Home / Tekst / Verske teme / Akida (Verovanje) / Zašto je bitno vjerovati u Sudnji dan, i kako to vjerovanje utiče na život vjernika?

Zašto je bitno vjerovati u Sudnji dan, i kako to vjerovanje utiče na život vjernika?

            Vjerovanje u onaj svijet je jedno od načela imana (vjerovanja), a to načelo je jedno od temeljnih islamskih ubeđenja. Priznanje proživljenja na onom svijetu jeste izgradnja svog ubeđenja nakon priznavanja Jednoće Uzvišenog Allaha.

            Vjerovanje u onaj svijet i njegove predznake spada u vjerovanje onoga što je nevidljivo, onoga do čega ljudski razum ne može da dosegne, i ne postoji način da se to sazna, osim putem jasne potvrde koja je došla Objavom od strane Allaha, slavljen neka je On, nekome od Njegovih Poslanika.

            Zbog velike važnosti ovog uzvišenog Dana nalazimo kako Allah, slavljen neka je On, na mnoga mjestau Kur’anu spaja vjerovanje u Njega Jedinoga sa vjerovanjem u onaj svijet; kao na primer u rečima Uzvišenog:  Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet. (Kur’an, sura  El-Bekara, 177))

            To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje. (Kur’an, sura  Et-Talak, 2)

            Postoje još mnogo drugih ajeta (kur’anskih stihova) o ovoj temi. Retko se može desiti da pređemo neku stranicu u Kur’anu a da ne nađemo u njoj govor o onom svijetu, i onome što on sadrži od nagrada i kazni. Život, objektivno gledano u Islamu, nije ovaj kratak život, određen dunjalučki (ovosvjetski) život.Nego je život, islamski gledano, dugo pružanje u vrijemenu do beskonačnosti, počevši od mjestana onome svijetu i Dženneta čije je prostranstvo nebesa i Zemlje; ili vatre koja se širi za mnoge generacije koji su živeli na zemljinoj površini mnogo godina:

            Allah, slavljen neka je On, kaže:

            Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju. (Kur’an, sura  El-Hadid, 21.)

            Na Dan kad upitamo Džehennem (Džehennem): “Jesi li se napunio?” – on će odgovoriti: “Ima li još? (Kur’an, sura  Kaf,30.)

            Vjerovanje u Allaha, slavljen neka je On, i u onaj svijet kao i u ono što sa njim dolazi od nagrada i kazni, jeste istinski i pravi usmerivač ljudskog ponašanja ka pravom i dobrom putu. Ne postoji ni jedan zakon od ljudskih zakona koji je u stanju da uravnoteži i uspravi ljudsko ponašanje, kao što to pravi vjerovanje u onaj svijet.

            Zbog ovoga (gore navedenog), uviđamo veliku razliku i ogroman kontrast između ponašanja onoga ko vjeruje u Allaha, slavljen neka je On, i onaj svijet, koji zna da se na ovom svijetu spremaju djela za onaj drugi svijet, i da su dobra djela na ovom svijetu  onosvijetska opskrba; kao što kaže Uzvišeni Allah:

            I onim, što vam je potrebno za put, snabdejte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. (Kur’an, sura  El Bekara, 197.)

                     Uviđamo veliku razliku između one osobe koju smo malo pre spomenuli, i one osobe koja ne vjeruje u Allaha, slavljen neka je On, u onaj svijet i ono što on nosi sa sobom od nagrađivanja i kažnjavanja.

            Onaj koji istinski vjeruje u onaj svijet, sve svoje poslove usresređuje nebeskom, a ne zemaljskom vaganju; radi na račun onog svijeta a ne nikako na račun ovoga prolaznog. On poseduje jedinstveno ponašanje u svome životu. U njemu vidimo korektnost, širokogrugnost (široke vidike), snagu vjerovanja, nepokolebljivost u nedaćama i strpljivost u nevoljama, samo želeći za to dobro i nagradu od Allaha, slavljen neka je On. On zna da je bolje i dugotrajnije ono što je za njega pripremio Allah, slavljen neka je On.

