Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / Tevhid i njegove vrste

Tevhid i njegove vrste

Tevhid u jeziku znači: Ubjeđenje i znanje i donošenje suda da je nešto jedno, i pripisivanje nečega jednoći (učiniti nešto jednim – izdvojiti).

U terminološkoj definiciji, tevhid je: Potvrđivanje Allaha kao jedinog Gospodara, potvrđivanje da je Allah jedinstven u svome Biću, imenima i svojstvima i potvrđivanje da jedino Allah zaslužuje da mu se ibadet čini, te da su sva druga božanstva lažna.

Ovo je tevhid koji su dostavili svi poslanici, u njegovom formalnom i suštinskom, teoretskom i praktičnom značenju.

Vrste tevhida

Islamski učenjaci dijele tevhid i tri vrste:

  • Tevhīdur-rubūbijje;
  • Tevhīdul-ulūhijje;
  • Tevhidul-esmai ve sifat.

Tevhid rububijje ukazuje na Allahovu jednoću u Njegovim postupcima i djelima, a ona su mnogobrojna, poput: stvaranja, opskrbljivanja, oživljavanja, usmrćivanja, upravljanja, vladanja, nanošenja koristi i štete, liječenja, odazivanja na molbe, i drugih djela koja su ovog karaktera. Samo je Allah taj koji ova djela u potpunosti i savršeno čini.

Dakle, tevhid rububijjeta je ubjeđenje da je Allah jedinstven u svojim postupcima. Po pitanju ove vrste tevhida, islamske grupacije i sekte imaju stav kao i prve generacije muslimana.

Tevhid uluhijjeta ili ibadeta je ubjeđenje da se postupci i djela Allahovih robova koja su vid približavanja upućuju samo Njemu, tj. izdvajanje Allaha u svim vrstama ibadetima, bilo da su ibadeti srcem, riječima ili djelima. Upravo zbog toga, iskrenost je jedan od uslova da djelo bude primljeno kod Uzvišenog Allaha.

Dakle, tevhid ibadeta je obožavanje Allaha samo, sa svim vrstama ibadeta. Ovo je vrsta tevhida gdje se islamske sekte u najvećoj mjeri razlikuju od prvih i ispravnih generacija muslimana.

Tevhid esmai ve sifat označava vjerovanje da samo Allah posjeduje lijepa imena i savršena svojstva u kojima Mu niko nije sličan. To je vjerovanje u sve ono čime je Allah sam Sebe opisao i čime Ga je opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez zalaženja u kakvoću, poređenja, izvitoperivanja ili negiranja.

Ovakav stav su zastupali učenjaci prvih generacija, a samim tim ovo je i stav ehli-sunneta. Ovo je vrsta tevhida gdje se islamske sekte, pripadnici kelama u velikoj mjeri razlikuju od prvih i ispravnih generacija muslimana.

Ove tri vrste tevhida objedinjuju riječi Uzvišenog:

“On је Gospodar nebesa i Zemlje i onoga sto је između njih, zato samo Njemu čini ibadet i u tome budi ustrajan! Znaš li da ime Njegovo ima iko!” (Merjem, 65.)

TEVHID RUBUBIJJETA

Rububijjet je Allahovo svojstvo, derivirano iz imena Er-Rabb, a er-rab u arapskom jeziku ukazuje na nekoliko značenja, od kojih su: vladar, vlasnik kojem se pokorava, onaj ko popravlja. Tevhid rububijjeta je ubjeđenje da je Allah jedinstven u svojim postupcima.

Dokazi za tevhid rububijjet

Historija nije poznavala pravac koji je negirao postojanje Boga, osim mali broj materijalističkih filozofa, komunista i savremenih ateista koji su negirali Tvorca i Opskrbitelja. Oni tvrde da svijet sam sebe održava, te smatraju da je vrijeme vječno. Pored negiranja Tvorca, oni negiraju i Sudnji dan i poslanike, bez bilo kakvog dokaza za te stavove.

O njihovom vjerovanju Allah kaže: Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi. – govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. (El-Džasije, 24.)

Na ispravnost tevhid-rububijjeta ukazuje Kur’an, Sunnet, razum i fitra (prirodnost koja je ugrađena u svakom čovjeku), međutim imajući u vidu da ateisti negiraju ispravnost Kur’ana i Sunneta, u dokazivanju njima da postoji Bog i ispravnost tevhid-rububijjeta treba dati prednost razumu i fitri.

Prvo: Razumski dokazi:

Jedan od dokaza postojanja Allaha je i postojanje nebesa i Zemlje, pa i postojanje svakog stvorenja.

