Home / Tekst / Verske teme / Fikh (Islamski propisi) / Savremena pitanja iz poglavlja o zekatu (treći dio)

Savremena pitanja iz poglavlja o zekatu (treći dio)

stava dionice jeste da donosi dividendu, što znači, isplatu profita društva vlasniku dionice (razmjerno njegovom udjelu u društvu). Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. O vrstama dionica i propisu emitovanja i kupovine istih moralo bi se zasebno govoriti, ovom prilikom ukazat ćemo samo na propis zekata na dionice. Dionica, kao udio u temeljnom kapitalu, je vrsta imovine ili vlasničkog dobra, pa je stoga podložna propisu zekata. Rekao je Uzvišeni Allah: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 103) Savremeni učenjaci imaju različite poglede oko načina na koji se računa i izdvaja zekat na dionice i po tom pitanju su naveli mnoga mišljenja od kojih ću, pojednostavljeno, ukazati samo na preferirajuće.


Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Od savremenih pitanja iz poglavlja o zekatu u ovom broju ćemo obraditi, Allahovom dozvolom, zekat na dionice, obveznice i robu u proizvodnji.

Zekat na dionice

Dionica je vrijednosni papir kojim uplatitelj dokazuje svoj ulog u temeljni kapital dioničkog društva. Ona daje prava, ali i određene obaveze prema društvu. Jedno od osnovnih svojstava dionice jeste da donosi dividendu, što znači, isplatu profita društva vlasniku dionice (razmjerno njegovom udjelu u društvu). Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. O vrstama dionica i propisu emitovanja i kupovine istih moralo bi se zasebno govoriti, ovom prilikom ukazat ćemo samo na propis zekata na dionice. Dionica, kao udio u temeljnom kapitalu, je vrsta imovine ili vlasničkog dobra, pa je stoga podložna propisu zekata. Rekao je Uzvišeni Allah: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 103) Savremeni učenjaci imaju različite poglede oko načina na koji se računa i izdvaja zekat na dionice i po tom pitanju su naveli mnoga mišljenja od kojih ću, pojednostavljeno, ukazati samo na preferirajuće. Pored toga, tekst zahtijeva koncentraciju i umnu prisutnost. Prema odabranom mišljenju proračun zekata na dionice može imati tri različita stanja:

Prvo stanje:

Da dioničar kupi dionice s namjerom da njima trguje, tj. da ostvari kapitalnu dobit, odnosno profit prodajom dionica po cijeni većoj od one po kojoj ih kupi. U ovom slučaju dionice se tretiraju trgovinskom robom, što znači da se na njih, kada se ispune opći uvjeti zekata, daje zekat u visini od 2,5% tržišne vrijednosti dionice bez obzira na polje djelatnosti dioničarskog poduzeća. (Tržišna vrijednost dionice je njena prodajna vrijednost na berzi, koja se formira na osnovu ponude i potražnje.)

Drugo stanje:

Da vlasnik dionice kupi dionice s namjerom da profitira putem dividende, odnosno isplate profita dioničkog društva, bez namjere da trguje kupljenim dionicama. S obzirom da dionica predstavlja postotni udio u temeljnom kapitalu poduzeća njen vlasnik tj. dioničar srazmjerno tom udjelu je vlasnik svega što dioničko poduzeće posjeduje, stoga je dužan na zekatsku imovinu koju poduzeće posjeduje izdvojiti zekat u omjeru svog udjela u njemu. Da bi vlasnik dionice znao da li je dužan dati zekat, i ako jeste, kako ga izračunati, prvo će razmotriti prirodu djelatnosti dioničkog poduzeća čije je dionice kupio. Ako je poduzeće trgovinsko, dužan je dati 2,5 % od stvarne vrijednosti dionice. (Stvarna vrijednost je udio dionice u temeljnom kapitalu dioničkog društva nakon ponovne procjene po tekućim cijenama i odbijenog duga). Ako poduzeće djeluje na polju agronomije, daje se zekat na usjeve, tj. desetina ako je napajanje prirodno, a petina ako je vještačko. Ako je poduzeće proizvodno, daje se 2,5% od zarade koju poduzeće ostvari, a slijedi detaljniji govor o načinu računanja zekata proizvodnih pogona. S obzirom da se zekat ne daje na nekretnine, pogonske strojeve, troškove administracije i sl., proporcionalna vrijednost takve imovine u dionici se ne ubraja u vrijednost na koju se daje zekat, jer zekat se daje samo na procent dionice koji predstavlja zekatsku imovinu unutar temeljnog kapitala. Ako dioničarsko poduzeće ne operira izravno sa zekatskom imovinom, poput spomenutih primjera, nego djeluje na drugim poljima, kao što su društvene usluge, telekom, ugostiteljstvo i sl., vlasnik dionice dužan je provjeriti da li poduzeće posjeduje zekatsku imovinu, kao što je novac, trgovinska roba, dugovi i potraživanja kod partnera koji su u stanju vratiti dug i sl., ako postoji takva imovina vlasnik dionice dužan je dati zekat na udio dionice koji predstavlja zekatsku imovinu, ako su ispunjeni opći uvjeti obaveze zekata. U slučaju da na osnovu finansijskih izvještaja poduzeća dioničar nije u stanju znati koliki je taj procent, onda će, koliko je u mogućnosti, približno procijeniti tu vrijednost i na nju dati zekat. Što se tiče profita ostvarenog putem dividende, na njega se daje zekat ako dividenda dostiže nisab sama po sebi ili uz srodan imetak nakon što ostane u posjedu dioničara jednu hidžretsku godinu.

