Organizacija džemata kroz primjer vjerovjesnika Sulejmana

Pred Sulejmanom, alejhis-selam, sakupile su se njegove vojske u četama, redovima postrojene. Svaka četa imala je svoga predvodnika, vođu, koji je vodio brigu o svojim vojnicima, kojima je bio zadužen. Postavljao bi ih na njihova mjesta i nadgledao tokom smotre. Niko nije smio stati na mjesto nekoga drugog. Svako je znao svoje mjesto i njega se trebao držati. Među redovima nije smjelo biti pometnje, rasula, anarhije. Ovakvo ponašanje treba da vlada i među samim muslimanima. Moraju znati svoje mjesto u džematu, svoj posao, svoju zadužbinu, svoja prava i svoje obaveze i svega toga se pridržavati. Ta mjesta i uloge trebaju biti raspodijeljeni shodno datim sposobnostima i mogućnostima i niko ničija mjesta i uloge ne treba preuzimati, jer ih nije dostojan. Da bi nam džemat i džematski rad za islam bio bereketan, na ovakav način trebamo se ponašati, držati se reda i discipline. Imam i šura trebaju najviše voditi brigu o radu i disciplini u džematu.

Uzvišeni Allah stvorio je čovjeka kao društveno biće. Svaki čovjek, a naročito vjernik, mora nastojati da živi u zajednici i za njenu dobrobit. Brojni su kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas podstiču na život i rad u džematu, zajednici, i većini vjernika to je isuviše dobro poznato. Međutim, kako živjeti u džematu, kako se odazvati toj važnoj obavezi i ostvariti brojne blagodati zagarantovane životom i radom u džematu, mnogi od nas to ne znaju. Ali, kao i za svaki drugi problem, vratimo li se Kur’anu i vjerodostojnom hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pronaći ćemo odgovor i na ovo pitanje. Jedno od kur’anskih kazivanja, koje na tako slikovit način pojašnjava kako organizovati čvrstu zajednicu i kako regulisati međusobne odnose u njoj, jeste i kazivanje o Sulejmanu, alejhis-selam. Uzvišeni Allah spominje ga u suri En-Neml. Upoznajmo se s tim kazivanjem, saznajmo obaveze imama i njegovih džematlija, i molimo Uzvišenog Allaha da nas pomogne u primjeni istih.

Ispravno znanje – prva tačka uspješne organizacije džemata

Uzvišeni Allah rekao je: “Mi, smo zasigurno, Davudu i Sulejmanu dali znanje, i to kakvo znanje, i oni su govorili: ‘Hvala Allahu koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, Svojih robova.’” (Prijevod značenja En-Neml, 15)

Plemeniti ajet jasno ukazuje na vrijednost znanja i učenih nad drugima. Šerijatsko znanje jedna je od najvećih Allahovih blagodati. Njome Allah posebno odlikuje Svoje određene robove nad drugima. Nema blagodati da se vjernik njome može odlikovati nad drugim vjernicima osim blagodati šerijatskog znanja, kao što Uzvišeni Allah o tome kaže u suri El-Mudžadela: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one od vas koji vjeruju, i one kojima je dato znanje.” (Prijevod značenja El-Mudžadela, 11.) Stoga je Uzvišeni Allah u ajetu sure En-Naml znanje ‘ilm spomenuo u neodređenom obliku ‘ilmen, čime se želi ukazati na veličinu blagodati znanja, pa se stoga prevodi: “Mi smo im dali znanje i to kakvo znanje”.

Plemeniti ajet, također, jasno ukazuje da onaj koga Uzvišeni Allah počasti ovom Svojom najvećom blagodati – šerijatskim znanjem, mora biti zahvalan Allahu na toj blagodati, mora hvaliti Svoga Gospodara, mora biti svjestan da se on nikako nije mogao izdvojiti od ostalih Allahovih robova, odlikovati nad njima, da ga Uzvišeni Allah nije počastio znanjem, on to svojim naporima, svojom inteligencijom nikada ne bi mogao postići. Zbog toga učena osoba mora biti ponizna, skromna ne smije se uzdizati nad Allahovim robovima, već samo svojom iskrenošću i poniznošću u tom šerijatskom znanju treba tražiti ponos i veličinu kod Uzvišenog Allaha.

