Home / Tekst / Verske teme / Odgoj i duhovnost / Dva uslova koja se moraju ispuniti da bi ibadet bio prihvaćen

Dva uslova koja se moraju ispuniti da bi ibadet bio prihvaćen

Iskrenost i slijeđenje sunneta  su dva preduvjeta za valjanost djela

Uzvišeni Allah kaže:

 Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. (Kur’an, sura Vlast, 2).

El- Fudajl b. ‘Ijad kaže da ovaj ajet znači: “Koji od vas će biti iskreniji i ispravniji” – pa su ga upitali: ‘Ebu ‘Ali, kako to iskreniji i ispravniji?’ – Na što je on odgovorio: “Ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno, neće biti primljeno, niti će biti primljeno ako bude ispravno, a ne bude iskreno, sve dok ne bude i iskreno i ispravno. Iskreno učinjeno djelo znači, učinjeno u ime Allaha, a ispravno, urađeno po praksi  Allahova Poslanika.” To je potvrdio citirajući riječi Uzvišenog:

 Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga! (Kur’an, sura Pećina, 110.)

Uzvišeni, zatim, kaže:

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela? (Kur’an, sura En-Nisa’, 125).

Iskreno se predati znači da namjera bude iskrena i djelo učinjeno u ime Allaha, a dobročinstvo da je učinjeno po ugledu na Allahova Poslanika,  salallahu alejhi we selem, i njegovu praksu.

Uzvišeni, također, kaže:

I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvorili. (Kur’an,  sura El-Furkan, 23).

Misli se na djela koja nisu učinjena po ugledu na sunnet Allahova Poslanika, ili su učinjena u nečije drugo, a ne Allahovo ime.

Neko je od ranijih učenjaka rekao: “Nema ni jednog djela, makar bilo i neznatno, a da se za njega ne postave dva pitanja: “zašto” i “kako” tj. zašto si i kako to učinio?” Prvo pitanje je, dakle, o motivu zašto se djelo učinilo; je li u cilju, na brzu ruku, postizanja nekog uspjeha, ovosvjetskog interesa, u želji za slavom među svijetom, iz bojazni od njegove kritike, pridobijanja simpatije voljenog i izbjegavanja mogućih neprijatnosti, ili je motiv bio izvršavanje obaveze roba prema Uzvišenom Gospodaru, u pokušaju da Mu se približi i Njegova naklonost zadobije?

Zapravo, pitanje je: Jesi li određeno djelo učinio radi svoga Gospodara, ili si ga učinio radi sebe i zato što si jednostavno tako želio?

Drugo pitanje se odnosi na ugledanje na Poslanika,  salallahu alejhi we selem, u datoj vrsti ibadeta, tj. da li je konkretno djelo Uzvišeni, preko Svoga Poslanika, propisao ili nije i da li je On sa njim zadovoljan ili nije?

Prema tome, prvo pitanje se tiče iskrenosti prema Allahu, a drugo ugledanja na Njegovog Poslanika, dvije stvari bez kojih Uzvišeni Allah neće primiti i u dobro upisati ni jedno djelo. Jedini način da se prvom uvjetu udovolji je da djelo, u ime Allaha, bude iskreno učinjeno, a drugi uvjet  je  da bude učinjeno po uzoru na Allahovog Poslanika,  salallahu alejhi we selem.

ISKRENOST

Postoji nekoliko definicija iskrenosti. Jedni kažu: “Iskrenost znači očistiti nijjet ili cilj zadobijanja Allahove, dž.š., milosti od bilo kakvih nedostataka.”

Drugi kažu: “Iskrenost znači da u nijjetu i dobrim djelima na umu imaš samo Uzvišenog Allaha.”

Treći kažu: “Iskrenost je zaboravljanje na stvorenja usljed stalnog razmišljanja o Stvoritelju.”

Uzvišeni Allah dž.š., na više mjesta u Kur’anu, naređuje da se prema Njemu postupa iskreno:

A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju. (Kur’an, sura Dokaz jasni, 5)

Iskreno ispovjedanje vjere dug je (prema) Allahu! (Kur’an, sura Skupovi, 3)

Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka  čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga! (Kur’an, sura Pećina, 110)

Od Ebu Umame, Allah bio zadovoljan njim, se prenosi da je rekao: “Jedan je čovjek došao i, tri puta ponovivši, upitao Allahova  Poslanika, salallahu alejhi we selem: ‘Šta misliš šta zaslužuje čovjek, koji tražeći ovosvjetsku nagradu (dobra) i slavu, krene u rat?’ – Ništa on ne zaslužuje, – svaki put je odgovorio Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, a zatim dodao: ‘Allah prima samo ona djela koja su iskreno, u Njegovo ime i radi Njegova zadovoljstva, učinjena.”

Allahov Poslanik, salallahu alejhi we selem, je, također, rekao: “Srce vjernika ne mogu obmanuti tri stvari: iskreno, u ime Allaha učinjeno djelo, savjetovanje sa muslimanskim vođama i privrženost zajednici muslimana.” tj. sa ove tri stvari se prevaspitava srce. Zato se za onoga, ko na njima usijpe da izgradi karakter, slobodno može reći da je svoje srce izliječio od sklonosti izdaji, pokvarenosti i zlu.

