Najbitnija stvar u životu je Uputa, a da li ste znali ovo o njoj?

Allah Uzvišeni u Kur’anu kaže: A zašto ne razmisle sami o sebi? Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih – sa ciljem i do roka određenog. A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izići. (Er-Rum, 8.)

Uzvišeni Allah je sve stvorio sa svrhom i svim stvorenjima obezbijedio uputu pomoću koje izvršavaju ono zbog čega su stvoreni. Naredio nam je da razmišljamo o Njegovim ajetima – znakovima u svemiru i svemu što je stvorio, kao što nam je naredio i da razmišljamo o Njegovim objavljenim ajetima – Kur’anu. Kada razmislimo o svemiru, vidimo da je Allah sve uredio Svojim savršenim zakonima, i da su ti zakoni međusobno savršeno usklađeni, od čega umovi naučnika staju diveći se tom skladu i perfekciji. Nijedan jedini atom se slučajno ne pomjeri, već je sve to u skladu sa savršenim zakonima kojima je Allah podredio ovaj svemir. Kada razmislimo o tome ko ih je stvorio i uredio, pred sobom imamo sljedeće opcije:

1. Ili su ti zakoni sami sebe stvorili i dogovorili se šta će koji da radi, što je nemoguće, jer oni su gluhi, nijemi, slijepi, bez razuma i volje te je nemoguće da sami sebe mogu urediti i dogovoriti se nešto.

2. Da ih je neko drugi stvorio i uredio ko je apsolutno Mudar i Savršen, Koji ni iz čega stvara, Koji je stvorio sve zakone koji su Njemu podređeni. On Svojim zakonima u prirodi upravlja stvorenjima, a njihovom savršenošću ukazuje na Sebe, jer je sve oko nas putokaz koji vodi Allahu onoga ko razmišlja i pameti ima.

Zakoni se tu ništa ne pitaju, jer On upravlja njima. A u okviru njih – stvorenja biraju šta će raditi, i šta god da izaberu, nisu izašli van tih kosmičkih zakona, u njihovom širem značenju.

Svi zakoni kojima je Allah uredio stvorenja govore nam da Allah nije nijedan atom ostavio bez upute, jer svaki atom, svaki molekul, svaka planeta i sve u svemiru pokorava se tim savršenim zakonima i shodno njima vrši svoju ulogu zbog koje je stvoren.

Zatim, Allah je uputio i živa bića dodatnom uputom u odnosu na neživa, jer im je dao dodatne potencijale i dimenzije u odnosu na neživa. To je drugi nivo upute. Tako živa bića imaju osnovnu dimenziju sastavljenu od neživih materija (atomi, molekuli) čije je djelovanje već definisano savršenim zakonima koji vladaju neživom materijom cijelog svemira, ali živa bića imaju i dodatnu dimenziju koja iziskuje dodatnu uputu, dodatne smjernice kakvoće funkcionisanja, a to je dimenzija života i njegovog funkcionisanja, počevši od ćelija, preko tkiva, organa, do cijelog organizma. Sve to je iziskivalo dodatnu uputu, dodatno usmjerenje, koje je Allah Uzvišeni precizno definisao u DNK. Tako vidimo da ćelije, tkiva, organi i organizmi savršeno funkcionišu i “znaju” svoj posao i kako ga obaviti, bez da su to učili, bez da su se dogovarali, a sve to je – sa granicama njihovih mogućnosti – unaprijed zapisano u svakoj ćeliji.

S tim da životinje imaju dodatnu dimenziju u odnosu na biljke, koja se ne ogleda samo u osnovnim životnim procesima koji se odvijaju unutar organizma, već i u uređenju svojih zajednica, pa je Allah svakoj životinjskoj vrsti uputu instinkta koja je vodi ka izvršavanju onoga zašta je stvorena. Primjera radi, pčela savršeno zna kako od biljaka praviti med i kako napraviti savršeno dizajnirano saće, kao što i sve ostale vrste znaju izvršavati svoju ulogu. To je treći nivo upute.

Dakle, ta dodatna uputa služi za usmjeravanje njihovih dodatnih potencijala i dimenzija, pa vidimo da je biljke uputio kako da vade potrebne minerale iz zemlje i pretvaraju ih u ukusne i zdrave plodove, i kako je životinje nadahnuo instinktom kako da vode računa o svojim animalnim potrebama: preživljavanju, produženju vrste, traženju skloništa i drugim potrebama.

