Home / Tekst / Prihvatili su islam / Povratak u islam Kristie Burns – ISLAM JE STVAR LOGIKE I ZDRAVOG RAZUMA

Povratak u islam Kristie Burns – ISLAM JE STVAR LOGIKE I ZDRAVOG RAZUMA

Ova studentica arapskog jezika na Univerzitetu Iowa postala je muslimanka u srcu kada je počela da čita Kur’an kako bi uradila domaći zadatak, i nije ga mogla ostaviti.

Sjedila sam u džamiji Alhambra u Granadi, Španija, zureći u natpise koji su se nalazili po zidovima. Bio je to naljepši jezik koji sam ikada vidjela.

„Koji je to jezik?” – upitala sam španske turiste. „Arapski”- odgovorili su mi…

Sljedećeg dana, kada nas je turistički vodič upitao na kojem jeziku želimo turističke priručnike, odgovorila sam mu: „Arapski.”

„Arapski?”- rekao je iznenađeno – „Da li govorite arapski?”

„Ne”- odgovorila sam – „ali možete li mi dati jedan primjerak i na engleskom jeziku?”

Po završetku putovanja imala sam torbu punu turističkih priručnika na arapskom jeziku za sva mjesta koja sam obišla u Španiji. Zapravo, moja torba je bila toliko puna da sam morala da izbacim nešto odjeće kako bi se sve lijepo zatvorilo. Nosila sam turističke priručnike na arapskom jeziku kao da su od zlata. Otvarala sam ih svake večeri i gledala kako slova jezika “teku” stranicom. Zamišljala sam kako mogu da pišem tako divna slova i da mora biti izuzetno vrijedno poznavati kulturu koja ima tako umjetnički jezik. Obećala sam sebi da ću naučiti ovaj jezik kada počne fakultet na jesen.

Samo dva mjeseca ranije, ostavila sam svoju porodicu u Iowi i potpuno sama krenula na putovanje Evropom. Bilo mi je tek šesnaest godina, i kako je na jesen trebalo da počnem s pohađanjem nastave na Northwestern Univerzitetu, željela sam prvo „vidjeti svijet”. To je bilo ono što sam rekla prijateljima i porodici. Zapravo, ja sam tražila odgovore. Napustila sam crkvu samo nekoliko mjeseci ranije i nisam znala čemu da se okrenem. Znala sam da mi ne odgovara ono čemu su me učili, ali nisam poznavala nijednu alternativu.

Tamo gdje sam odrasla, u Midwestu, bilo je jasno – ili si dio crkve ili nisi. Zato nisam ni imala predstavu da postoji nešto drugo. Kada sam krenula u Evropu, nadala sam se da tamo postoji.

U mojoj crkvi nije bilo dozvoljeno moliti se Bogu, mogli smo se moliti jedino Isusu i nadati se da će on prenijeti poruku Bogu. Intuitivno sam osjećala da nešto nije u redu, i tako, a da nisam rekla nikome, tajno sam se molila Bogu. Iskreno sam vjerovala da postoji samo jedno jedino Biće kojem se može moliti. Ali, osjećala sam krivicu, jer to nije bilo ono čemu su me učili. Osim toga, postojali su zbunjujući podaci o tome kako se ponašati u „svakodnevnom” životu.

Obavezno sam svake nedjelje išla u crkvu i vrlo ozbiljno shvatala ono što sam naučila o poštenju, dobroti i sažaljenju. Zato me zbunjivalo kada bih vidjela ljude iz crkve da se tokom radne sedmice ponašaju sasvim drugačije. Zar ne postoje nikakva pravila tokom radne sedmice? Da li ona važe samo nedjeljom? Tražila sam neke upute, ali nisam ih pronašla… Postoji deset zapovijesti koje pokrivaju očigledne stvari poput ubistva, krađe i laganja, ali osim toga, ja nisam imala upute kako da se ponašam kada nisam u crkvi. Sve što sam znala bilo je pohađanje nedjeljne crkvene škole zbog lijepih momaka koji su tu dolazili, i da možda nije u redu nositi mini suknju u crkvi.

Jednoga dana, otišla sam do učiteljeve kuće i vidjela policu punu Biblija. Upitala sam ga šta je to. „Različite verzije Biblije” – odgovorio mi je učitelj. Uopšte nije izgledalo da ga uznemiruje to što postoji toliko različitih verzija. Ali, uznemiravalo je mene. Pojedine od njih bile su tako drugačije, i čak su nedostajala pojedina poglavlja iz verzija koje sam i sama posjedovala. Bila sam veoma zbunjena.

