Home / Tekst / Poučne priče / Propast naroda iz Medjena – Kazna koja će stići pokvarenjake

Propast naroda iz Medjena – Kazna koja će stići pokvarenjake

Onima čije su savjesti umrle i svijesti porušene, i koji tuđa prava pljačkaju i na Zemlji nered čine nakon što je red uspostavljen, predstavljam propast naroda koji je strast vodila i koji su se klanjali drvetu umjesto Uzvišenom Allahu. To je narod iz Medjena za pouku i opomenu. Nastanio se narod Šuajbov u Medjenu u Šamu, u blizini sela Lutovog naroda. Klanjali su se Ejku umjesto Allahu. [1]

“Stanovnici Ejke su poslanike lažnim smatrali.”

Bili su najgori u ophođenju sa drugim ljudima, zakidali su na vagi, kupovali su sa viškom, a prodavali s manjkom. Pljačkali su imovinu ljudi tako što su zasjede na putevima postavljali. Allah im je poslao Šuajba. [2] Nadimak mu je bio – govornik poslanika. Pozvao ih je da vjeruju u jednoću Allaha Uzvišenog i da ostave ono što čine od loših djela. Kur’an je zabilježio ono što se dešavalo između Šuajba, alejhis-selam, i njegovog naroda. Kaže Uzvišeni: A Medjenu – njegova brata Šuajba. O narode moj – govorio je on – Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte i red na zemlji ne remetite kad je na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete. I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite da vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili. Iako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji. Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole rekoše: “Ili će te bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.” Zar i protiv naše volje – reče on. Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje , na Allaha bismo laži iznijeli. Mi ne treba da je prihvaćamo, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća. U Allaha se uzdamo. Gospodaru naš, ti presudi nama i narodu našem po pravdi. Ti si sudija najpravedniji . A glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali rekoše: “Ako pođete sa Šuajbom, bićete sigurno izgubljeni.” (El-E’araf, 85-90)

A u suri Hud tekao je ovaj dijalog između Šuajba, alejhis­ selam, i njegova naroda. Kaže Uzvišeni: I Medjenu brata njihova Šuajba. O narode moj – govorio je on – Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate i krivo ni na litri ni na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna pa da svi ne nastradate. O narode moj, pravo mjerite i na litri i na kantaru ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno ako hoćete da budete vjernici. A ja nisam čuvar vaš. O Šuajbe – govorili su oni – da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si pametan i razuman. O narode moj – govorio je on – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem – jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam. O narode moj , neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov· narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svog i onda Mu se pokajte – Gospodar moj je uistinu samilostan i pun ljubavi. O Šuajbe – rekoše oni – mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan, da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag. O narode moj – reče on – zar vam je rod moj draži od Allaha koga sasvim odbacujete? Gospodar moj dobro zna ono što vi radite. O narode moj , činite sve što možete, a činiću i ja. Vi ćete sigurno saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je lažac. Pa čekajte i ja ću s vama čekati. (Hud, 84-93)

Riječi Uzvišenog INNI ERAKUM BIHAJRIN – vidim da u obilju živite, odnosno u bogatstvu i obilnoj opsrkbi i ne mjenjate Allahovu blagodat prema vama nepokoravajući Mu se i škodeći robovima njegovim. I ova blagodat vas čini neovisnim od nepravednog uzimanja imetka ljudi.

Allahove riječi BEKIJJETULLAHI HAJRUN LEKUM – bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, odnosno ono što vam ostavlja od dozvoljenog nakon pravednog ispunjenja prava je bolje i veća blagodat od onog što sebi ostavljate od zakidanja i nepravednog mjerenja i škrtarenja i nepravde na zemlji.