Zar je biljka koja nema razuma mogla imati vrhunsko poznavanje hemije i fizike pa sama sebe napraviti tako da vadi potrebne minerale iz zemlje i pretvara ih u ukusne i raznobojne plodove, što ne uspijevaju i najsavršeniji instrumenti koje je čovjek napravio? Zar je biljna ćelija mogla sama DNK ispisati unutar svojih ćelija, a u kojem se nalazi savršeno uputstvo za razvoj i funkcionisanje cijele biljke? DNK je informacija, a informacija je produkt znanja, a ne slučaja. To je van svake pameti, i doista je u tome pouka za onoga ko objektivno razmišlja.

O pobijanju teorije slučajnog nastanka života na zemlji i razvoja živih bića koja se naziva ’Teorija evolucije’ je već puno napisano da je to suvišno spominjati. Dovoljan nam je podatak da samo jedna ćelija predstavlja kompleksan sistem koji liči na jedan savršeno uređeni grad, čak je i kompleksnija od toga. Ćelija unutar sebe sadrži energetske stanice, kompleksne fabrike, banku podataka, sisteme izgradnje, napredne rafinerije, membrane za kontrolu ulaska i izlaska materije u ćeliju, i onaj ko vjeruje da je jedna jedina ćelija, a kamoli druga živa bića, nastala slučajno, liči na čovjeka koji misli da je avion nastao tako što je tornado prošao kroz deponiju gvožđa koje se usljed toga slučajno naslagalo i formiralo Boing 747, ili neki drugi avion. Ili na čovjeka koji misli da bomba može eksplodirati u fabrici mastila i slučajno se napisala velika knjiga koja u sebi nema nijednu grešku. Takva pomisao je poput pomisli da možemo prosuti dovoljno gline, pijeska, cementa i gvoždja u more i čekali da se formiraju cigle, zatim da se naslagaju jedna na drugu , praveći tako velelepne zgrade sa svim svojim odlikama, instaliranim sistemom za struju, električnim vratima, vodovodom i svime što uz to ide, a zatim se tako formira i velelepni grad. Eto, tako izgleda pomisao da samo jedna ćelija može nastati slučajno, i tako zvuče oni koji govore kako su tu i tu tad i tad imali svi uslovi za nastanak ćelije, misleći na osnovne materijalne sastojke od kojih je ćelija nastala. Štaviše, ustvrditi takvo nešto za ćeliju je još dalje od stvarnosti, s obzirom na to da ona ima i dimenziju života, za razliku od velelepnog grada kojeg smo naveli kao primjer.

Dakle, nije dolikovalo savršenom Stvoritelju da samo stvori materiju, i da je ostavi u anarhiji, bez da joj podari uputu kako da perfektno funkcioniše, jer to ne dolikuje savršeno Mudrom i time ništa ne bi moglo opstati ni trena. Svakog dana naučnici ostaju zapanjeni savršenstvom uređenosti kosmičkih zakona. Zatim, nije dolikovalo savršenom Stvoritelju da samo stvori živa bića i pusti ih bez upute za funkcionisanje njihovih potencijala, pa se i za to pobrinuo, i to je u skladu sa mudrošću savršenog Stvoritelja.

Allah je, zatim, stvorio čovjeka kojem je dao dodatnu dimenziju u odnosu na ostala stvorenja. Čovjek sada ima više nivoa postojanja i više potencijala od ostalih stvorenja:

– ima osnovni nivo postojanja, onaj čisto materijalni i neživi koji se ogleda u atomima i molekulima, i taj nivo je uređen opštom uputom kao i sva ostala neživa materija. Dakle, za tu čovjekovu dimenziju su se “pobrinuli” Allahovi kosmički zakoni vezani za neživa stvorenja.

– zatim čovjek ima viši nivo, a kojeg dijeli sa živim bićima, i koji se ogleda u ćelijama, tkivima, organima pa sve do cijelog organizma, i to je Allah uputio da funkcioniše savršeno kao i kod životinja, poput jedne velike kompleksne države sa milijardama stanovnika od kojih svaki zna koja mu je uloga i šta mu je raditi, a sve to shodno onome što je zapisano u “ustavu” te “države”, zvanom DNK.

