Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Sjećanje na smrt

Sjećanje na smrt

Hvala Allahu koji je sa smrću polomio vratove tiranima, smrvio leđa kraljevima i iznevjerio nade carevima, čija srca nisu htjela da čuju za smrt, sve dok im se nije obistinila prijetnja i dok nisu vraćeni u ono što su nekada bili, pa su tako prenešeni iz palata u grobove, sa svjetla počivališta u tamu grobova, sa zabava sa konkubinama i dječacima u borbu sa crvima i gusjenicama, sa sofri uživanja u svakojakim jelima i pićima na raspadanje u zemlji, sa zabava u društvu u divljinu samoće i iz mehkih postelja na poprište stradanja. Šta misliš, jesu li mogli od smrti da pobjegnu, da li su mogli u kakvu tvrđavu od nje da se sklone, ili silom da se od nje odbrane, iza kakvog zastora od nje da se sakriju ili da se nečim drugim zaštite? Pogledaj dobro: Da li ijednog od njih vidiš i da li najslabiji glas njihov čuješ? (Kur’an, sura Merjem, 98)

Neka je slavljen Allah, Jedini koji i ima moć da svakoga savlada i nadvlada, Jedini koji je za Sebe odabrao vječnost, a sva stvorenja Svoja potčinio i osudio na nestanak, koji je bogobojaznima smrt dao kao spas i rok za sastanak, a nesretnicima tijesni grob kao tamnicu sve do Sudnjeg dana.

Njegove su blagodati sve što postoji, Njegova je odmazda nezaustavljiva, Njegova je slava na nebesima i na Zemlji i Njegova je hvala i na ovom i na onom svijetu. Neka je blagoslov i mir na Muhammeda, koji je pokazao otvorena čuda i nepobitne znakove, zatim na njegovu porodicu i sve njegove drugove! Neka ih Allah, sve, mnogo i mnogo blagoslovi!

Zato onome kome je smrt stradalište, zemlja postelja, crv prijatelj, Munkir i Nekir drugovi, grob stanište, utroba zemlje prebivalište, Sudnji dan sastanak, a Džennet ili Džehennem pojilište, nema ništa preče nego da o tome razmišlja i da se za to priprema.

 

Pohvalnost sjećanja na smrt

Znaj da će srce onoga ko se prepusti ovome svijetu, posveti njegovim varkama i preda strastima, sigurno, zaboraviti da se prisjeća smrti, a kada se na nju podsjeti, pokazaće prezrenost prema njoj, okrenuće se i pobjeći će. To su oni za koje je Uzvišeni Allah rekao: Reci: “Smrt od koje bježite doista će vas stići. Zatim ćete Onome koji poznaje i vidljivi i nevidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onom što ste radili obavijestiti.” (Kur’an, sura Petak, 8)

Ljudi se u pogledu sjećanja na smrt dijele na tri vrste:

a) One koji su se prepustili ovom svijetu,

b) One koji se tek kaju i

c) one koji su već spoznali smisao smrti.

1) Oni koji su se prepustili ovom svijetu smrti se gotovo nikako i ne sjećaju, a kada se i sjete, sjete se samo radi žaljenja za ovim svijetom i kada je treba (smrt) grditi. Ovakve ljude sjećanje na smrt samo još više udaljava od Allah

2) Oni koji se kaju često se sjećaju smrti, kako bi u srcu pobudili strah i bojazan, koji opet kao takvi doprinose da čovjekovo pokajanje bude potpuno. Takve osobe, možda ponekad i preziru smrt, bojeći se da ih ne iznenadi prije nego što se potpuno pokaju i za nju pripreme, s tim što im se prezir smrti ne uzima za zlo. Oni podsjećaju na onoga ko voli da se pripremi za sastanak sa voljenim, makar na sastanak sa njim malo i zakasnio. Znakovi ovakvih pokajnika su da su uvijek spremni za sastanak i da ničim više nego tim nisu preokupirani. U suprotnom, ne spadaju u ovu vrstu, već u one koji su se prepustili ovom svij

3) Što se, pak, tiče onih koji su već spoznali smisao smrti, njima smrt nikada ne silazi sa uma i u svako doba su spremni za susret sa voljenim. Takvi su se, obično, umorili čekajući na smrt i priželjkuju da im ona što prije dođe, kako bi se, jednom zauvijek, oslobodili društva neposlušnih na ovom svijetu i preselili u susjedstvo Gospodara svjetova.

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Sjećajte se što više Onoga koji prekida naslađivanja!” Tj. zadavljujte naslađivanja ovog svijeta zalogajima sjećanja na smrt kako biste se lakše oslobodili oslanjanja na njega i usredsredili sjećanje na Uzvišenog Allaha!