Nastavio je Šuajb da ih podsjeća na Allahove blagodati i nimete i da ih upozorava na Njegovu jaku moć i snagu. Ali oni su se od njega udaljili, izbjegavali i ismijavali ga, i ne samo to, nego požurivali Allahovu kaznu sa neobičnom upornošću u činjenju grijeha, pljačkanjem imovine i zakidanja u mjerenju. Uzvišeni Allah je rekao o narodu Šuajbovom: A glavešine naroda  njegova, one koje nisu vjerovale rekoše: Ako pođete za Šuajbom, bićete sigurno izgubljeni. (El-E’araf, 90)

A na drugom mjestu stoji da su rekli: Rekoše oni: “Nama je svejedno savjetovao ti ili ne bio savjetnik, ovako su i narodi davnašnji vjerovali i mi nećemo biti mučeni.” (Eš-Šuara’, 136 – 138)

Ovdje počinje Allahova osveta

Allah im je uskratio zrak sedam dana i oni pobjegoše iz svojih kuća i odoše da pomoć traže od svog boga Ejke i da se sklone u njegovom hladu. Allah im posla oblak koji im hlad napravi i pomisliše da nosi dobro (kao što je Allah učinio sa narodom Saliha, alejhis-selam). Oblak im se približi i pomisliše da je kiša blizu, kad iznenada sa nebesa stiže krik, i zemlja se potrese, a oblak na njih spusti vatru i varnice. Kao što je Uzvišeni rekao: “l oni su nastavili da ga u laž utjeruju, pa ih je stigla kazna iz oblaka, a to je bila kazna strašnog dana.” (Eš­-Šuara’, 189)

“l oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.” (El­-E’araf, 91 )

Umrli su prestrašeni i spaljeni sjedeći na svojim koljenima.

Kaže Ibn Kesir: “Allah je na njih spustio razne oblike kazni, iskušenja i patnji zbog njihovih ružnih osobina. Allah je dao da ih zadesi žestok potres koji je umirio pokrete, i krik koji je utrnuo glasove, i oblak u kojem je na njih sa svih strana varnice vatre poslao.” [3]

Jasno je da je Allah oblak nad njim postavio kao što je to spomenuto u suri Eš-Šuara’, zatim je dao da ih zadesi potres koji je tlo ispod nogu njihovih uzdrmao kao što stoji u suri El-E’araf: “I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.” Zatim je poslao krik koji je glasove utihnuo kao što Allah, neka je Slavljen i Uzvišen, kaže: “a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli.” (Hud, 94) Ovo je opomena za svakog prevaranta koji je svoju savijest prodao nakon što je vjeru prodao. I spomenućemo na kraju govora o ovom narodu što varaju i izdaja učine sa onim koji to rade dokle varanje i izdaja dovedu one koji se njima bave. Možda se savjesti probude iz drijemeža i vrate u Allahovo okrilje i čvrsto ubjede da se Allahu ništa ne može sakriti i da trun na nebesima i na zemlji ne izmiče Njegovom znanju i da je
Allah, neka je Slavljen, u zasjedi svakom odstupniku. Uzvišeni kaže: “Oni koji su smatrali Šuajba lašcem kao da nikad nisu u njoj ni bili, oni koji su smatrali Šuajba lašcem oni su nastradali.” (El-E’araf, 92)

I Uzvišeni kaže: “Kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Daleko bio Medjen i Semud.” (Hud, 95)

Allahove riječi KEEN LEM JAGNEV FIHA – kao da na njoj nikad nisu ni postojali, odnosno kao da na njoj nisu nikad ni živjeli.

I nakon što ih ovo zadesi prođe pored njih Šuajb, alejhis­ selam, i kad ih vidje reče im prijekorno: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svog i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjemičkim.” (El­-E’araf, 93)

Ibn Kesir kaže: “Obavio sam ono zbog čega sam bio poslan i ne žalim vas jer niste povjerovali u ono sa čim sam došao.” [4]