Malik b. Dinar rekao je: “Ukoliko čovjek bude tražio znanje radi Allaha, to znanje učinit će ga skromnijim i poniznijim, ali ukoliko ga bude tražio radi nečega drugog, to znanje samo će mu povećati grijehe i oholost.” (Ez-Zehebi, Sijeru E‘alami-n-Nubela, 5/362.)

Ez-Zehebi je rekao: “Ko bude tražio znanje radi (Allaha) ahireta, to znanje učinit će ga skromnijim i poniznijim, punim strahopoštovanja prema Allahu.” (Ez-Zehebi, El-Kebair, 79.)

Rečeno je: “Čije povećanje znanja ne bude i povećanje bogobojaznosti, taj neka preispita svoje znanje.”

Dakle, svaki učeni treba da zna da je izvor njegovog znanja Uzvišeni Allah, zato Mu mora biti zahvalan i znanje koristiti u onome čime je Uzvišeni Allah zadovoljan.

Ostavljanje znanja u naslijeđe

Uzvišeni Allah rekao je: “I Sulejman naslijedi Davuda, pa reče: ‘O ljudi, dato nam je da razumijevamo ptičije glasove, i mnogo šta drugo nam je dato: ovo je zaista, ogromna blagodat.’” (Prijevod značenja En-Neml, 16.)

Nakon očeve smrti, smrti Davuda, alejhis-selam, Sulejman, alejhis-selam, naslijedio je vjerovjesništvo i vlast. U plemenitom ajetu nije riječ o nasljedstvu imetka, već o nasljedstvu vjere i vjerovjesništva, slično kao što je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učeni su nasljednici vjerovjesnika!” (Tirmizi, 2682. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) Da je riječ o klasičnom nasljedstvu imetka, zbog čega bi Sulejman, alejhis-selam, bio izdvojen od ostale Davudove djece!? A najveća potvrda da se radi o vjeri i vjerovjesništvu jesu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi se ne nasljeđujemo! Ono što ostane iza nas (od imetka), to je sadaka (drugima)!” (Buharija, 3711, Muslim, 1758.)

Ovaj dio kur’anskog ajeta govori nam šta bismo mi roditelji trebali da ostavimo svojoj djeci u nasljedstvo, tj. čemu svoju djecu za vrijeme svoga života podučavati i osposobljavati, i kakvi bismo trebali biti i mi, pa da oni budu naši nasljednici, u svemu tome nakon naše smrti.

“O ljudi, dato na nam je da razumijemo ptičije glasove, i mnogo šta drugo nam je dato; ovo je, zaista, ogromna blagodat.”

U ovom kur’anskom ajetu poručuje nam da sve Allahove blagodati trebamo priznati i drugima govoriti o njima, tim blagodatima bez imalo obmane, uzdizanja i oholjenja nad drugima, kao što je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ja sam predvodnik Ademovih sinova, bez imalo hvalisanja!”(Tirmizi, 3148. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) Stoga, drugima trebamo govoriti o Allahovim blagodatima jer ih drugi uglavnom posjeduju, ali ih ne spoznaju, ne uočavaju. Ovo se posebno odnosi na onoga ko je imao buran život, daleko od pokornosti Allahu, kada ga je Uzvišeni Allah Svojom milosti uputio na Pravi put, dakle, on drugima treba govoriti o toj neizmjernoj Allahovoj blagodati prema njemu, da bi drugi uzeli pouku iz njegovog života. Sve to ulazi u zahvalnost Allahu na Njegovim blagodatima, kao što je Uzvišeni Allah rekao: “A što se tiče blagodati Tvoga Gospodara, pa pričaj o njima.” (Prijevod značenja Ed-Duha, 11.) Poruke ovog kur’anskog ajeta su sljedeće:

● Nakon odlaska sposobnog, učenog imama, na njegovo mjesto mora doći sličan njemu.

● Imam, vođa, mora se miješati sa svojim džematlijama, obraćati se svojim džematlijama, s vremena na vrijeme podnositi im izvještaje.