Razum nepobitno upućuje na dvije činjenice:

  • činjenica da dešavanja moraju imati onoga ko ih je proizveo.
  • uređenje i preciznost cijelog svijeta.

Kada su se u vrijeme Ebu Hanife pojavili oni koji su sumnjali i negirali postojanje Allaha kao Gospodara i Tvorca, on je sa njima diskutovao i dokazao im da nisu u pravu.

Ebu Hanife im je kazao: „Prije nego što počnemo razgovor, pričajte mi o lađi na Tigrisu koja je plovila i punila se sama od sebe hranom i drugim stvarima, odlazila i dolazila sama po sebi, i sve je to činila, a da niko njome nije upravljao.

Oni su kazali da je to nemoguće, te im on reče: Ako je takvo nešto nemoguće kada je u pitanju lađa, kako to da bude moguće sa ovim kosmosom?“

Vidimo da, kada im je Ebu Hanife, prije nego što je počeo sa njima da raspravlja, naveo primjer lađe, kako su odmah razumski reagovali, i rekli da je to nemoguće, pa ako nije moguće da jedna mala, sićušna lađa sama sobom upravlja, kako je onda moguće da ovaj ogromni kosmos, sa svim što se u njemu nalazi, sam sobom upravlja sa maksimalnom preciznošću.

Nema sumnje da ovim ogromnim kosmosom može upravljati samo onaj koji ga je i stvorio, a to je Uzvišeni Allah.

Dakle, razum ukazuje na postojanje Allaha, i Njegovu jednoću u rububijjetu, potpunoj moći nad stvorenjima, i vladavini nad njima, a to se može dokazati razmatranjem znakova koje je Allah dao.

Razmatranje znakova i dokazivanje Allahovog rububijjeta putem njih vrši se na nekoliko načina, a najpoznatija su dva:

Prvi: Razmišljanje o Allahovim znakovima u stvorenjima (ljudima).

Život je jedan od dokaza Allahove veličine i jednoće u stvaranju u čemu On nema sudruga, kao što Uzvišeni Allah kaže:

 …a i u vama samima – zar ne vidite? (Ez-Zarijat, 21.)  …i duše i Onoga koji je stvori. (Eš-Šems, 7.)

Zbog toga, kada bi čovjek duboko razmislio o sebi i čudima koja postoje u njemu samome, došao bi do saznanja da postoji Tvorac koji sve to uređuje, jer sam čovjek ne može da stvori ni kap sjemena od koje je nastao, ili da je pretvori u ugrušak, niti da ugrušak pretvori u grudu mesa, niti da to u kosti pretvori, niti da meso kostima zaodjene.

Drugi: Razmišljanje o Allahovim znakovima u kosmosu koji također ukazuju da je Allah Tvorac i Gospodar.

Allah nas podstiče da razmišljamo o Njegovim znakovima, kad kaže: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Fussilet, 53.)

Onaj ko duboko razmisli o kosmosu, nebesima i Zemlji, zvijezdama, planetama, Suncu, Mjesecu, brdima, morima i rijekama, danima i noćima, doći će do saznanja da postoji Tvorac svega toga, koji svime upravlja i pod čijom je kontrolom sve.

Sve su to dokazi i znakovi da postoji jedan Bog, koji je Tvorac svega.

Možda će neko reći: Ja potvrđujem da postoji Bog koji je sve stvorio, međutim da li je sve ovo stvorio samo jedan ili više bogova?

Allah nas podučava kako da odgovorimo na ovo pitanje, opet kroz razumski dokaz, da ukoliko ima više bogova da bi se oni razišli i da bi nastao haos. Uzvišeni kaže: Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio, radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. (El-Mu’minun, 91.)

Drugo: Fitra kao dokaz:

Postojanje Allaha ugrađeno je u čovjekovu prirodu, kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Svaki čovjek se rađa u prirodnoj vjeri.“ (Buhari, br. 1359) – tj. u prirodnoj vjeri islamu, koja potvrđuje i priznaje postojanje Gospodara svjetova.

Uzvišeni kaže: Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, (fitri) djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er-Rum, 30.)

U svakoj duši usađeno je postojanje Allaha, bilo da se radi o vjernicima ili nevjernicima. Prirodno, svaka duša osjeća to postojanje, samo što se taj osjećaj nekada gubi iz određenih razloga, ali se vraća kada insana zadesi neka nevolja i neprilika, i toga je svaki insan svjestan.

