Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / 17. Jedinstvenost i unikatnost Allahovog bića kroz prizmu svojstava koja ukazuju na Njegovu božanstvenost

17. Jedinstvenost i unikatnost Allahovog bića kroz prizmu svojstava koja ukazuju na Njegovu božanstvenost

  • El-uluhijje – božanstvenost, izvodi se iz riječi El-Ilah, što znači Bog, božanstvo, a misli se na Boga, koji se obožava i voli, za čijim zadovoljstvom se žudi, na Onoga kojem se srca ponizno pokoravaju i potčinjavaju, a kada se On spomene, srca se smiruju i postaju zadovoljna Njegovim određenjem i odredbom, na Boga, koji se obožava, na Onoga na kojeg se oslanja i kojem se usrdno obraća.
  • Vjerovanje u tevhidul-uluhijje znači “izdvajanje Uzvišenog Allaha u svim vidovima ibadeta, ne pripisujući Mu u tom pogledu nikakvog druga ni suparnika”.
  • Kada je riječ o izdvajanju Allaha u Njegovoj božanstvenosti, Uzvišeni Allah kaže: “A vaš Bog – jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog!” (El-Bekara, 163); “Znaj da nema boga osim Allaha…” (Muhammed, 19).
  • Ibadet je sveobuhvatni naziv za sve riječi i djela, javna i tajna, koja Uzvišeni Allah voli i kojima je zadovoljan, koja se izvršavaju sa maksimalnom ljubavlju i na besprijekoran način, potpuno pokorno i ponizno, veličajući tako Njegovo uzvišeno Biće, strahujući od Njegove kazne i žudeći za Njegovom milošću.
  • Izdvajati Uzvišenog Allaha u ibadetu temelj je vjere islama. Pravo na ibadet polaže isključivo On, Sveznajući i Apsolutni Vladar, i to je primarna svrha stvaranja stvorenja. Po tome se nevjernici razlikuju od sljedbenika islama. Činjenje ibadeta samo Allahu srž je poslanice svih Allahovih vjerovjesnika i prvi imperativ svim ljudima. Onaj ko sve vrste ibadeta posveti samo Allahu, bit će sačuvan na dunjaluku i uspjet će na ahiretu. Time vjera islam počinje i na tome se završava. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu ibadet činite, a taguta (lažnih božanstava) se klonite!” (En-Nahl, 36).
  • Vjerovanje i priznavanje da samo Allah zaslužuje da bude obožavan (uluhijje) u isto vrijeme podrazumijeva i vjerovanje da je On Apsolutni Gospodar i Stvoritelj (rububijje) i priznavanje da On ima lijepa imena i svojstva savršenstva – el-esmau ves-sifat.

 Komentar: Obožavanje Allaha i upućivanje svih ibadeta samo Njemu dolazi kao rezultat spoznaje da je On Apsolutni Gospodar i Stvoritelj cijelog kosmosa, Onaj kojeg krase lijepa imena i unikatna svojstva savršenstva.

  • Svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha (la ilahe illallah) podrazumijeva potvrdu da je Uzvišeni Allah apsolutno unikatan u Svome djelovanju i da Ga je moguće spoznati preko spoznaje Njegovih lijepih imena i svojstava savršenstva. Također, to podrazumijeva da se samo On, i niko drugi osim Njega, smije obožavati, i to srčano, ponizno i s ljubavlju, nadajući se Njegovom oprostu i strepeći od Njegove kazne. Uzvišeni je Allah rekao: “A naređeno im je da se samo Allahu ibadet čine, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera” (El-Bejjina, 5).
  • Svjedočenje da je Muhammed Allahov poslanik podrazumijeva nepokolebljivo vjerovanje u istinitost njegovog poslanstva, iskazivanje ljubavi i poštovanja spram njegove ličnosti, prihvatanje svega onoga o čemu nas je obavijestio, slijeđenje i praktično izvršavanje onoga što je naredio, izbjegavanje onoga što je zabranio. Isto tako, ovo svjedočenje podrazumijeva da Allaha moramo obožavati samo na način kako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, propisao i pojasnio, odreći se svih vrsta novotarija i inovacija u vjeri, kao i svakog slijepog i ekstremnog slijeđenja određenih učenjaka ili slijeđenja svih praksi i običaja koji šerijatom nisu propisani.
  • Osoba koja jezikom svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, priznajući i potvrđujući sve ono što ova dva šehadeta podrazumijevaju, u globalu se smatra muslimanom i na nju se na dunjaluku odnose islamski propisi.