Od Ibn Omera, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Došao sam Allahovu Poslaniku, salallahu alejhi we selem,  kao deseti u grupi, pa je jedan Ensarija upitao: ‘Allahov Poslaniče, ko je od ljudi najbistriji i najplemenitiji čovjek?’ – Pa mu je rekao: ‘Onaj ko se od njih najčešće prisjeća smrti i ko je za nju najspremniji. To su najbistriji ljudi, jer stiču čast ovog i počast onog svijeta.

Na drugoj strani, Allah je smrt dao kao najveće iskušenje i nazvao ju je nesrećom:

 … pa vas pogodi nesreća smrti. (Kur’an, sura Trpeza, 106) Jer ona predstavlja promjenu stanja i preseljenje iz jedne kuće u drugu, a to doista i jeste velika nesreća. Još gore od toga je zanemariti je i o njoj uopće ne misliti, ne spominjati je i za nju se sa dobrim djelima ne pripremati. Svi se slažu da je smrt sama po sebi pouka za svakoga ko imalo ozbiljno razmišlja i ima imalo zdrave pameti.

U djelu ”Muhtesirt-tezkirah” stoji: “Braćo, znajte da surovo srce, s Božijom pomoći, omekšavaju: posjećivanje grobova, prisustvo vazovima, druženje s dobrim ljudima, slušanje kazivanja o čestitim robovima i pobožnim ljudima iz ranijih generacija i posebno, sjećanje na smrt, koja prekida uživanje u blagodatima na ovom svijetu, nakon lagodnog života, rastavlja družine i nakon ponosa sa roditeljima, djecu ostavlja siročadima.”

U koristi od sjećanja na smrt, također, spada: odvraćanje čovjeka od grijeha, prestanak radovanja ovom svijetu i lakše podnošenje nedaća. Zamisli brate, onoga ko je bio spreman na izvršenje i takvih grijeha, kao što je ubistvo, pa se promijeni do te mjere da više nema motiva za griješenje, niti za osvrtanje na blagodati, ukrase i prohtjeve ovog svijeta, uz istovremenu spremnost da lakše podnosi sve vrste nedaća koje ga mogu zadesiti! Velika je razlika između njega i onoga ko se nada u dug život i ko radi potpuno suprotno!

U stvari koje omekšavaju srce i otupljuju njegovu surovost, svakako spada i posjeta bolesnika na samrti, jer se iz njihovih muka, patnji i borbe prilikom rastavljanja sa dušom, može izvući životna pouka, budući da svakoga uskoro čeka ista sudbina. Ukratko, onaj ko iz smrti drugog za sebe ne izvuče nikakvu pouku, taj je toliko ogrezao da mu nikakav savjet ne može pomoći.

El-Hasan je rekao: “Ništavnost ovog svijeta ne razotkriva ništa toliko kao smrt. Nikome ko ima imalo zdravog razuma, ona ne ostavlja nikakvog prostora da se ovom svijetu raduje. Kada god se rob sjeti smrti, u njegovim očima ovaj svijet i sve što je na njemu postanu bezvrijedni.”

Ibn el-Muti’ je jednoga dana pogledao u svoju kuću pa mu se dopala. Zatim je zaplakao i rekao: “Tako mi Allaha, da nije smrti ja bih ti se radovao. Da nije tjeskobe grobova, radovali bi se ovom svijetu.”

Omer b. Abdulaziz je rekao: “Zar ne vidite da svaki dan nekoga dočekujete, spremate i ispraćate na putu ka Uzvišenom Allahu i da svaki dan nekoga stavljate u zemlju, zatrpavate i odvajate od prijatelja i imetka?”

Smisao smrti

Znaj da mnogi ljudi o smrti imaju pogrešno mišljenje! Jedni misle da je smrt čovjekov kraj zauvijek, da poslije nje nema proživljenja niti bilo kakve nagrade ili kazne. Drugi misle da umrli ne uživa nagradu za svoja dobra djela i da ne iskušava kaznu za svoja nedjela. Treći misle da duša ostaje i nastavlja da i dalje živi, a da tijelo propada, raspada se u zemlji i da više nikada neće biti proživljeno. Sva ova mišljenja su pogrešna i odudaraju od istine. Naprotiv, zdrava pamet nalaže, a brojni kur’anski ajeti i islamska tradicija potvrđuju da smrt nije ništa drugo do promjena stanja, i da duša nastavlja da živi i poslije odvajanja od tijela, bilo da se kažnjava u Džehennemu ili da uživa u Džennetu. Grob, također, može biti ili jedan od džennetskih vrtova, ili jedna od džehennemskih provalija.