Treće: Dokazi iz Kur’ana:

Uzvišeni Allah kaže: Nebesa je, vidite ih, bez stubova stvorio, a po Zemlji planine nepomične razbacao da vas ne trese, i po njoj životinje svih vrsta razasuo. Mi s neba kišu spuštamo i činimo da po njoj niču svakovrsne plemenite biljke. To je Allahovo djelo; a pokažite Mi, šta su drugi, mimo Njega, stvorili? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi. (Lukman, 10-11.)

I kaže: Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili? (Et-Tur, 35.)

Međutim, pored vjerovanja u postojanje Boga, mora se priznati Allah kao jedini kome se ibadet čini.

 TEVHID ULUHIJJETA

Tevhīd ulūhijjeta uzeto je iz imena ilah, tj. onaj kome se čini ibadet i kome se pokorava. El-Ilah je jedno od Allahovih imena, a uluhijjet je jedno od Njegovih uzvišenih svojstava. Jedan od naziva ove vrste tevhida je i tevhid ibadeta.

Mnogobrojni su dokazi koji potvrđuju postojanje ove vrste tevhida kao posebne cjeline, iako mnoge islamske sekte smatraju da tevhid uluhijjeta kao posebna vrsta tevhida ne postoji nego da je ona u sastavu tevhidu-rububijjeta. Uzvišeni Allah veli: Samo Allahu ibadet činite i ničim Mu širk ne radite. (En-Nisa, 36.)

Buhari bilježi od Mu’aza b. Džebela da je kazivao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, me je upitao: ‘Mu’aze, znaš li šta je dužnost ljudi prema Allahu?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!’ – odgovorio sam, a on reče: ‘Da samo Njemu ibadet čine i da Mu širk ne čine.  A znaš li koja je onda Njegova obaveza prema njima?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!’ – odgovorio sam. ‘Da ih ne kazni!’ – reče on.” (Buhari, br. 7373)

Ovaj tevhid je cilj i razlog stvaranja ljudi i džina, kao što Uzvišeni kaže:  I ljude i džine sam stvorio samo da Mi ibadet čine.  (Ez-Zarijat, 56.)

Ovaj tevhid je najveći cilj slanja poslanika i objavljivanja knjiga, on je ključ njihove misije i srž Poslanice. Uzvišeni Allah kaže: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu ibadet činite, a taguta se klonite!” (En-Nahl, 36.)

Upravo je, Tevhid uluhijeta (ibadeta), bio razlog spora između poslanika i njihovih naroda. Vjerovjesnici su pozivali ljude u obožavanje samo Allaha i iskreno ispovijedanje vjere samo Njemu. Na osnovu ovog zaključujemo da je tevhid ibadeta ispravan samo ako je ispravan ibadet. Zbog toga je potrebno pojasniti uslove ispravnosti ibadeta, kao i njegove vrste, kako bi se upotpunio tevhid ibadeta, a samim tim i cjelokupan tevhid.

Ibadet:

Ibn Tejmijje veli: „Ibadet je sveobuhvatni naziv za sve što Allah voli i sa čime je zadovoljan, od riječi i postupaka, bilo da su formalne ili suštinske prirode.“ (El-Ubudijje, str. 38.)

Dva su uslova koji se moraju ispuniti kako bi ibadet bio primljen:

  • da bude iskreno urađen radi Allaha,
  • da bude usklađen sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Što se tiče prvog uslova, Uzvišeni veli: …a naređeno im je da se samo Allahu ibadet čine, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da namaz uspostavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je – ispravna vjera. (El-Bejjine, 5.)

Što se tiče drugog uslova, Uzvišeni Allah kaže: Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, strahovito kažnjava. (El-Hašr, 7.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko u vjeru uvede ono što nije od nje, to mu se odbija.“ (Buhari, br. 2697) Dakle, Uzvišeni Allah neće primiti djelo koje nije u skladu sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Tumačeći kur’anski ajet: da bi vas iskušao ko će ljepše postupati (Hud, 7.), Fudajl b. Ijjad kaže: „Tj. ko će iskrenije i ispravnije postupati.“ Neko ga je upitao: „A šta to znači?“ A on je kazao: „Ako je djelo iskreno, a nije ispravno, neće biti primljeno, a isto tako neće biti primljeno ako je ispravno, a nije iskreno.  Iskreno je ako je u ime Allaha, a ispravno je ako bude u skladu sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Hil’jetul-evlija, 8/95.)

Vrste ibadeta:

Već ranije smo kazali da ibadet obuhvata riječi i djela, vanjska i unutarnja. Ima ibadeta koji se vrše riječima, a ima i onih koji se vrše djelima. Također, postoji i ibadet koji je vezan za uvjerenje.

Imajući ovo u vidu, ibadet može biti srčani, govornijezički i praktičnitjelesni.

