Stanja duše

Putnici – pobožnjaci, na svome putu do Uzvišenog Gospodara, – ma koliko njihovi putevi i iskustvo bili različiti – jednoglasni su u mišljenju da je čovekova duša ta koja srce ometa da stigne do svoga Gospodara. Oni, također, tvrde da se čovjek ne može približiti ni stići do Uzvišenog, bez prethodnog obuzdavanja svoje duše, njenog savladavanja i prisiljavanja da radi suprotno njenim prohtjevima.

U tom pogledu, dvije su vrste ljudi: jedna, čija je duša njima zagospodarila i prisilila  ih da njenim prohtjevima budu pokorni i poslušni, pa su propali, i druga koja je svojom dušom zagospodarila i prisilila je da bude pokorna i poslušna njihovim naredbama.

U tome smislu neko je od onih koji istinski poznaju Allaha rekao: “Putovanje onih koji traže istinu završava se sa pobjedom nad svojom dušom. Onaj ko uspije savladati svoju dušu, uspio je i pobijedio, a onaj ko dopusti da ga savlada njegova duša, izgubio je i propao.” Uzvišeni Allah kaže:

…onda će onome koji je ohol bio i život na ovom svijetu više volio Džehennem prebivalište postati sigurno. A onome koji je od stajanja pred Gospodarom svojim strijepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno. (Kur’an, sura En-Nazi’at, 37-41)

Duša poziva na oholost i da se život na ovom svijetu više voli, dok Gospodar Svog roba poziva da Ga se boji i da dušu svoju od prohtjeva suzdržava. Srce je, prema tome, između ova dva pozivača; duše sa jedne, i Gospodara, sa druge strane. Ono se okreće, čas jednom, a čas drugom pozivaču. To je, doista, položaj prepun muka i iskušenja. Uzvišeni Allah u Kur’anu je dušu opisao sa tri atributa, i to kao: smirenu dušu, dušu koja kori i dušu koja je sklona zlu. O tome da li je duša jedna, a navedeni atributi samo opis njenih osobina, ili čovjek ima tri duše, među ljudima nema jednoglasnog mišljenja. Prvog mišljenja se drže islamski pravnici i tumači Kur’ana, a drugog mnogi među učenjacima tesavvula. Zapravo, i ova se dva mišljenja mogu pomiriti, jer se, na kraju krajeva, pitanje opet svodi na jedno; da je duša po sebi jedno, ali da ima tri svojstva.

Smirena duša

Kada se duša povuče Uzvišenom Allahu, smiri se sa Njegovim spominjanjem, pokajnički Mu se obrati, i onda kada jedva čeka susret sa Njim i kada je sretna u Njegovoj blizini, ona je smirena.

Od Ibn ‘Abbasa se prenosi da je rekao: “Smirena znači: potpuno uvjerena”

Katada kaže: “To je vjernik čija je duša potpuno predana onome što je Allah obećao.”

Čovjek sa ovakvom dušom potpuno je predan vjerovanju u Uzvišenog Allaha, Njegova savršena imena i svojstva, onako kako ih je sam On opisao i kako ih je opisao Njegov Poslanik, salallahu alejhi we selem .On je, zatim, potpuno uvjeren – kao da svojim očima gleda – u kazivanja o događajima nakon smrti, u zagrobnom životu, događaje na Sudnjem danu, poslije toga. On je, zatim, potpuno uvjeren u Allahovu odredbu, predan i s njom zadovoljan, pa se ne ljuti, ne žali, niti se njegovo vjerovanje koleba. I zato ne žali za onim što je prošlo, niti se raduje onome što će doći, jer je nedaća koja će doći, unaprijed određena, prije nego što je i stvoren bio, kao što kaže Uzvišeni:

Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti. (Kur’an, sura Samoobmana, 11)

Više ranijih i čestitih učenjaka je reklo: “To je čovjek koga zadesi nevolja, pa se – znajući da je to od Allaha – sa stvarnošću pomiri i zadovoljan ostane.”

A što se  tiče smirenosti i zadovoljstva u dobru, to je zadovoljstvo sa odredbom. Ono dolazi iz pokornosti, iskrenosti i poslušnosti, pa mimo nje nema nikakve druge želje, prohtjeva, niti potrebe za oponašanjem drugoga. Zato se ne prepušta ničemu što je sumnjivo i u suprotnosti sa njegovim znanjem, niti kakvoj želji za drugačijim nego što jeste, već je – ako mu takva pomisao naleti – kao zlo odbaci i bude mu teže nego da je sa neba na Zemlju pao, a to je, kao što je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, rekao: “čisti iman“.  On, također, bojazan i strijepnju od grijeha, zamjenjuje smirenošću u pokajanju i zadovoljstvom u njemu.