Treće stanje:

Da samo dioničarsko društvo daje zekat. U tom slučaju zekat se računa poput zekata pojedinca, jer pomiješan imetak poprima propis imetka jednog vlasnika. To znači da se zekat daje samo na određenu imovinu u određenom procentu, nakon što se ispune opći uvjeti zekata, jednako kao kod pojedinca. Ovdje treba naglasiti da se imovina dioničara nemuslimana izuzima iz vrijednosti na koju se daje zekat, jer nemusliman nije dužan davati zekat niti bi za to imao sevap. Iako će nemusliman na Sudnjem danu odgovarati za neispunjene obaveze, na ovom svijetu takav se prvo poziva da prihvati islam, a nakon toga da primjenjuje njegove propise. Dioničar koji je kupio dionice s namjerom da trguje istima, njemu nije dovoljan zekat koji daje samo dioničarsko društvo, jer društvo daje zekat samo na zekatsku robu, dok je cjelokupna dionica kupljena s namjerom da se njome trguje trgovinska roba, a samim tim i zekatska imovina. U ovom slučaju dioničar će izračunati visinu zekata na tržišnu vrijednost dionica koju posjeduje, a zatim odbiti vrijednost koju je društvo izdvojilo, te razliku udijeliti na ime zekata. Ukoliko bi procent koji je društvo već udijelilo bio veći od procenta tržišne vrijednosti dionica, vlasnik može razliku računati kao zekat na drugu srodnu imovinu ili kao unaprijed dat zekat.

Zekat na obveznice

Obveznica je dužnički vrijednosni papir s unaprijed definiranim rokom povrata i kamatnom stopom. Prodaju ih emitenti koji traže finansiranje. Emitenti mogu biti države (državne obveznice), gradovi (općinske obveznice) ili kompanije (korporativne obveznice). Za razliku od dionica, koje predstavljaju udio u temeljnom kapitalu dioničkog društva, obveznice predstavljaju klasičnu kamatnu pozajmicu, jer kupac obveznice daje pozajmicu njenom prodavaču uz određenu stopu kamate koju će primiti nakon dogovorenog vremena. Suvišno je kazati da je ophođenje obveznicama, njihovo izdavanje i kupovina haram, jer je suština obveznice kamatni kredit. Musliman koji posjeduje obveznice dužan je pokajati se Allahu od tog grijeha i u najkraćem mogućem roku izaći iz tog ugovora. Što se tiče zekata na obveznice, savremeni učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je njen vlasnik dužan dati zekat na glavnicu obveznice, dok o kamatnom dodatku imaju različita mišljenja. U prošlom broju bilo je govora o zekatu na haram imovinu, u koju spada spomenuti kamatni profit, gdje smo pojasnili da se na haram imovinu ne daje zekat, nego je potrebno takvu imovinu vratiti njenom vlasniku, a ako to nije moguće, podijelit će se u opće koristi muslimana, ne kao sadaka, nego kao čišćenje imovine od harama.