Ibadeti koji su vezani za uvjerenje su npr. vjerovanje da je Allah sve stvorio, da svime vlada i upravlja, da korist i štetu donosi, da nema sudruga niti Sebi ravnoga i da se niko pored Njega ne obožava istinskim ibadetom.

Ibadeti koji su vezani za srce su npr. ljubav prema Allahu, strah, nada, oslanjanje, iskrenost, skrušenost, i sl.

Ibadeti koji su vezani za riječi su npr. Izgovaranje Kelimei-šehadeta, učenje Kur’ana i zikrova i dova, zahvale Allahu, traženja oprosta, iskrenost u govoru, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, i sl.

Praktični ibadeti su npr. pet dnevnih namaza, zekat, post, hadždž, te ostale obavezne i pohvalne radnje.

Šta je u koliziji sa tevhidom uluhijjeta?

Tevhid ibadeta nije ispravan ako ibadet nije ispravan. Dva su uslova za ispravnost ibadeta: iskrenost i usklađenost sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ono što je u koliziji sa iskrenošću je širk, a ono što je u koliziji sa usklađenošću sa praksom Poslanika je novotarija.

Dakle širk i novotarije su u koliziji sa tevhidom ibadeta, širk u potpunosti poništava tevhid ibadeta, dok novotarija u osnovi poništava samo ibadet koji u sebi ima novotarije, i utiče na potpunost tevhid ibadeta (osim ako novotarija u sebi sadrži veliki širk, tada ona poništava tevhid ibadeta u potpunosti).

 TEVHID ESMAI VE SIFAT

Tevhid esmai ve sifat je vjerovanje da Allah posjeduje najljepša imena i uzvišena svojstva i da Mu u tome niko nije sličan.

Na postojanje ovog tevhida ukazu dokazi iz Kur’ana, vjerodostojne predaje od Poslanika, a na njega i razum upućuje.

Uzvišeni Allah za sebe kaže: Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni! (El-E’araf, 180.)

Ibn Mesud prenosi predaju u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Molim Te svakim Tvojim imenom, kojim si Sebe nazvao, ili si ga u Knjizi objavio, ili si njemu podučio neko Svoje stvorenje, ili si ga kod Sebe sakrio, da učiniš Kur’an proljećem moga srca…“ (Hakim, br. 1877)

Razum na sljedeći način ukazuje na potvrđenost i postojanje Allahovih lijepih imena i savršenih svojstava:

1. Sva ova veličanstvena stvorenja koja se razlikuju po svojoj vrsti, njihovo uređenje, upravljanje njima, ukazuju na Allahovu veličinu i moć, znanje i mudrost, volju i htijenje.

2. Ukazivanje blagodati, uklanjanje zla i nedaća ukazuje na Njegovu milost i dobrotu.

3. Kažnjavanje griješnika ukazuje na Njegovu srdžbu i prezir prema njima.

4. Ukazivanje počasti pokornim robovima ukazuje na ljubav i zadovoljstvo prema njima.

Plodovi vjerovanja u Allahova imena i svojstva:

  1. Spoznaja Allaha

Onaj ko spozna Allahova imena i svojstva povećava svoje znanje o Njemu, čime se jača uvjerenje i vjerovanje u Njegovu jednoću.

  1. Iznošenje zahvale Allahu izgovaranjem Njegovim imena, jedan je od najboljih vidova zikra.

Uzvišeni Allah veli:  O vjernici, Allaha mnogo spominjite. (El-Ahzab, 41.)

  1. Upućivanje dove i tevessula Allahu preko Njegovim imena i svojstava.

Uzvišeni kaže:  Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni! (El-E’araf, 180.)

Primjer tome je da vjernik kaže: „Allahu, Ja ti se molim jer Ti si Onaj koji mnogo opskrbljuje, pa mi opskrbu daj.“

Principi na kojima su prve generacije zasnovale vjerovanje u Allahova imena i svojstva:

Imajući u vidu da su se potonje generacije muslimana po pitanju Allahovih imena i svojstava razišle sa prvim generacijama, ulema prvih generacija je postavila principe zasnovane na Kur’anu i Sunnetu, a na osnovu kojih će se razlikovati ispravno od pogrešnog vjerovanja.

Vjerovanje prvih generacija u Allahova imena i svojstva, a u tome ih slijedi ehli-sunnet vel džemat, zasnivalo se na tri principa, onaj ko ih bude sproveo na Pravome je putu, to je vjerovanje koje su imali i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i prve generacije muslimana, a u zabludi je onaj ko izostavi makar i jedan od njih.