● Imam, vođa, predsjednik mora pojasniti svojim džematlijama porijeklo dobra koje uživa da se džematom ne šire sumnjičenja.

Nadgledanje i praćenje stanja svakog pojedinca u džematu

Uzvišeni Allah kaže: “I skupiše se Sulejmanu vojske njegove: džinni i ljudi, ptice, sve četa do čete (red do reda) postrojeni.” (Prijevod značenja En-Neml, 17.)

Pred Sulejmanom, alejhis-selam, sakupile su se njegove vojske u četama, redovima postrojene. Svaka četa imala je svoga predvodnika, vođu, koji je vodio brigu o svojim vojnicima, kojima je bio zadužen. Postavljao bi ih na njihova mjesta i nadgledao tokom smotre. Niko nije smio stati na mjesto nekoga drugog. Svako je znao svoje mjesto i njega se trebao držati. Među redovima nije smjelo biti pometnje, rasula, anarhije.

Ovakvo ponašanje treba da vlada i među samim muslimanima. Moraju znati svoje mjesto u džematu, svoj posao, svoju zadužbinu, svoja prava i svoje obaveze i svega toga se pridržavati. Ta mjesta i uloge trebaju biti raspodijeljeni shodno datim sposobnostima i mogućnostima i niko ničija mjesta i uloge ne treba preuzimati, jer ih nije dostojan. Da bi nam džemat i džematski rad za islam bio bereketan, na ovakav način trebamo se ponašati, držati se reda i discipline. Imam i šura trebaju najviše voditi brigu o radu i disciplini u džematu. Od poruka ovog kur’anskog ajeta su i sljedeće:

● Predsjednik ne može da kontroliše sve članove, već brigu o svima njima treba prepustiti predsjednicima lokalnih džemata, a zatim s vremena na vrijeme imati sastanak s njima čije će izvještaje slušati i izdavati im naredbe.

● Također, predsjednik ne treba žudjeti i zahtijevati da se za sve on pita, već i drugima dati ovlast u njihovom polju sposobnosti.

Pojedinac je odgovoran za dobrobit zajednice

Uzvišeni Allah kaže: “I kada stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: ‘O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove a da to i ne primijete. I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: ‘Gospodaru moj omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje i uvedi me milošću Svojom, među dobre robove Svoje.’” (Prijevod značenja En-Neml, 18-19.)

U riječima: “O mravi, ulazite u stanove svoje, da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove a da to i ne primijete”, nalazimo brigu za džematom, zajednicom, smatranjem sebe članom zajednice, dijela džemata, a ne predvodnikom, imamom vođom koji se samo brine za sebe, a ne i za svoje džematlije. Ovaj mrav mogao je da se sam spasi, skloni na sigurno mjesto, sebe i svoje bližnje, međutim nije to učinio, već je u njemu proradila svijest o džematu, briga za zajednicom u kojoj je boravio, pa je krenuo da ih spasi, što je upravo i sebi priželjkivao.

Isto se trebaju ponašati i muslimani, posebno oni koji su na pozicijama i odgovornim mjestima, a naročito ako im je povjerena briga o muslimanima. Kao što sebi i svojima bližnjima priželjkuju korist i dobro, isto tako svim svojim džematlijama moraju priželjkivati korist i dobro. Kao što se žele spasiti zla sami oni, spas od zla trebaju tražiti i za svoje džematlije! Ovako se treba ponašati svaki musliman, mora se smatrati dijelom džemata, zajednice u kojoj živi: ne može bez nje, niti ona bez njega. Ovo je poručeno svakom muslimanu, a naročito onima koji imaju određene ovlasti, obaveze prema drugim muslimanima.

Zatim, ponovo u ajetu nailazimo na obaveznost zahvalnosti Allahu na Njegovim blagodatima i pomaganjem Allahom u svemu tome, da nas On Uzvišeni učini od zahvalnih, jer je zahvalnih malo. Moramo Ga moliti da nam pomogne da dotične blagodati koristimo u činjenju dobrih djela, da nam podari društvo Svojih dobrih robova na dunjaluku i ahiretu, da nam podari Svoju milost. Ništa od spomenutog mi ne možemo postići bez Allahove milosti.

