Home / Tekst / Prihvatili su islam / Islam kao smiraj

Islam kao smiraj

Rođena sam u Zagrebu 1990 godine. Rodom sam iz Prijedora, gdje sam i živjela od 1992-2009. godine. Dijete sam miješanog braka, otac pravoslavac, majka muslimanka. Imam starijeg brata i mladju sestru. U mojoj porodici se nikada nije praktikovao islam, niti mi je majka ikad išta pričala o islamu, samo je za Bajram znala napraviti baklavu i dati nam koju marku.
Moj prvi susret sa islamom je bio 2003. godine kad sam sa mamom bila u posjeti njenoj familiji u Autraliji. Bilo je vrijeme Ramazana. Izrazila sam želju da postim sa tetkom i njenom porodicom. Nakon iftara, tetka me je povela sa sobom u džamiju. Bio je to moj prvi odlazak u džamiju. Bila sam oduševljena na koji način se pristupa vjeri i molitvi Uzvišenom Bogu, način pripremanja za teraviju mi je ostao u posebnom sjećanju, koja čistoća, subhanAllah. Bilo mi je prelijepo i tog odlaska u džamiju se vrlo rado sjećam.
Imala sam želju da nešto više naučim o islamu, ali kako smo se vratile nazad u Prijedor, moj život i dalje teče kako je i tekao. Odrastam u duhu pravoslavlja. Više nikad nisam otišla u džamiju, niti sam imala priliku da s nekim pričam o islamu.

Završila sam  Osnovnu i Srednju muzičku školu, smjer violina i solo pjevanje. Dugo godina sam bila član  crkvenog hora. Svake sedmice smo imali aktivnosti vezano za crkvu, liturgije, vjenčanja, opela, krštenja. Obišla sam dosta zemalja širom svijeta, u kojima sam imala priliku da posjetim  dosta manastıra. Međutim, nikad nisam osjetila nikakvu želju niti potrebu da se povetim svojoj vjeri i da nešto više naučim o njoj. Elhamdulillah, Allah me je sačuvao.

Godine 2009. upisujem Muzičku Akademiju u Sarajevu, smjer solo pjevanje. Na drugoj godini fakulteta upoznajem svog sadašnjeg bračnog saputnika. U trećoj godini fakulteta rodila sam svoju prvu djevojčicu Hanu,a odmah u četvrtoj godini fakulteta radjam i drugu djevojčicu Saru. Učila sam i u toku trudnoće sam pohadjala fakultet, tako da sam i diplomirala u roku sa svojom generacijom. Allah je odredio da djeci dam muslimanska imena, a nisam bila muslimanka.

U početku moje veze sa suprugom, dotakli smo se teme vjere. On je, takodje, dijete miješanog braka, majka muslimanka, otac pravoslavac. On je već bio opredjeljen za islam, ali nije praktikovao vjeru. Izrazila sam želju da me nauči nešto više o islamu. Vremenom sam naučila par sura, koje sam ponekad znala proučiti pred spavanje i to je sve. Nekad smo znali pričati o tome kako bi bilo lijepo da se oboje potpuno okrenemo vjeri, ali nisam sebe mogla zamisliti da klanjam. Ne znam zašto, mislila sam da to samo nane moraju.