 

Smrt je promjena stanja u dva pogleda

  1. Smrt čovjeka lišava njegovih očiju, ušiju, ruku, nogu, jezika i svih drugih organa. Ona ga lišava porodice, roditelja, rođaka i ostalih prijatelja i poznanika. Ona ga, također, lišava njegovih konja, stoke, sluga, kuća, imanja, i drugih vidova bogatstva. Nema razlike u tome da li čovjek ostaje bez ovih stvari, ili ove stvari ostaju bez čovjeka. U svakom slučaju rastanak je gorak i bolan. Ponekada se desi da čovjek ostane bez imetka tako što mu se pokrade, a ponekada da imetak ostane bez vlasnika tako što čovjek umre. I u jednom i u drugom slučaju, bol za rastankom je žestok. U svakom slučaju, smrt znači čovjekovo otrgnuće od njegovog imetka i njegovo preseljenje na drugi svijet, koji je drugačiji od ovog. Ukoliko čovjek na ovom svijetu ima nešto što mu je drago, što mu je prionulo za srce ili nešto sa čime se ponosi, teško će da mu bude da se rastane i da ga sa smrću napusti. Ukoliko se, ipak, na ovom svijetu, čovjek raduje samo spominjanju Allaha i uživa u druženju sa Njim, njegovo uživanje i sreća, poslije smrti, biće neizmjerni, jer između njega i Voljenog neće više biti nikakvih prepreka kao na ovom svijetu, a sve žurbe za svakodnevnim poslovima na ovome svijetu su neka vrsta zapreka. Ovo je jedna vrsta razlika između stanja smrti i stanja života.
  2. Smrt čovjeku otkriva i pokazuje ono što je u životu na ovom svijetu bilo pokriveno i nepoznato, slično kao što su budnome neke stvari na ovom svijetu bile poznate, za razliku od onoga ko spava. Drugim riječima, ljudi su u snu, pa se probude tek kada umru. Prvo što će čovjeku biti otkriveno su koristi od njegovih dobrih djela i štete od njegovih loših djela, tako da će zbog svojih loših djela zažaliti. Vjerniku će se, odmah nakon smrti, ukazati širina onog svijeta u odnosu na ovaj i učiniti, kao da je na ovom svijetu bio zatvorenik i da je sa smrću, iz tijesne i mračne zatvorske ćelije, na otvorena vrata, izašao u prostranu i nepreglednu bašču punu raznovrsnih plodova, drveća, ptica i zelenila, tako da više nikada neće poželjeti da se vrati u mrak zatvorske ćelije.

TRI NESREĆE SMRTI

Smrt je nesreća i kao takva je opisana u riječima Uzvišenog:

…pa vas pogodi nesreća smrti. (Kur’an, sura Trpeza, 106).

Nesreća smrti sa sobom nosi sljedeće tri nesreće:

  1. Smrtnu agoniju,
  2. Susret i viđenje sa melekom ili sa melecima smrti i
  3. Strah od lošeg svršetka i nagovještaj griješnicima patnje u vatri.

1. Smrtna agonija

Da jadnog čovjeka ne čeka nikakva druga nesreća, kazna, prijetnja i strah, osim smrtne agonije, i ona bi mu sama bila dovoljna pa da mu zagorča život, pomuti radost i da ga natjera da se ostavi nemara i zaborava, s jedne, i da se preda razmišljanju o sebi, svome kraju i pripremi za smrt, sa druge strane, jer smrt je, kao što kaže poslovica: “Tvoja nesreća u tuđoj ruci, za koju nikada ne znaš kada će se na tebe sručiti.”

Začuđujuće je da bi čovjeku bilo pokvareno uživanje i zagorčan život, kada bi bio siguran da će, dok se provodi i sa društvom uživa, upasti vojnik i izudarati ga drvenom palicom, a da ga, istovremeno, dok to isto čini, ni najmanje nije strah da ne upadne Melek smrti i da sa sobom ne donese agoniju i gorčinu smrti, tim prije što su smrtne muke teže i od udarca sabljom, i rezanja testerom i prženja usijanim željezom. Osim toga, ako su udarci sablje po tijelu toliko bolni, samo zbog toga što u njemu još kuca duša, može se pretpostaviti koliko samo boli, kada se sama duša muči. To što, sve dok je tijelo izloženo udarcima i mučenju, čovjek pomaže i viče, ne znači ništa drugo osim da u njegovom srcu i jeziku ima još snage života. Kakav li je tek bol od smrtnih muka od kojih čovjek izgubi glas i snagu do te mjere da ne može ni da pomaže ni da viče?! Bolovi od smrtnih muka su toliko žestoki da zahvaćaju svaku poru tijela i potpuno oduzimaju svaku snagu, ne ostavljajući od nje ni toliko da čovjek može zvati u pomoć. Smrtni bolovi bili bi neizdrživi i kada bi zahvatili samo jedan nerv, a ne cijelo tijelo. Šta tek misliš kakvi su bolovi koji ne zahvaćaju samo tijelo, nego i dušu?! Šta misliš kakvi su bolovi od kojih svaki dio tijela, jedan za drugim, umire i počinje da se hladi, prvo stopala, pa potkolenice, pa bedra itd., sve dok se ne ugasi i posljednji znak života. Svaki dio čovjekovog tijela ima svoju smrt i svoje patnje, jednu iza druge, dok smrt ne dođe do grkljana, a kada dođe do grkljana prekida se obaziranje na ovaj svijet i kontakt sa onima koji na njemu ostaju. U tom momentu se zatvaraju vrata pokajanja, a nastupaju kajanje i patnje. U tom smislu, Mudžahid kaže da se riječi Uzvišenog:

