Home / Tekst / Prihvatili su islam / Mlada Amerikanka: Kupila sam Kur’an da bi našla stvari sa kojima se ne slažem…

Mlada Amerikanka: Kupila sam Kur’an da bi našla stvari sa kojima se ne slažem…

27. maja izgovorila sam šehadet, svjedočenje moje vjere u islam, pred punom džamijom. Međutim, ja nisam postala muslimanka tog dana, ja sam bila muslimanka moj čitav život, ali nisam bila svjesna toga. Uvijek sam vjerovala u Jednog Boga i samo Njega. Ova ideja je jedna od najjednostavnijih, najvažnijih stubova vjere. Razlog zbog kojeg nisam znala da sam muslimanka jeste jer mi to niko nije rekao. Imala sam cimericu muslimanku, srela sam mnogo muslimana, ali mi niko nikad nije rekao u šta muslimani vjeruju. Svo vrijeme sam vjerovala u islam, ali nisam imala pojma da je moja vjera bila ista vjera kao kod miliona ljudi oko mene.

Napokon, nakon godina potrošenih u pokušaj da razumijem svoje vjerovanje, prisustvovajući različitim vjerskim službama i samo vjerovajući u dijelove onoga što sam čula. Bliski prijatelj me je pitao u šta vjerujem. Bili smo prijatelji neko vrijeme ali nikada nismo pričali o vjeri. Objasnila sam svoja osnovna vjerovanja i da vjerujem u Boga, ali ne u trojstvo, i vjerujem u raj i anđele, ali sam isto tako istakla da nisam potpadala u nijednu vjeru i da nisam znala „kako se to zove“. Moj prijatelj mi je rekao da sam svo ovo vrijeme bila u krivu i da se sva moja ubjeđenja slažu sa ubjeđenjima mojih prijatelja koji su muslimani.

U početku sam pomislila da moj prijatelj želi samo da prikaže islam u lijepom svjetlu, pojašnjavajući samo privlačne dijelove vjere. Taj prijatelj bi mi slao ajete iz Kur’ana i ja sam se slagala sa njima, ali sam mislila da on samo izabire i uzima najbolje citate koji bi me još više zainteresirali. Prvi koji sam dobila je bio iz sure Ed-Duha. Jedanaest ajeta koji su sačinjavali ovu suru su bili priča mog života, otišla sam i kupila Kur’an za sebe da bih našla stvari sa kojim se ne slažem da bih ih ukazala svome prijatelju. Nisam mogla naći niti jednu jedinu stvar. Slagala sam se sa svakim ajetom. Lahko sam shvatila zašto doslovni prijevod riječi ajet jeste čudo. Svaki odlomak je čudo, da budem tačnija svaka riječ je čudo.

To je bilo čudo u mome životu da nakon potrage koja je trajala dvadeset godina, nakon što sam bila zbunjena, nakon što sam mislila da neću naći nikoga ko vjeruje kao ja, našla sam Allaha Njegovom voljom. Najbolji dio je, međutim, da je Allah uvijek bio uz mene. Ostajala bi noću budna što duže moguće čitajući Kur’an i plačući, znajući da čitam Istinu. Razmišljam kako je lijepo to što je Allah dao svim ostalim poslanicima sposobnost da učine čuda da bi ljudi njihovog vremena to vidjeli, ali je dao poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, čudo koje ja mogu držati u svojim rukama svaki dan – Kur’an.

Znala sam da sam muslimanka i znala sam da sam toliko blagoslovljena da je Allah htio mene, dvadesetogodišnju studenticu, da dođem Njemu. Kako mogu biti tako sretna? I kako da uradim bilo šta osim da tražim svo moguće znanje i vjeru kada me je On odabrao da dođem u islam?

Ima hadis koji kaže: „Ako se približiš Allahu pedalj, On će se tebi približiti lakat, a ako se ti Njemu približiš lakat, On će se tebi približiti za širinu ispruženih ruku, a ako mu kreneš hodajući, On će ići prema tebi trčeći.“ Pa, ja sam se Njemu približavala miljama i miljama, ali me je On prestigao. Onda sam trčala prema Njemu, a On je prema meni išao brzinom svjetlosti.

Ne želim time da kažem da nije bilo vremena kada sam bila prestravljena. Amerikanci nemaju baš dobro mišljenje o muslimanima, a nakon svih negativnih medijskih predstavljanja očekivala sam svoje prijatelje da se slično osjećaju o ovome. Neki jesu, i ne smeta mi da više ne budemo prijatelji. Prijatelj treba da te prihvati onakvog kakav si, i isto tako treba da te približava Allahu. Druženje sa takvim prijateljima pokazalo mi je da oni nisu ono što je najbolje za mene, i da više volim prijatelje koji su moje vjere.

