Home / Tekst / Hrišćanstvo na vagi istine / Istina o praiskonskom grijehu

Istina o praiskonskom grijehu

Pitanja u vezi sa vjerom su osjetljiva tema. Međutim, uz napredak komunikacijskih tehnologija i rušenje kulturoloških barijera, postalo je neophodno da se vjerovanja istraže na objektivan način i otvorena uma. Svi vjerski učenjaci i vjernici koje to dotiče trebaju da saslušaju alternativne stavove ili vjerovanja ljudi koji potiču iz drugih kultura i koji tragaju za odgovorima kojima bi se razriješila, ili bar pojasnila razna pitanja opće prirode, posebno ako se ta vjerovanja izvoze zajedno sa svim vrstama robe. Vlade postavljaju standarde kvaliteta na sve vrste izvoza, stoga smatram da je potrebno da se provjere i te zajedničke vrijednosti i vjerovanja. Prije svega, naša povezanost sa kršćanskim svijetom postala je tolika da se obje strane moraju upoznati sa tim na koji način svaka od njih može doprinijeti boljem razumijevanju jednog tako važnog pitanja.

Pošto je koncept Praiskonskog grijeha u kršćanstvu kamen temeljac niza vjerovanja poput toga da je Isus, alejhisselam[1], Bog a zatim i pojma raspeća i pojma spasenja, ovaj koncept je bitna tema za izučavanje.

Metodologija koja će biti korišćena pri ovoj analizi Praiskonskog grijeha uključuje dvije vrste dokaza. Prva je istraživanje na osnovu svih logičnih mogućnosti koje bi objasnile istinu o Praiskonskom grijehu.

Druga vrsta dokaza korišćena pri izučavanju koncepta Praiskonskog grijeha potiče iz same Biblije[3] kako bi se otkrila istinitost samog koncepta u kršćanstvu. Time je na kraju ostavljeno čitaocima koje je Bog obdario razumom, i čime se razlikuju od drugih Njegovih stvorenja, da razmišljaju, analiziraju, procjenjuju i sami odluče.

Zašto je važno izučavanje koncepta Praiskonskog grijeha u kršćanstvu?

Profesor Jungen Moltman je u svojoj knjizi Raspeti Bog kazao:

 „Smrt Isusa na krstu je u srži svih kršćanskih teologija. Sve kršćanske tvrdnje o Bogu,  o stvaranju, grijehu i smrti fokusiraju se na razapetog Krista. Sve kršćanske tvrdnje o historiji, nadanju, potiču od razapetog Krista.”[4]

Očigledno je da, kada ne bi postojao koncept Praiskonskog grijeha, ne bi bilo potrebe za raspećem, spasenjem ni iskupljenjem grijeha.

Garner Ted Armstrong, izvršni potpredsjednik i ko-izdavač Čiste Istine (kršćanskog časopisa iz Amerike koji trenutno ima tiraž od 6 miliona primjeraka mjesečno i besplatno se distribuira širom svijeta) pokušava odgovoriti na sopstvenu zagonetku pod naslovom: „DA LI JE VASKRSENJE PREVARA?”

Vaskrsenje Isusa Krista iz Nazareta, alejhisselam, je ili izvanredna historijska činjenica ili sramna, namjerna izmišljotina poturena kršćanima.[5]

Džoš Mekdauel, američki jevanđelista, kazao je u svojoj knjizi Faktor vaskrsenja:

„Bio sam primoran da zaključim da je vaskrsenje Kristovo ili jedna od najzlobnijih, najbezdušnijih i najpokvarenijih prevara ikad podmetnutih ljudskom umu, ili pak najfantastičnija historijska činjenica.”[6]

Uz svu navedenu kontroverzu među nekim od najeminentnijih američkih i drugih jevanđelista po pitanju raspeća, koje se smatralo neophodnim da bi došlo do iskupljenja Praiskonskog grijeha, shvatamo važnost istraživanja ovog koncepta.

Kako Bog može biti razapet da bi spasio čovječanstvo?