Uzaludno je pokajanje onih koji, čine hrđava djela, a koji, kada se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se doista kajem!” (Kur’an, sura En-Nisa’, 18) Odnose na momenat kada se ugledaju izaslanici (tj. meleci smrti). Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem,  je rekao: “Čovjekovo pokajanje se prima sve dok mu duša ne dođe do grkljana.”

Žestina Vjerovjesnikove, salallahu alejhi we selem,  smrti

Od ‘Aiše, Allah bio zadovoljan njome, se prenosi da je rekla: “Na samrti je ispred Allahova  Poslanika, salallahu alejhi we selem, stajala kofa – ili je rekla posuda – sa vodom, pa je u nju zamakao svoju blagoslovljenu ruku, njome se potirao po licu i govorio: ‘Nema boga, osim Allaha Jedinoga! Doista je smrt žestoka agonija!’ Zatim je Poslanik, salallahu alejhi we selem, uspravio svoju ruku i počeo da govori: ‘U društvo najuzvišenijih drugova!’ Sve dok nije ispustio dušu i dok mu ruka nije klonula.”

Od nje se, također, prenosi da je rekla: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, mi je umro u naručju, pa nakon Poslanikove, salallahu alejhi we selem,  smrtne agonije, ne prezirem više ničiju.”

2. Susret i viđenje sa melekom ili melecima smrti

Ova vrsta nesreće tiče se neposlušnih griješnika i nje će pravi vjernici biti pošteđeni. Sam čin umrtvljenja i uzimanja duše, na nekim mjestima u Kur’anu se pripisuje Uzvišenom Allahu, kao što je slučaj sa sljedećim ajetom:

Allah uzima duše u času njihove smrti. (Kur’an, sura Skupovi, 42)

Na drugim mjestima Meleku smrti, kao što je slučaj sa sljedećim ajetom:

Reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.” (Kur’an, sura Padanje ničice, 11)

A na trećem mjestu pomoćnicima Meleka smrti, kao što stoji u sljedećem ajetu: Izaslanici mu Naši, bez oklijevanja, dušu uzmu. (Kur’an, sura El- En’am, 61)

Ipak, u krajnjem slučaju, svaku smrt daje Allah.

O tome kako nastupa smrt, El-Kelbi kaže: “Prvo Melek smrti uzme dušu, pa je tek onda, ako se radi o vjerniku, predaje melecima milosti, a ako se radi o nevjerniku, melecima kazne.