Vratila sam se na fakultet te jeseni razočarana što nisam pronašla odgovore za koje sam se nadala da ću ih pronaći u Evropi, ali vratila sam se sa strašću za jezikom za koji sam tek saznala – arapskim jezikom. Ironija je u tome da sam zurila u zidove Alhambre – direktno u odgovore za kojima sam tragala. Ali, bilo mi je potrebno još dvije godine da to shvatim.

Prva stvar koju sam uradila kada sam stigla na kampus bila je da se upišem na časove arapskog jezika. Bila sam jedna od troje koji su pohađali krajnje nepopularan predmet. Toliko sam se udubila u studije arapskog, i sa takvom strašću, da je i moj profesor bio zbunjen. Radila sam zadatke kaligrafskom olovkom, išla sam u arapska područja Chicaga kako bih pronašla flašu Coca-Cole napisanu na arapskom jeziku. Molila sam ga da mi posudi knjige pisane na arapskom jeziku samo da bih mogla gledati rukopise. Kako je došla druga godina mojih studija, odlučila sam da mi glavna grupa predmeta budu studiji o Bliskom istoku. Tako da sam uzela neke predmete koji su bili fokusirani na tu regiju. Na jednom od časova proučavali smo Kur’an.

Jedne večeri, otvorila sam Kur’an kako bih „uradila domaći zadatak” i nisam mogla prestati sa čitanjem. Bilo je kao da sam izabrala dobar roman. Mislila sam u sebi: „Oh, ovo je odlično. Ovo je ono u šta sam oduvijek vjerovala. Ovo daje odgovore na sva moja pitanja o tome kako da se ponašamo tokom sedmice i čak vrlo jasno dokazuje da postoji samo jedan Bog.”

Sve je imalo tako puno smisla. Bila sam zapanjena jer je ova knjiga pisala o svemu u šta sam vjerovala i za čim sam tragala. Sljedećeg dana otišla sam na čas da pitam za pisca knjige kako bih mogla da pročitam još njegovih knjiga. U primjerku koji sam imala bilo je ime. Mislila sam da je pisac knjige, privržen Evanđelju pisanom po Luki ili drugim religijama o kojima sam učila… koje su svoje Knjige vezivale za neku osobu koja je bila dovoljno nadahnuta da to napiše.

Profesor me obavijestio da to nije pisac već prevodilac, zbog toga što, “prema mišljenju muslimana, niko nije napisao Knjigu. Kur’an je, po njihovom mišljenju (ovo se odnosi na muslimane, on je bio kršćanin), Božija riječ i nije promijenjena od kako je objavljena, recitovana je, pa onda zapisana.” Nepotrebno je reći da sam bila fascinirana. Nakon toga, postala sam opčinjena, ne samo studijima arapskog jezika, već i učenjem o islamu i odlaskom na Bliski istok.

Konačno sam, kao studentica završne godine, otišla u Egipat da bih nastavila studije. Moje omiljeno mjesto postao je „islamski Kairo”, gdje su mi džamije davale osjećaj opuštenosti i strahopoštovanja. Osjećala sam, boraveći u njima, stvarnu ljepotu, snagu i strahopoštovanje prema Allahu. I, kao i uvijek, uživala sam piljeći u elegantnu kaligrafiju na zidovima.

Jednoga dana, prijatelj me upitao zašto ne pređem na islam, ako ga već toliko volim. „Ali, ja sam već muslimanka.” Iznenadio me moj odgovor. Tada sam shvatila da je to jednostavno stvar logike i zdravog razuma. „Islam ima smisla. Inspiriše me. Znam da je istinski. Zašto onda moram da konvertiram?” Prijatelj me obavijestio da, kako bi to bilo „zvanično”, moram otići u džamiju i iskazati svoju namjeru pred dvojicom svjedoka. Tako sam i uradila. Ali kada su mi dali potvrdu, samo sam je ostavila u dosije u kabinetu, s „drugim” medicinskim i ličnim spisima, jer sam, prema mom mišljenju, oduvijek bila muslimanka. Nije mi bio potreban komad papira koji ću okačiti na zid da bi mi to rekao. Istog momenta kada sam uzela Kur’an u ruke, znala sam to. Onog momenta kada sam ga otvorila, osjetila sam kao da sam pronašla svoju davno izgubljenu porodicu. Umjesto toga, okačila sam na zid sliku džamije Alhambra.

(Karima Burns je doktorirala iz naturopatije/prirodne medicine i magistrirala iz herbalizma. Studirala je liječenje biljem 12 godina, izdaje bilten o prirodnom liječenju godine i ekstenzivno piše o liječenju prirodom i biljkama.)

Izvor: IslamForToday

About Truth

Pogledaj takođe

Razgovor sa Poljakom koji je prešao na islam

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ovo je priča o jednom Allahovom robu koji svojim životnim …