 Savjetovanje i ispravljanje grešaka

 Uzvišeni Allah kaže: “I on izvrši smotru ptica, pa reče: ‘Šta mi je pa ne vidim hud-huda (pupavca) ili je to on odsutan?! Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati.”(Prijevod značenja En-Neml, 20-21.)

Sulejman, alejhis-selam, izvršio je smotru ptica da se upozna sa njihovim stanjem, izašao je pred njih da vidi im li kakvih novosti kod njih. Pa kada je to Sulejman, alejhis-selam, uradio sa pticama, ljudi su preči da to rade jedni s drugima, odnosno imam džemata, zajednice trebao bi da nadgleda stanje svojih džematlija, sastaje se s njima, prati njihovo napredovanje i sl. Također, roditelji trebaju da sjede sa svojom djecom, razgovaraju sa njima, preispituju njihovo stanje. Svi oni koji imaju određene ovlasti i obaveze prema drugima, trebali bi tako postupati. Zatim, u svemu tome, odgovorni nikoga ne smije zapostavljati, zanemarivati, ponižavati i odbacivati. Pogledajte Sulejmana, alejhis-selam, hud-hud (pupavac) je mala ptičica, ali je i o njoj vodio brigu i pitao se šta je sa njom, zašto nije prisutna.

Allah se smilovao Omeru b. El-Hattabu, radijallahu anhu, koji je rekao: “Kada bi ovca negdje u Iraku slomila nogu zato što joj put nije bio poravnat, Omer bi za to bio odgovoran!”, ili je rekao: “Da vuk pojede ovcu na obalama Eufrata, Omer bi bio pitan za nju.”

Koliko bismo onda mi trebali voditi brigu o braći muslimanima, svojim džematlijama, naročito mladim, i po godinama i po islamu, koji su najpreči da im se pruži podrška, lijepa riječ, ohrabrenje i sl.

Zatim, pogledajmo kako se Sulejman, alejhis-selam, pita: “Šta mi je pa ne vidim hud-huda, ili je to on odsutan?!”, tj. (kako kaže Ibn Kesir): “Je li me to oči varaju, pogled, grijesi, pa ga ne vidim, a on je tu ili odsutan”. Ovaj dio kur’anskog ajeta pojašnjava nam princip ispravljanja grešaka koje uočimo kod drugih: prvo trebamo sebe preispitati da mi ne griješimo. Kod savjetovanja, ispravljanja greške prvo trebamo sebe preispitati je li metoda ispravna, pa onda utvrditi grešku kod drugih.

Zatim kaže: “Ako mi ne donese valjano, jasno, opravdanje, također, ću ga kazniti ili ću ga zaklati!”

I u ovom ajetu govori nam da ne smijemo iznositi propis nad drugima i ophoditi se prema njima na poseban način sve dok ih ne saslušamo. Moguće da je dokaz na njihovoj strani ili pak imaju za svoj postupak opravdanje. Dakle, druga strana mora da se čuje i sasluša. Zato Uzvišeni Allah i spominje razgovor Sulejmana, alejhis-selam, sa hud-hudom.

Kaže Uzvišeni Allah: “I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: ‘Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest.’” Od poruka ovog kur’anskog ajeta su i sljedeće:

● Svaki, pa i najmlađi član džemata mora nastojati da okoristi svoj džemat.

● Treba dati prednost džematu nad ličnom koristi.

U ajetu se pojašnjava da je hud-hud zakasnio vrlo malo: “I ne potraja dugo, a on dođe.” Zar takvom ne treba tražiti više opravdanja?! Svakako! Zatim je rekao Sulejmanu, alejhis-selam: “Saznao sam i znam ono što ti ne znaš.” Allahu ekber! Kome je hud-hud rekao ove riječi? Rekao je Allahovom vjerovjesniku koji je za sebe rekao: “Dato nam je da razumijemo ptičije glasove, i mnogo toga (od znanja) nam je dato!”Ovakvom Sulejmanu hud-hud kaže: “Ja znam nešto što ti ne znaš!”

