Jedno od pravila koje važi za sve bezbožničke ideje i ideologije koje su ljudi izmislili, a također i za većinu sektaških pokreta nastalih u okviru svih monoteističkih vjera, a pogotovo islama (ahmedije, ismailije, nakšibendije, refaije itd.), jeste da gotovo svi nose ime po svom osnivaču kojeg njegovi sljedbenici, po pravilu, svetkuju kao kakvog poslanika, a nerijetko čak i više od toga. Dakle, u samom startu se izdiže ime čovjeka, a zatim se dalje vežu za njegovu ličnost, način života i ideje. S druge strane, nećete nikada naći nijednu predaju, čak ni apokrifnu, u kojoj se navodi da je bilo koji od poslanika svoj poziv nazvao musaizam, sulejmanizam, davudizam, isaizam, a pogotovo ne muhammedanizam. Ta činjenica dovoljno govori sama za sebe. Zato se nemojte čuditi što ćete čitajući kur’ansko poglavlje Ta-ha vidjeti da Uzvišeni Allah precizno navodi ime jednog čovjeka, Samirijje, iako smo više puta do sada spominjali da Kur’an uglavnom govori o pojavama, dajući im tako još općenitiji karakter. Prije nego što krenemo u traženje tog odgovora samo da naglasimo da se i u ovom slučaju, iako Kur’an govori o konkretnom čovjeku, ukazuje da će svi kasniji protagonisti ”novih“ ideja i ideologija po pravilu uvijek u prvi plan staviti svoje ime.
Uvod u kazivanje o Samirijji
Kur’an nas na izuzetno lijep i dopadljiv način uvodi u kazivanja o Samirijji. On nam govori o Musau, a.s., koji je bio njegov savremenik. Okvirno kazivanje o Samirijji se desilo u vrijeme kada je Musa, a.s., otišao na Turi-Sinaj da razgovara sa Uzvišenim Allahom. Mufessiri navode da je Musa, a.s., tada krenuo sa sedamdeset ljudi iz svog naroda koji su išli zajedno sa njim, a kada su se približili brdu Tur, Musa, a.s., ih je sve prestigao i ostavio daleko za sobom iz silne želje da dođe i čuje Allahov Govor. Neki kažu da je njegova želja za tim bila toliko velika da mu se pocijepala košulja na prsima. Kada je došao bio je zatečen, jer ga je Uzvišeni Allah upitao: A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa? (Ta-ha, 83.) Uzvišeni Allah, Koji najbolje sve zna i Kome je to dobro poznato, ukazao je na taj način, kako kažu mufessiri, milost Musau, a.s., i to je za njega bila počast, i smirenost za njegovo srce. U hadisi-kudsijju se navodi: ”Dobročiniteljima se oduljilo iščekivanje i želja za Mnom, a Ja još više od njih želim da se sretnemo.“ Zato je Musa, a.s., imao vrlo kvalitetan i jedinstveno lijep odgovor: ”Evo ide za mnom” – odgovori on -, “a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.” (Ta-ha, 84.). Nakon toga, Musaa, a.s., je čekalo drugo iznenađenje. Ovaj put to nije bilo pitanje, nego obavještenje, i to najgora moguća vijest za jednog poslanika. Njegova misija je ugrožena i dovedena u pitanje: Uzvišeni obavještava Svoga Poslanika, a.s.: ”Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli” – reče On -, “njega je zaveo Samirijja.” (Ta-ha, 65.)
Ko je Samirijja?
Uzvišeni Allah jasno stavlja na znanje Svome Poslaniku da je iskušao njegov narod putem Samirijje koji ih je pozvao u zabludu i koji je izvor i uzrok te kušnje. Kurtubi navodi da je njegovo puno ime Musa ibn Muzaffer i da potječe iz mjesta koje se zvalo Samira. Ibn Abbas, r.a., kaže da Samirijja, ustvari, potječe iz naroda koji je obožavao krave, a koji se zadesio u Misru (Egiptu) i samo prividno prihvatio vjeru Izraelćana, dok je u svom srcu i dalje obožavao krave. Drugi kažu da je on bio Kopt i Musaov susjed, pa je povjerovao u njega i zajedno sa njim izašao iz Egipta, dok većina učenjaka kaže da je on bio jedan od uglednika i vođa Izraelćana i da je potjecao iz plemena koje se zvalo Samira, koji su dobro poznati u Šamu. Rođen je one godine kada su Egipćani klali izraelćansku mušku djecu, pa ga je majka sakrila u jednu pećinu na brdu. Taj čovjek je svojom idejom, prijedlogom i djelovanjem uspio da zavede skoro čitav narod, tako da su učinili ono što zdrava pamet običnog čovjeka nikada ne bi mogla ni zamisliti, a pogotovo ne čovjeka koji je svojim očima gledao neke od najvećih Allahovih čuda ikada viđenih na Zemlji (rascjepljenje mora, slanje prepelica za hranu, pucanje stijene i izviranje dvanaest vrela usred pustinje, itd.). Sve su to vidjeli svi pripadnici Musaovog naroda koji su napustili Egipat zajedno sa njim, njih šest stotina hiljada, kako navode mufessiri, pa ipak samo dvanaest hiljada njih je ostalo čvrsto i nepokolebljivo u svojoj vjeri, a svi ostali su bili zavedeni i zabluđeni Samirijjinim idejama i djelovanjem, uprkos tome što su svojim očima gledali najočitije znakove Allahovog postojanja i Allahove svemoći. Zato se ne trebamo čuditi što nas Uzvišeni Allah obavještava o Musaovoj potpuno prirodnoj reakciji: I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O narode moj,” – reče – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali?” “Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje” – odgovoriše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.” A to isto uradio je i Samirijja.(Ta-ha, 86-87.) Ražalošćeni i srditi Musa, a.s., s punim pravom se čudi svome narodu i u čudu ih pita: Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali? Učenjaci kažu da ne postoji nijedan čovjek koji želi da ga snađe Allahova kazna, niti da iko pametan to traži, ali da Allahova kazna po davno postavljenoj zakonitosti dolazi kao posljedica ljudskih djela koja zaslužuju tu kaznu.
