Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Gubitak nade u dug život i priprema za smrt

Gubitak nade u dug život i priprema za smrt

Gubitak nade u dug život je spoznaja da se približila smrt i – da je život na izmaku. To je za srce jedna od najkorisnijih spoznaja, jer mu ona ulijeva dodatni motiv da iskoristi jedinstvenu priliku života koji, poput oblaka, brzo prođe. Ona čovjeka opominje da počne sa pakovanjem knjige svojih djela, da se priprema za put i za onaj, vječni svijet, da od ovoga svijeta uzme samo ono što mu je najpotrebnije i da jedva čeka preseljenje na onaj svijet.

Uzvišeni Allah kaže:

Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavarava nada, – znaće oni! (Kur’an, sura El-Hidžr, 3) Tj. pusti ih neka žive kao stoka ne misleći ni na šta drugo do šta će pojesti i popiti!

Riječi Uzvišenog:

i neka ih zavarava nada znaće i neka ih ne zavarava nada u dug život i ostvarenje želja pa da ne vjeruju i žive kako treba u pokornosti Uzvišenom Allahu.

El-Hafiz u svome djelu El-Feth kaže: “Ovo je upozorenje da uživanje i naslađivanje u ovosvjetskim blagodatima koji ulijevaju lažnu nadu u dug život, nisu osobine pravih vjernika.”

Uzvišeni, zatim, kaže:

I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda kaže: “Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!” Allah sigurno neće ostaviti u životu nikog kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite. (Kur’an, sura Licemjeri, 10-11)

I pokoravajte se Gospodaru svome pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati. Da čovjek ne bi uzviknuo: “Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao” da ne bi rekao: “Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bih se Njegove kazne sačuvao. ” Ili da ne bi rekao kada doživi patnju: Da mi je da se samo vratim, – dobra djela bih činio.” (Kur’an, sura Skupovi, 54-58)

Od Enesa, Allah bio zadovoljan njime,se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je povukao jednu crtu i rekao: ‘Ovo je čovjek.’ Zatim je pored nje povukao drugu crtu i rekao: ‘Ovo je njegova smrt.’ Zatim je povukao još jednu crtu daleko od prethodne i rekao: ‘Ovo je nada, pa dok se nada (u dug život) dođe mu ona najbliža.”

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Kome Allah podari život dug šezdeset godina, a ne bude se pokajao, neće imati opravdanja kod Allaha.”

Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se, također, prenosi da je Allahov  Poslanik, salallahu alejhi we selem, rekao: “Neka niko od vas nipošto ne priželjkuje smrt, jer, ako je dobročinitelj, može učiniti još koje dobro djelo, a ako je griješnik, možda će se pokajati!”

Od Ibn Omera, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, me je uzeo za rame i rekao mi: ‘Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili prolaznik!'”

Ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, je imao običaj reći: “Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš dočekati veče, a kada zanoćiš, nemoj očekivati da ćeš dočekati jutro. Uzmi od svoga zdravlja i ostavi za bolest, a od svoga života ostavi za smrt!”

En-Nevevi kaže: “U ovom hadisu je jasan dokaz da nije lijepo priželjkivati smrt zbog neke nesreće koja je čovjeka zadesila poput bolesti, siromaštva, iskušenja, mučenja od strane neprijatelja i sličnih nedaća na ovom svijetu. Međutim, ako se čovjek pribojava nesreće ili iskušenja kome neće moći odoljeti, po ovom i nekim drugim hadisima, to nije pokuđeno. Zbog ovog drugog, iz straha od iskušenja u vjeri, neki od časnih predaka priželjkivali su sebi smrt.

U dokaze da je tako spadaju i Poslanikove, salallahu alejhi we selem, riječi: “A kada ljude budeš htio u vjeri iskušati, podaj mi smrt prije nego što budem iskušan!” Ovaj hadis prenose Imami Ahmed i Tirmizi. Za njega Tirmizi kaže da spada u kategoriju vjerodostojnih hadisa (hasenun – sahihun). Od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Ljudi će doživjeti i takva vremena kada će učenim smrt biti draža od zlata i kada će čovjek, kada naiđe pored groba svoga brata govoriti: ‘Kamo sreće da sam na tvome mjestu!”‘

Osnovna poruka gore navedenog hadisa je da je ovaj svijet prolazan i kratkotrajan i da ga, kao takvog, vjernik ne treba uzimati za domovinu niti za stalno i sigurno mjesto prebivališta, već samo kao odmaralište na svom putovanju. U tom smislu govore preporuke svih vjerovjesnika njihovih sljedbenika. Tako Uzvišeni Allah navodi riječi jednog vjernika iz faraonove porodice koji je rekao:

Život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna. (Kur’an, sura Vjernik, 39)

Budući da ovaj svijet za vjernika nije ni prava domovina ni stalno mjesto boravka, on se prema njemu treba odnositi:

  1. Ili kao stranac u nekom nepoznatom mjestu, preokupiran jedino brigom kako će se snabdjeti za put i vratiti u svoju domovinu.
  2. Ili kao putnik koji se, na svome putu do kuće, nigdje ne zaustavlja više od jednog dana ili noći.