Ljudi su prešli sve granice pripisujući Svemogućem Bogu da je nepravedan. Zaista su podrivali Boga kao nijedna druga skupina ljudi do tada. Zapravo, daleko su od hvaljenja i veličanja Boga. Kršćani tvrde da, kada je Adem, alejhisselam, jeo sa zabranjenog drveta, Bog se na njega naljutio i kaznio ga. Ta kazna pala je i na sve Ademove potomke sve do dolaska Isaa, alejhisselam. Isa, alejhisselam, je razapet kako bi se generacije poslije njega oslobodile grijeha svojih praočeva. Kršćani također vjeruju da je sotona porobio sve Ademove, alejhisselam, sinove, čak i Božije poslanike poput Nuha (Noe), Ibrahima (Abraham), Musaa (Mojsije), Davuda (David), Sulejmana (Solomon) i drugih poslanika, mir i Božiji blagoslov nad njima. Sa druge strane, pogledajmo šta kaže Kur’an o poštovanim poslanicima Božijim:

„I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijaa, i Jahjaa, i Isaa, i Ilijasa – svi su oni bili dobri.“ (Kur’an, 6:84-86)

Znamo da je Ibrahimov, alejhisselam, otac bio nevjernik, ali Bog nije kaznio poslanika Ibrahima zbog toga velikoga grijeha njegova oca. Stoga, logički gledano, da li bi ga Bog smatrao odgovornim za grijeh njegova praoca Adama, alejhisselam? Kršćanski koncept Praiskonskog grijeha pretpostavlja da se Adam nije pokajao. Međutim, Bog je kazao da se pokajao i da mu je On oprostio. Ovo Svemogući Allah (Bog) kaže o Adamu, alejhisselam:

„I Adam primi neke riječi od Gospodara svog, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.“ (Kur’an, 2:37)

Kršćani su pretjerali u tvrdnji da je putem raspeća, što je jedan od velikih grijeha, Bog spasao Adama, alejhisselam, i njegove potomke od Džehennema. Oni također tvrde da je putem tog navodnog raspeća Bog prevario sotonu, ne poricajući činjenicu da je sotona pokazao neposlušnost Bogu čime je zaslužio kaznu jer nije želio da se pokloni Adamu, alejhisselam, i zato što ga je naveo da počini grijeh. Zapravo, Bog je imao priliku da kazni sotonu mnogo prije dolaska Isaa, alejhisselam. Stoga se moramo zapitati zašto se sinovi Adamovi smatraju odgovornim za grešku njihova praoca.

Zapravo, Isaov, alejhisselam, život uglavnom je obavijen velom misterije, osim one tri godine poslanstva. Ne isplati nam se da ovdje raspravljamo o sumnjama i nagađanjama među ranim kršćanskim sektama i muslimanskim učenjacima. Pravoslavna crkva svoju doktrinu zasniva na činjenici da je Isus, alejhisselam, izgubio život na krstu, da je umro i bio pokopan, da je trećega dana vaskrsao tijelom bez ijedne rane i da je šetao i razgovarao, jeo sa svojim apostolima, a potom je tijelom vaznesen na nebo. Ovo je neophodno za održanje teološke doktrine da je Isus, alejhisselam, žrtvovao svoju krv i tijelo kao i za njegovo preuzimanje iskupljenja za grijehe, ukljujčujući tu i urođeni Prvobitni grijeh, čije postojanje islam odbacuje.[7]

Međutim, neke od ranih kršćanskih sekti odbijale su doktrinu da je Isus, alejhisselam, umro na krstu. Didat je u svojoj knjizi Crucifixion or Crucifiction? (19-38. str.) naveo brojne činjenice koje idu u prilog neistinitosti ovoga koncepta. Većinu dokaza uzeo je iz Biblije i drugih spisa kršćanskih poglavara.

Pitanje raspeća onako kako je predstavljeno u kršćanstvu samo još više podržava tvrdnje Jevreja da oni stoje iza Isusovog, alejhisselam, raspeća, što se, naravno, nikada nije desilo.

Umjesto toga, pogledajmo šta Kur’an kaže po pitanju raspeća:

„Ali zato što su Zavjet prekršili i zato što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: “Naša su srca okorjela” – Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa je samo nekolicina među njima vjerovala. I zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveti protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razišli, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar.  I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega (Isusa) onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on (Isus) će protiv njih svjedočiti. (Kur’an, 4:155-159)

U gore navedenim kur’anskim ajetima postoji spisak pakosti i nepravdi za koje se Jevreji okrivljuju, a da bismo ih razumjeli moramo razumjeti neke riječi kao što su: „Allah im je srca zapečatio”[8]. Nepravde i pakosti Jevreja bile su:

  1. Prekršili su Zavjet;
  2. Nisu vjerovali u Allahove dokaze;
  3. Ubijali su Božije vjerovjesnike i bili su dvostruko krivi, za ubistvo i za namjerno odbacivanje Božijeg zakona; i:
  4. Bili su arogantni i sebični što označava bogohulno zatvaranje njihovih srca kako nikada ne bi mogla da prime Allahovu milost.