Imami Ahmed od El-Beraa ibn Aziba, Allah bio zadovoljan njime, navodi da je rekao: “Zajedno sa Allahovim Poslanikom, salallahu alejhi we selem, otišli smo na dženazu jednom Ensariji i došli do groba. Kada je umrli zakopan, Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je sjeo, pa smo i mi oko njega posjedali. Izgledali smo potišteno, kao da nam je na glavama ptica. On je (tj. Poslanik) u svojoj ruci držao šipku kojom je čeprkao po zemlji. Zatim je podigao glavu i rekao: ‘Zamolite Allaha, dva ili tri puta, da vas sačuva od kaburske patnje!’ Zatim je rekao: ‘Kada se robu vjerniku približi rastanak sa ovim svijetom i otvori put za onaj svijet, sa neba se spuste meleci, bijelih lica poput sunca, noseći sa sobom za njega džennetske ćefine i balzam i sjednu nadomak njegovog vida. Zatim dođe Melek smrti, sjedne pored njegove glave i pozove: ‘O smirena dušo, izađi iz tijela i uđi u Allahov oprost i zadovoljstvo! – Pa počne izlaziti, cureći poput kapi na otvoru mješine za vodu. Zatim je uzme, a kada je uzme, ni koliko je treptaj oka ne ostave je u njegovoj ruci, dok je ne uzmu i ne stave u te ćefine i taj balzam, a kada je stave, iz nje izađe prijatan miris, poput najljepšeg mirisa mošusa na cijeloj Zemlji. Zatim se sa njom počnu dizati. Kada tako sa njom naiđu, ne prođu ni pored jedne grupe meleka, a da ih ne upitaju: ‘Kakav je ovo lijep miris?’- Pa im odgovore: ‘Miris toga i toga’, prozivajući ga najljepšim imenima kojima su ga zvali dok je bio na ovom svijetu. I tako sve, dok ne dođu do nama najbližeg neba, gdje zatraže da mu se otvore vrata, pa se otvore. Odatle ga od jednog do drugog neba ispraćaju najodabraniji stanovnici, sve dok tako ne dođe do sedmog neba, gdje Uzvišeni Allah kaže: ‘Zapišite Knjigu Moga roba u Illijjun, i vratite ga u zemlju, jer Ja sam ih od nje stvorio, u nju ću ih vratiti, i iz nje ću ih ponovi izvesti.’ On (Poslanik) je dalje rekao: “Pa će mu se duša ponovo vratiti. Zatim će mu doći dva meleka i upitati ga: ‘Ko je tvoj Gospodar?’ – Pa će odgovoriti: ‘Moj Gospodar je Allah.’Zatim će ga upitati: ‘Koja je tvoja vjera?’ – Pa će odgovoriti: ‘Moja vjera je Islam.’ Zatim će ga upitati: ‘Ko je ovaj čovjek koji vam je poslan?’ – Pa će odgovoriti: ‘On je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, ‘ Zatim će ga upitati: ‘Šta je tvoje znanje?’ – Pa će odgovoriti: ‘Čitao sam Knjigu Uzvišenog Allaha, pa sam povjerovao i potvrdio da je tačno (sve što u njoj piše).’ Zatim će sa neba glas povikati: ‘Istinu je rekao Moj rob, pa mu prostrite prostirku u Džennetu, obucite mu džennetsku odjeću i otvorite mu džennetsku kapiju, pa će do njega doprijeti zadah i miris iz Dženneta i  proširiće mu se kabur dokle god mu pogled doseže.” On (tj. Poslanik) je nadalje rekao: “Zatim će mu doći jedan čovjek lijepog lica, u lijepoj odjeći i sa ugodnim mirisom i reći će mu: ‘Donosim ti radosnu vijest; ovo je onaj dan koji ti je obećavan.’- Pa će ga upitati: ‘Ko si ti? Tvoje lice najavljuje samo dobro!’ Na to će mu odgovoriti: ‘Ja sam tvoje dobro djelo.’- Pa će na to povikati: ‘Gospodaru, požuri sa Sudnjim danom! Gospodaru, požuri sa Sudnjim danom!”

On (Poslanik) je zatim rekao: “Kada se robu nevjerniku približi rastanak sa ovim svijetom i otvori put za onaj svijet, sa neba se spuste meleci crnih lica, noseći sa sobom kostrijetno sukno, i sjednu nadomak njegovog vida. Zatim dođe Melek smrti, sjedne pored njegove glave i pozove: ‘O zla dušo, izađi (iz tijela) i uđi u Allahovu srdžbu i gnjev!” On (Poslanik) je zatim rekao: “Zatim se ona po tijelu raziđe, pa je počne čupati kao što se čupa trn iz mokre vune. Zatim je uzme, a kada je uzme, ni koliko je treptaj oka ne ostane u njegovoj ruci, dok je ne stave u to kostretno sukno. Tada iz nje izađe odvratan smrad kao od najpokvarenije lešine na cijeloj Zemlji. Zatim se sa njom počnu dizati. Kada tako sa njom naiđu, ne prođu ni pored jedne skupine meleka, a da ih ne upitaju: ‘Kakav je ovo odvratni smrad?’ – Pa im odgovore: ‘Smrad toga i toga’, prozivajući ga najružnijim imenima kojima su ga zvali dok je bio na ovom svijetu, i tako sve dok sa njom ne dođu do nama najbližeg neba, gdje zatraže da se otvore vrata, pa se ne otvore.” Zatim je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, izgovorio riječi Uzvišenog:

 Kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. (Kur’an, sura Bedemi, 40.).

Zatim će Uzvišeni Allah reći: “Zapišite knjigu njegovu u Sidždžinu na dnu Zemlje!” Zatim će njegova duša odatle biti bačena. Potom je on (Poslanik) citirao:

A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – biće kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio. (Kur’an, sura Hadždž, 31)

Zatim će se duša njegova ponovo u njegovo tijelo vratiti. Zatim će mu doći dva meleka, sjesće pored njega i upitaće ga: “Ko je tvoj Gospodar?” – Pa će reći: “Hm! Hm! Ne znam!” Zatim će ga upitati: “Koja je tvoja vjera?” – Pa će reći: “Hm! Hm! Ne znam!” Zatim će ga upitati: “Ko je ovaj čovjek koji vam je poslan?” – Pa se neće moći sjetiti njegovog imena, pa će mu biti rečeno: “Muhammed” – pa će, opet, reći: “Hm! Hm! Ne znam!” Zatim će sa neba neki glas povikati: “Laže Moj rob, pa mu prostrite prostirku od vatre i otvorite mu vrata Džehennema, pa će do njega dospjeti vrućina i užarenost vatre, a grob će mu se još više stijesniti, da će mu se rebra saplesti. Zatim će mu doći jedan čovjek u ružnoj odjeći i sa ružnim zadahom i reći mu: “Donosim ti zlu vest: ‘Ovo je onaj dan kojim ti je prijećeno.”- Pa će ga upitati: “Ko si ti? Tvoje lice najavljuje samo zlo.” Na to će mu odgovoriti: “Ja sam tvoje zlodjelo.” – Pa će reći: “Gospodaru, ne uspostavljaj Sudnji dan!”