Izraelćansko zlato
Odgovor ljudi Musaovog naroda bio je da su bili opterećeni zlatom i nakitom, koga je bilo toliko da su ga bacali. Da, tadašnji Izraelćani su bili toliko bogat narod da su bacali zlato!!! A kako i ne bi kada je to zlato koje su nosili sa sobom, kako kažu učenjaci, bilo zlato Egipćana od kojih su ga posudili noć prije napuštanja Egipta pod izgovorom da spremaju velika vjenčanja, svečanosti, zabave i sl. Tako su uspjeli prevariti Egipćane i sa sobom ponijeti basnoslovne količine zlata. Pored toga, učenjaci navode da su i nakon što je Uzvišeni Allah potopio faraona i sve njegove vojnike, oni pokupili sve njihovo dostupno zlato i sve to ponijeli sa sobom, pa ipak ponestalo im je hrane i vode u pustinji tako da su opet, i pored tolikog bogatstva, morali moliti svog poslanika, Musa, a.s., da zamoli Allaha da im podari hranu i vodu. Učenjaci kažu da upravo iz tog razloga Uzvišeni Allah to njihovo blago i opisuje riječju ”evzar“ – ”tovar“, što, iako se nedvosmisleno radi o zlatnom nakitu, ukazuje da je to bio haram imetak.
Samirijjina ideologija
Musa, a.s., je rekao svome narodu da će se zadržati trideset dana i kada je prošao taj rok, a on se zadržao, Samirijja im je rekao, a bio je čovjek čija se riječ slušala i poštovala: ”Kod vas je egipćansko zlato koje vam je haram, pa dajte ga ovamo da ga spalimo!“ Navodi se da je i Harun, a.s., koga je Musa, a.s., ostavio da ga zamijeni dok se ne vrati, rekao narodu: ”Ovo blago je ganimet – ratni pijen, a ratni plijen nama nije dozvoljen!“ Na to su oni iskopali veliku rupu i počeli sakupljati i bacati zlato u rasplamsalu vatru. Ibn Abbas kaže da je Samirijja prišao Harunu i obratio mu se rekavši: ”Allahov vjerovjesniče, hoću li baciti ovo iz ruke?“ Harun je mislio da on drži zlato kao i ostali ljudi, pa mu je potvrdio, a onda je Samirijja bacio šaku zemlje u to zlato i rekao: ”Postani tele koje riče!“ Ali to nije bila bilo kakva zemlja, nego zemlja koju je Samirijja uzeo ispod kopite Resuluvog konja, tj. Džibrilovog konja koji je, po nekima, bio El-Hajat – Život, a kojeg je Samirijja vidio svojim očima kada je jedne prilike Džibril došao Musau, a.s. Zatim se desilo kako je i rekao. Od istopljenog zlata je postalo tele koje je čak jedanput riknulo i nikada više. Jedni kažu da se od tog zlata zatim preoblikovalo pravo tele od krvi i mesa, što je jače mišljenje. Drugi smatraju da je to bilo samo zlatno tele čija je i unutrašnjost bila tako vješto oblikovana da kada bi vjetar puhnuo prolazio bi kroz njega i proizvodio zvuk poput pravog rikanja teleta. Uzvišeni to opisuje riječima: Pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: “Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!” (Ta-ha, 88.). Samirijja je slagao da je Musa, a.s., izgubio svoga Boga, pa je otišao da ga traži, a on je eto kod njih. Nakon svih svojih metoda za tren oka je našao mnoštvo sljedbenika. Odakle Samirijji ta ideja? Uzvišeni nam ukazuje da su Izraelćani nakon napuštanja Egipta ušli u zemlju Amelićana i vidjeli da se oni klanjaju kipovima u obliku krava, pa su neki Izraelćani tada rekli Musau, a.s., da i njima napravi slične bogove. Opet napominjemo da su to rekli nakon što su vidjeli najjasnije znakove Allahove svemoći. I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. “O Musa,” – rekoše – “napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!” – “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” – reče on.(El-A’raf, 138.) Ne moramo naglašavati da je Samirijja dobro zapamtio taj njihov zahtjev i samo čekao priliku da ga iskoristi. Uzvišeni kratko kometariše tu njihovu ”novu“ vjeru sa bogom kojeg jasno vide svojim očima i koji može čak i rikati (ali samo kada vjetar puše): Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti? (Ta-ha, 89.)