            Imam Muslim prenosi od Suhejba,radijallahu anhu, da je kazao: Kazao je Allahov Poslanik ﷺ: Čudna li je stvar sa vjernikom! Svaka stvar je za njega dobro, a to nije nikome drugom osim vjerniku. Ako ga zadesi ono što ga raduje, on zahvali Allahu, slavljen neka je On, i bude to najbolje za njega; a ako ga zadesi nešto loše, on se strpi i to bude najbolje za njega.”[1]

            Musliman ne ograničava svoju korist samo na ljudski rod, nego je čak proširuje i prema životinjama; kao što se to navodi u poznatoj izreci Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu: “Ako bi poginula mazga u Iraku, zamislio bih se da će me Allah, slavljen neka je On, pitati o njoj: zašto joj nisi izravnao put o Omere”.

            Ovaj osećaj dolazi od posljedice vjerovanja u Allaha, slavljen neka je On, i u onaj svijet, osećaj težine odgovornosti i prevelikog povjerenja koje je čovjek poneo a koje su odbila nebesa, Zemlja i brda. Oni su znali da će se za svako djelo, bilo ono malo ili veliko polagati račun, da će biti pitani Zbog njega i biti nagrađivani Zbog njega; ako ono bude dobro, biće samoj osobi dobro; a ako ono bude loše, biće joj loše:

           Onoga dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i loše djelo koje je inio – poželeće da se između njih i njega nalazi udaljenost velika. (Kur’an, sura  Ali Imran, 30)

            “I Knjiga će biti postavljena i videćete grešnike prestravljene Zbog onog što je u njoj. “Teško nama!” – govore – “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti. (Kur’an, sura , Kehf 49)

            Što se pak tiče onoga koji ne vjeruju u Allaha, slavljen neka je On, u onaj svijet i ono što dolazi sa njim od polaganja računa i nagrađivanja; on pokušava svim silama da ostvari svoje želje u ovome prolaznom životu na dunjaluku (ovom svijetu). Zadihan iza svojih napora, nemoćan da ih sve sabere, želi da dobro stigne ljudima samo njegovim putem i njegovim zaslugama.

            Ponekad čovjek učini da dunjaluk (ovaj svijet) postane njegova najveća preokupacija i vrhunac njegovog znanja. On tada stvari ocenjuje samo prema svojim ličnim interesima. Njega niko drugi ne zanima i ne interesuje. On se čak i ne okreće za onima koji su njegove vrste, osim u granicama koliko mu je to potrebno u ovome određenom i kratkom životu. On se kreće, ali sve njegove granice su zemaljske, koje traju onoliko koliko traje njegov život; a nakon toga se menjaju njegovi računi, menjaju se njegova vaganja, i završavaju se pogrešnim rezultatima, jer je za njega proživljenje nevjerovatno:

            “Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi pa pita: “Kad će Smak svijeta biti?” (Kur’an, sura  El- Kijama, 5,6)

            Ovo je razmišljanje neobrazovanog, stešnjenog i ograničenog čovjeka. Neznabošci (predislamski Arapi) su prolivali krv, pljačkali imovinu i presretali na putevima, Zbog toga što nisu vjerovali u proživljenje i nagrađivanje; kao što je Allah, slavljen neka je On, opisao njihova stanja rečima:

   I rekli bi: “Nema života osim na ovom svijetu i mi nećemo biti oživljeni. (Kur’an, sura  El- Enam) … ili kako kaže jedan od njih: “To je samo maternica koja izbaci i zemlja koja proguta”.

            Prolaze stoleća, dolazi iznenađenje, dešavaju se još veća poricanja od ovoga (gore spomenutog). Svedoci smo poricanja u potpunosti koje se krije iza onoga što je osećajno i opipljivo; kao što se to dešava u otpadničkom komunističkom Marksizmu, koji ne vjeruje u Uzvišenog Allaha i u onaj svijet. On ovaj život opisuje samo kao neku stvar, dok se ništa ne nalazi iza te osećajne i opipljive stvari. Njihov zagovornik, otpadnik (Marks) tvrdi da ne postoji  Allah, slavljen neka je On, dok je život samo stvar! Oni su Zbog ovoga kao životinje. Oni nisu u stanju da spoznaju pravo značenje života i onoga Zbog čega su stvoreni; nego su oni potpuno zaneseni i izgubljeni. Ako se ostvari njihovo jedinstvo, onda je to samo Zbog straha od ugnjetačkog režima.