Kada se čovjek umjesto sumnje prihvati sigurne spoznaje, umjesto neznanja znanja, umjesto nehaja sjećanja na Allaha, umjesto nevjere pokajanja, umjesto oholosti iskrenosti, umjesto laži iskrenosti, umjesto nesposobnosti pronicljivosti, umjesto napada uobraženosti ponizne skrušenosti i umjesto nadmenosti skromnosti, tek tada će njegova duša biti smirena.

Temelj svega ovoga je budnost koja srce oslobađa nehaja i osvjetljava mu džennetske palate, pa od ushićenja na sav glas govori:

Teško tebi dušo, zar mi nećeš pomoći

Da se trudom tvojim noćni mrak prebrodim?

Možda ćeš i ti, na Danu sudnjem, postići lagodan život u tim visinama?!

Ugledavši u svjetlu budnosti šta mu je sve Allah stvorio i šta će pred njega biti stavljeno, od dana kada umre, pa sve dok ne uđe u Kuću vječnosti. Ugledavši, također, kako ovaj svijet brzo prolazi, kako ne ispunjava očekivanja njegovih stanara, kako ubija one koji su u njega zaljubljeni i na najrazličitije ih načine muči, on se u tome svjetlu na noge diže i govori:

Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio! (Kur’an, sura Skupovi, 56) provodeći ostatak života u nadoknađivanju onoga što je propustio, oživljavajući ono što je umrtvio, ispravljajući greške koje je ranije počinio, koristeći svaku priliku da, koliko god može, što više dobra učini žaleći, ako kakvo dobro djelo propusti, kao da je sva dobra djela propustio. On, zatim, u svjetlu te budnosti opaža blagodati kojima ga je njegov Gospodar obasuo, nemoćan da ih sve nabroji, a kamoli da se za njih oduži. U svjetlu te budnosti on, nadalje, opaža mahane svoje duše, poroke svojih djela, ranije učinjene grijehe i prijestupe i mnoge neispunjene obaveze i neobavljene dužnosti, pa svoju dušu opominje i organe na pokornost privoljava da se Allahu pognute glave upravlja, okružen Njegovim blagodatima s jedne, a svojim prijestupima i porocima duše, s druge strane. U svjetlu te budnosti on, također, uviđa dragocjenost i opasnost svoga vremena, koje je najveći kapital njegove sreće, pa ga ne traći u onome što ga ne približava svome Gospodaru, jer je njegovo uzaludno traćenje gubitak i propast, a valjana iskorišćenost dobitak i sreća. Ovo su samo neki od rezultata koji proizilaze iz budnosti i prvi stupanj smirene duše, sa koga počinje njen put ka Allahu i onome svijetu.

Duša koja kori

Jedni kažu: “To je duša koja ne može da se smiri u jednom stanju. Kao takva ona je sklona čestoj prevrtljivosti i promjeni svoje naravi, pa je čas sklona sjećanju, a čas nehaju, čas prihvaćanju, a čas odbijanju, čas voli, a čas mrzi, čas se raduje, a čas tuguje, čas je zadovoljna, a čas se ljuti i čas pokorna, a čas bojažljiva.”

Drugi kažu da je to duša vjernika. Tako El-Hasan el-Basri kaže: “Zato jer je vjernika teško sresti, a da ne kori svoju dušu i da stalno ne govori: ‘Šta sam ovim htio… ‘, ‘Zašto sam ovo uradio?’,’Ovo je bilo preče od toga’ i tome slično.”

Treći kažu da je to duša koja će se koriti na Sudnjem danu, jer svako svoju dušu kori; ako je griješnik, zato što griješi, a ako je dobročinitelj, zato što pravi propuste. Učenjak Ibn el-Kajjim kaže: “Sve je ovo tačno.”

Dvije su vrste korenja duše: duše koja se kori za pokuđeno i duše koja se kori za nepokuđeno:

– Duša koja se kori za pokuđeno je nepravedna i nesvjesna duša koju kori Uzvišeni Allah i Njegovi meleci.