Slijedi novi niz nepravdi iz drugog ugla:

  1. Odbijali su vjeru;
  2. Klevetali su bogobojaznu i časnu ženu poput Merjeme koju je Allah odabrao da bude mati Isaova, alejhisselam;
  3. Hvalisali su se kako su ubili Isaa, a zapravo su potpali pod uticaj sopstvenih halucinacija;
  4. Skretali su ljude sa Allahova puta; i:
  5. putem prevare i zelenašenja su tlačili svoje sunarodnike.[9]

Kleveta protiv Merjeme bila je da nije čestita tj. da je bludnica. Loše je iznositi takve tvrdnje protiv bilo koje žene, a posebno je veliko nepoštovanje iznijeti ih protiv Merjeme, majke Isaa, alejhisselam, Allahova poslanika. Jevreji su od samog početka odbili njegovu poruku ismijavajući se Allahovoj moći preko neobičnog rođenja Isaovog, alejhisselam.

Čednost jedne žene je veoma poštovana jer čini osnovu njenog dostojanstva i časti u koju niko ne smije sumnjati ukoliko ne postoje snažni dokazi, od strane četiri svjedoka koji su jasno vidjeli da je počinila grijeh u toku samog čina. Ukoliko četiri svjedoka ne uspiju dokazati da je žena ukaljala svoju čast, biće kažnjeni bičevanjem 80 puta, a njihovo buduće svjedočenje neće biti valjano.

„One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to sa četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!“ (Kur’anu, 24:4).

 

Mnoge kršćanske sekte poput Vasilidejaca odbijale su tvrdnju o Isusovom raspeću pa su njihovi pripadnici vjerovali da je umjesto njega razapet neko drugi. U Doketizmu (rano kršćanskoj sekti) se vjeruje da Isus, alejhisselam, nikada nije imao tijelo u fizičkom smislu i da je njegovo tijelo bilo samo privid i da je suštinski bio duhovno biće. U Jevanđelju po Barnabi podržana je teorija da je Isusa, alejhisselam,  neko zamijenio na krstu.[10]

Dalje, kršćani tvrde da je Isus, alejhisselam, bio    bog-čovjek. Da je namjerno dozvolio nevjernicima da ga razapnu, kako bi Isus (njima Bog) prevario sotonu. Tvrde da je Isus sakrio svoj božanski identitet kako ga sotona ne bi poznao. Kažu da je dozvolio neprijateljima da ga uhvate, prebiju i pljunu mu u lice.[11] Kršćani također tvrde da im je dozvolio i da ga razapnu i da mu stave trnje na glavu i da je pokazao da se boji smrti.

Onda je počeo da izgovara:

„Eloi! Eloi, lama savahtani? Odnosno: Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Jevanđelje po Mateju, 27:46)

Prema vjerovanju kršćana, Isus je kazao ove riječi kako sotona ne bi shvatio da je on „Bog” ili „Sin Božiji”. sotona želi da njegovu dušu pošalje u Džehennem, kao što je to uradio sa dušama poslanika Nuha, Ibrahima, Musaa (mir i Božiji blagoslov nad njima) i drugih Božijih poslanika i vjernika. Zato će se Bog raspravljati sa sotonom pitajući ga: „Zašto si uzeo moju dušu?” Na šta sotona uzvraća: „Zbog tvog grijeha.” Potom bi ljudski dio Boga kazao: „Ja nemam grijeha kao drugi poslanici. Oni su griješili i zaslužili su da im se duše nađu u Džehennemu.” Kršćani također tvrde da je na ovaj način Bog našao izgovor (odnosno razlog) da kazni sotonu. Tako je Bogu dozvoljeno da kazni sotonu i spasi potomke Ademove, alejhisselam, od boravka u Džehennemu.

Ove tvrdnje su lažne i nepravedne prema Svemogućem Bogu. Ko se usuđuje da na takav način govori o Bogu? Ovo je zaista užasno i bez presedana srozalo Božije znanje, Njegovu mudrost i pravednost.

Allah kaže u Časnom Kur’anu:

„Reci: ‘Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.’“ (Kur’an, 18:109)

Provjerit ćemo ove tvrdnje logički i iz više uglova.

Ako prihvatimo da je Isus, alejhisselam, govorio: Eloi! Eloi, lama savahtani?  Bože, Bože moj, zašto si me ostavio? (Jevanđelje po Mateju, 27:46)

A da je pritom lagao samo da bi obmanuo sotonu, onda ga optužujemo da laže. Međutim, muslimani vjeruju da Božiji poslanici nikad ne lažu jer su svi Božiji poslanici nepogrešivi. Druga mogućnost je da Isus, alejhisselam, nije znao da je „Sin Božiji” što svakako ne dolazi u obzir.