U kazivanju o vjerniku on je još dodao: “… a kada izađe njegova duša, blagoslovi ga svaki melek između neba i Zemlje i svaki melek na nebu, pootvaraju mu se nebeske kapije i čuvari svih kapija mole Uzvišenog Allaha da se njegova duša popne prije njih.”

U kazivanju o nevjerniku je, također, dodao: “Zatim će mu biti poslan jedan slijep, gluh i nijem (čovjek) sa željeznom polugom u ruci, kada bi njom udario o brdo zdrobio bi ga u prašinu, pa će ga njome udarati dok ne postane prašina. Zatim će ga Uzvišeni Allah ponovo vratiti kao što je bio, pa će ga ovaj ponovo početi udarati, od čega će pomagati i vikati toliko da će ga svako, osim ljudi i džina, čuti.”

El-Bera kaže: “Zatim će mu se otvoriti vrata od Džehennema i pripremiće mu se postelja od vatre.”

3. Strah od lošeg svršetka i nagovještaj griješnicima patnje u vatri

Strah od lošeg svršetka kida srca onima koji znaju šta to znači. To je jedna od velikih nesreća smrtne agonije, jer tada će ljudi preživljavati svu gorčinu smrti, nakon što su prethodno izgubili svaku vrstu snage i predali se rastanku sa dušom. Međutim, njihove duše neće izaći dok od Meleka smrti ne čuju jednu od dvije najave: ili: “Teško tebi od Vatre, Allahov neprijatelju!” Ili: “Raduj se Džennetu, Allahov prijatelju!” To je ono čega se boje pametni!

Pripovijeda se da je Huzejfe b. el-Jeman, Allah bio zadovoljan njime, na svojoj samrti, rekao Ibn Mes’udu, Allah bio zadovoljan njime: “Ustani i pogledaj koje je doba!” – Pa je Ibn Mes’ud ustao, a zatim, vrativši se, rekao: “Izašlo je Sunce” – na šta je Huzejfa rekao: “Tražim utočište kod  Allaha od jutra da me ne izruči vatri.”

Priča se da se Ebu Hurejre na samrti rasplakao i rekao: “Tako mi Allaha, ne plačem iz žalosti za ovim svijetom, niti od tuge što se sa vama rastajem, već zato što iščekujem kakva će mi od moga Gospodara najava doći: za Džennet ili za Džehennem.”

Buharija i Muslim u svojim Sahih zbirkama, od Ubade b. es- Samita, biljeleže hadis koji potvrđuje da vjerniku, kada mu dođe smrtni čas, budu najavljeni Allahovo zadovoljstvo i počasti koje ga čekaju, a nevjerniku Allahova kazna i mučenje.

Od Allahova se Poslanika, salallahu alejhi we selem, također, prenosi da je rekao: “Ko priželjkuje susret sa Allahom i Allah priželjkuje susret sa njim. Kome nije drag susret sa Allahom, ni Allahu nije drag susret sa njim. Na to su rekli: ”Kome od nas nije draga smrt?” – Pa je rekao: ” Ne radi se o tome (na šta mislite), već o tome da, kada Allah rasprši strah od onoga šta ga čeka, vjernik zaželi susret sa Allahom, pa i Allah zaželi susret sa njim.”

U tome smislu Uzvišeni Allah kaže:

Onima koji govore: “Gospodar nas je Allah“- pa poslije ostanu pri tome dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu i na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je Milostiv.” (Kur’an, sura Objašnjenje, 30-32)

Šta je pohvalno da se čini na samrti?

Znaj da je poželjno da onaj ko je na samrti bude, koliko god može više, smiren i priseban, da jezikom izgovara riječi kelimei-šehadeta (svjedočenja vjere), da se nada dobru i da o Uzvišenom Allahu ima lijepo mišljenje.

Smirenost je poželjna zato što će se susresti sa melecima milosti koji su zaduženi da mu uzmu dušu i obraduju ga Džennetom. Uzvišeni Allah kaže:

One kojima će meleci duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!” (Kur’an, sura Pčele, 32)

O razvratnicima i nevjernicima Uzvišeni, ipak, kaže:

A da si samo vidio kad su meleci nevjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: “Iskusite patnju u ognju!” (Kur’an, sura Plijen, 50).

O nevjernicima Uzvišeni Allah, također, kaže:

 A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima! (Kur’an, sura El-En ‘am, 93)

Učenjaci tefsira[1] kažu da riječi Uzvišenog ” ispružili ruke svoje” znače ispružili radi kazne i stavljanja okova na njih.