Gospodar naš je Onaj Koji je sve stvorio, a zatim uputio. (Kur’an, 20:50.)

…to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio. (Kur’an, 27:88.)

Koji sve savršeno stvara… (Kur’an, 32:7.)

…Koji je sve stvorio i kako treba uredio. (Kur’an, 25:2.)

– zatim čovjek ima i taj animalni nivo zadužen za preživljavanje i produženje vrste, zašta ima instinkte, ali ima uz to i daleko viši nivo volje, fizičkih, intelektualnih, emotivnih i duhovnih potencijala. Sve to je iziskivalo dodatnu uputu u odnosu na onu datu za niže nivoe postojanja, i u skladu sa tim, Allah nije ostavio čovjeka bez upute kako bi na savršen način iskoristio sve te svoje potencijale, od kojih svaki ima svoju ulogu, svrhu i način postizanja te svrhe. Savršeni Stvoritelj mu je dao uputu iznad uputa nežive materije, i iznad upute biljaka i životinja, kao što mu je dao i potencijale iznad potencijala neživih bića, biljaka i životinja. To je uputa koja “upošljava” i usmjerava te nove potencijale kao što su ostali nivoi upute “uposlili” i usmjerili ostale nivoe egzistencije. To je uputa čovjekovih umnih, emotivnih i duhovnih potencijala, a kao takva, ona je morala biti takve prirode da nju čovjek, kao umno i voljno biće višeg nivoa,  spozna, apsorbuje i primjenjuje koristeći upravo taj svoj um, i tu svoju volju, i tako usmjeravajući svoje potencijale.

U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana, doista su znakovi za razumom obdarene. (3:190.)

To je, zaista, dalekovidim pouka. (Kur’an, 3:13.)

Eto, tako Mi potanko izlažemo ajete i znakove ljudima koji razmišljaju. (Kur’an, 10:24.)

U tome, doista, ima dokaza za ljude koji razmišljaju. (Kur’an, 13:3.)

…u tome je, zaista, znak za ljude koji razmišljaju. (Kur’an, 16:11.)

(i On) objašnjava ljudima ajete i dokaze Svoje, da bi se prisjećali i pouku primili. (Kur’an, 2:221.)

To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. (Kur’an, 13:4.)

Dakle svaka uputa je u saglasju i skladu sa onim potencijalima i nivoima koje usmjerava i upućuje. Ovaj najviši nivo upute ćemo oslovljavati velikim početnim slovom, Uputa, kako bi bio prepoznatljiv u odnosu na ostale nivoe upute. To je četvrti nivo upute.

Izvori ljudske percepcije i ljudski umno duhovni potencijali su dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I mudrost savršenog Stvoritelja je iziskivala da On šalje Uputu čovjeku, i to preko nekog iz njegove vrste, a na osnovu koje će on znati kako da savršeno ispuni svrhu postojanja. Kako Uzvišeni reče: “Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.” (Kur’an, 2:38.)

Allah je slao ljudima uputu o tome kako da savršeno urede svoj odnos prema svom Gospodaru, prema ljudima i drugim stvorenjima, objašnjavajući im zašto su stvoreni, odakle su, kuda idu, i šta da rade da ostvare ono zbog čega su stvoreni. Čovjeka je Allah, iz Svoje ljubavi i milosti, stvorio za savršenu sreću na dunjaluku i Ahiretu, i zbog Svoje mudrosti i pravde – nije ga ostavio da sam traga za načinom njenog postizanja i tumara bespućima postojanja, već mu je obezbijedio Uputu koja će mu osvjetljavati put. Za čovjeka kao razumno biće Allah je odabrao da uputa bude Objava za čije razumijevanje i primjenu čovjek treba uposliti sve potencijale koje je od Gospodara dobio: intelektualne, duhovne, emotivne i fizičke, postignuvši na taj način savršenu sreću svim svojim bićem.