Jedina preostala mogućnost, koja je ujedno i najvjerovatnija, jeste da je Isa, alejhisselam, bio čovjek.

Koja je prava priroda Krista, alejhisselam?

Ako je sotona uzeo duše sinova Ademovih zbog grijeha njihova praoca, onda nema razlike između ljudske prirode Krista, alejhisselam, i drugih ljudi.

Na mnogo mjesta u Bibliji Isus, alejhisselam, o sebi kaže da je sin čovjeka, između ostalog:

  1. a) Hodite da vidite čovjeka koji mi kaza sve što sam učinila: da nije to Kristos? (Jevanđelje po Jovanu, 4:29)
  2. b) Ljudi Izrailjci! Poslušajte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđenog među vama silama i čudesima i znacima koje učini Bog preko Njega među vama, kao što i sami znate… (Djela apostolska, 2:22)

 Zapravo, nigde u Bibliji Isus, alejhisselam, nije kazao da je sin Božiji. Uz činjenicu da se i o drugim Božijim poslanicima u Bibliji govorilo kao o Božijim sinovima, kao što stoji u (Psalmi, 2:7):

Kazaću naredbu Gospodnju; On reče meni: ‘Ti si sin moj, ja te sad rodih.’

Gdje se o Davudu govori kao o sinu Božijem.

Zašto se onda Davud, alejhisselam,  ne smatra sinom Božjim na isti način kao i Isus, alejhisselam?

Kakva je sudbina Ademovih, alejhisselam, potomaka?

Ako kršćani tvrde da su generacije ljudi prije Krista bile iste kao i one koje su došle poslije njega, kako je onda sotoni dozvoljeno da uzme duše prethodnih generacija, ali ne i potonjih, iako sve jednako potiču od Adema, alejhisselam? Također, potonje generacije su počinile veće grijehove od generacije Božijih poslanika prije njih. Kako je sotona dobio priliku da kazni poslanike prije Isaa, alejhisselam, a da ne kazni tirane, zločince i nevjernike koji su se rodili poslije Isaa, alejhisselam?

Ko je sotoni dao vlast?

            Tvrdnja da je sotoni dozvoljeno da odvede potomke Ademove, alejhisselam, u Džehennem može imati samo dvije stroge logički neophodne posljedice: ili je sotonino djelo nepravda, koju je lično počinio prema potomcima Ademovim, alejhisselam, ili je to što je uradio pravedan čin.

  1. a) Da je sotonin postupak opravdan, onda ne bi bio kriv, a i zašto bi ga onda Isa, alejhisselam, spriječio da sprovede pravdu. Naprotiv, sotona bi trebalo da dobije priliku da uzme duše onih koji su živjeli prije, i onih koji su živjeli poslije Isaa, alejhi selam.
  2. b) Ako sotonin postupak nije opravdan, a Bog ga nije spriječio da počini tu nepravdu prije dolaska Krista, onda nam se nameću dva zaključka: ili Bog nije bio u stanju (ne dao Bog) da spriječi tu nepravdu ili jeste bio u stanju da je spriječi, ali nije to učinio. Ako je tako, onda nema veze kada je nepravda spriječena.

Da li sotona treba biti kažnjen?

Ako je sotoni oprošteno što je odnosio ljudske duše u Džehennem zbog grijeha njihova praoca, prije dolaska Krista, onda nema razloga da on bude kažnjen pa čak ni okrivljen. Ako pak sotoni nije oprošteno, onda nema potrebe zavaravati ga, smatrajući ga odgovornim za počinjene zločine, jer svakako zaslužuje da bude kažnjen.

Ako Isa, alejhisselam, nije pokazao sotoni ko je u stvari on prije raspeća, a ovaj ga nije razapeo, sotona bi mogao u svoju odbranu reći da nije znao da taj čovjek zapravo predstavlja ljudsku stranu Boga; a Bog mu je dozvolio da potomke Ademove odvede u Džehennem. Isus je bio jedan od njih. ‘Nisam znao da Si se otjelotvorio u njemu. Da sam znao, slavio bih ga. Zato mi je moj postupak oprošten, pa nemoj prema meni biti nepravedan. Mogli bismo pretpostaviti da je sotona kazao sljedeće: „O, Bože! Ovo je jedini čovjek čiju sam dušu greškom uzeo. Međutim, imam pravo da uzimam duše ljudi poslije njega (Krista) kao što sam uzimao duše onih prije njega, ili zbog njihovih grijehova ili grijeha njihova praoca.”

Ako je to što tvrde kršćani istina, onda bi Bogu trebao neki drugi izgovor na Sudnjem danu da okrivi sotonu za njegove postupke.