Kada nevjernicima bude saopćeno da će u Vatru i da ih čeka Allahov gnjev duše im u tijelima popucaju, pa ih meleci počnu udarati po licima i straga govoreći im: “Izvadite svoje duše!” (Kur’an, sura El-En’am, 93).

Tražimo zaštitu kod Allaha od takvog nečega!

Što se tiče jezika, lijepo je da čovjek na samrti njime što više izgovara riječi kelime-i-šehadeta, tim prije što je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Onaj kod koga posljednje riječi budu: “Nema boga osim Allaha Jedinoga!”, ući će u Džennet.” To je lijep znak da je umrli lijepo okončao život i da će u Džennet. U takve se ubrajaju i oni koji se budu slično držali, kao npr. ko poslije kelime-i-šehadeta progovori još nešto, ali lijepo što odiše pokornošću prema Uzvišenom Allahu ili uradi ili naredi da se učini neko dobro djelo i sl.

Od Omera b. el-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Budite prisutni uz svoje na samrti i podsjetite ih na riječi kelime-i-šehadeta: “Nema boga osim Allaha Jedinoga”, jer oni vide ono što vi ne vidite.”

Također je lijepo da na samrti čovjeka budu prisutni pobožni ljudi, jer onome ko umire njihova dova može biti od koristi. Osim toga oni će, radi prisustva meleka i njihovih aminovanja na dovu, govoriti samo ono što je dobro i lijepo.

Što se tiče srca, od njega je poželjno da ima lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu, jer u hadisu koji prenosi Džabir b. Abdullah stoji: “Na tri dana prije nego što je umro, čuo sam da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: ‘Neka niko od vas ne dopusti da umre, a da o Uzvišenom Allahu nema lijepo mišljenje.”

Ebu el-Mu’temir b. Sulejman je rekao: “Kada je bio na samrti, moj otac mi je rekao: ‘Mu’temire, pričaj mi o olakšicama kako bih se, imajući lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu, sa Njim sreo.”

Neko je drugi na samrti rekao: “Kako da se u Njega ne nadam, kada sam u Njegovo ime postio osamdeset ramazana?!”

Pripovijeda se da su jednom beduinu, kada se razbolio, rekli da je na samrti, pa je upitao: “Gdje odlazim?” – Pa su mu rekli: ‘Allahu’ – Pa je on odgovorio: “Drago mi je što odlazim Onome od koga dolazi samo dobro.”

Prve generacije muslimana su smatrale da je lijepo čovjeka na samrti podsjetiti na njegova dobra djela i na Allahovu milost, kako bi se sa Uzvišenim Allahom sreo, misleći o Njemu sve najljepše.

Šta su na samrti rekli neki vladari, namjesnici i dobri ljudi?

Kada je Mervan b. Abdulmelik bio na samrti, u blizini Damaska je vidio perača kako svojim rukama pere haljinu i udara je prakljačom, pa je rekao: “Kamo sreće da sam i ja bio perač rublja i od jednog do drugog dana životario od rada svojih ruku i da na ovom svijetu nikada nisam postavljen ni na jedan položaj!” Čuvši za te njegove riječi Ebu Hazim je rekao: “Hvala Allahu koji je dao da oni na samrti priželjkuju da budu ono što smo mi, a da mi na samrti ne priželjkujemo da budemo ono što su oni.”

Priča se da je neko Abdulmelika na samrtnoj postelji upitao: “Kako se osjećaš, vladaru pravovjernih?” – Pa mu je odgovorio: “Kao što je rekao Uzvišeni:

A doći ćete nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili dali. (Kur’an, sura El-En’am, 94)

Priča se da je Harun er-Rešid pred smrt lično svojom rukom odabrao svoje ćefine, zagledao se u njih i rekao:

Bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više. (Kur’an, sura Čas neizbježni, 28-29.)

Pripovijeda se da je El-Me’mun pred smrt po svojoj postelji posuo luga, legao na njega i zamolio: “O Ti čija je vlast neprolazna, smiluj se onome čija je vlast prošla!”

El-Hadždžadž je na svojoj samrti rekao: “Bože, oprosti mi, jer svijet govori da mi nećeš oprostiti.” Omeru b. Abdulazizu se dopala ova njegova izjava, pa mu je pozavidio na njoj. Kada su El-Hasanu ispričali šta je rekao, upitao je: “Je li to on, doista, rekao?” – Pa su mu rekli da jeste, pa je on rekao: “Nadam se da će mu i oprostiti.”

Kada je Bilal, Allah bio zadovoljan njime, bio na samrti, njegova je žena rekla: “Kakve li žalosti!” – Pa je on rekao: “Kakve li radosti! Sjutra ću biti zajedno sa Muhammedom i njegovima.”