Zato je Vjerovjesnik, salallahu alejhi we selem, savjetujući Ibn Omera, rekao da se vjernik naspram ovog svijeta treba postaviti na jedan od sljedeća dva načina:

  1. Kao da je na njemu stranac i kao da privremeno boravi u nepoznatoj zemlji, ne vežući se srcem za nju, već za svoju pravu domovinu u koju tek treba da se vrati, zbog čega mu nepoznata zemlja služi samo da se odmori i pripremi potrebnu opskrbu na put za svoju domovinu. U tom je smislu El-Hasan rekao: “Vjernik je kao stranac koji, niti se žali na nedaće tuđinu, niti se takmiči za njene blagodati, jer on ima svoje, a ostali svijet svoje brige.”

Budući da je Uzvišeni Allah, kada je stvorio Adema, njega i njegovu ženu naselio u Džennetu, a zatim ih iz njega izveo, obećavši im da će njih i njihove čestite potomke u njemu ponovo naseliti, u urođenoj prirodi svakog vjernika je neodoljiva želja i težnja za prvom domovinom – Džennetom, kao što je neko u stihu lijepo rekao:

Koliko samo kuća promijeni mlad čovjek,

A da uvijek osjeća nostalgiju sa prvom kućom!

Poznati učenjak Ibn el-Kajjim, Allah mu se smilovao, u tom je smislu u stihu lijepo rekao:

Hajde, požuri u vrtove edenske, oni su

naše prve kuće, u njima su šatori razapeti.

Ali kako, kad smo mi roblje neprijatelja, zar misliš

da ćemo se u našu domovinu vratiti i spasiti?

  1. Kao da je na njemu putnik prolaznik koji se na svome putu nigdje dugo ne zadržava, nego se samo od jednog do drugog konaka odmara i koji nema nikakve namjere da skuplja blagodati koje ovaj svijet nudi, već da od njega uzme samo onoliko koliko mu je za put najpotrebnije.

Upitan od strane jednog čovjeka kako je osvanuo, Muhammed b. Vasi’ je odgovorio: “A šta misliš kako bi mogao osvanuti neko ko svaki dan pređe jednu etapu puta prema onom svijetu?”

El-Hasan je rekao: “Ti nisi ništa drugo do određen broj dana. Kada god prođe jedan dan, prošao je dio tebe.”

On je, također, rekao: “Čovječe, budi svjestan da si samo putnik koji svaki dan presjeda s jedne na drugu jahalicu; s jahalice noći na jahalicu dana i sa jahalice dana na jahalicu noći, dok te ne donesu i ne predaju onom svijetu. Ima li, onda, čovječe, iko u većoj opasnosti od tebe?!”

Jedan je mudrac rekao: “Kako se neko može radovati ovome svijetu, kada jedan dan može upropastiti cio njegov mjesec, mjesec godinu, a godina cijeli život?”

Pripovijeda se da je el-Fudajl b. ‘Ijad upitao nekog čovjeka: ” Koliko imaš godina?” – Pa mu je odgovorio: “Šezdeset.” Na to mu je rekao: “To znači da šezdeset godina putuješ putem koji vodi do tvoga Gospodara i da si pri kraju puta.” Na to mu je ovaj rekao:

Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti. (El-Bekare, 156.) Pa ga je el-Fudajl upitao: “A znaš li ti šta to znači? Ti kažeš: „Mi smo Allahovi mi ćemo se Njemu vratiti.“ To znači da onaj ko zna da je Allahov rob i da će se Njemu i vratiti, zna da će biti i zaustavljen, a ko zna da će biti zaustavljen, zna da će biti i pitan, a ko zna da će biti pitan, mora unaprijed pripremiti i odgovor.” Na to je čovjek upitao: ‘Ima li za to kakva izlaza?’ – Pa mu je odgovorio: ‘Ima, i to lahak?’ Zatim ga je upitao: ‘U čemu je on?’ – Pa mu je odgovorio: “Čini dobro u onome što ti je od života ostalo, pa će ti biti oprošteno za ono što je prošlo! U suprotnom, ako u ovome što ti je od života ostalo, budeš zlo činio, uzeće ti se za zlo i ono što je prošlo.”