Da li je sotoni dozvoljeno da obmanjuje ljude?

Ako kažemo da je Adem, alejhisselam, počinio grijeh i da su njegovi potomci također počinili grijehe pošto ih je sotona obmanuo, na kome je onda da ih kazni za te grijehe, na Bogu ili na sotoni? Ako pretpostavimo da bi svaka razumna osoba rekla da sotona ima pravo da obmanjuje Ademove potomke, da li će onda sotoni biti dozvoljeno da ih sve kazni bez Božije dozvole? Zar ova tvrdnja ne potiče od sekte Magija[12] koji kažu da svaki zli grijeh i kazna za njega dolazi od sotone? Bog nema nikakve veze sa tim. On ne kažnjava nikoga zbog počinjenih grijehova. Nesumnjivo su ove tvrdnje od Magija prešle u kršćanstvo. Stoga ne postoje dokazi koji bi podržali ove tvrdnje ni u Svetim knjigama niti među spisima apostola. Dakle, maronitska sekta iz mazdaizma (zoroastrizma) i kršćanstva je zapravo kombinacija mazdaizma i kršćanstva. Njihov vođa, Mani bio je Magi-kršćanin. Zaista je veza između ove dvije religije veoma jaka.

Da li je sotona kaznio Ademove, alejhisselam, potomke i poslao ih u Džehennem uz Božiju dozvolu ili bez dozvole? Ako vjeruju da je to učinio uz Božiju dozvolu, onda sotonu ne treba kazniti. Ako se to desilo bez Božije dozvole, da li je onda ispravno reći da je Bog dozvolio sotoni da nanese takvu nepravdu? Da je to Bog jednom dozvolio, onda bi uvijek bilo dozvoljeno, i obrnuto. Nema razlike u vremenu prije Isaa i poslije njega.

Zar Bog nije mogao spriječiti sotonu?

Da li je Bog mogao zaustaviti sotonu i kazniti bez svega ovoga (Božija inkarnacija u ljudskom obliku u liku Isusa, kao što tvrde kršćani, da bi obmanuo sotonu i naveo ga da pomisli da je Isus čovjek) i da li bi bilo ispravno da Bog tako postupi? Ako je odgovor odričan, onda Bog ne mora da pravi spletke da bi obmanio sotonu i tako razapeo Sebe ili „Svoga sina” Isusa. Da li je Bog bio u obavezi da bude pravedan i da spriječi sotonu da počini ta zlodjela? Ako nije tako, onda bi sotoni bilo dozvoljeno da sprovodi svoja zlodjela u svako vrijeme jer nema razlike između vremena. Kada bi kršćani tvrdili da Bog nije mogao da spriječi sotonu, onda bi optužili Boga da nema snage (sačuvaj Bože) za takvo nešto. Takva percepcija Boga smatra se u svim religijama kao najgori vid nevjerovanja. Ovakav zaključak sličan je stavu ateista da Bog ne može spriječiti zlo u svijetu.

Da li je Bog dozvolio Isusovo raspeće?

A šta ćemo sa onim što su nevjernici Jevreji uradili Isau, alejhisselam, pomogavši se rimskim vojnicima, navodno, da ga razapnu (prema kršćanskom vjerovanju)?[13] Da li su tim postupkom iskazali poslušnost ili neposlušnost Bogu? Ako su iskazali poslušnost Bogu onda Jevreji koji su razapeli Krista zaslužuju da zbog toga budu nagrađeni od Boga, baš kao što je to slučaj sa drugim pokornim vjernicima. Zapravo, skoro svi kršćani se slažu da su Jevreji bili najveći grješnici među ljudima i najgora Božija stvorenja.  I ne samo to, već ih i proklinju i idu dotle da opravdavaju prolivanje jevrejske krvi.[14] Odredili su vrijeme za obilježavanje dana raspeća u posljednjim danima posta kako bi kaznili Jevreje. [15]

Zatim, ako su ti Jevreji bili nepokorni, zar Bog nije mogao da ih spriječi da razapnu Krista? Da Bog nije to mogao, onda ne bi mogao ni spriječiti sotonu da ugnjetava naredne generacije. Ako je Bog mogao spriječiti ljude da čine grijeh, ali nije to učinio, onda je mogao i da spriječi sotonu da uzima njihove duše, dakle bez potrebe za obmanjivanjem.

Sa druge strane, ako je Bog odobrio raspeće Kristovo, onda bi bilo ispravno da se dozvoli sotoni da ugnjetava potomke Ademove kako u prošlosti tako i u budućnosti.

