Home / Tekst / Hrišćanstvo na vagi istine / ISTINA O KRŠĆANSTVU! Najbolji tekst ikada…

ISTINA O KRŠĆANSTVU! Najbolji tekst ikada…

Kršćanstvao je vjera koja se vezuje za Isa, alejhisselam, ili Isusa Krista kako ga nazivaju kršćani. Kršćani vjeruju u Bibliju koja se sastoji iz Starog i Novog Zavjeta. Originalni primjer Biblije ne postoji. Postoje samo prijevodi, gdje su prvi primjerci napravljeni mnogo godina nakon što su se navodni događaji dogodili. Ni jedna od knjiga Starog ili Novog zaveta nije prenošena doslovno i neprekidnim lancom. Biblija je prepuna grešaka i protivrječnosti i nju su zadesili mnogobrojni oblici iskrivljivanja i mijenjanja.

Da Biblija nije autentična Božija objava ukazuju i neke sramne priče i potvore na Božije poslanike koje se nalaze u njoj. U Starom zavjetu stoji:

1. Da je časni vjerovjesnik Lot (Lut), alejhisselam, počinio blud sa svoje dvije kćeri i da su obe zanijele s njim; (Postanak 19:30-38)

2. Da je David (Davud), alejhisselam, počinio blud sa suprugom Urija, te je iz tog odnosa zanijela. Zatim je on na prevaru ubio njenog muža i uzeo je sebi za ženu; (Druga knjiga o Samuilu 11:1-27)

3. Da je Solomun (Sulejman), alejhisselam, koncem svoga života postao otpadnik od vjere, robovao idolima i sagradio im hramove u kojima će ih obožavati. (Prva knjiga o Carevima 11:1-13)

4. Da je Aron (Harun), alejhisselam, napravio tele Izraelcima, da ga je lično obožavao i njima naredio da mu se klanjaju (Izlazak 32:1-6)

5. Da je Jakov (Jakub), alejhisselam, zapravo bio prevarant i upravo prevarom stekao „blagoslov poslanika“, kao i blasfemično kazivanje da se hrvao sa Bogom (Postanak 32, 26:30)

Koliko paradoksalno zvuči da Bog ljudima šalje poslanike, ali oni su zli, preljubnici, ubojice, prevaranti…?

Što se tiče Novog Zavjeta on se sastoji od četiri jevanđelja i drugih knjiga koje su pisane dugo nakon što je Isus, mir nad njim, napustio ovaj svijet. Nijedan od pisaca jevanđelja nije bio od Isusovih učenika. Postojalo je na desetine jevanđelja, ali je Crkva nakon nekoliko stotina godina prihvatila samo četiri koja su odgovarala tadašnjim političkim prilikama, dok su ostala proglašena jeretičkim. Da bi se vjerovalo da su one zaista nadahnuće od Duha Svetog, ili direktno od Isusa Krista, ili Boga, ona bi morale ispunjavati bar minimum zahtjeva da u njima nema grešaka i da se međusobno ne isključuju. Međutim, one su prepune i grešaka i međusobne isključivosti. Veći dio Novog Zavjeta sastavljen je na pisanjima Pavla i njegovih učenika.

Majkl Hart, američki matematičar, historičar i izdavač, prilikom rangiranja stotinu najuticajnijih osoba u istoriji, nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, stavlja Pavla na drugo mesto najuticajnijih osoba u istoriji, a ne Isusa Krista. Prilikom rangiranja, Hart je jasno naveo činjenicu da je Pavle, zapravo, osnivač današnjeg kršćanstva, jer je on napisao više sadržaja u Bibliji nego svi njeni drugi autori, dok sam Isus, neka je mir nad njim, nije napisao ni jednu riječ u njoj.

Pavle – koji nikada nije vidio Isusa niti je čuo njegov govor, u svojim početcima je bio jedan od najljućih neprijatelja Isusove misije i vjernika koje je gonio i ubijao. Pavle je uspio u potpunosti dokinuti Mojsijev vjerozakon kojeg je Isus propovijedao i nije ga dokinuo. Uložio je veliki trud da dokaže kako su svi propisi  derogirani i kako je sve postalo dozvoljeno. On je svojim lukavstvom uspio da se nametne i iskrivi prvobitno učenje koje je propovijedao Isus. On je raznim mahinacijama oduzimao i mijenjao prvobitno kršćansko učenje, dok ga nije iskrivio. Pavle je u kršćanstvo uveo sljedeće: Uskrsnuće; Iskonski grijeh; Ukinuo je obrezivanje; Teoriju Isusovog iskupljenja grijeha za cijelo čovječanstvo; Uveo je teoriju Trojstva; Uveo je rimsku nedelju kao neradni dan itd. Današnji kršćani ne slijede Isusa, mir nad njim, već slijede Pavla i njegovu izmišljenu vjeru.