Zekat na proizvodne pogone

Investicija u proizvodnji slična je investiciji u trgovini, jer proizvođač kupuje sirovine s namjerom da ih proda nakon što ih preradi, zbog toga se na proizvodnju primjenjuju propisi zekata trgovačke robe. Zekat na trgovačku robu postaje obavezan kada se upotpuni hidžretska godina od vremena kada je vlasnik posjedovao nisab (vrijednost na koju se daje zekat). S obzirom da proizvodnja uzima propis trgovačke robe po pitanju zekata, to znači da upotpunjenje hidžretske godine se ne veže za početak proizvodnje ili kupovinu sirovine nego za posjedovanje nisaba u glavnici kojom pokreće proizvodnju. Prema tome, ako je vlasnik posjedovao nisab u ramazanu, a sirovinu kupio u zul-hidždžetu i počeo sa proizvodnjom u muharremu, godina će se upotpuniti u ramazanu i to za vrijednost koju je vlasnik posjedovao u prošlom ramazanu i svu dobit koju je iz nje putem trgovine, odnosno proizvodnje, ostvario. Vlasnik pogona će izračunati vrijednost na koju će dati zekat zbrajanjem sljedećih vrijednosti:

● novčana vrijednost;

● vrijednost finalnih i poluproizvoda;

● vrijednost sirovine.

Novčana vrijednost obuhvata gotovinu, sredstva na računima, vrijednosne papire, dugove kao i ostvarenu profit. Profit koja se potroši u toku godine izuzima se iz novčane vrijednosti na koju se daje zekat. U novčanu vrijednost na koju se daje zekat računaju se dugovi koje vlasnik ima kod svojih dužnika, dugoročni i kratkoročni, osim dugova koje nije u stanju naplatiti, zbog bankrota dužnika, poricanja duga i sl. Zekat na ovakav dug daje se nakon što se dug naplati i daje se za jednu godinu unazad bez obzira koliko dugo je vlasnik čekao naplatu. Dugoročni dugovi kojim se vlasnik zadužio ne odbijaju se od vrijednosti na koju se daje zekat. Odbit će se samo rate koje je bio dužan uplatiti prije nego se hidžretska godina upotpunila, a nije ih uplatio zbog nemogućnosti, uz uvjet da ne posjeduje imovinu na koju se ne daje zekat, poput kuća i automobila, koja je preko njegovih osnovnih potreba. Ukoliko posjeduje takvu imovinu, ona se stavlja naspram duga i tada se dug ne odbija od imovine na koju se daje zekat. Time se želi osigurati pravo siromašnih u imetku imućnih koji posjeduju ogromne vrijednosti u nekretninama a posluju uzimajući pozajmice.

Vrijednost finalnih i poluproizvoda računa se prema tržišnoj vrijednosti u vremenu kada je nastupila obaveza davanja zekata uzimajući u obzir veleprodajnu cijenu.

Sirovina na koju se daje zekat je osnovna, centralna sirovina za preradu, dok se na potrošne sirovine koje su neophodne pri proizvodnji, poput ulja, goriva, sredstava za čišćenje i sl. ne daje zekat, jer se ne smatraju trgovačkom robom. Vrijednost sirovine u skladištu računa se prema tržišnoj vrijednosti u vremenu kada se godina upotpunila, bez obzira bila ona kupljena po većoj ili manjoj cijeni. U sirovinsku vrijednost se računa i sirovina koja je na putu, odnosno kupljena i uplaćena sirovina koja još nije stigla u skladište, a njena vrijednost se računa prema tržišnoj cijeni u mjestu u kojem se nalazi. Ako je pak plaćena putem akreditiva, vrijednost akreditiva prije uplate predstavlja vrijednost robe.

Na vrijednost nekretnina, hala, strojeva, automobila i svega drugog što je kupljeno da se koristi a ne da se prodaje, ne daje se zekat. Ukoliko zbroj novčanih vrijednosti, vrijednosti finalnih proizvoda, poluproizvoda i sirovine dostiže nisab, odnosno vrijednost 85 g zlata, obavezno je na ime zekata dati 2,5 % od te vrijednosti. S obzirom da proizvodnja poprima propise trgovine po pitanju zekata, vlasnik pogona će u upotpunjavanju nisaba računati i novčanu vrijednost koja mu je pregodinila, jer proizvodi su trgovačka roba koja vlasniku nije cilj sama po sebi nego je cilj njena vrijednost, pa se stoga njena vrijednost spaja sa novčanom. Uzvišeni Allah najbolje zna!

(Literatura: Abdullah bin Mensur el-Gufejli, Nevaziluz-zekati; Halid bin Ali el-Mušejkih, Fikhun-nevazili fil-ibadat)

Autor: Dr. Hakija Kanurić

Izvor: el-asr.com

About anes

Pogledaj takođe

Istinsko ubjeđenje

Spoznaja da je Allah jedan, da su Džennet, vatra džehennemska, proživljenje, obračun i vaganje djela …