Poziv Istine
Razumjeti svoje dijete
Princip razumijevanja svoga djeteta proizilazi iz činjenice da islam sve temelji na znanju. Prvi ajet Kur ‘ana koji je objavljen govori o najvažnijem pomagalu u sticanju znanja: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara.”
U prvih pet ajeta ove sure, Uzvišeni Allah koristi riječi: ikre’, ‘alleme i kalem, koje se prevode kao: “uči!”, “podučava” i “pero”. Ovo su pomagala koja se koriste da bi se steklo znanje. Pored toga, svi učenjaci se slažu da, ako želimo da naši ibadeti budu primljeni, moraju biti obavljeni iz ispravnih pobuda i utemeljeni na ispravnom znanju. Naprimjer, kada odgajamo svoju djecu to mora biti kroz razumijevanje problema iz prve ruke, kako bismo se adekvatno, na pravi način postavili prema njima. Ako bismo hljeli saznati kako motivisati djecu da funkcioniraju na koristan i kooperativan način, morat ćemo posjedovati određena razumijevanja njihovog psihološkog mehanizma Sve što ljudi rade ima svoju svrhu. Ovo se odnosi i na djecu i na odrasle. Ta svrha nam može biti poznata ili pak nepoznata. Kao roditeljima, ako budemo znali ovu skrivenu svrhu, to će nam omogućiti da pomognemo svojoj djeci da se različito ponašaju, tako što ćemo promijeniti njihove motive. Dva su glavna motiva koja djecu pokreću na akciju. To su potreba za pripadnošću i potreba za pažnjom. Potreba za pripadnošću je jedna od osnovnih potreba djece kao i odraslih. Dijete osjeća sigurnost kada ima svoje mjesto u grupi, porodici ili razredu u školi. Počevši od obdaništa, dijete će uvijek tražiti načina da nađe svoje mjesto u porodici. Svaka osoba će osjetiti da pripada određenoj zajednici ili grupi ako ima nešto zajedničko sa drugim članovima te grupe. Zajedničke aktivnosti stvaraju veze među ljudima koji te aktivnosti dijele. Da bi dijete zadovoljilo ovu svoju potrebu u školskom okruženju, ono i samo mora učestvovati u takvim aktivnostima sa svojim vršnjacima. Ovo učestvovanje će jasno kazati da ono ima nešto zajedničko sa svojim kolegama iz razreda. Zajednička pogreška nekih roditelja, koji su čak i oprezni, može biti i to što oni ne dozvoljavaju svojoj djeci da budu članovi neke sekcije i vannastavnih aktivnosti. Ovo onemogućava dijete da zadovolji svoju potrebu da pripada određenoj školi. Bolji način da se bude oprezan za roditelje jeste to da pomognu svojoj djeci da identifikuju aktivnosti koje nisu u skladu s islamskim učenjem i da ih se klone. Roditelji, također, trebaju pomoći svojoj djeci da odaberu određene školske aktivnosti koje nisu specifične samo za muslimane, kao što je članstvo u timovima uličnih patrola ili u školskom informatičkom klubu. Još jedan način da pomognete svome djetetu da zadovolji ovu svoju potrebu jeste da mu dopustite da posmatra izvjesne događaje u posebnim prilikama, kao recimo, kada lokalni košarkaški tim igra u finalu, kada gradski hokejaški tim dospije do playoff-a ili kada je olimpijski ili svjetski kup na TV-u. Dopuštanje djetetu da gleda jedan dio ovih događaja će mu dati nešto o čemu će pričati sa svojim vršnjacima sljedećeg dana. Želimo naglasiti, međutim, da se djetetu ne treba dopustiti da sjedi ispred televizora i gleda cijelu utakmicu ili serije, jer je to traćenje vremena. Dopustiti mu da pogleda mali dio, kao što je posljednja četvrtina košarkaške utakmice ili zadnjeg perioda hokejaškog meča ili dio nekog posebnog olimpijskog mitinga će biti dovoljno da zadovolji njegovu potrebu, pruži mu nešto o čemu će pričati sa svojim vršnjacima i još uvijek mu omogućiti da pametno utroši svoje vrijeme. Potreba za pažnjom je druga osnovna potreba djeteta. Djeca će ponavljati bilo koju radnju ako im ona donosi pažnju, a ostavit će bilo koju radnju koja čini da se ono osjeća napuštenim. Sva djeca ovo rade, a da to i ne shvataju. Roditelji moraju znati da djetetu treba to da se osjeti primijećenim, a ne zanemarenim. Ako se dijete igra lijepo i mirno, a niko to ne primjećuje, ono će pokušati privući pažnju putem svađe i neposlušnosti. Dijete će radije biti primijećeno kao loše dijete, nego biti nepri-mijećeno kao ono koje se lijepo vlada. Roditelji trebaju nagrađivati pažnjom lijepo ponašanje svoje djece, a zanemarivati njihove loše postupke.
Primjer: Ako malo dijete tiho boji u svojoj sobi, majka i otac trebaju povremeno vidjeti kako je i uputiti mu riječi ohrabrenja kao što su: “Ma ša’ Allah, ti sam bojiš ovu lijepu sliku! To je divno! Stvarno mi se dopada.” Takvi komentari će podstaknuti dijete da nastavi činiti takve pozitivne stvari. Uz to, roditelji uvijek trebaju ignorisati besmislene, negativne postupke djeteta kako ih ono ne bi ponavljalo.
Primjer: Trogodišnji Hasan redovno ide u kuhinju, otvara vrata frižidera i nekoliko sekunda gleda unutar frižidera. Čim on to uradi, njegova ·mama obično zalupi vrata frižidera i zagalami na njega: .”Hasane, koliko puta sam ti rekla da ne otvaraš vrata frižidera?!” Hasan će nastaviti činiti isto, jer tako dobija majčinu pažnju. Umjesto što viče i galami na njega ona treba ignorisati njegov loš postupak, sve dok on ne pravi nered ili ne dovodi sebe u opasnost. Pored toga, ona treba shvatiti da je njenom sinu možda dosadno što može biti razlogom što otvara vrata frižidera. Ona treba pokušati otkriti čime bi ga mogla zabaviti.
Pomno posmatranje još jedna važna osobina djece na koju roditelji trebaju obratiti pažnju jeste njihova izvanredna sposobnost da posmatraju stvari oko sebe. Djeca su eksperi u posmatranju, ali često ne razumiju ispravno ono što vide.
Primjer: Uzmimo slučaj starijeg djeteta koje se služi ponašanjem dojenčeta kako bi privuklo pažnju porodice, jer se ona daje novorođenome djetetu. Dijete je veoma dobar posmatrač, ono primjećuje da se sva pažnja daje novorođenčetu, ali izvlači pogrešan zaključak i odabire pogrešan način na koji pokušava da dobije svoje mjesto u porodici. Roditelji mogu ispraviti ovo ponašanje tako što će starijem djetetu pridati pažnju i uključiti ga u pomaganje vođenja brige oko novog djeteta i pohvaliti ga za ovu pomoć. Hvaljenje djeteta zbog pomaganja i činjenje da se ono osjeća da je sposobno da pomogne svojim roditeljima je veoma važno za emocionalnu dobrobit djeteta. To unapređuje osjećaj sigurnosti i smanjuje osjećaj da mu je novo dijete prijetnja.
Izvor: Odgoj djece u svjetlu Kur’ana i suneta – Dr. Ekrem Bešir i dr. Muhammed Rida Bešir