Čovjek se šejtana, po riječima Uzvišenog, može osloboditi jedino iskrenom predajom Allahu:

Osim među njima Tvojih robova iskrenih. (Kur’an, sura El-Hidžr, 40)

Od dobrog čovjeka se prenosi da je svojoj duši govorio: “Budi iskrena, spasit ćeš se!” Svaka duša i srce, manje ili više, skloni su ovosvjetskim naslađivanjima. Kada ih se, u svome nastojanju, pokušaju domoći njihova čistoća duše i iskrenost u djelima se pomute. Čovjek je po svojoj prirodi sklon uživanjima i povodljiv za svojim prohtjevima. Rijetko je kad njegov postupak, pa čak i obred, u potpunosti lišen želje da postigne neki od ovosvjetskih ciljeva. Zato je, s pravom, neko rekao: “Blago onome ko napravi i jedan korak, a da sa njim nije želio ništa drugo do Allahovo zadovoljstvo!”

Iskrenost je čišćenje srca od svih vrsta, krupnih i sitnih mrlja, sve dok u njemu ne ostane samo čist nijjet postizanja Allahova zadovoljstva i ne otklone se svi drugi motivi. Šejtan opsjeda čovjeka i kvari mu djela do te mjere da je čovjeku teško sačuvati makar i jedno djelo ispravno. Zato je makar i jedno ispravno djelo nada da će čovjek biti spašen. Upitan: “Šta je duši najteže postići” – Imam (veliki učenjak) Sehl je odgovorio: “Iskrenost, jer njoj u iskrenosti nema mjesta.”

Čovjeku je drago isticanje, hvalisanje i upravljanje. Sklon je lijenosti i besposlici. Čini mu se da je lijepo samo ono za čim žudi: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. Najteže mu je postići da mu namjera prema Uzvišenom Allahu bude čista i iskrena. Ejub kaže: “Iskrenost i čistoća nijjeta onima koji rade, teža je od svih poslova.” Neko je drugi rekao: “Iskrenost, makar i jedan momenat, je dovoljna da se čovjek spasi za sva vremena, ali je iskrenost teško postići.” Zato onaj ko želi biti iskren svoje srce mora  očistiti od privrženosti prohtjevima, ispuniti ga ljubavlju prema Uzvišenom Allahu, i svu brigu usmjeriti prema onome svijetu. Takvoga ni kada jede, ni kada pije, ni kada kakvu drugu potrebu obavlja, iskrenost u nijjetu i besprijekornost u djelima, nikada ne napušta. Onima koji nisu takvi, osim u rijetkim izuzecima, vrata iskrenosti su zatvorena.

Onaj u čijem srcu prevlada ljubav prema Uzvišenom  Allahu i onom svijetu i strogo vodi računa o svojim svakodnevnim djelima, stiče vrlinu iskrenosti, dok je od onoga koga zavedu ovosvjetska naslađivanja, oholost i neodoljiva želja za prestižom, ukratko sve čemu je cilj nešto mimo Allaha, od takvog ni ibadet  poput namaza, posta, sadaka i sl., neće biti primljeno zato što su u osnovi neispravni.

Dakle, iskrenost je obuzdavanje naslađivanja duše, prekidanje sa pohlepom za ovosvjetskim dobrima i posvećivanje onome svijetu. Ako navedene vrline prevladaju srcem, iskrenosti je otvoren put. Koliko je samo djela oko kojih se namuči čovjek, misleći da su ona iskrena i u ime Allaha, a za njih se kasnije ispostavi suprotno i dokaže da se čovjek zavaravao. Tako se od nekog, ko je uvijek klanjao u prvom safu, prenosi da se postidio od svijeta kada je jednom prilikom zakasnio i stao da klanja u drugom safu. Tek tada je shvatio da su zanos i ushićenje koje je osjećao u srcu bili, ne zbog namaza, nego zbog želje da ga drugi vide u prvom safu. Teško je naći djelo da je od ovakvih i sličnih sitnica pošteđeno. Također, teško je naići na osobe, osim onih kojima se Allah smilovao, koje to kod sebe primijete.

Da stvar bude još gora, mnogi će, koji nisu vodili računa o iskrenosti, svoja djela za koja su mislili da su dobra, na Sudnjem danu zateći da su loša. Na takve se aludira u riječima Uzvišenog:

A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni slutiti i predočiće im se hrđava djela njihova koja su radili. (Kur’an, sura Skupovi, 47-48) i

Reci: “Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade.” (Kur’an, sura Pećina, 103-104)

Gazali u svome djelu El-Ihja’ o ovome, između ostalog kaže: “Kroz argumente i praksu je nepobitno dokazano da se do prave sreće može doći jedino kroz znanje i ibadet. Međutim, rad bez iskrenog nijjeta je uzalud uložen trud, a nijjet bez iskrenosti puko samoljublje. Takav rad je jednak licemjerstvu i nepokornosti, a u praksi nepotvrđena iskrenost razasutoj prašini. Za svako nasumice učinjeno i mrljama oštećeno djelo, učinjeno mimo Allahove volje, Uzvišeni kaže:

I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti. (Kur’an, sura El-Furkan, 23)

[1] Sunnet je sve ono što je preneseno od Poslanika,  salallahu alejhi we selem: njegove riječi, praksa, prećutno odobravanje.

Odlomak iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti” – Ahmed Ferid

About pozivistine

Pogledaj takođe

Vjernik mora biti optimističan

Svakodnevno možemo primijetiti da su mnogi ljudi frustrirani i to ne samo oni koji su …