– Duša koja se kori za nepokuđeno je duša koju kori njen vlasnik, zato što je nedovoljno pokorna Allahu, iako on ulaže sve napore da je privoli na pokornost. Međutim, najbolja je ona duša koja, pokorna Allahu, sama sebe kori i koja za svoje bolesti trpi prekoravanja, pa je pred Allahom niko drugi ne kori. Jedino je takva duša pošteđena Allahova korenja. Za razliku od ovakve duše, ona duša koja je zadovoljna sa sobom i svojim djelima, pa niti sama sebe kori, niti, Allaha radi, podnosi korenja od strane drugih, je duša koju kori Uzvišeni Allah.

Duša koja na zlo navodi

Ova vrsta duše je pokuđena, jer na svako zlo navodi. Budući da je u njenoj prirodi urođeno navođenje na zlo, od njenog zla se niko, do onaj kome Allah pomogne, ne može spasiti. U tome smislu Uzvišeni Allah navodi riječi Upravnikove žene koja je rekla:

Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Kur’an, sura Jusuf, 53)

Uzvišeni Allah, također, kaže:

A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan od vas se ne bi nikada od grijeha očistio. (Kur’an, sura Svjetlost, 21)

Obraćajući se svojim drugovima i podučavajući ih kako će u nuždi moliti za pomoć, Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, je često izgovarao: “Zahvalnost, doista, pripada Allahu! Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo, od Njega oprost molimo i Njemu se, od zla naših duša i naših zlih djela, utječemo!'”

Zlo se, prema tome, skriva u duši. Iz njega proizilaze nevaljala djela. Kada Allah Svoga roba prepusti njegovoj duši, on – okružen njenim zlom, s jedne i lošim djelima koja iz toga proizilaze, s druge strane – propadne, a ako ga Allah pomogne, od svega toga se spasi. Zato, molimo Svevišnjeg Allaha da nas od zla naših duša i naših nevaljalih djela, sačuva!

Ukratko, duša je jedna, samo što se različito može ponašati: navoditi na zlo, koriti i biti smirena. Smirenost duše je vrhunac njenog savršenstva i čistoće. Smirenu dušu uvijek prati melek koji je upravlja, nadahnjuje istinom, ulijeva joj sklonost prema istini i u lijepoj je slici prikazuje. Zato se slobodno može reći da je – sve što se čini radi Allaha i u ime Allaha – poniklo u smirenoj duši.

Na drugoj strani, dušu koja navodi na zlo, prati šejtan koji je zavarava, ulijeva joj lažna obećanja, nadahnjuje neistinom, naređuje joj i uljepšava zlo, zavlači sa lažnom nadom i pokazuje laž u lijepom liku.

Smirena duša i melek koji je prati naređuju smirenoj duši da vjeruje u jednog Allaha, da čini dobra djela, da bude bogobojazna, da se u Allaha pouzdaje, da Mu se sa pokajanjem obraća i odaziva, da se Allahu posveti, te da je život kratak, pa da se za smrt i ono što poslije nje dolazi, pripremi, za razliku od šejtana i njegove vojske koji duši sklonoj zlu, naređuju potpuno suprotno od toga.

Smirenoj duši nema ništa teže nego svoja djela, potpuno, sačuvati čistim od šejtana i duše koja navodi na zlo. Jer, kada bi, makar jedno jedino djelo, koje ona učini do Allaha došlo potpuno čisto, čovjeku bi bilo dovoljno da se spasi. Upravo zato, šejtan i duša koja kori su se zarekli da neće dopustiti da i jedno dobro djelo, prije nego što ga pokvare, neće stići do Allaha, kao što neko od onih koji dobro poznaju Allaha reče: “Tako mi Allaha, kada bih znao da je makar jedno moje dobro djelo, neiskvareno došlo do Allaha, smrti bih se više radovao, nego što se odsutni od svoje kuće, raduje svojima ukućanima.” Abdullah b. Omer, Allah bio zadovoljan njime, u tome je smislu rekao: “Kada bih znao da je Allah od mene primio makar jednu sedždu ništa mi od smrti ne bi bilo draže.”

Tako duša koja navodi na zlo stoji naspram smirene duše, pa kada god ova uradi neko dobro djelo, ona požuri da počini isto toliko zla, kako bi dobro djelo pokvarila. Zato ona smisao borbe na Allahovu putu prikazuje u liku ubijanja drugog, uzimanja zarobljenice za ženu, ostavljanju djece siročadi i podjelom ratnog plijena, a smisao davanja zekata i sadake u liku rastanka sa imetkom, njegovog smanjivanja, zastrašivanja siromaštvom, ovisnosti od drugih ljudi i spadanja na položaj siromaha.

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Svako djelo ima svoju vrijednost

Ebu Burda bin Ebi Musa prenosi da je Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu, na samrti …