Prvi princip: Udaljavanje od bilo kakvog poređenja Allaha sa stvorenjima, bilo da se radi o Njegovom Biću, imenima ili svojstvima. Na ovaj princip ukazuju riječi Allaha: Ništa nije kao On. (Eš-Šura, 11.) Njemu niko nije ravan. (El-Ihlas, 4.) sa Allahom ništa ne upoređujte. (En-Nahl, 74.)

Drugi princip: Vjerovanje u sva Allahova imena i svojstva s kojima se On opisao, jer niko Allaha ne može opisati bolje od Njega samoga.

Uzvišeni Allah kaže: Reci: „Da li znate bolje vi ili Allah?” (El-Bekare, 140.)

Također i vjerovanje u sva Allahova imena i svojstva s kojima Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer Uzvišeni o njemu kaže: On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu dolazi. (En-Nedžm, 3-4.)

Dakle, oni potvrđuju Allahova imena i osobine onako kako su spomenuta u Kur’anu i Sunnetu, u svojoj vanjskoj formi, shodno značenjima na koja ukazuju, ne tumače ih u prenesenom značenju (te’vil), niti iskrivljuju značenja na koja ukazuju (tahrif), a ono što Allah i Njegov Poslanik negiraju i oni negiraju, a ono što su Allah i Njegov Poslanik  prešutili, i oni su prešutili i nisu se time bavili.

Smatraju da su tekstovi o imenima i svojstvima jasni dio vjere i da se mogu tumačiti, te da nisu nejasni dio vjere. Oni ne ostavljaju tekst bez značenja, kao što se to lažno njima pripisuje od strane onih koji ne poznaju njihov pravac.

Treći princip: Prekidanje i odbacivanje svake želje i težnje da se dosegne kakvoća Allahovih imena i svojstava, jer to je nemoguće. Allah je to naglasio u suri Taha, kada je kazao: On zna šta su radili i šta ih čeka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti. (Taha, 110.) Tj. ljudskim znanjem nemoguće je obuhvatiti Gospodara nebesa i Zemlje.

Ukratko kazano, pravac sljedbenika Sunneta u pogledu ove tematike jeste vjerovanje u ono čime je Allah Sebe opisao i čime ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez zalaženja u kakvoću, poređenja, iskrivljavanja ili negiranja.

Allah je za Sebe potvrdio imena i svojstva, a potvrdio ih je i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa negiranje tih svojstava ili nekih od njih, predstavlja negiranje onoga što su Allah i Poslanik potvrdili, što je vid suprotstavljanja Njemu i Njegovom Poslaniku.

 Podjela Allahovi svojstavaatributa

Ulema dijeli Allahova svojstva na više načina, međutim najjasnija i najrazumljivija podjela je ona koja se dijeli shodno povezanosti svojstava sa Allahovim Bićem i postupcima, i u tom slučaju Allahova svojstva se dijele na:

  • sifat-zatije, svojstava koja su povezana sa Allahovim Bićem
  • sifat-fi’lijjeh, svojstava koja su povezana sa Allahovim postupcima-djelima.

Sifat-zatije su svojstva koja su uvijek prisutna uz Allahovo biće, tj. koja se ne odvajaju od Njega, poput: života, snage, sluha, vida, lica, ruku, i sl.

Sifat-fi’lijjeh su svojstva povezana sa Njegovom voljom i snagom, tj. ako hoće, čini ih, a ako neće, ne čini ih, poput: dolaska, spuštanja, srdžbe, radosti, smijeha i sl.

Postojanje zajedničkih naziva imena i svojstava kod stvorenja ne znači poređenje Allaha sa Njegovim stvorenjima niti sličnost među njima. Allah ima svoja imena i svojstva koja su specifična za Njega, a i stvorenja imaju svoja imena i svojstva koja su specifična za njih. Kao što Allah ima Biće koje nije slično bićima stvorenja, tako ima i imena i svojstava koja nisu slična imenima i svojstvima stvorenja.

Kao što Uzvišeni kaže: Ništa nije kao On, a On sve čuje i vidi. (Eš-Šura, 11.)

Allah u ovom ajetu negira da Njemu bilo šta sliči, a istovremeno potvrđuje da On posjeduje sluh i vid, što ukazuje da potvrđivanje svojstava ne znači ujedno i poređenje i sličnost.

Odlomak iz djela Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić

Knjiga prva: Menhedž

 

About pozivistine

Pogledaj takođe

Pravila lijepog ponašanja prilikom upućivanja dove i uzroci njenog primanja

Pravila ponašanja prilikom upućivanja dove su mnogobrojna, i islamski učenjaci su naširoko govorili o ovom …