Ta Uputa, dakle, usmjerava i uređuje potencijale, a ne uništava ih, a na tom putu stoji jedan specifičan izazov, a to su prohtjevi. S obzirom da je primjena te Upute voljna radnja, ona iziskuje napor i borbu, dok su prohtjevi nasuprot tome i teže da budu nadređeni, dok Uputa iziskuje da budu podređeni i uređeni. To se jasno očituje u svakom napretku i usponu, bilo u intelektualnoj, fizičkoj, emotivnoj ili duhovnoj dimenziji. Osnova je: da bi napredovao moraš pobijediti niske prohtjeve. Strast je more po kojem lađa duše plovi, i ona je korisna dokle god je za kormilom Uputa i čist razum. Ali kada more probije lađu, počne da je plavi, potrebno je vremena da je mornari vjerovanja i savjesti poprave. Istina, kod mnogih ljudi su ti mornari mrtvi, pa more strasti poplavi lađu duše vukući je polako na samo dno.

Univerzalno ime za Uputu i pravi put u svim vremenima je – islam, koji znači predanost i pokornost Allahu, i kao što bespogovorna nužna predanost Njegovim kosmičkim zakonima vodi apsolutnoj harmoniji, tako i bespogovorna dobrovoljna predanost Njegovim objavljenim zakonima vodi apsolutnoj harmoniji u nama i oko nas, što iziskuje potpunu i vječnu sreću. Gospodar nebesa i Zemlje kaže da su svi poslanici bili muslimani, predani i pokorni Njemu, na pravom putu. Svi narodi su imali svoje vjerovjesnike preko kojih im je Stvoritelj dostavljao uputu koja im je osvjetljavala put do postizanja te sreće i blagostanja u prostoru i vremenu u kojim su živjeli, s tim da su osnovni postulati Upute ostali nepromijenjeni kod svih poslanika.

…a nije bilo naroda kome nije došao upozoritelj. (Kur’an, 35:24.)

Allah je svim poslanicima davao dokaze po kojima bi se njihovi narodi mogli uvjeriti u to da su oni doista poslani od Allaha.  Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali… (Kur’an, 57:25.)

Zatim, Allahova mudrost je iziskivala da Uputu odlikuje nad onim što nije Uputa, jer, u suprotnom, ljudi ne bi Uputu mogli nikako razlikovati od zablude, što je jednako neslanju upute, a već smo objasnili nužnost slanja Upute i povezanost toga sa Allahovom pravdom i mudrošću. Zato je poslanicima davao razne dokaze, kao što je i u samoj Uputi pohranjivao ono što će ljudima ukazati da se radi o istini.

Ti dokazi koji su poslati i zadnjem Poslaniku, Muhammedu, alejhisselam, i sakupljeni u Kur’anu i Sunnetu, i još uvijek se crpe čuda iz ta dva izvora i otkrivaju nepobitni dokazi istinitosti islama.

Mi ćemo im pokazati znakove Naše u daljini – na horizontima, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. (Kur’an, 41:53.)

Ti se dokazi ogledaju u spominjanju činjenica koje nikako čovjek bez Objave nije mogao znati u to vrijeme, iz raznih oblasti, a koje se nastavljaju otkrivati do današnjeg dana; zatim u natprirodnim događajima za vrijeme posljednjeg poslanika Muhammeda, ‘alejhisselam, koji su preneseni kategorički ispravnim putevima do nas; zatim u obavijestima o onome što će se desiti, a koje su se ispunjavale bez greške; zatim u stilistici posljednje Objave koja je izazov ljudima do Sudnjeg dana; zatim u savršenstvu sistema kojeg je donijela posljednja Objava za sve aspekte života, od uređenja najviših instanci vlasti do najobičnijih svakodnevnih poslova. O svemu tome su ispisani mnogobroji tomovi knjiga, i nastavljaju se ispisivati.

Prijašnje objave su vremenom prolazile kroz izmjene i nestajanja, jer je njihovo čuvanje bilo prepušteno ljudima, a i same su bile lokalnog karaktera. Zatim je Uzvišeni Allah poslao konačnu Objavu, kao pečat svim prethodnim, koja važi za sve ljude do Sudnjega Dana, a čije čuvanje je zagarantovao i na Sebe preuzeo lično Allah, što i jeste logična odlika savršene i posljednje Objave, koja je, uzgred, i empirijski dokaziva, o čemu su također ispisani mnogobrojni tomovi. On je iz Svoje neizmjerne milosti i apsolutne mudrosti čovječanstvu objavio islam kao savršenu vjeru i kompletan sistem života, i učinio ga stazom koja vodi savršenoj sreći oba svijeta. Ta savršena i univerzalna Objava se manifestuje kroz Allahovu Knjigu – Kur’an, koja predstavlja Allahov direktan govor po izrazu i značenju, i Sunnet – praksa Allahovog Poslanika koji sadrži sve ono što je radio i govorio onako kako ga je Allah podučio. Sunnet Allahovog Poslanika je sakupljen u hadiskim zbirkama koje su očuvane do našeg vremena i raširene po cijelom svijetu, i predstavljaju nepresušni izvor mudrosti, uputa i pouka za one koji razuma imaju. Tako nam je Allah sačuvao Kur’an i Sunnet kao dva izvora islama iz kojih će se vaditi propisi i mudrosti do Sudnjega Dana.