Komentar: Prema ovakvoj osobi postupamo kao prema muslimanu ne istražujući šta se krije u njenim prsima, odnosno ne bavimo se time da li je svjedočenje osobe iskreno ili licemjerno.

  • U vjerovanje i priznavanje da samo Allah zaslužuje da bude obožavan (uluhijje) ubrajamo i to da samo Njemu smijemo upućivati dovu ibadeta i dovu traženja. Ono što ne može dati niko osim Allaha, to se i ne smije tražiti ni od koga drugog osim od Allaha.

Komentar: Pod dovom ibadeta podrazumijeva se vjernikovo obožavanje Uzvišenog Allaha raznim vidovima ibadeta, kao što su namaz, post, hadž, prinošenje žrtve – kurbana itd., s primarnim ciljem da mu se Uzvišeni Allah smiluje i podari mu Džennet i sačuva ga od Džehennema. Dakle, kada je riječ o dovi ibadeta, vjernik od Allaha ne traži Džennet samo verbalno, već i svojim djelima. S druge strane, dovom traženja vjernik od Allaha verbalno moli i preklinje Ga da mu se smiluje, da mu oprosti, da ga uvede u Džennet i da ga zaštiti od Džehennema itd. Ovo je jedno do tumačenja razlike između dove ibadeta i dove traženja koju spominju islamski učenjaci, iako se obje vrste dove međusobno prožimaju i podrazumijevaju.

  • Prinošenje žrtve, zavjet, tavaf, sa‘j, strahopoštovanje, tevekkul – oslanjanje i pouzdanje, i svi drugi slični ibadeti, ne smiju se upućivati nikome drugom osim Allahu.

Komentar: Autor ovim želi kazati da se musliman smije zavjetovati samo Allahu, a nikako nekima od Njegovih stvorenja, bez obzira o kome se radilo. Tako mu je, na primjer, dozvoljeno kazati: “Ako ozdravim, zavjetujem se Allahu da ću podijeliti toliko i toliko sadake”, a nije mu dozvoljeno kazati: “Ako ozdravim, zavjetujem se tom i tom evliji da ću podijeliti toliko i toliko sadake…”, kako to rade pripadnici nekih zabludjelih sekti, poput ekstremnih sufija ili šiija. Ovakva vrsta zavjeta ubraja se u širk jer se radi o upućivanju ibadeta nekome drugom mimo Allaha. Inače, zavjet u šerijatu ima status mekruha, odnosno pokuđenog djela. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zavjet ne donosi nikakvo dobro, već škrticu natjera da dijeli sadaku.”(Buhari, Sahih, br. 6608, i Muslim, Sahih, br. 1639.) Naime, neki muslimani koji dovoljno ne poznaju postulate islamskog vjerovanja ili oni čiji iman nije na zadovoljavajućem nivou, ako se razbole ili upadnu u neku nevolju, zavjetuju se Allahu da će, ukoliko ih On izliječi ili izbavi iz te nevolje, podijeliti toliko i toliko sadake, ne znajući da će se svakako desiti ono što je Uzvišeni Allah već odredio. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da zavjet ne donosi nikakvo dobro jer u suštini ništa ne mijenja, već škrtoga muslimana natjera da udijeli sadaku koju bi svakako trebao udijeliti. Zato su učenjaci rekli da je zavjetovanje na nešto u osnovi mekruh, ali da ga je obaveza ispuniti u slučaju da se musliman zavjetovao da će učiniti ono što je šerijatski dozvoljeno i legitimno, a ukoliko se zavjetuje da će učiniti ono što je haram, tada ne samo da nije dužan da ispuni svoj zavjet već mu je ispunjenje tog zavjeta strogo zabranjeno, a za njega će se iskupiti onako kako se iskupljuje za prekršenu zakletvu.