Stoga bi Božije obmanjivanje sotone bilo bespotrebno.[16]

Do sada smo već shvatili da bi svaki razuman čovjek nesumnjivo prepoznao da je kršćanstvo uzurpirano. Svrha ovoga je da se objasne neke nedosljednosti koje oni koriste kao izgovore da ne prihvate vjerovanje u Allaha, u Njegovu Knjigu (Kur’an), u Njegovog poslanika Muhammeda, alejhisselam, i Njegovu vjeru islam. Allah je pravedan i ne naređuje ljudima da vjeruju u nešto ili da rade nešto što ne mogu. Allah Uzvišeni nikada od ljudi nije tražio nešto što je izvan njihovih mogućnosti. Žalosno je što kršćani i dalje Bogu pripisuju da je izuzetno nepravedan. Nijedan vjernik to ranije nije radio.

 

Kako islam vidi čovjeka?

Prema islamu, svako ljudsko biće ima koristi od Božije upute. Put ka sreći je poput autoputa kojim svako može ići onako kako želi. Svako od nas je od rođenja obdaren svim tim pravima i privilegijama. Bog nam ih je pružio svima bez ikakve diskriminacije. „Priroda”, „zemlja”, „nebo”, sve pripada svakom čovjeku.

Zaista, Bog je učinio sve ovo i mnogo više! On je u svako ljudsko biće usadio Svoju prirodnu vjeru (ar. fitru). Istinska religija nam je urođena i sva ljudska bića je imaju.

Iza vrtoglave vjerske raznolikosti ljudskog roda postoji urođena vjera koja je nerazdvojivi dio ljudske prirode. To je prvobitna religija, ona koja je nastala prije svih, jedina prava Božija vjera.

„Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo znanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati.“ (Kur’an, 3:19)

Svi je imaju osim ako nisu drugačije naučeni putem kulturne asimilacije, indoktrinacije, lošeg usmjerenja, društva, iskvarenosti ili odvraćanja od vjerovanja.

Poslanik Muhammed, alejhisselam, je kazao:

„Svako novorođeno dijete u sebi ima urođeno prirodno vjerovanje (islam). Zatim ga roditelji njegovi uvedu u judaizam, kršćanstvo ili zoroastrizam.”[17]

I najzad, islam ne podržava ideju „čovjekovog pada” niti koncept Praiskonskog grijeha. U islamu nijedan čovjek se ne rađa u od ranije „naslijeđenom”, neophodnom grijehu i nevolji iz koje ne može da se izvuče. Čovjek je nevin. Rađa se nevin. Zaista, rađa se savršen sa sposobnošću razumijevanja i urođenim osjećajem spoznaje istinskog Boga. Svi ljudi su u ovome jednaki, jer to potiče iz njihovog samog postojanja od trenutka kada su stvoreni. Ovo je osnova univerzalizma u islamu.[18]

Zaključak

Da sumiramo, u ovoj knjizi navedeni su neki mogući logični argumenti u vezi sa pojmom Praiskonskog grijeha kao najvažnijeg vjerovanja u kršćanstvu na osnovu kojeg je nastalo vjerovanje u raspeće i spasenje. Zaključujemo ovu temu saževši sve logične mogućnosti  u vezi sa kršćanskim vjerovanjem u Prvobitni grijeh:

1) Prvi stav pretpostavlja da Bog radi po svojoj želji i da u njegovim postupcima nema nikakve mudrosti, racionalnosti ili pravednosti. Baš kao što tvrde pristalice determinizma.[19]

2) Drugi stav pretpostavlja da Bog dijeli pravdu na način na koji se to traži od ljudi (prema ljudskim standardima), kao što tvrde pristalice fatalizma.[20]

3) Treći stav pretpostavlja da je Bog Najpravedniji i da ne može nanijeti bilo kakvu nepravdu. Međutim, Njegova pravda razlikuje se od pravde Njegovih stvorenja.

Na osnovu gore pomenutih pretpostavki razmotrit ćemo kršćansko vjerovanje u koncept Praiskonskog grijeha, u koncept raspeća Kristovog, alejhisselam, i u to da je na sotoni da mu uzme dušu. Dakle, predočit ćemo tri argumenta kako bismo razlučili ove tvrdnje.