Istraživači koji se bave izučavanjem historije religija susreću se sa nevjerovatnom sličnošću između kršćanskog učenja i učenja paganskih religija. Neke vjere koje su prethodile pojavi Isusa Krista, po prirodi svoga učenja se u određenim aspektima gotovo u potpunosti podudaraju sa učenjem Pavla koji ih je unio u kršćanstvo. Tako su Egipćani 3000 godina prije Krista imali svog boga Horusa koji je isto tako bio „Božiji sin“, kršten poslije 30-te, imao 12 sljedbenika, bio razapet, mrtav tri dana i zatim uskrsnuo. Slične stvari nalazimo i kod drugih paganskih naroda i vjera kao što je slučaj sa Mitraizmom.

Mitraizam je vjera persijskog porekla. Svoj procvat doživeo je u Persiji oko 6. vijeka p.n.e. A oko 70. godine p.n.e. ova vjera se iz Persije proširila na prostore Rimskog carstva. Mitraizam je bila najzastupljanija religija kod rimljana prije nego su prihvatili kršćanstvo. Jedna od ključnih stvari Mitraizma bio je žrtveni obrok, koji je uključivao jedenje tijela i pijenje krvi bika. Mitra, bog Mitraizma, bio je ‘prisutan’ u tijelu i krvi bika, a onima koji su ga blagovali u žrtvenom obroku davao je spasenje. Ova vjera je učila sljedeće: Da je Mitra bio posrednik između Boga i ljudi; Da je rođen u nekoj pećini ili zapećku na zemlji na dan 25. decembra; Da je imao dvanaest učenika; Da je umro kako bi ljude spasio od grijeha; Da je nakon smrti uskrsao iz groba i nastavio ponovo živjeti; Da je vaskrsao na nebo naočigled njegovih učenika dok su mu se molili i klanjali; Zvao se spasiteljem i izbavljačem. U njegov spomen svake godine su njegove pristalice priređivale Svetu večeru. Sličnosti između Mitraizma i kršćanstva je toliko puno da se jednostavno ne mogu zanemariti. Na prostorima Rimskog Carstva učenje o mitraizmu nije iščezlo sve dok se njegova temeljna učenja konačno nisu stopila sa kšćanstvom.

Učenje o Trojstvu je srž hrišćanskog učenja. Kršćani vjeruju u Boga sa tri ličnosti: bog-otac, bog-sin i bog-sveti duh. I svaki od trojice je ponaosob Bog i zajedno su jedan Bog. Ovo pagansko vjerovanje je bilo prošireno među mnogim paganskim narodima prije kršćanstva. Tako su hindusi svoje Trojstvo nazivali Bogom sa tri lica, ili tri naravi. Ta tri božanstva su Brahma, Višnu i Siva koja su nerazdvojna jedno od drugog. Sva ova tri božanstva predstavljaju zajedno gospodara koji stvara, održava i ruši (razara). Ovo Trojstvo objašnjava se tako što je Brahma, kao stvoritelj, predstavljen u liku Boga Oca; Višnu, kao veliki održavatelj i upravitelj ljudskom sudbinom kao Sin; dok je Siva kao rušilac života, ali i ponovni stvaratelj, predstavljen kao Duh Sveti. Dakle, potpuno slični motivi kao kod kršćana.

Crkva naučava da ko ne vjeruje da je Isus Bog ili dio trojstva taj se kršćaninom ne može nazvati. Ovdje se nameću mnoga pitanja kao što su: Kad je Marija rodila Isusa, da li je rodila samo njega, ili sa njim i ostalu dvojicu? Odgovoriće: „Samo Isusa.“ Mi im kažemo: „Ako tvrdite da je Trojstvo u jednom, kako se Isus mogao izdvojiti iz njega? A ako tvrdite da je Bog izašao iz materice, pa kakav je to Bog?“ Zbog svih ovih stvari većina kršćana su zbunjeni dogmom trojstva jer razum to ne prihvata. Prema Bibliji, Isus se rodio, konzumirao hranu, umarao se, spavao, plakao, molio se, klanjao Bogu, imao ograničeno znanje u mnogim situacijama, obavljao fiziološke potrebe, dakle svojstva koja ne dolikuju Bogu. Kada je upitan o Sudnjem danu odgovorio je: „A o danu tom i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac moj sam.“(Matej, 24:36), Zatim, Isus, mir nad njim, za sebe nikada nije tvrdio da je Bog. Bog posjeduje savršena svojstva dok čovjek ne posjeduje. Također, u Bibliji su sadržani mnogi stihovi u kojima Isus govori i u kojima se ponaša kao osoba koja se razlikuje od Boga. Na primjer, Isus se „spustio licem na tlo i molio“ (Jevanđelje po Mateju, 26:39). Ako je Isus bio Bog, zašto bi se onda Bog spustio licem na tlo i molio? I kome se onda molio?

Što se tiče izraza „Sin Božiji“ pronaći ćemo da je korišten u ranijim biblijskim jezicima kao izraz za „dobru i pravednu osobu“. Isti izraz je korišten kroz Stari zavjet za mnoge pravedne ljude kao što su Davud (David), Sulejman (Solomon) i Jakub (Izrailj) – a ne samo za Isusa.

Izrael je sin moj, prvenac moj (Izlazak, 4:22) – je jedan od takvih primjera.