Od El-Hasana se pripovijeda da je rekao: “Jednom prilikom su se sastala trojica učenih ljudi pa su jednog od njih upitali: ‘U šta se ti nadaš?’ – Pa je odgovorio: ‘Nikada ne dođe novi mjesec, a da ne pomislim da ću u njemu umrijeti.’ Na to su ostala dvojica rekla: ‘To je prava nada.’ Zatim su upitali drugog: ‘U šta se ti nadaš?’-Pa je odgovorio: ‘Nikada ne dođe nova sedmica, a da ne pomislim da ću u njoj umrijeti.’ Na to su ostala dvojica rekla: ‘To je prava nada.’ Zatim su upitali trećeg: ‘U šta se ti nadaš?’ – Pa je odgovorio: ‘Kako se mogu nadati u ono što nije u mojoj, nego u tuđoj ruci?”

Od Ebu Bekra el-Muzenija se prenosi da je rekao: “Ako hoćeš da ti namaz bude valjan kako treba i da od njega imaš koristi, onda, kada pođeš da klanjaš pomisli: ‘Možda više neću imati priliku da klanjam?’ Ma’ruf el-Kerhi, je jednom prilikom proučio ikamet za namaz i rekao jednom čovjeku da prođe i da klanja kao imam (predvodnik), pa je ovaj rekao: ‘Ako vam, kao imam, klanjam ovaj namaz, neću vam klanjati drugi?’ – Pa mu je Ma’ruf rekao: ‘A u sebi si pomislio da hoćeš.’ I dodao: ‘Tražim utočište kod Allaha od nade da ću dugo da živim, jer to sprječava čovjeka da čini dobro.”

Razlozi koji ulijevaju lažnu nadu u dug život

Znaj da postoje dva glavna razloga koji čovjeku ulijevaju lažnu nadu u dug život i da su to: privrženost ovom svijetu i neznanje.

Prvi razlog je čovjekova privrženost ovom svijetu, jer kada se čovjek srodi sa njim, i kada se oda prohtjevima i navikne na uživanje u njegovim blagodatima, teško mu na srce padne pomisao da će jednoga dana morati da umre i sve što je na ovom svijetu da napusti. Zato većina ljudi pokušava da sve što im nije drago od sebe da odagnaju, prepuštajući se pustim željama i ulijevajući sebi lažnu nadu da će im uvijek sreća ići od ruke. Budući da čovjek priželjkuje što duži ostanak na ovom svijetu, on neprekidno zamišlja, planira i procjenjuje šta mu je za ostanak potrebno, pa nastoji da stekne što više imetka, djece, kuća, prijatelja, stoke i drugih potreba za život, tako da mu se srce navikne na razmišljanje o tome, zanemarujući smrt i ne računajući da se ona primakla.

Ukoliko se ponekada i sjeti da se smrt, možda, primakla i da se za nju nije dovoljno pripremio, okupiran svakodnevnim poslovima, razmišljanje o tome, on najčešće, odgodi za neku drugu priliku i pomisli: “Ima još dana pred tobom, ostavi pokajanje i razmišljanje o tome kada prođe mladost!” A kada prođe mladost, pomisli: “Ostavi to za stare dane!” A kada doživi starost, pomisli: “Samo još dok završim ovu kuću ili dok sredim imanje, ili dok se vratim sa puta, ili dok uradim to i to!” Tako da pokajanje, činjenje dobra i razmišljanje o smrti, stalno produžava i odgađa, dok ne završi jedan posao, i dok se u međuvremenu ne pojavi na desetine drugih poslova itd., sve dok ga iznenada ne iznevjeri nada i dok ne počne da žali za propuštenim prilikama. Većina stanovnika Džehennema u Džehennem će dospjeti i u njemu će zapomagati, zbog toga što su mislili i govorili da ima još vremena, zaboravljajući jadnici da će ih, isto ono što ih na odgađanje navodi danas, navoditi i sjutra i to, možda, još više, kao što je pjesnik kazao:

Niko nije uspio da uradi sve što je trebao da uradi,

I jednu želju da ostvari, a da se nije pojavila druga.