  1. a) Prema prvoj pretpostavci Bog ima pravo da sotoni dozvoli da upravlja Ademovim, alejhisselam, potomcima i da ih kažnjava iako nisu počinili nijedan grijeh. Dakle, nema potrebe smišljati izgovor za sotonu.
  2. b) Uzmemo li u obzir drugu pretpostavku, znamo da, kada bi neko saznao da je jedan od njegovih sluga naredio nekom drugom da počini grijeh, koji gospodar ne voli, onda bi pravedno bilo obojicu kazniti, i onog ko je grijeh naredio i onog koji ga je počinio. Ne bi bilo pravedno dozvoliti nepravednom (onome koji je naredio da se grijeh počini) da kazni onoga koji je poslušao i grijeh počinio. Također, nije pravedno dozvoliti nepravednom koji je grijeh naredio, da se ogriješi o potomke onoga kome je grijeh naređen, jer ti potomci nisu učestvovali u grijehu svoga oca. Ako kažemo da ima pravo da ih porobi zato što ga je njihov otac poslušao onda bismo trebali smatrati jednako odgovornim i pretke i potomke. Zato nije pravedno oduzeti mu to pravo i prevariti ga. Ako on ima prava da ih okrivi za grijehe njihovog oca, onda je slobodan da ih sve kazni, i pretke i potomke. Ako je kao što kažu sotoni bilo zabranjeno da nakon što je uzeo Isaovu, alejhisselam, ljudsku stranu, uzima duše Ademovih, alejhisselam, potomaka, onda bi ovaj grijeh bio najmanji od svih sotoninih grijehova. Jer sotona, prema kršćanskom vjerovanju, nije znao da je Isus, alejhisselam, predstavljao ljudsku stranu Boga. Da je sotoni dozvoljeno da porobi čovjekove potomke, onda bi uzeo dušu jednog misleći da je i on jedan od njih, ali to nije bio slučaj. Ova greška ga pak ne bi spriječila da porobi ostale. Dakle, da je sotona greškom pomislio da je Isus, alejhisselam, sin čovjeka, to ga ne bi spriječilo da uzme duše ostalih ljudi.
  3. v) Treća pretpostavka je da Božija pravda nije jednaka ljudskoj pravdi, već je obilježje Njegove pravde da On ne umanjuje ničije zasluge niti kažnjava ikoga za eventualne grijehe koje je taj neko počinio. Stoga nije ispravno da Bog kazni Ademove, alejhisselam, potomke zbog grijeha njihova praoca. Također nije ispravno da Bog kažnjava poslanike koji nemaju grijeha jer su svi poslanici Božiji nepogrešivi i bezgrešni.

Allah kaže u Časnom Kur’anu: „Reci: ‘Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega? Šta god ko uradi, sebi uradi, i svaki grešnik će samo svoje breme nositi. Na kraju Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.'”

Zato, ako presele bez grijeha za koji bi trebali biti kažnjeni, kako mogu biti kažnjeni kada presele zbog grijeha njihova praoca, čak i ako pretpostavimo da je on (Adem, alejhisselam) umro ustrajući u svom grijehu, mada je ovo lažna pretpostavka. Ako izvedemo još jednu lažnu pretpostavku da su Božiji poslanici počinili grijehe za koje zaslužuju da budu kažnjeni nakon smrti i da sotona ima pravo da ih kazni, ljudi koji nisu Božiji poslanici, a hronološki žive poslije Isaa, alejhisselam, zaslužuju kaznu. Kako možemo prihvatiti pravdu koja postavlja nelogične dvostruke aršine, dozvoljavajući da se kazne Božiji poslanici, a ne kažnjavajući one koji su na nižem stupnju od njih?

Pojam raspeća takav kakav se pripisuje konceptu Praiskonskog grijeha ne samo da je nekompatibilan sa ljudskim intelektom i razumijevanjem pravde već je i u suprotnosti sa učenjima same Biblije. Knjiga Jezekilja, 18:20 kaže:

„Koja duša zgreši ona će umrijeti, sin neće nositi bezakonje očevo niti će otac nositi bezakonje sinovljevo; na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku će biti bezbožnost njegova.“

Dragi čitaoče! Nakon što smo pokušali da objasnimo neistinitost koncepta Praiskonskog grijeha koristeći i logične argumente i potkrepljujuće  dokaze iz Biblije (kršćanske Svete knjige), nema sumnje da od Isusa, alejhisselam, nije potekla ta ideja, jer je u suprotnosti sa njegovim učenjem, kao što se jasno vidi u citiranim stihovima iz Knjige Jezekilja. Ako je tako…

Odakle je onda potekla ideja o Praiskonskom grijehu?


 

[1]  Mir nad njim.

[2] Ahmad Ibn Taymiyah al-jawab as-sahih liman badala deen almasseh. Tom I

Ovo izdanje nema podatke o izdavaču ni godini izdanja.