Svrha postojanja čovjeka jeste da dostigne stepen savršene ljubavi prema Stvoritelju, koju prati potpuna predanost i poniznost. To se zove ibadet. Potpuna ljubav prema Svevišnjem voljenom, koju prati potpuna predanost i poniznost. To je ono što je u skladu sa ljudskom iskonskom prirodom. Srazmerno čovjekovoj udaljenosti ili blizini tom cilju biva njegova čistoća ili nečistoća srca. Veličina nekog grijeha se mjeri time koliko čovjeka udaljuje od tog cilja, a veličina nekog dobrog djela se mjeri time koliko čovjeka približava tom cilju. Višeboštvo i nevjerstvo su najveći grijesi jer su sušta suprotnost tom cilju i beskonačno udaljuju čovjeka od tog cilja. Onaj koji istinski voli, pokoran je svom Voljenom, i samo na taj način će osjetiti potpunu slast ljubavi i svrhu svoga bitisanja, i tako ostvariti harmoniju u sebi i oko sebe. Tako on biva konstruktivni element društva, a ne destruktivni. Zato kaže Allah u Kur’anu: Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da Mi ibadet čine. (Ez-Zarijat, 56.)

Ibadet jeste termin koji označava obožavanje, kao najviši stupanj ljubavi, uz pokornost i poniznost koja iz njega slijedi, jer vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Pravi i potpuni vjernik dostiže svrhu bitisanja na ovome svijetu, on je taj koji najpotpunije, od svih drugih ljudi koji nisu na tom stupnju, izvršava ono zbog čega je stvoren. To je zato što je on spoznao svrhu života na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha života da samo Allahu ibadet činimo, da se Njemu u potpunosti predamo, svojom nutrinom i vanštinom, što iziskuje da Mu se potpuno pokorimo u onome u čemu nam je naredio da Mu se pokovaramo, a da izbegnemo ono što nam je naredio da izbjegavamo, ali i da ta pokornost bude ispunjena ljubavlju kao njenim pokretačem, najvišim stepenom ljubavi, obožavanjem. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u našoj duši, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne, onda kada uspijemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu.

„Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da Mi ibadet čine.“ Neki učenjaci su ilustrovali značenje ovog ajeta na sljedeći način: Mi smo stvorili srce, dali mu vlast i vojsku, te mu dušu (nefs) učinili jahalicom da na njoj prelazi put od Zemlje do najviših visina. Ako želi pravilno iskoristiti ovu blagodat, u svojoj državi treba da zaposjedne mjesto vladara, da se usmjeri i zaputi ka Božijoj uputi, da budući svijet smatra svojom domovinom i mjestom gdje će se nastaniti, da mu duša bude jahalica, da mu ovaj svijet bude usputno boravište, da mu ruke i noge budu sluge, da mu razum bude glavni pomagač, da mu strast bude radna snaga, da mu srdžba bude policija i da mu osjetila budu komunikacioni sistem. Ako ti neki od pomenutih organa tvoje države bude neposlušan i ne bude dobro obavljao svoju funkciju, kao što su strast ili srdžba, ti treba da se boriš protiv njih, ali ne i da ih ubijaš, jer su ti potrebni za funkcionisanje države. Ako tako budeš postupao, ispunićeš svoju obavezu spram ukazane blagodati i zaslužićeš da budeš nagrađen, kad za to dođe vrijeme. Ako ne budeš tako postupao, bićeš nesrećan i sebe ćeš odvesti u propast i skočiti u provaliju.

prof. Ersan Muhammed Grahovac

Zato je najvažnija dova: “Uputi nas na Pravi put” (Al-Fatiha, 6)

pozivistine.com