Musa, a.s., se srdit vraća svome narodu
Navodi se da je Musa, a.s., stigavši do svog naroda čuo svirku, glasove i vrisku, a Izraelćani su nakon obožavanja teleta stali igrati, svirati, pjevati i plesati oko teleta, pa je Musa, a.s., rekao ljudima koji su bili s njim: ”Ovo je zvuk fitne – iskušenja i smutnje!“ Uzvišeni Allah nam ukazuje na te momente Svojim Riječima: A njima je Harun još prije govorio: “O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!” “Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa” – odgovorili su oni. (Ta-ha, 90-91.). Zato, jasno vam je šta je prvo učinio Musa, a.s., kada je došao svom narodu: “O Harune,” – povika Musa – “šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?” ”O sine majke moje,” – reče Harun – “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ’Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.’” (Ta-ha, 92-94.) Navodi se da je Musa, a.s., desnom rukom zgrabio Harunovu kosu, a lijevom njegovu bradu i da ga je stao tresti. Mufessiri navode da to Musa, a.s., nije učinio da ga preplaši, a pogotovo ne da ga kazni, nego u tuzi i žalosti, kao kada čovjek zatečen razvojem događaja uzme sebe za bradu. Harunov ”propust“ je bio uistinu veliki, vidio je očiti širk u svome narodu i nije ga spriječio (prije nego ga osudite zapitajte se da li ga je uopće mogao spriječiti), ali je njegov odgovor još veći nego propust i on ukazuje na njegovu brigu, odgovornost i promišljenost. Harun mu odgovara: Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ’Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.’ Harun je shvatio situaciju u kojoj se našao i on pojašnjava svome bratu, Allahovom poslaniku, Musau, a.s., da se plašio napustiti većinu svoga naroda koji je pao u očito nevjerovanje najgoreg oblika, jer bi ga onih dvanaest hiljada nepokolebljivih vjernika slijedilo, a takav razvoj bi najvjerovatnije rezultirao bratoubilačkim sukobom, razdorom i prolijevanjem krvi na obje strane. U suri El-A’raf navodi se da su htjeli čak i da ga ubiju, iako je bio Musaov zamjenik i Allahov vjerovjesnik.
Prokletstvo do Sudnjeg dana
Nakon što se uvjerio u promišljenost svoga brata, Musa, a.s., se okreće Samirijji ključnom uzroku tok groznog stanja u koje je zapao njihov narod i pita ga: “A šta si to ti htio, o Samirijja?” – upita Musa. “Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli” – odgovori on -, “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.” “E onda se gubi!’ – reče Musa -, “čitavog svog života ćeš govoriti: ’Neka me niko ne dotiče!’- a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog “boga” kojem si se klanjao; mi ćemo ga sigurno spaliti i po moru mu prah rasuti. Vaš Bog je – Allah, drugog boga, osim Njega, nema! On sve zna!” (Ta-ha, 95-98.). Samirijja je svjestan da je došao kraj njegovom kratkotrajnom likovanju i vladavini i zato on iznosi istinu, istinu koja ostavlja bez riječi svakog vjernika: On priznaje da je vidio Džibrila kao izaslanika Musau, a.s., pa je i nakon toga uradio to što je uradio. Ne samo da on nije povjerovao, nego je u nevjerovanje odveo i skoro čitav svoj narod sa sobom. Zbog toga je i njegova kazna bila takva kako nam Uzvišeni Allah opisuje: Prognan je iz svog naroda, tako da je čitav život proveo u divljini, među zvijerima i životinjama, daleko od svoga doma i svoga naroda, govoreći: ’Neka me niko ne dotiče!’. Navodi se da čak i kada je htio da se rukuje sa nekim njegovo tijelo nije moglo nikoga dotaknuti, baš kao što njega niko nije mogao dotaknuti. Uzvišeni Allah nam i u suri El-A’raf govori o navedenim događajima: I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: “Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!” A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: “Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupali! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?” – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. “O sine majke moje,” – reče Harun – “narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj me jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili.” “Gospodaru moj,” – zamoli Musa – “oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovom svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži. A onima koji rđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno oprostiti i samilostan biti. (El-A’raf, 148-153.). Na kraju, u suri Ta-ha, Uzvišeni Allah nam poručuje: I tako, eto, kazujemo ti neke vijesti o onima koji su bili i nestali, i objavljujemo ti od Sebe Kur’an. (Ta-ha, 99.)
Izvor: saff.ba