Upozorenje od varanja i poticanje skromnosti i zadovoljstva

  1. Uzvišeni je rekao: VEJLUN LIL MUTAFFIFIN – Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, odnosno onima koji oštećuju ljude i kradu njihova prava pri mjerenju na litri i kantaru. Allahove riječi ELLEZINE IZEKTALU ALENNASI JESTEVFUN – koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, odnosno svoja prava upotpunjuju. Allahove riječi VE IZA KALUHUM EV VEZENUHUM JUHSIRUN – a kad drugima mjere na litra ili na kantar zakidaju, odnosno na vagi umanjuju. ELA JEZUNNU ULAIKE ENNEHUM MEB’USUN ­ kako ne pomisle da će oživljeni biti . Zedždžadž kaže: “To
    znači, da oni misle da će biti proživljeni ne bi zakidali na litri i kantaru.” LI JEVMIN AZIM – na Dan veliki, odnosno na Sudnji dan. JEVME JEKUMUN-NASU LIRABBIL-ALEMIN – na dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići,
    odnosno iz svojih grobova da polože račune.
  2. Kaže Nafi’ (Nafi’ sluga Ibn Omera): “Ibn Omer je prošao pored prodavača govoreći: Boj se Allaha i pravo mjeri na litri i kantaru jer zaista će oni koji pri mjerenju zakidaju biti zaustavljeni sve dok im znoj do polovine ušiju ne dopre. Isto tako i trgovac koji stegne ruku u laktu u vrijeme prodaje, a olabavi je u vrijeme kupovine.”
  3. Neke Selefije su govorile: “Teško onom ko džennet, čije je prostranstvo nebesa i zemlja, proda za zrno koje je manjak i teško onom ko kupi Vejl (ime doline u džehennemu) za zrno koje uzme kao višak. [5] Neki su bili strogi u ovom. Govorio je Ibn Abdus-Selam da je krađa jednog zrna – veliki grijeh, i imami su se s tim saglasili konsenzusom. [6] I ne gledaj brate čitaoče u sićušnost zrna i neznatnost njegove težine i ništavnu cijenu nego pogledaj u pokvareno srce koje je pokrenulo njegovog vlasnika da ga ukrade jer ovo znači podcjenjivanje Allahova nadzora nad robom. Utječemo se Allahu od toga. I zbog toga je Bilal ibn Sa’d rekao: “Ne gledaj u sićušnost grijeha, nego gledaj u veličinu Onog kome si bio nepokoran.” I u
    vjerodostojnom hadisu stoji: “Ko nas vara nije od nas.”
  4. Prenosi se od Fedale ibn Ubejda da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Uspio je onaj koji je upućen u Islam, a život mu bude skroman i on bude zadovoljan.” [7] I jedenje prašine bolje je od jedenja harama i pljačkanja ljudi pa je čak i jedenje halal hrane bolje od dobrovoljnog namaza i posta. Ibrahim ibn Edhem je rekao: “Jedi halal hranu i nije ti grijeh da dobrovoljno (nafilu) ne klanjaš i postiš” [8]

Odlomak iz knjige “Knjiga o zulumćarima” – Sa’d Jusuf Mahmud Ebu Aziz

[1] Ejka je veliko drvo isprepletene krošnje sa puno grana.

[2] Ispravno je da poslanik Šuajb nije dobri čovjek sa kojim se susreo Musa, a.s, a dokaz za to je veliko vremensko razdoblje izmedu njih dvojice.

[3] Kisasul-enbija’i od Ibn Kesira.

[4] Tefsir Ibn Kesir, 2/372.

[5] Ove predaje su uzete iz knjige El-Kebair, 276, 277.

[6] Ez-Zevadžir od Ibn Hadžera, 1/246.

[7] Sahih, prenose ga Hakim i Taberani. Pogledaj u Es-Silsiletus-Sahihatu pod brojem 1506.

[8] Er-Risaletul-Kušejrijetu, str. 8.

 

 

 

About lidjan45

Pogledaj takođe

Čovječe, zar si sebi najmanje bitan?

Hasan el-Basri rekao je: “Znak da je Allah napustio roba jeste da ga zaposli stvarima …