[3] Muslimani vjeruju da je Bog poslaniku Musau objelodanio Tevrat (čiji se djelovi nazivaju Starim Zavjetom) i Jevanđelje poslaniku Isusu (čiji se dijelovi nazivaju Novim Zavjetom) kao smjernice njihovom narodu. Međutim, danas ima nekoliko verzija Biblije pa je teško odrediti koja je autentična.

Za više detalja o ovome konsultujte: Ezziah Ali Taha. The Methodology of Collecting the Bible and the Sunnah: A comparative Study. (Dar AI-Bubutb AIElmiyyah, Kuwait. 1987);

Ahmad Deedat. Is the Bible God’s Word? International Publishing House, (1982.) P1

[4] Ahmad Deedat. Crucifixion or crucifiction? International Islamic Publishing House 1984) P 2

[5] ČISTA ISTINA, februar, 1984. (kao što je navedeno u Didatovom djelu: Crucifixion or Crucifiction? P. 5.)

[6] Josh McDowell. The Resurrection Factor. U:  Deedat 1984, P. 5.

[7] Časni Kur’an, engleski prijevod značenja i komentara. Bilješka prevodioca broj 663. str. 268.

[8] Časni Kur’an, engleski prijevod značenja i komentara. Bilješka prevodioca broj 659. str. 266.

[9] Takvi su poslovi zabranjeni u Bibliji. Vidi (Knjiga Jezekilja 8:18) Uprkos tome oni uporno rade nasuprot Jevanđelju.

[10] Časni Kur’an, prijevod značenja i komentara. Bilješka prevodioca broj  663. str. 286.

[11] Šta Kur’an kaže o ovome? “A nisu ga ni ubili ni raspeli…”

[12] Magi (perc. Maguš, lat. Magus, grč. μάγος; magos) je naziv za drevne stručnjake iranske religijske tradicije (npr. zoroastrizam), ali potrebno ih je razlikovati od svećenika kao i čarobnjaka ili vračeva sa kojima se ponekad pogrešno poistovjećuju. U kršćanskoj tradiciji najpoznatiji Magi su sveta tri kralja koji su prema Jevanđelju došli u Vitlejem da se poklone tek rođenom Isusu. (prim. prev)

[13] Vidi: Jevanđelje po Mateju, 26:47-75.

[14] Pogledajmo šta je Marjam Džamila, bivša Jevrejka, napisala o netrpeljivosti između kršćana i Jevreja: Maryam Jameelah. Islam in Theory and Practice. (H. Farooq Associates LTD. Lahore. 1983) str. 1.

“Od malih nogu pitala sam se šta zapravo znači to što sam Jevrejka. Mislim da mi je to prvi put palo na pamet kada su me za vrijeme uskršnjih praznika drugovi u školi počeli nazivati „ubicom Hrista”. Čim bi Uskrs prošao, čudesno bi se preobratili u prijateljski nastrojene drugove u igri sve do kraja godine. Jednom prilikom sam upitala dječaka rimokatoličke vjere iz mog razreda zašto to radi. Odgovorio mi je da to čini jer mu je svećenik kazao da tako treba.”

[15] Post je naređen kršćanima u Bibliji (Jevanđelje po Mateju, 6:16) “A kad postite, ne budite žalosni kao licemjeri”. Ko se danas pridržava posta?

[16] Ibn Tajjmije, str. 218.

[17] Kauthar M. AI-Minawi. The Child’s Rights in Islam.

Translated by Saifuddin H. Shaheen. (Safir Press, Riyadh. 1992.)

[18] Isma’il al-Faruqi. Towards a Critical World Theology. Towards Islamaization

of Disciplines. (The International Institute of Islamic Theology, 1989) str. 443.

[19]Determinizam je filozofsko učenje po kojem je sve što postoji povezano kauzalnim, uzročno-posljedičnim vezama, materijalne ili nematerijalne prirode. Prema ovoj doktrini, nema slučajnosti, proizvoljnosti, niti slobodnog čina u univerzumu, već je sve unaprijed određeno prethodnom historijom zbivanja. (prim. prev.)

[20]Fatalizam je vjerovanje u nepromjenljivost onoga što je sudbina čovjeku  predodredila. U širem smislu, vjerovanje da su volja i inteligencija nemoćne u kreiranju života  pojedinca jer su transcendentalne sile van njegovog domašaja i iznad njegovih mogućnosti. Po ovom shvatanju, fatalizam je nadređeni pojam determinizmu. (prim. prev.)

Izvor: islamhouse.com

http://newdev.islamhouse.com/bs/main/

About Islam

Pogledaj takođe

Istina o Isa a.s. (Isus)

Isa, a.s., poslan je sa vjerom monoteizma, kao i svi ostali Allahovi poslanici, vjerom koja …