            Ova vrsta ljudi ulaže najveće napore i žrtvuje se za život; Zbog toga što ne vjeruju u proživljenje posle smrti, kao što Allah, slavljen neka je On, kaže za mnogobošce (Jevreje i ostale):

        I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi voleo da poživi hiljadu godina, mada ga to, i kad bi toliko živeo, ne bi od patnje udaljilo! -A Allah dobro vidi ono što oni rade. (Kur’an, sura  El- Bekara, 96.)

            Mnogobožac ne želi proživljenje posle smrti. On voli dug život. Ponekad Jevrej zna ono što ga čeka na onom svijetu od sramote i nevolje, prema onome što im je dato od znanja u njihovim knjigama.          Ova i slična vrsta ljudi su najgori. Videćeš kako je među njima proširena: pohlepa, užitak, ugnjetavanje naroda, njihovo poninjavanje i prisvajanje njihovih bogastava. Vidiš ih požrtvovane u užicima i naslađivanjima ovog života na Zemlji. Zbog toga se među njima pojavljuje prirodna impotencija i životinjsko ponašanje.

            Ako bi uvidjeli da im život na ovome svijetu donosi poteškoće i neugodnosti, od onoga što očekuju u trenutačnim užitcima, onda ih ništa ne bi sprečavalo da izvrše samoubistvo. Oni nisu u stanju da podnesu odgovornost u nekom drugom životu, pa tako ne nalaze nikakvu zapreku da se reše ovog života.

            Zbog svega ovoga, Islam posvećuje pažnju, i to potvrđuje Kur’anom o bitnosti vjerovanja u onaj svijet; potvrđivanje proživljenja, polaganja računa i nagrađivanja. Islam je neznabošcima negirao njihovo udaljavanje od toga, i naredio njihovom Poslaniku da im se zakune da je on (onaj svijet) istina:

           Reci: “Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onom što ste radili, doista, biti obaviješteni!” – a to je Allahu lako. (Kur’an, sura  Et-Tagabun 7)

            I da im saopšti neka stanja u kojima će ljudi biti tog Dana; kao i od onoga što je Allah, slavljen neka je On, pripremio bogobojaznima od nagrada, a neposlušnima i nevjernicima od kazni.

            Isto tako je vjernicima okrenuo poglede ka istinskim dokazima, izbacio je svaku moguću sumnju iz njihovih srca; pa su tako ljudi ovaj Dan uzeli za svoju stalnu preokupaciju, jer će se toga dana dešavati stvari od kojih će se tela ukočiti. Ovo je sve uticalo da oni usresrede svoja ponašanja u ovom životu, sljedeći Istinsku vjeru sa kojom im je došao njihov Poslanik Muhammed ﷺ.

            Sada ćemo navesti i neke dokaze za to:

            Prvo stvaranje:

            Rekao je Uzvišeni: O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi semena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, da vam pokažemo moć Našu! A u materice smeštamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da posle do muževnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar da mrtve oživi, i što On sve može. I što će čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživjeti. (Kur’an, sura  El-Hadž, 5-7)

            Onaj Koji je bio u mogućnosti da stvori čovjeka u raznim oblicima, nema nikakvih poteškoća da to ponovo uradi; čak šta više, i po našim shvatanjima, to je mnogo lakše od prvog puta, kao što kaže Uzvišeni:

            I Nama navodi primer, a zaboravlja kako je stvoren, I govori: “Ko će oživeti kosti, kad budu trule?” Reci: “Oživeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve šta je stvorio. (Kur’an, sura  Ja Sin, 78-79.)

            Sve ovo, osećajno i opipljivo, što nas okružuje, jasno nam ukazuje i tvrdi nam mogućnost proživljenja:

Kazao je Uzvišeni:  I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar da mrtve oživi, i što On sve može. I što će čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživeti.  (Kur’an, sura  El-Hadž, 5-7.)