Ovim riječima Uzvišeni je Allah poručio Sulejmanu, alejhis-selam, da čak sićušno stvorenje poput hud-huda, može znati ono što on ne zna. U tome je i poruka nama, ma koliko znanja imali, slušajmo i saslušajmo i druge… ne oholimo se znanjem koje smo stekli… to je Allahova blagodat… gdje god i od koga god čujemo istinu, prihvatimo je. Istina se ne prepoznaje po ljudima, već se ljudi prepoznaju po istini! Možda još nismo čuli riječ koja će Allahovom voljom promijeniti naš život! Znajmo, ma koliko imali znanja, da postoji neko znaniji, kao što kaže Uzvišeni Allah: “I nad svakim učenim postoji učeniji!”(Prijevod značenja Jusuf, 76.)

Naši prethodnici, ukoliko bi sreli učenijeg od sebe, znanje bi tražili od njega. Ako bi sreli i sastali se s onima od kojih su oni učeniji, onda bi oni znanje koje im je dato prenosili na njih, a ako bi se sreli s nekim ko ima isto znanje kao i oni, onda bi razmjenjivali mišljenja i obnavljali znanje koje im je dato od Allaha.

Njihov postupak upravo i opravdava, potvrđuje ono što Uzvišeni Allah poručuje ovim dijelom ajeta, a to je da čovjek u savjetovanju sa drugima, razmjenjivanju mišljenja s drugima, slušanju savjeta od drugog, odagnava od sebe umišljenost i oholost. Stoga su naši prethodnici i govorili: “Ma koliko imao znanja, iskustva, bio inteligentan, pronicljiv čovjek mora se savjetovati s drugima, kako bi svoje mišljenje očistio od umišljenosti i oholosti…”

Spomenutim riječima hud-hud je zadobio posebnu pažnju Sulejmana, alejhis-selam, jer hud-hud zna nešto što vjerovjesnik Sulejman, alejhis-selam, ne zna pa se treba lijepo ophoditi prema njemu kako bi saznao ono što i hud-hud zna, a zna se desiti da smo mi veće neznalice od onoga koji nam dođe da vazi, ali niti ga slušamo niti imamo edeba prema njemu. I nakon što je dobio Sulejmanovu, alejhis-selam, pažnju, počeo je detaljnije iznositi vijesti sa kojima je došao…

Koristi Sulejmanove, alejhis-selam, vladavine i uprave

● Imam, vođa džemata, zajednice, glava porodice mora biti učen, prije svega u vjeri, a zatim i u ostalim naučnim oblastima, na ovo mjesto ne može da dolazi tek tako.

● Kada bude postavljen za vođu džemata, prvo mora da pripremi odgovor Uzvišenom Allahu za svoje postupke, pa onda džematu, jer mjesto na koje je došao, blagodat je od Allaha.

● Imam džemata, glava porodice i sl., moraju biti skromni, ponizni i zahvalni Allahovi robovi.

● Imam, vođa džemata, zajednice, glava porodice, mora pratiti stanje svojih džematlija, članova porodice, sastajati se s njima, slušati ih i razgovarati s njima.

● Radi efikasnijeg rada u džematu, džematlije moraju biti podijeljeni u radne grupe.

● Red i disciplina jedni su od bitnijih razloga uspješnog rada džemata i na njih se mora stavljati akcenat.

● Svaki član džemata mora se osjećati važnim i mora dati svoj doprinos u izgradnji džemata.

● Imam zajedno sa svojim džematlijama učestvuje u akcijama.

● Mora biti odlučan u popravljanju stanja svoga džemata, pa makar morao pribjeći represivnim mjerama, ponekad i oštrijim stavovima.

● Imam mora nastojati popravljati svakog člana džemata, ako je za popravka; ako je na dobru, onda učvrstiti, nikako odbaciti, naročito u našem vremenu i okruženju.

● U svemu spomenutom imam, predsjednik, vođa moraju tražiti pomoći i milosti od Uzvišenog Allaha.

Uzvišenog Allaha molim da nas podrži u svakom dobru i da nas sačuva svakog zla. Sva hvala pripada samo Allahu, subhanehu ve te‘ala, salavat i selam neka je na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe!

PRIPREMIO HAJRUDIN TAHIR AHMETOVIĆ, PROF.

Izvor: el-asr.com