Godine 2015, krajem mjeseca maja, jednu noć spavam i sanjam svoju Hanu kako je ispala kroz prozor sa sedmog sprata naše zgrade, mrtva i u nekom sklupčanom položaju leži na zemlji. Ljudi se već oko nje skupljaju, a muž i ja očajni gledamo s prozora. Budim se oduzeta, od straha ne osjećam ni ruke ni noge. 04:25 ujutro, čuje se ezan iz Fahdove dzamije. Prvi put da čujem ezan, a živim u blizini džamije. Ulazim u sobu da je vidim, a ona spava sklupčana u položaju u kojem je u snu pala na zemlju. Toliko sam plakala, što od šoka i straha, što od sreće što je to bio samo san.  Ali san, koji  je bio prekretnica za moj život, moja uputa od dragog Allaha.  Hvala Mu što je baš mene odabrao.
To jutro sam rekla suprugu da želim naučiti klanjati. Moj suprug nije znao da klanja i nije me mogao naučiti. Nisam imala nikoga da me nauči. Na internetu sam našla neku sliku sa uputstvom, ali mi je to sve bilo previše zbunjujuće, ništa nisam mogla da shvatim. Danima me je držala ta želja za namazom. Nakon nekoliko dana, objavila sem neki post o nepravdi u jednu žensku grupu. Nakon nekoliko minuta,javila mi se pokrivena žena putem privatne poruke. Javila mi se sa pričom kako sam joj simpaticna i kako ni ona ne podnosi nepravdu. Tu je počelo naše dopisivanje. Upalila mi se lampica u glavi i sama sam sebi rekla ”Evo ko će te naučiti da klanjaš”.  Dogovorile smo se da se vidimo na kafi. Kada smo se vidjele, osjetila sam potrebu da joj ispričam svoj san i da je zamolim da me nauči da klanjam. Sjedile smo preko tri sata na kafi. Ja sam tri sata plakala. Ja taj osjećaj opisati ne mogu, ali moja duša je plakala, moje srce je plakalo…Allahova milost subhanAllah….Sutradan sam otišla kod nje, gdje smo sve lijepo  napisale na velike listove bloka krompirskim slovima 🙂
Nakon par dana je nastupio Ramazan i počela sam da osjećam svaki dan sve više i više slast islama. Ispostila sam cijeli Ramazan sa takvom lakoćom i olakšanjem.  Moj pogled na svijet više nije bio isti. Progledala sam, kao da mi je neko skinuo mrenu sa očiju. Da Allah nagradi ovu sestru i upiše joj u dobra djela što mi je pomogla. Allah mi je poslao.
Od tog dana, evo već skoro 4 godine, klanjam 5 vakat namaza.  Osjecam se preporodjeno, nasla sam onaj mir koji mi je nedostajao svih ovih godina, bez obzira sto sam uvijek bila srećna i što sam imala sve u životu, hvala Allahu. Hvala dragom Allahu pa mi je uputa došla kroz san, a ne na javi, jer ima ljudi koji, tek kad im se desi tregedija u životu, okrenu se vjeri. Hvala Allahu što me spasio tog teškog iskušenja. Nakon mjesec dana klanjanja sa papirom, sve sam naučila napamet, a mislila sam da se nikad neću otarasiti tog lista bloka. Puno sam dovila za svog muž i za njegovu uputu. Allah je uslišio moju dovu, pa je i on počeo da klanja tri mjeseca nakon mene. Bila sam presrećna. Neizmjerno hvala Gospodaru..
Moja mama i sestra znaju da sam prešla na islam, ali otac i brat ne znaju. Razlog zbog kojeg sam odgađala da se pokrijem su upravo moj otac i moj brat. Inače je otac slab na mene,mislim da bih ga baš povrijedila, Allah najbolje zna. Namaz mogu sakriti,ali maramu ne mogu. Uvijek sam razmišljala da ću staviti svoju krunu onog trenutka kada moj otac ode sa ovog svijeta.
Kako je vrijeme prolazilo moj stil oblačenja se promijenio. Počela sam da nosim širu i dužu garderobu, ne zato što to tako mora, već zato što sam osjećala potrebu za tim. Jednostavno, ljepše sam se osjećala.
2017. godine, za vrijeme mjeseca Ramazana sam odlučila da probam biti pokrivena tih mjesec dana. Htjela sam da osjetim kako je nositi hidžab, u smislu hoće li mi biti vruće, kako će me ljudi gledati, kako ću se ja nositi sa tim. Elhamdulillah, bilo je to lijepo iskustvo. Na dan Bajrama, svoj hidžab sam skinula jer još uvijek nisam bila spremna za taj veliki korak.
