Home / Tekst / Prihvatili su islam / Islam- najljepši poklon

Islam- najljepši poklon

Rođena sam u hrišćanskoj porodici, u kojoj su se slavili svi hrišćanski praznici i poštovali svi običaji. Ali kao i većina hrišćana danas, moji roditelji nisu poznavali u dovoljnoj mjeri svoju vjeru, već su se vodili samo onim naučenim običajima, ne znajući smisao istih, niti su se ikad pitali.

Oduvijek sam vjerovala u Boga, ali nikad nisam zalazila dublje u ta pitanja, nisam bila upoznata sa mnogim stvarima.

Mnogo puta sam, iz tog razloga, htjela da pročitam Bibliju, ali kad god bih je otvorila, vrlo brzo bih odustala. Koliko god da sam sebe tjerala, nije mi držala pažnju, a nikada mi nije palo na pamet da možda religija uz koju sam odrasla nije istina.

U crkvu sam išla za praznike, ali tada iz nekog razloga ništa nisam osjećala. Pitala sam se da li je to normalno i da li je takav slučaj i sa drugima.

Nisam znala kako da se molim, o čemu da mislim dok sveštenik drži liturgiju; bila sam ravnodušna koliko god da sam tjerala sebe da osjetim tu slast vjere. Svaki moj odlazak bi se sveo na čekanje kraja.

Nikada nisam osjetila ni pravi smisao Božića i Vaskrsa, služili su samo za to da se cijela porodica okupi. Uvijek je pitanje vjere bilo sporedno, gotovo nepostojeće, a i kada bi je drugi isticali, uvijek su je vezivali za neki nacionalni ponos, što je tako pogrešno.

Nikada nisam razmišljala o islamu, to mi je uvijek djelovalo kao nešto strano i daleko, nešto što ni na koji način ne može imati veze sa mnom. Ali sve to se neočekivano preokrenulo kada sam upoznala momka koji je bio musliman. Ispričao mi je da je to tek postao. Iako rođen u muslimanskoj porodici, nije bio u toj priči; situacija u kojoj se mnogo nas nalazi.

U jednom trenutku se svega toga odrekao sa ciljem da konačno spozna istinu za kojom je dugo tragao. Prišao je drugim religijama bez predrasuda, sa iskrenom namjerom. Istraživao je i o hrišćanstvu, tražio sebe u religijama, tražio sebe van njih, ali ga je put doveo do polazne tačke, islama. To me je začudilo, pitala sam se zašto bi neko izabrao islam, a ne hrišćanstvo. Hrišćanstvo mi je djelovalo kao svjetlo, islam kao tama.

I baš to pitanje me je navelo da se zainteresujem za sva ostala pitanja. I tada kreće moje traganje. Htjela sam da saznam šta ga je to u islamu privuklo, ali i da ubijedim sebe da tu nema ničeg lošeg. To mi je bio jedini cilj, a ni na kraj pameti mi nije bilo da ću u islamu pronaći sebe.

Počela sam da čitam Kur’an. U početku mi je djelovalo strano, sama riječ „Allah“ me je plašila, jer sam odrasla uz osjećanje da je to nešto loše. Kad bih boravila kod rodbine u Bosni, i kad bi se začuo ezan, ostali su mi stvarali osjećaj da je to nešto zastrašujuće, a vrlo je teško odbaciti nešto uz šta si rastao.

Preporučio mi je da pročitam i Bibliju, kako bih mogla da gledam debate: da li je jedna ili druga knjiga božija riječ, ali i pored toga što mi je i on sam rekao da se i Bibliji okrenem, opet se u meni nije javila želja za njom, već sam nastavila isključivo sa Kur’anom. I jednom kad sam ga otvorila, nikad više nisam prestala da ga čitam.

Trenutak koji mi je zauvijek preokrenuo sve jeste kada sam pogledala predavanje dr. Zakira Naika. Pričalo se o Isusu i njegovom mjestu u hrišćanstvu i islamu. I sve što je rekao mi je imalo smisla. Osjetila sam se tako čudno i uzdrmano, istog trenutka mi je nešto govorilo da više ništa neće biti isto. Odmah sam nastavila dalje da gledam, i što sam više gledala, sve sam više bila uzdrmana. Najveći šok i prijatno iznenađenje mi je bilo da muslimani prihvataju i vole Isusa, i to na način koji je tako logičan. U tom trenutku sam pronašla istinu, iako još uvijek nisam ni samoj sebi htjela da priznam.

Počela sam stalno da mislim o ovome. Gledala sam ikone, i pomalo se stidila što dovodim u pitanje svoju vjeru. I stalno sam molila Boga da mi pokaže pravi put, koji god da je, s obećanjem da ću se tom putu posvetiti. Kur’an sam svakodnevno čitala, gledala predavanja, debate, čitala hadise. Prvi na koji sam naišla je o ljubavi u ime Allaha, i sve to me ispunjavalo nekom neobjašnjivom toplinom. Što sam više istraživala, sve sam više voljela islam. Na šta god sam naišla, bilo mi je tako logično i jednostavno. Sjetila bih se krsta, pa bih zaplakala, jer sam sve više postajala svjesna da za to više nema mjesta u mom srcu.