  • Na cijeloj Zemlji, izuzev džamija i obrednih mjesta na kojima se obavljaju hadž i umra, ne postoji nijedno drugo mjesto, ni objekat, koje je dozvoljeno posebno posjetiti s ciljem da se na tom mjestu, u vidu zikra i namaza, Uzvišenom Allahu čini ibadet.

Komentar: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “…Allah mi je cijelu zemlju učinio mesdžidom (prostorom za klanjanje) i čistom…” (Buhari, Sahih, br. 335, i Muslim, Sahih, br. 521.) Dakle, muslimanima je dozvoljeno obaviti namaz na svakoj lokaciji na Zemlji, izuzev određenih mjesta koja je šerijat izdvojio iz ove opće dozvole, poput mezarluka, torova deva, kupatila, klaonica itd. Međutim, muslimanu nije dozvoljeno posebno se zaputiti na određenu lokaciju ili u određenu građevinu da na njoj ili u njoj obavi namaz, osim ako se radi o džamijama ili obrednim mjestima koja, u sklopu obavljanja obreda hadža, obavezno posjećuju hadžije, a radi se o Arefatu, Mini i Muzdelifi.

  • Postoji dozvoljen, tj. šerijatski legitiman i utemeljen tevessul – posredništvo, a postoji i zabranjen, tj. šerijatski neutemeljen tevessul. U šerijatski utemeljen tevessul ubrajamo:  (1) tevessul Allahovim lijepim imenima, svojstvima savršenstva i Njegovim djelima; (2) tevessul (svojim) dobrim djelima; (3) tevessul iskrenom i lijepom dovom. Što se tiče šerijatski neutemeljenog i zabranjenog tevessula, tu ubrajamo sve vrste tevessula koje nismo prethodno spomenuli i koje Uzvišeni Allah nije propisao.

Komentar: Tevessul je približavanje i umiljavanje Uzvišenom Allahu, ali i posredovanje kod Njega pokornošću i ibadetom, putem slijeđenja Njegovih poslanika i vjerovjesnika te svakim postupkom i aktivnošću  kojima je On zadovoljan. Sve što je šerijatom naređeno i pohvaljeno predstavlja legitimni i zakonski tevessul kojim se približava Uzvišenom Gospodaru, koji kaže: “O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite” (El-Maida, 35).

  • Bereket – blagoslov daje  isključivo Allah. Teberruk – traženje blagoslova u nečemu tevkifi je prirode, tj. striktno definirano Objavom i nije legitimno tražiti bereket (blagoslov) ni u čemu drugom osim u onome na što ukazuje vjerodostojan dokaz.
  • Sve ono što vodi ka širku –  pridruživanju nekoga Allahu u domenu ibadeta, obaveza je preventivno zabraniti, kao što je obaveza preventivno zabraniti i svaku inovaciju u vjeri koja vodi ka širku. Sve ono što postepeno vodi ka nečemu ima isti šerijatski propis kao i ono do čega to na koncu dovede.

Komentar: Mnogo je hadisa u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, strogo zabranio zidanje zdanja na kaburovima, odnosno podizanje mauzoleja, paljenje svijeća i kandilja, kao i obavljanje namaza na njima, jer sve spomenute i slične stvari postepeno vode ka veličanju i svetkovanju kaburova i onih koji su pokopani u njima, što je vrsta širka. Dakle, širk je strogo zabranjen, pa tako i sve ono što vodi ka njemu, stoga je sve spomenuto obaveza preventivno zabraniti. Takav je slučaj sa svakom praksom koja postepeno vodi ka jasnom haramu.