2018. godine, bližio se mjesec Ramazan. Za razliku od prošle godine, nisam imala nikakvu želju da opet provedem mjesec Ramazana pokrivena, da mi se Allah smiluje i da mi oprosti. Uprkos šejtanovom djelovanju, neki unutrašnji glas mi je govorio da to nije uredu i da ja treba da i ovaj Ramazan provedem sa hidžabom. Plašila sam se tog osjećaja, odnosno  tog svog  odbacivanja hidžaba. Upitala sam se, kako to, da ja, koja obavljam sve vjerske dužnosti , pokorna sam svom Gospodaru, ne osjećam nikakvu želju za hidžabom ?  Bilo me je strah Allaha! Uprkos svim negativnim osjećajima, pobijedila sam svoj nefs i započela sam Ramazan sa hidžabom. Znajući da se dova postača ne odbija, dovila sam Gospodaru da u moje srce usadi želju i potrebu za maramom, da mi olakša na tom putu i da se pokrijem onda kada je to hajr i dobro po mene. Bližio se kraj Ramazana i moja želja za hidžabom postajala je sve veća i veća, elhamdulillah. Osjetila sam da je hidžab već dio mene i da ga nakon Ramazana neću skinuti. U svom srcu i u glavi nisam imala više nikakvih prepreka i nedoumica koje bi me udaljile od hidžaba, iz razloga što sam stavila Gospodara i Njegovo zadovoljstvo na prvo mjesto. Nisam marila ni za čije mišljenje što se tiče hidžaba, šta će ljudi misliti i reći, niti sam razmišljala o svom ocu i o tome šta će on mislit i šta će se desiti ukoliko sazna.
Prelomila sam. Allah je Milostiv i On sve odredjuje na najbolji način.  Moja dova je uslišena. Pokorila sam se naredbi Stvoritelja, Gospodara svih svjetova.  Pokrila sam se za Ramazanski Bajram. Zamolila sam Gospodara da mi olakša, da mi otvori put, da me vodi onako kako On najbolje zna, da sve posloži na svoje mjesto i da moj odnos sa ocem On uredi i sredi na najbolji mogući način. Vremena nema, jer nikad ne znamo kad ćemo se vratiti svome Gospodaru. Koji izgovor bi mi bio da preselim bez marame? Nema niko preči od Gospodara, izgovora nema.
5 mjeseci nakon što sam se pokrila, u novembru 2018 godine,  otac mi je telefonskim putem saopštio da je saznao da sam se “zamotala”. Ostala sam bez glasa, noge su mi se odsjekle u tom trenutku, ali elhamdulillah, Allah mi je dao snagu da nastavim razgovor dalje i da stojički podnesem sve što mi je otac rekao. Pale su riječi osude s njegove strane, riječi neprihvatanja, nezadovoljstva, njegove tuge, nesreće i bola zašto sam ja to uradila i zašto sam ga tako obrukala. Predložio mi je da idem da se liječim. Tražio je sam sebi opravdanje za moj postupak navodeći kako sam ja to sigurno uradila zbog finansijske krize, govoreći mi  da ja primam novac zato što sam “zamotana”, da su mi to tako naredili. Pokušala sam na sve moguće načine da mu objasnim da to nije tako, da sam ja ovako srećna, da ovo mene ispunjava, da je ovo moj mir, moja sreća i moje zadovoljstvo. Nažalost, nisam uspjela da mu dočaram ljepotu mog života i svega onoga što mi se izdešavalo, Allahovom zaslugom,  od kako sam u islamu.
Otac jedva razgovara sa mnom, a brat je prekinuo svaki vid kontakta sa mnom. Ali ja ne odustajem od njih i zovem ih. Nekad ce se javiti, in shaa Allah.

Pohadjam skolu Kur’ana, trudim se da napredujem i da budem sto bolja, da zasluzim Allahovo zadovoljstvo.

Allahu neizmjerno hvala na uputi i na svim blagodatima kojima nas opskrbljuje iz dana u dan. Ponosna sam što sam muslimanka i što s ponosom nosim svoju krunu.
Molim Allaha da bude zadovoljan sa mnom, da mi oprosti  grijehe. da sakrije moje sramote. Molim Ga da popravi stanje našeg ummeta, da nam se svima smiluje, da nam podari život sretnih, smrt šehida, boravak u blizini poslanika Muhammeda s.a.v.s.
Allahu,Milostivi,Samilosni, neka Tvoj nur prosvijetli izgubljene oči, neka zalutali nađu Tvoj put, a izgubljeni Tvoju uputu. AMIN

 

About Marina Paljusevic

Pogledaj takođe

Julian Hopel – prošlost me nije sprečila da prihvatim Islam

Danas želim objaviti post o nečem privatnom, nešto što me od početka čini nesigurnim zbog …