Uzvišeni Bog kaže: Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to samo kaže: “Budi!”– i ono bude.  (Kur’an,Merjem, 35.)

Zatim neki kršćani dokazuju božanstvenost Isusa čudima koja je činio, poput proživljenja mrtvaca i hodanje po vodi, međutim ova čuda su već od ranije poznata kod prijašnjih poslanika Ilije i Hošea. Štaviše u Bibliji stoji da je vjerovesnik Jelisije i živ i mrtav proživljavao mrtvace, a  također liječio je bolesne i gubavce. Također su uvećavali hranu i neki od njih bili uzdizani na nebo, itd.

Gledajući iz ljudske perspektive Isus, 30 godina star, činio je čuda, i to je zadivljujuća stvar, međutim ova zamisao funkcionišesamo kada se na Isusa gleda u starosti od 30 godina. Zamislimo sada Isusa u starosti od 30 sekundi. Kakav je bio Isus u starosti od 30 sekundi? Upravo rođen, krvlju umazano tijelo, umotan u čaršaf u potrebi za majčinim mlijekom. Da li bi sada neko stvarno rekao:”ovo je bog”? Da li bi to prihvatio bilo koji ljudski razum?

Još mnogo čudnih stvari postoji u kršćanstvu, a jedna od njih je i vjerovanje u iskupljenje. Naime kršćani vjeruju da je Bog žrtvovao svog sina ili sam sebe na krstu kako bi mogao oprostiti ljudima, i svako ko povjeruje u Isusa kao spasioca biće spašen. Međutim, šta je sa milionima ljudi koji su živjeli prije Isusa? Zatim da li je pravedno da Bog kazni nedužnu osobu zbog grešaka drugih? I Zar Bog nije u mogućnosti da jednostavno oprosti ljudima!? Dakle, vidimo da sve ove stvari nemaju nikakvog smisla te da ih zdrav razum ne može prihvatiti…

Ono što je istina je da nakon stvaranja Adema, jedna ista poruka je konstantno dostavljana od svih Božijih Poslanika ljudskom rodu tokom historije čovječanstva, da bi se podsjetili ljudi na pravi smisao života i da bi se vratili na Pravi put.

Svi Božiji poslanici koji se spominju u Bibliji kao što su Avram, Noje, Jona, nikada nisu podučavali ljude da je Bog deo trojstva, i nisu vjerovali u Isusa kao njihovog spasitelja. Njihova poruka je jednostavna: postoji samo jedan istinski Bog i samo on zaslužuje da se obožava.

Nije razumno da Bog šalje poslanike tokom hiljade godina sa jednom originalnom porukom, i da je onda odjednom promijeni, tvrdeći da je On sada dio trojstva, i uslovljavajući da je vjerovanje u božanstvenost Isusa jedini put spašenja.

Istina je ta da je Isus podučavao istoj poruci kao svi prethodni poslanici iz Starog Zaveta. Postoji pasus u Bibliji koji zaista ističe osnovu ove poruke. „I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako se prepiru, i vide da im dobro odgovara, i zapita ga: Koja je prva zapovest od svih? A Isus odgovori mu: Prva je zapovest od svih: Čuj Izrailju, Gospod je Bog naš Gospod jedini.“ (Jevanđelje po Marku, 12:28-29.)

Prvi vjernici – sljedbenici Isusa, su prošli kroz mnogo teške periode, bili su mučeni, ubijani, od strane rimljana a njihove knjige su spaljivanje, i tako se vremenom gubila prava vjera sa kojom je Isus, mir nad njim, došao…

Isus je u islamu duboko poštovana ličnost, i niko ne može da bude musliman ukoliko negira Isusovo poslanstvo. Mi muslimani vjerujemo da je Isus bio jedan od najvećih Božijih poslanika. Vjerujemo da je on rođen natprirodno, bez intervencije biološkog oca. U ovu činjenicu, čak, ni mnogi savremeni krišćani ne vjeruju. Također, vjerujemo da je činio čuda Božijom dozvolom kako bi dokazao istinitost svog poslanstva. Isus nikada sebi nije pripisivao božansku prirodu, već je jasno izjavio koja je njegova misija. Bez sumnje, Isus je bio veliki i častan poslanik poslan od Boga da poziva ljude da obožavaju jedinog Boga, da upotpuni prethodni, jevrejski zakon i da odvrati Jevreje od grijeha, i nedozvoljenih stvari, i iskrivljavanja Božijeg zakona.

Dakle svi Božiji poslanici od Adema do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa Isusom, alejhisselam, poslati su od strane jedinog istinskog Boga (Allaha) da ljudima prenesu ovu poruku:

“Istinski Bog (Allah) je samo Jedan. Samo Njega obožavajte i Njegove zapovjesti čuvajte (izvršavajte).”

www.pozivistine.com

About pozivistine

Pogledaj takođe

14. Pravila i postulati vjerovanja u Allahova lijepa imena

Sva Allahova imena su lijepa, bez obzira spomenula se ona posebno, dakle kao zaseban izraz, …