  • U tevhid ibadeta, tj. vjerovanja i priznavanja da samo Allah zaslužuje da bude obožavan, spada i priznavanje da se samo Njemu smije biti apsolutno pokoran, predan i poslušan, da samo Njemu pripada sudstvo i propisivanje vjerozakona. Ništa nije dozvoljeno osim onoga što je On dozvolio, i ništa nije zabranjeno osim onoga što je On zabranio, i ništa se ne smatra vjerom osim onoga što je On kao vjeru propisao.
  • Sve ono što vodi ka širku –  pridruživanju nekoga Allahu u domenu ibadeta, obaveza je preventivno zabraniti, kao što je obaveza preventivno zabraniti i svaku inovaciju u vjeri koja vodi ka širku. Sve ono što postepeno vodi ka nečemu ima isti šerijatski propis kao i ono do čega to na koncu dovede.

Komentar: Mnogo je hadisa u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, strogo zabranio zidanje zdanja na kaburovima, odnosno podizanje mauzoleja, paljenje svijeća i kandilja, kao i obavljanje namaza na njima, jer sve spomenute i slične stvari postepeno vode ka veličanju i svetkovanju kaburova i onih koji su pokopani u njima, što je vrsta širka. Dakle, širk je strogo zabranjen, pa tako i sve ono što vodi ka njemu, stoga je sve spomenuto obaveza preventivno zabraniti. Takav je slučaj sa svakom praksom koja postepeno vodi ka jasnom haramu.

  • U tevhid ibadeta, tj. vjerovanja i priznavanja da samo Allah zaslužuje da bude obožavan, spada i priznavanje da se samo Njemu smije biti apsolutno pokoran, predan i poslušan, da samo Njemu pripada sudstvo i propisivanje vjerozakona. Ništa nije dozvoljeno osim onoga što je On dozvolio, i ništa nije zabranjeno osim onoga što je On zabranio, i ništa se ne smatra vjerom osim onoga što je On kao vjeru propisao.
  • Uzimanje vjernika za prisne prijatelje i odricanje od nevjernika, smatra se jednom osnovom islama i ogrankom imana.
  • Najpreči od svih ljudi da se s njim prisno prijateljuje jeste onaj ko je Allahu najpokorniji, a to su, nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prvenstveno ashabi, radijallahu anhum, a zatim oni koji su im najsličniji po bogobojaznosti i činjenju dobrih djela.

  • Ibadeti kojima se iskreno robuje Uzvišenom Allahu mnogobrojni su i raznovrsni, a svaki od njih ima svoja pravila i propise.
  • Tri su vrste ibadeta: srčani, verbalni, koji se čini jezikom, i onaj koji se čini ostalim organima.

Komentar: U srčane ili unutrašnje ibadete ubrajamo strah od Allaha, nadu u Njegovu milost, oslanjanje na Allaha, ljubav prema Njemu, iskrenost itd. Verbalni ibadet je ibadet koji vjernik čini jezikom, a tu ubrajamo učenje Kur’ana, zikr, pozivanje u Allahovu vjeru i svaki vid veličanja Allaha riječima. Ibadet koji se čini drugim organima ili tzv. tjelesni ibadet, jest ibadet koji se čini dijelovima tijela, kao što je rukū u namazu, sedžda, hadž, itd. U nekim ibadetima međusobno se isprepliću sve tri vrste ibadeta koje spominje autor, a takav je slučaj, recimo, sa namazom. U osnovi, namaz je tjelesni ibadet jer u njemu postoje kijam, rukū i sedžda, međutim, imajući u vidu da vjernik u namazu uči Kur’an i razne zikrove te sve to čini nadajući se Allahovoj milosti i strahujući od Njegove kazne, onda je jasno da namaz objedinjuje i druge dvije vrste ibadeta.

Odlomak iz knjige “Sažeti prikaz islamskog vjerovanja” – dr. Muhammed Jusri

Prijevod i komentar: Amir Durmić, prof.

About pozivistine

Pogledaj takođe

Racionalno objašnjenje islamskog principa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu

Cijela Allahova vjera je protkana svojstvom milosti, jer je Allah iz milosti Svoje objavio vjeru, …