Došao je Ramazan, i taj period je zaista sa sobom nosio drugačiju energiju. Mnoge loše navike sam tada odlučila da ostavim, iako još uvijek ni samoj sebi nisam htjela da priznam da sam sada muslimanka. U jednom trenutku sam shvatila da jesam, jer sam u sve povjerovala, i to odavno.

Smijala bih se sama sa sobom, bila sam tako srećna. S druge strane, očaj bi me obuzimao; znala sam istinu, a nisam radila po njoj, i to me je mnogo uznemiravalo. Stalno sam mislila o ahiretu, o mojoj porodici koja nije spoznala Boga na pravi način, i šta će biti sa nama. Razmišljala sam o namazu, i bila sigurna da nikad neću klanjati. Ipak, nešto me neočekivano navelo da se odlučim za taj korak.

Istina je da Ramazan odiše nečim posebnim, nešto u tom periodu te pogura i ojača. Za par dana sam naučila da klanjam, i poklopilo se da moj prvi namaz bude 27. noći Ramazana, za koju mnogi vjeruju da je noć kadra. Kada sam stala nad sedžadom, iz nekog razloga sam se tresla. Bila sam svjesna pred kim stojim, i znala sam da sam sada druga osoba. Bila je to prelijepa noć i prelijep osjećaj, a na sedždi sam našla spokoj koji mi je falio cijelog života, i koji se nigdje drugo ne može naći. Sva ostala uživanja kojima pokušavamo da popunimo svoje praznine su kratkotrajna, i sada shvatam da je jedina istinska sreća u pokornosti Allahu, dželle šanuhu.

Sve više propisa sam počela da poštujem, iako je bilo teško i često neizvodljivo, s obzirom da sam bila sama u svemu, živjeći sa ljudima sa potpuno drugačijim navikama i uvjerenjima. Nisam imala hrabrosti nikom da se povjerim, jer sam znala da ne bi razumjeli, iako imam ogromnu potrebu da svima kažem koliko je islam lijep, i da im dam do znanja da su hrišćanima muslimani najbliži.

Žao mi je što većina hrišćana ne poznaje Bibliju, jer bi čitanjem nje, vidjeli koliko svi mi imamo zajedničkog, i da sve potiče iz istog izvora.

Isus se molio Bogu, ne samome sebi. Nisu potrebni sveci kojima se treba obraćati, nisu potrebne ikone i svijeće da bismo pričali sa Stvoriteljem, niti brojanice i amajlije da bismo bili zaštićeni. Tako želim da svi saznaju pravi smisao svega, i da im islamom pružim utjehu kada tuguju.

Pokušavam na sve moguće načine da ljude oko sebe zainteresujem za duhovna pitanja, ali se svaki pokušaj učini uzaludnim. Žao mi je što većina nema kompas koji bi ih vodio kroz život, i zato je sve više tuge, briga i besmisla među ljudima. I sama sam bila dio toga, lutala ne znajući kuda idem, zašto sam ovdje, koja je svrha mog postojanja i svega oko mene. Islam mi je dao sve odgovore.

Kur’an mi je postao neprestani pratilac, a njegovu snagu posebno osjetim kada mi je teško. Istog momenta zaboravim na svijet oko sebe, i prepustim se riječima našeg Stvoritelja. Zaista liječe i pružaju smiraj. Uz njih, svaki problem postaje beznačajan; znaš u čijim je rukama sve, i da je ovaj svijet tako varljiv i beznačajan, a na nama je jedino da idemo putem kojim je Allah zadovoljan.

Često se osjetim usamljeno jer nemam sa kim da pričam o stvarima koje me zanimaju. Nemam kome da se otvorim, a da znam da će druga strana razumjeti moje poglede na život. Nekad mi je potrebna podrška, neko da mi potvrdi sve to i ojača me. I pored svega, spokojna sam i srećna, pa čak i kad me nešto loše zadesi. Saburam i zahvaljujem Allahu na svakom stanju; znam da je sve kako treba biti, sve je s nekim razlogom i jedini On zna šta je najbolje za svakoga od nas.

Molim Allaha da mi ovaj poklon nikad ne oduzme. Molim Ga da ne skrenem s pravog puta sada kada ga znam i u njemu me učvrsti, da mi loše stvari ne učini lijepim i bezopasnim, i da mi usliši dove o osobi s kojom ću moći da živim islam. Amin.

About Marina Paljusevic

Pogledaj takođe

Sedžda

O Esmi sam čula puno toga dobrog, maša-Allah. Jednom mi je rođaka iz Sarajeva navela …