            Oživljavanje zemlje kišom i iznicanje raznovrsnog bilja je očit dokaz za moć Uzvišenog Stvoritelja da oživi mrtve i da nastane Sudnji dan.

            Jasna i Uzvišena moć Allaha, slavljen neka je On, u najuzvišenijem stvaranju.

            Rekao je Allah, slavljen neka je On:  Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je Sveznajući; I zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – I ono bude. (Kur’an, sura  Ja sin, 81-82.)

            Stvoritelj veličanstvenih nebesa i Zemlje je kadar (u mogućnosti) da ponovo povrati (stvori) ovo sićušno ljudsko stvorenje; kao što kaže Uzvišeni:

  Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna. (Kur’an, sura  El-Mu’min, 5-7.)


            Njegova Uzvišena i vidljiva mudrost za one koji vide i istražuju u svemu onome što je stvoreno, svakome onome kome je data blagodat vida, a da mu nije pomućeno razmišljanje fanatizmom i praznovjerjem.

            Mudri nije ostavio ljude bez upute, a niti ih je stvorio uzalud; bez  naređivanja, zabranjivanja, i nagrađivanja prema njihovim zaslugama:

            Allah, slavljen neka je On, kaže:  Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” I neka je Uzvišen Allah, Vladar istiniti, nema drugog Allaha osim Njega, Gospodara svemira veličanstvenog! (Kur’an, sura  El-Mu’min, 115-116.)

            I kaže Uzvišeni:  Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali. Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali većina ovih ne zna. (Kur’an, sura  Ad-Duhan, 38-39.)

            Sasvim postaje jasno onome ko pogleda oko sebe u raznovrsna i čudnovata stvorenja, onome ko razmišlja o skladu i o mudrosti u kojima se nalaze; sve je stvoreno sa merom, sve je stvoreno radi određenog cilja i dužine ostvarivanja tog cilja koji mu je zadan. Njegovo opstojanje i djelovanje teče prema uputama i odredbama koje mu je Allah, slavljen neka je On, odredio.

            Kada malo bolje pogledamo u ovaj prostrani svijet, videćemo – stranom Njegovog Uzvišenog znanja i ogromne moći – dalekosežnu Njegovu Mudrost. Nije ostavio ljude u stanju da jaki vrši nasilje nad slabim a da za to ne postoji zabrana i ograničenje.   Isto tako, nije ostavio ni ove koji su skrenuli sa pravoga puta a da za njih nije spremio kaznu nakon ovoga prolaznoga života koji im je bio ugodan.

            Isto tako, nije ostavio one koji su gomilali i sakupljali svoje napore, i bili ponizni u poslovima sa kojima je zadovoljan njihov Gospodar, a da neće naći od Allahovh darivanja i blagodati koje im je pripremio na onome svijetu; jer oni znaju da sve ono što su žrtvovali od užitaka, i da sve ono što su podnosili od poteškoća u životu na ovom svijetu je neznačajno u pogledu onoga što će dobiti za to od nagrada i blagodati u Raju; u njemu se nalazi ono što oko nije vidjelo, ono što uvo nije čulo a ni osobi na um palo.

            Kada bi ljudi samo malo razmislili o Allahovom zakonu u svemu onome što nas okružuje, uvidjeli bi izvandredne i Uzvišene Njegove Mudrosti, Ogromne Njegove brige za čovjekom davajući mu poštovanja i blagodati, to bi ga podstreklo da vjeruje u onaj svijet. Tada ne bi bilo dugih jadikovanja sa mržnjom u licu, a niti pobunjenosti  u ovom životu na ovom svijetu, nego bi se ljudi međusobno potpomagali u dobročinstvu i bogobojaznosti.

Fusnote:

[1] Hadis, prenosi Muslim, br. 18/125.

 

Izvor: “Predznaci Sudnjeg dana” Jusuf b. Abdullah b. Jusuf el-Vabil

 

About Islam

Pogledaj takođe

Nema sreće u tuđoj nesreći

Pročitao sam nedavno priču koja me je jako impresionirala. Priča kaže: ”Antropolog je organizirao takmičenje …