Priča se da je Abdullah b. el-Mubarek, na samrti otvorio oči, nasmijao se i rekao:

Za ovako nešto neka se trude trudbenici! (Kur’an, sura Redovi, 61)

Poslušaj ove savjete u stihovima:

Nije neznanac neznanac Šama ni Jemena,

već je neznanac u grobu i ćefinima.

Sati  mojih dana prolaze bez pokajanja,

bez plača, straha i žaljenja.

Put mi je dalek, a opskrba nedovoljna,

svoj udio još uživam, a smrt mi kuca na vrata.

Koliko je Allah prema meni blag, pa mi odgađa,

ogrezao sam u grijesima, a On ih pokriva.

Ja sam taj koji je zatvorio vrata upornom

neposlušnošću, iako me Allah na oku drži.

Ali, grijehu zapisani, u nehaju učinjeni,

ah, žalosti koja je ostala da mi srce para.

O Ti koji me koriš, korenja se prođi,

jer, kada bi znao šta je sa mnom, oprostio bi mi.

Pusti  me da žalim i da sam sebe oplakujem,

da cijelo vrijeme u sjećanju i žalosti provodim.

Pusti da bez prestanka suze lijem,

možda će me pouka od gorčine suza spasiti.

Kao da sam među čeljadi oduzet i da

ležim na postelji na kojoj me njihove ruke prevrću.

doveli su ljekara da me liječi,

ali ne vidim da mi ljekar danas može pomoći.

Agonija me sve više steže, a smrt sebi vuče,

iz svakog nerva bez ikakve pažnje i olakšanja.

S grcanjem mi se iz grkljana čupa duša,

u grkljanu osjećam gorčinu grcanja,

Duša je iščupana, a tijelo ostalo ukočeno, na postelji

na kojoj ga njihove ruke okreću.

Zatvorili su mi oči i svi su me napustili,

i poslije očaja zaokupili su se kupovinom ćefina.

Onaj koji mi je najbliži traži gasala (osoba koja kupa mrtvog),

koga će dovesti da me ogasuli.

Govori: “O ljudi, hoćemo dobra i vješta gasala,

koji je  slobodan, odgojen, učtiv, učen i bistar!”

Jedan od njih je došao i počeo da mi skida,

odjeću i da me još i od nje rastavi i gola ostavi.

Stavili su me samog na komad daske,

a iznad mene se čuje žubor vode što me pere.

Voda se po meni odozgo  sipa i pere me,

po treći put, nakon čega traže ćefine.

Oblače me u odjeću bez rukava,

a moja jedina opskrba balzam koga staviše.

Ostaviše me ispred mihraba i odoše,

iza imama da klanjaju i od mene se oproste.

Klanjali su mi dženazu bez jednog rukuʼa,

i sedžde, ne bi li mi se Allah smilovao.

I pažljivo me spustili u kabur,

sišao je i jedan od njih da me namjesti.

Skinuo je haljinu sa moga lica da me vidi,

i prolio suze po licu mome da ga natopi.

Ustao je i skupio snage odlučan,

predao naslone iznad mene i ostavio me.

Povikali su: “A sada zatrpajte zemljom i zaradite

nagradu od Milostivog i Dobrostivog!”

U mraku kabura gdje nema ni majke,

ni oca, ni brata da me razgovori,

Ostavili su me i nastavili su da mole:

Bože moj, mimo Tebe me nema ko spasiti.

Uplašio sam se kad sam pogledao i

ugledao strahote koje dolaze,

Od Munkira i Nekira, šta da im kažem,

kad sam se od straha od njih ukočio

Nado moja uli mi snage i oprosta,

okovan sam grijesima i založen.

A moji su, kada su se vratili, imetak počeli krčmiti,

pa se još veći teret na leđa moja svalio,

Zato, ne dopusti da te dunjaluk i njegovi ukrasi zavedu,

već pogledaj šta on pravi od čeljadi i domovine.

Pogledaj šta je od ovog svijeta ostalo,

je li se išta drugo do djela i ćefini ponijelo?

Od ovog svijeta uzmi i zadovolji se sa najnužnijim,

kad bi od njega imao bar koliko je dlan tijela.

O dušo, dosta je neposlušnosti, zaradi bar

jedno lijepo djelo, možda će mi se Allah smilovati!

Bože, probudi nas iz našeg sna i nemara, tako Ti Tvoje milosti i dobrote! Oprosti nam naše grijehe, tako Ti Tvoga pomilovanja i oprosta! Pridruži nas onima na koje si izlio Svoje blagodati u Kući Tvoga zadovoljstva! Opskrbi i nas kao što si njih opskrbio slašću došaptavanja sa Tobom! Oprosti nama, našim roditeljima i svim muslimanima, tako Ti Tvoje milosti, o od milostivih Najmilostiviji!

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Umišljenost sobom (samoljublje)

Samoljublje je bolest srca koja uništava Allahove robove upropaštavajući njihova djela, ona protjeruje iskrenost iz …