Kada je vrijeme namaza, mogu ići klanjati bez da se moram objašnjavati. Kada vidimo nekoga ko je „drugačiji“ kako hoda ulicom ne osuđujemo ih, a ne da ih zezamo i zlostavljamo, kako smo to prije radili ja i moji prijatelji. To ne znači da ne dovim (molim) za njih.

Ima prijatelja koji me vole i podržaju bez obzira kakav moj izbor bio, i njima sam zahvalna. Mogu se samo nadati da ih Uzvišeni Allah približi Sebi. Međutim, ono što me iznenađuje kod ovih prijatelja jeste potpuno neznanje po pitanju islama, a nerijetko i o njihovim vlastitim vjerama. Ja nisam znala o islamu prije nego sam ga prihvatila, ali nisam ni pomislila da su svi moji prijatelji podjednako neupućeni u islam kao i u svoje vjere!

Moja najveća počast u životu jeste da budem muslimanka. Moja druga najveća počast jeste da pojašnjavam islam drugima. Zahvalna sam da se ljudi osjećaju prijatno kada su oko mene u prodavnicama, u redu za metro, na poslu, u parku toliko da me pitaju o mojoj vjeri. Samo se nadam da sam dovoljno rječita i učena da govorim o svojoj vjeri.

Nema mi ništa draže od toga da govorim u šta mi vjerujemo i zašto u to vjerujemo. Ne mogu natjerati druge da vjeruju u islam: „Nema prisile u vjeru. Istina se jasno razlikuje od zablude.“[1] Međutim, ja mogu samo podučavati ljude koji ne znaju ništa o islamu o osnovnim vjerovanjima, ne mogu učiti ubjeđenje, to je samo u srcu i to je samo između tebe i Allaha, ali mogu podučavati vjeru i Njegovu poruku. Podučavanje ili dav’ah je ključna stvar u islamu. Islam ne pripada nama, pripada svim ljudima. Islam i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su milost za čitav svijet.

Ljudi su mi govorili da „se vratim odakle sam došla“ na parkingu trgovačkog centra na što bi ja odgovorila: „Ja sam iz Klivenda.“ Govoreno mi je da „začepim“ kada bih jela sladoled sa prijateljima muslimanima bez ikakvog razloga. Dešavalo bi se da roditelji ne bi dopuštali svojoj djeci da idu igdje blizu mene u restoranima. Dosta ljudi mi je reklo da „me Isus voli,“ ja bih odgovarala „i ja njega volim“. Bio je slučaj kada mi bi žena rekla da me žali zbog načina kako sam obučena kada bih nosila dugu haljinu i rolku, a ona bi gore nosila usku odjeću bez rukava i otkrivenih ramena, a dole mini suknju na što bih ja odgovorila „Dušo, ja tebe još više žalim.“ Dešavalo mi je se da bi roditelji govorili svojoj djeci da ja nosim hidžab jer imam rak. I to je sasvim uredu. Kada bi ovi ljudi znali za mir koji mi imamo u svojim srcima, borili bi se da nam ga uzmu.

Nadam se da ljude još više poučim o našoj vjeri, i nadam se da je više ljudi otvorenog razmišljanja da bi naučili, i ja se nadam da ću nastaviti učiti zauvijek. Podstičem muslimane da upoznaju ljude iz različitih kultura i vjera i da pojasne našu. Nema potrebe da se borimo, ali kako bi lijepo bilo da mi govorimo za sebe, umjesto da pustimo da drugi govore za nas. Molim Allaha da nas nastavi darivati sa Njegovom blagodati imana, i Allahovom voljom jedni druge ćemo približiti Allahu. Molim Allaha da svi budemo u Njegovoj blizini i da budemo počašćeni da vidimo Njegovo Lice jednog dana.

„Mi smo Allahovo i Njemu ćemo se vratiti.“[2]

HannahNemec-Snider
Nacionalnost: Amerikanka.

[1] Prijevod značenja El-Bekare, 2:256.

[2]Prijevod značenja El-Bekare, 2:156.

Preveo: Redžo Muratović

www.pozivistine.com

About pozivistine

Pogledaj takođe

Željela sam biti kršćanski vojnik protiv islama

Vaša lijepa riječ – nečiji povratak u islam Prije nekog vremena sam se spremala da …