žičara jenjavao i nevoljno je vukla ka gore. Vrijeme kao da se odužilo i sekunde sam osjećao kao minute. Moj brat je stajao gledajući kao i ja, slično kao jelen u prednja svjetla noću. On vjeruje u moje odluke, tako da gotovo nikada u pitanje ne dovodi moje ‘posebnosti’. To se osjećalo kao vantijelsno iskustvo (nije da sam vjerovao u to), mogao sam vidjeti moje tijelo spremno za napad. Počeo sam se opuštati i smirivati kod svakog sprata kojeg smo prošli. U prizemlju sam ušao u lift poput kobre spreman na udarac, do trećeg sprata osjećao sam se više poput kanarinca u kavezu, spreman cvrkutati, ali bez nasilja. Dolazimo do četvrtog sprata. Vrata su se otvorila i hodali smo prema staklu sigurnosnih vrata. Zazvonio sam na vrata kad ona otvorena. “Assalaam kako vam mogu pomoći.” Upita starija dama Indijka.

“Volio bih vidjeti gospodina Deedata, ako je moguće?” Ja joj rekoh otvoreno. Žena izgledaše pomalo iznenađeno i zbunjeno. “Hm, žao mi je, ali brat Deedat nije ovdje. Želite li razgovarati s nekim drugim?” ona je ljubazno upitala.

Nekoliko trenutaka kasnije nas dvoje pohrlismo u kancelariju brata Fuada Hendricksa, tadašnjeg šefa Deedat organizacije. On zrači ljubaznošću. Bio je pristojan i gostoljubiv. To mi je sve pogoršalo jer sam htio biti nepristojan i drzak. Razgovor je počeo sa mnom ističući teološke probleme koje sam imao s islamom. On tiho uzvrati i objasni, na moje zaprepaštenje, ispravan teološki odgovor na svako od mojih pitanja. Nakon jednog sata našeg razgovora primijetio sam da je moj brat nestao. Pogledao sam oko sebe i tražio izvinjenje jer sam želio da ga potražim. Kad sam napustio kancelariju vidio sam ga kako stoji na putu prolaza s osmijehom na licu. “Šta nije u redu?” Upitao sam ga. “Ništa”, odgovorio je s većim osmijehom. “Jesi li dobro?” I dalje raspitivao. “Da, samo sam postao musliman.” On me obavijestio o toj činjenici. ” Šta?!” Uzviknuo sam dok smo se vraćali natrag u kancelariju Fuad Hendricksa. Sjeo sam i Fuad mi čestitao dok sam gledao napeto u njega. Ja sam mislio da ću se riješiti sa tom ‘temom’ prelaska na Islam čim izađemo iz te zgrade; pa sam malo davao pažnje na taj njegov govor. Već sam nastavio svađati se i raspravljati teološke aspekte sa Fuadom.

To je trajalo oko još trideset minuta. Šahin (novo ime mog brata!) me gurkao po ramenu. Ja sam ga ignorisao i nastavio svoje izlaganje. Gurkanje-ignorisanje, gurkanje-ignorisanje, onda na kraju sam se okrenuo prema njemu obrativši mu se riječima: ‘šta želiš !?

“Slušaj i šuti malo za promjenu! “Rekao mi je. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam zapravo uradio ono što me je pitao da uradim. Pogledao sam daleko od Šahina i natrag do Fuada i tad kao da je vrijeme stalo. Sljedeće riječi koje su tekle iz njegovih usta su “udarile loptu iz parka!

“Tako Kur’an govori o sedam nebesa…. ” – zaustavi “autobus.” Pokušao sam naći odgovor na moj san o sedam nebesa kad sam imao sedam godinama. Nisam ga zaustavio, samo nek ide dalje. On je objasnio da je ključ za raj svjedočanstvo o činjenici da nema istinskog boga mimo Allaha (Boga). Onaj koji je umro znajući da nema boga osim Allaha ima pravo ući u raj. To je bio ključ potreban za spasenje. On je tada izgovorio rečenicu na arapskom “La ilahe illallah, Muhammed-ur- Rasul-Allah”.

Moje je tijelo postalo hladno i osjećao sam se kao da sam htio umrijeti kao da je moj san udario akord s tim čudnim riječima koje sam često čuo da su uzvikivali u mojim snovima. Moje srce ode u trk, pa navale vrućine, znojne ruke. Sedam nebesa, riječi koje sam čuo u snu kao dječak, sve je on objasnio na zadovoljavajući način za mene. Zaustavio sam Fuada i pitao ako sam mogao dati zavjet i ući u Savez s Jedinim pravim Bogom, Stvoriteljom nebesa i Zemlje, Gospodarem svega što postoji. Fuad mi je tražio četiri tačke prije nego što uzme od mene moj šehadet (svjedočenje vjere).

One su bile:

  • Jedinstvenost gospodstva Allaha tj. da je on taj koji daje život i smrt, i samo On je Održavatelj i Davatelj sigurnosti.
  •  Jedinstvenost obožavanja Allaha tj. svjedočanstvo da nitko nema pravo biti obožavan osim Allaha samog. Niko drugi, ne anđeli, poslanici, proroci, sveci, idoli, mjesec ili sunce, može se klanjali i molili se samo Allahu.
  • Jedinstvenost imena i osobina Allaha tj.to da ima najbolje kvalitete i imena koja opisuju Allaha. Kao npr. da je Allah Onaj koji sve vidi i Onaj koji sve čuje.
  • Ja svjedočim da je Muhammed (saws) Allahov rob i poslanik, posljednji od Njegovih Glasnika.

Na 7. dan veljače 2002. sam vraćen (vratio sam se) islamu (pokornosti Bogu) u 11:07. Mom prelasku je svjedočio Faud Hendricks, Yusuf Ismaila i Zohra Moolla.

Alhamdulillah, milošću Svemogućeg i predanošću vjernika muslimana sam ponovno otkrio Allaha.

Kao Areeb Islamm Pozdravljam vas Assalamu Alaikum Warahmatullahi Wabarakatuh.

U 2007.godini ulazim puno vrijeme u posao Da’we (misionarstvo) i osnovao sam muslimansku službu. Godine 2008. sam se pridružio propagaciji organizacijskog učenja usporedne religije i Da’we. Godine 2009. radio sam s dva diplomanata iz Medine koji su osnovali Deen Class.

2010. sam počeo besplatne online kurseve za one koji su primili Islam, kao i za rođene muslimane.

Ako niste musliman (osoba koja se pokorila slobodno Bogu) Molim Allaha da vam da jasan put, i da vidite pravu poruku islama. Moja priča je jedan od znakova i čuda. Nemojte čekati znak ili čudo. Činjenica da ovo čitate pokazuje da ste sada pozvani da obožavate Jedinog Istinskog Boga.

Areeb Islam

Nacionalnost: Južnoafrička, Evanđelist, misionar i zaređen Pastor

Preveo: Samir Peco

About pozivistine

Pogledaj takođe

Razgovor sa Poljakom koji je prešao na islam

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ovo je priča o jednom Allahovom robu koji svojim životnim …