Drugi razlog je neznanje, i to zato što se čovjek, dok je mlad, zavarava i oslanja na svoju mladost, isključujući mogućnost smrti i u mladosti zaboravljajući, istovremeno, da su rijetki oni koji dožive duboku starost. Kada bi taj isti, jadni čovjek, dobro razmislio koliko u njegovom mjestu ima staraca, vidio bi da su oni, u odnosu na ukupnu populaciju stanovništva, manjina i da u prosjeku mnogo više umiru mladi ljudi. Štaviše, dok umre jedan starac u dubokim godinama života, možda umre hiljadu djece, mladića i srednjovječnih osoba. Kada bi tako nemarni čovjek dobro razmislio, i vidio da smrt ne bira doba uzrasta i da umiru djeca, omladina i odrasli ljudi, a ne samo starci, i to u svako doba godine i ljeti, i zimi, i po danu, i po noći, možda bi ga to dotaklo pa da i on počne za nju da se priprema?! Misli li on da će stalno ispraćati dženaze drugih i da neće doći na red da i drugi isprate njegovu? Misli li to zato što je navikao da ispraća i gleda kako drugi umiru?! Misli li da se to isto neće i njemu desiti?! Ukoliko hoće da mu zaključak bude valjan i ispravan, nema drugog načina, nego da i sebe uporedi sa drugima i da se pomiri sa tim da će, neminovno, i njegovu dženazu jednoga dana ispratiti i tijelo u grob zakopati. Otkuda čovjek može znati da ga njegovi nasloni već ne čekaju gotovi?! Možda ga, a da toga nije ni svjestan, čekaju izatkani ćefini (bijeli matrijal kojim se obavija tijelo mrtve osobe)? Zato je svako njegovo odgađanje sa pripremom za smrt čista glupost.

Ukoliko si se uvjerio da je za sve ovo krivo neznanje i privrženost ovom svijetu, znaj da i za to ima lijeka, a on se sastoji u tome da se otklone uzroci koji navode da se zaboravlja na smrt. Što se tiče privrženosti ovom svijetu, znaj da je srce od njega teško odvojiti i da je to opaka bolest koja se teško liječi, bolest s kojom su se nosile i ranije i kasnije generacije, pa da je jedini valjani lijek protiv nje, vjerovanje u onaj svijet, sa svim što čovjeka na njemu čeka, žestokom kaznom za loša djela na ovom svijetu, ili nagrada za dobra djela. Samo se kod onoga, ko se u navedeno potpuno uvjeri, iz srca može iščupati ljubav prema ovome svijetu, isto kao što, jedino, ljubav prema lijepom, iz srca može potisnuti ljubav prema ružnom.

Što se, ipak, lijeka protiv neznanja tiče, dovoljno je da čovjek, s vremena na vrijeme, pogleda u sebe i u svoje tijelo i da dobro razmisli o tome kako će ga, bez ikakve sumnje, jednoga dana, crvi rastočiti i kako će mu se kosti raspasti, jer nema nijednog dijela njegovog mesa, a da crvima neće hrana biti, niti kosti, a da se neće raspasti i istrunuti. Čovjek mora biti svjestan da će njegove oči kojima gleda i njegov jezik kojim govori, jednoga dana pojesti crvi, kao i to da će se njegove tetive koje povezuju kosti raspasti i da će se kosti jedna od druge rastaviti i u zemlju pretvoriti.

Požurivanje sa dobrim djelima , izbjegavanje odgađanja

Znaj da se onaj kod koga su dva brata na putu, od kojih, jednog očekuje da se vrati sjutra, a drugog za mjesec ili za godinu, za njihov doček ne priprema podjednako. On se ne priprema za doček onoga koji će doći za mjesec, ili godinu, nego za onoga čiji se dolazak očekuje sjutra. Drugim riječima, priprema je rezultat približavanja očekivanog roka.

Od Omera b. el-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “U svakoj stvari je bolje sačekati i ne požurivati, izuzev kada se radi o dobrim djelima za onaj svijet.”

El-Hasan je u jednom od svojih vazova rekao: “Požurite, požurite, sa dobrim djelima, jer se radi o trenucima udisaja i izdisaja! Ako oni prestanu, prestaće i vaša djela kojima se približavate Uzvišenom Allahu. Neka se Allah smiluje Svome robu, koji pogleda na sebe i zaplače zbog svojih grijeha.” A zatim je naveo riječi Uzvišenog:

 Mi im polahko dane odbrojavamo. (Kur’an, sura Merjem, 84) Tj. posljednje izdisaje pri izlasku duše iz tvoga tijela, zadnjim rastankom sa svojima i ulasku u mezar.

Od Alije, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: ” Ovaj svijet prolazi, a onaj dolazi. Svaki od njih ima svoje sinove. Budite sinovi onog, a ne ovog svijeta! Danas je dan za djela, a ne za polaganje računa. Sjutra je dan za polaganje računa, a ne za djela.”

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Umišljenost sobom (samoljublje)

Samoljublje je bolest srca koja uništava Allahove robove upropaštavajući njihova djela, ona protjeruje iskrenost iz …